Ne mogu više šutjeti, moram napisati nekoliko redaka za svoju dušu iako znam da sve može lako odletjeti u vjetar... Još je rano, stvaranje je tek počelo, onaj iskonski Dah Života šara po mojoj nutrini oblikujući, nadam se, još jedno predivno Čudo. Pa čak i ako će ga nešto omesti, vratiti ga na početak, dokazao mi je jednom zauvijek - On je gospodar života, On odlučuje kada i kako nešto dolazi na svijet, On daje i oduzima život - ja sam samo figurica na golemoj šahovskoj ploči, a poteze velikog Igrača uopće ne mogu predvidjeti...
Čuvali smo se prošli mjesec, vjerovali u jedan od najvećih mitova čovječanstva o predvidljivim plodnim danima, no previše je iznimki koje potvrđuju da pravila nema... Mislili smo da možemo utjecati na nešto što je toliko veće od nas, na Silu koja ne uzima u obzir naše male, ljudske i prolazne probleme, koja zna da će na kraju sve biti baš onako kako treba... Dobila ili izgubila - nije važno, važan je kontekst, cjelina. Ma koliko sjedila i upošljavala svoje malene sive vijuge, uvijek dolazim do jednog te istog zaključka - svaki puta, čak i u one tri rane propale trudnoće, On me je naučio novu lekciju o Životu. Nisu sve kombinacije dobitne, a ona koja mora stvoriti nešto tako savršeno kao što je Novi Život, mora biti i sama savršena, pa čak i onda kada nam iz trenutne perspektive djeluje kao slučajnost ili čak loš potez u pogrešno vrijeme. Nema pravog i krivog vremena, već točno ono koje treba biti.
U ponedjeljak sam saznala da sam trudna, testirala sam se reda radi jer je kasnilo, ne očekujući apsolutno ništa. Sve se odvijalo kao u nekom filmu - sjedim u udobnom naslonaču i gledam kako se radnja događa nekom drugom. BetaHCG 18.000, nalaz ultrazvuka uredan i odgovara tjednima trudnoće, dobivam upute o pretragama i šalje me se u Petrovu jer je zbog svega što je bilo ranije ipak potreban nadzor od samog početka... Nema euforije, samo nekakvo čuđenje, nevjerica, pokušaj prihvaćanja da nam se nakon svih planiranih pokušaja dogodila ta nevjerojatna "slučajnost", "iznimka"... Znam da još ništa nije sigurno jer znam kako se stvari odvijaju u prva tri mjeseca - ipak je, ukupno gledajući, ovo moja peta registrirana trudnoća. Znala sam i ranije da je Gospodar Života nepredvidiv, no svaki me put Njegovo prisustvo u potpunosti izbezumi. Uzima mi sve uzde iz ruku, tjera me da se prepustim Njegovim odlukama, pa više nisam čak niti gospodar svojeg tijela. Ono je u funkciji stvaranja, makar bila riječ o pomalo istrošenom kućerku čiji je inventar proteklih mjeseci doživio manja oštećenja - netko me je odabrao za Dom, u njemu je prepoznao mjesto na kojem želi biti, koje će mu pružiti toplinu i nježnost.
Nema veće časti, to je jedini razlog zbog kojeg u životu doista osjećam ponos - već sada sam nečija mama, a u lipnju bih mogla i svoje drugo dijete držati na rukama. U dosadašnje dvije i pol godine (gotovo tri) koliko učim o roditeljskim vještinama, shvatila sam da nije nimalo lako i da ne mogu ni zamisliti kako će biti kada odrastu. Ali kada ti dotrči u zagrljaj vrišteći od oduševljenja, kada se priljubi uz tebe prije spavanja ili kada ti briše suze i tješi te jer ne podnosi pomisao da plačeš... tada postaneš svjestan jedinog pravog bogatstva. Uništiti nešto materijalno nije razlog za tugu - to prolazi, ne ispunjava i ne donosi sreću. Ali iznevjeriti dječju ljubav, slomiti im srce, uništiti im život? Nisam sigurna da se to na ikakav način može ispraviti ili oprostiti... Ne može ih se staviti pod stakleno zvono, naravno, ali naša je obaveza učiniti najbolje što možemo kako bismo im pružili sretan život, odnosno dobar početak. Puteve će morati birati sami...
Daleko mi odlaze misli, neću više nastaviti. Trudna sam... Hoće li se održati ili je već odlučeno da neće, ne znam. Ali usvojila sam poruku koju ću zadržati za sebe. Osobna je i snažna, izbacila me iz nekih plićaka u koje sam se nasukala i zbog kojih, na trenutak, nisam mogla vidjeti ni doživjeti prostranstvo oceana... Život je prekrasan, baš takav kakav jest. Ponekad zastrašujuć, ali prekrasan...
Post je objavljen 23.10.2009. u 05:25 sati.