Već danima pokušavam nešto napisati, no neće pa neće... Šizim, napuhavam se, pomalo mi "preskače" srce, vruće mi je, gunđam... Zaspala sam s malim prije devet, probudila se oko pola dva, želim nešto pojesti, udariti, možda i malo plakati iz nepoznatog razloga. Ne traje to dugo, možda koji dan i uskoro će, nadam se, biti gotovo - barem bi trebalo prema kalendaru... Naravno, mnoge će žene prepoznati da je riječ o PMS-u koji je nakon poroda postao zastrašujućih dimenzija, kao jedan ogroman balon iz kojeg će se, nakon puknuća, prolomiti takve psovke da mi ni godina dana redovitih ispovijedi neće pomoći. Da postoji "sveta" inkvizicija, vjerujem da bi me u nekom od tih raspoloženja spalili na lomači... Tko zna, možda je baš zbog PMS-a izgorio dio navodnih vještica? Čini mi se da je žena u tom izdanju pravo oličenje muške predodžbe o zlim babama koje šuruju s vragom, pa me to zapravo uopće ne bi začudilo. Naravno, ne generaliziram, znam da će se vjerojatno oglasiti pokoja sretnica koja PMS ni ne osjeća, pa tako nikada nije upoznala nakazu koja bleji iz ogledala, kloni se tih dana društva (posebno muškaraca koji su joj omiljena meta) i ulaže neizmjeran trud u kontrolu hormonima otrovanog organa zvanog - jezičina...



I nisam u stanju pisati o Makarskoj, barem ne romantično jer nisam sigurna kako sročiti stvari. Bilo je to jedno od emocionalno najintenzivnijih razdoblja u mom životu. Pokušajte zamisliti da gladujete danima, mjesecima, a onda se iznenada nađete za stolom punim delicija. Svaki zalogaj je poezija, san u javi, pa čak i običan crni i gorki kruh. Sklapate oči, mrmljate od užitka, prepuštate se doživljaju... No, gladovanje je na vama ostavilo traga, a previše ste pojeli. Vaše tijelo osjeća posljedice, pa doživljavate i drugu krajnost. S druge pak strane, otišli ste od stola prerano, jer ste morali i znali ste da je pred vama opet gladovanje... Tako vam ostaje, unatoč nekim teškoćama, uspomena na jedan od najljepših doživljaja, intenzivno iskustvo za kojim ostaje duboka čežnja...

U kratkim crtama, bilo je loše vrijeme, hladno...Izmjenjivali su se kiša, jugo i bura, presjecani kratkim sunčanim razdobljima, tako da smo se topline nauživali tek posljednja dva dana. No, u šetnji smo provodili svaki mogući slobodni trenutak što je našeg sina oduševljavalo. Ni jednom rječju nije tražio kolica, hodao je doslovno satima. Sjeli bismo svaki dan na sok koji je pijuckao sa slamčicom, bacali smo kamenčiće u more, družili se sa nama dragim ljudima i sve je redom uveseljavao. Posljednji puta vidjeli su ga u "nedruštvenoj fazi", plačljivog i prišivenog na moja prsa, a sada je drugo dijete, komunikativno, otvoreno i srdačno. Zahvaljujući košmaru od vremena vidjela sam najljepšu dugu u životu koja je u punom luku blještavih boja povezala Biokovo i more te se nadvila nad gradom. Taj prizor je riječima, ali i slikom nemoguće opisati. Naprosto sam imala osjećaj da joj se nalazim toliko blizu da bih je mogla dotaknuti... Tek tada mi je postalo jasno zašto stoji kao simbol pomirenja Neba i Zemlje - i u mojoj je duši vodila ka tom pomirenju... S druge pak strane, završila sam na hitnoj zbog prvog pravog gastritisa u životu, kojeg sam počela osjećati još u Zagrebu. Smirio se nakon injekcije od dvije doze Peptorana i jedne Reglana. Njegov je uzrok bio u mojoj glavi, a okidač je vjerojatno bilo nešto što sam pojela... To neću saznati, ali činjenica je da se više nije javio, neovisno o hrani. To vodi zaključku da stres moram nastojati svesti na najmanju moguću mjeru jer ga moje tijelo više doslovno nije u stanju probaviti. A i mali je odmah po dolasku u Makarsku dobio napadaj laringitisa, zbog kojeg uvijek imam sirup sa sobom. Noć je bila burna, ali se disanje smirilo do jutra i nastavio je samo šmrkati po dobrom, starom običaju.

I tako bacana od vrha do dna, raščišćavala sam hrpu dvojbi, nagomilanih frustracija, strepnji, dolazila do dubokih, životnih spoznaja. Pustila sam da me sve skupa ponese, izgubila sam pomalo nadzor nad osjećajima, u jednom trenu plačući od sreće, a u drugom od boli i straha. Naravno, u tim sam se trenucima micala od svekrve i svekra, pa čak i od muža koji je na svoj način proživljavao svoje probleme i nismo se previše viđali. Odlučili smo "obaviti" svak' svoje, ostavili smo si prostora za ispušne ventile, pa smo tako imali neki prešutni dogovor o sklanjanju s puta... To je povremeno itekako potrebno, čak i u braku, ma koliko to zvučalo neromantično. Vjerujem da bi nam bilo idealno da smo imali još tjedan dana jer smo ovako dovukli neke zaostatke u naša četiri zida gdje se ne možemo mimoići.

Eto, zato nisam bila u stanju o Makarskoj napisati ni slova. Sjetila sam se jednog davnog razgovora kojeg sam sa poznanikom "alternativcem" vodila o Željku Malnaru. Izrazila sam svoje žaljenje jer se naočigled, iz dana u dan upropaštava, profesionalno i privatno. Još ga se sjećam na motoru, njegovih sjajnih putopisa iz egzotičnih krajeva, blistavih komentara... Tada mi je poznanik spomenuo tzv. "vražju kupelj" kao put duhovnog pročišćenja, katarze. Ni danas ne znam detalje o tom pojmu, no otprilike je riječ o potpunom prepuštanju svim emocijama i onim najcrnijim, kako bi čovjek mogao neopterećen neispunjenim željama ili bilo čime drugim što ga vezuje za ovaj svijet, mirno nastaviti dalje. Taj proces nema vremensko ograničenje, pa tako netko može i umrijeti, a da ne dođe do katarze. Moju "kupelj" ipak ne bih nazvala vražjom, niti je bila tako pogubna. Ali itekako je bila pročišćujuća...

Mislim da je jasno da u takvom stanju duha nisam bila u stanju razmišljati o studentskim prosvjedima, svinjskoj gripi, izborima te ostalim aktualnim pametnim i manje pametnim temama. Bila sam apsolutno okrenuta sebi i svojoj obitelji, a taj proces još uvijek nije završen. Ipak, imam jedan mali štiklec (rekli bi stari Purgeri) vezan uz skorašnje izbore. Šetala sam u subotu s malim gradom. Prolazili smo pokraj Name kod Trga gdje su neki filmaši namještali rasvjetu i kamere. Već po dolasku u Centar počeli su me odbijati predizborni štandovi na kojima me ionako nitko nije mogao privući niti programom, niti ružama, niti bljutavim stiskanjem ruke. Gledala sam sav taj jad i bijedu, razmišljajući kako bi barem mogli uložiti u politički marketing, pa prodati maglu kad već nemaju sadržaja. U tom sam trenu ostala bez daha iako sam žensko jer je Trgom prašila "konjica" najljepših, najviših i najdugonogijih žena koje sam ikada vidjela uživo. Štikle, vruće hlačice i sakoi dubokog dekoltea, a sve u podjednako vrućoj, vrištećoj crvenoj boji, na tim je ženama izgledalo prokleto seksi, drugog izraza nemam. A k tome i sunčane naočale, duge plave i medene kose... Ma da sam muškarac, zazidalo bi me na narednih nekoliko dana jer sam već i ovako bila totalno zapanjena, uživajući u takvom pogledu na lijepa, ženska tijela kakva se ne mogu vidjeti svakodnevno. Sa osmijehom sam gledala i reakcije ljudi u okolnim kafićima, posebice muškaraca kojima su se vilice spustile do poda i koji su, sinhronizirano poput suncokreta, pratili ove žene. U prvi tren sam pomislila da je riječ o snimanju jer sam vidjela spomenute kamere kod Name, no onda je ta grupa krenula prema meni. Zastala sam zbunjena s kolicima, a jedna crvena fam fa'tal kojoj sam sa svojih malih 165 cm visine taman pogledom bila u visini bujnog poprsja, pružila mi je razglednicu s pozdravom iz novouređene Slavonske avenije i potpisom Milana Bandića.

I ma koliko bih sad mogla pisati o diskriminaciji, iskorištavanju žena u predizborne svrhe ili pak blatiti te modele jer rade protiv ženskog dostojanstva i ne znam što sve ne, činjenica je da su seksualni apeli u marketingu (pa tako i političkom) uvijek dobro prolazili - zato ih je uvijek bilo i uvijek će ih biti dokle god će biti potrošačkog društva i marketinga. Ako ništa drugo, Bandićeva je promocija sigurno postigla cilj i tko ju je vidio, definitivno će pamtiti još dugo vremena. Pritom je iskoristio mentalitet naroda, one mase koja nije u desetak posto hrvatskih intelektualaca i koja pada na ambalažu, a ne sadržaj. Moj glas doduše nije kupio tim ženama, ali sigurna sam da mnoge jest. A potez mu je takav kakav je i marketing - kreativan i podao, ali jaaako seksi podao....



Idem pokušati uloviti još koji sat sna, a svoje drage čitatelje još jednom upućujem na moju novu kolumnu o glasnom seksu roditelja na Edusexu. Možete je pročitati na ovom LINKU.