Vratila sam se, još sređujem dojmove... O Makarskoj ću pisati kada sve sjedne na mjesto. A do tada, evo mog malog eksperimenta u dječjoj poeziji. Vidi se da su mi se na odmoru opustile sive vijuge

update: objavljena je moja nova kolumna na Edusexu o glasnom seksu roditelja, a potražiti je možete na ovom LINKU.




Vila bez krila


Bila jednom mala vila

bez štapića i bez krila.

Na sjemenki magnolije

vježbala je čarolije.

No, stabiljka niknut neće

bez štapića nema sreće!

Plakala je zlatokosa

svaka suza kao rosa.

Uzalud je majka tješi,

nježno joj se ona smiješi:

„Strpi se dijete moje,

svako doba nosi svoje.

Poletjet ćeš jednog dana

u nebo sa sestricama.

Ispod duge ti ćeš zaći

tamo štapić svoj ćeš naći.

U školu ćeš tada poći

ojačat ćeš svoje moći.

Mnoge tajne ti ćeš znati,

puno knjiga pročitati...

Vidjeti ćeš, čekaj samo...

Još si mala, još je rano...“



Jednog jutra u proljeće

na stabalce vila slijeće.

Zlatne halje, duge kose,

bijele ruke, noge bose.

Vadi štapić iz rukava,

a pupoljak podrhtava.

Mahne jednom, iskre lete

„Otvori se lijepi cvijete!“

Latice tad nježno mazi

svaku od njih ona pazi.

„Magnolijo“ šapne vila

„u srcu si uvijek bila.“

Okrene se tad na peti,

nasmiješi se i – odleti.