Zavladao je nekakav mir... Ne u fizičkom smislu jer tu se i dalje promjene događaju, već u psihičkom. Nemam više onog odvratnog straha, ne odbrojavam dane do sljedećeg posjeta ginekologu. Vidjela sam što sam morala - blighted ovum se nije ponovio i uz odgovarajuću njegu rodit ću u rujnu. Predamnom je sedam do osam mjeseci u kojima će se puno toga morati napraviti.
Za početak, iznajmljujemo garsonijeru u Španskom. Krasna naša "rupica"... Provela sam u njoj šest sretnih godina. Jedina joj je mana bila što nam je premala za troje. Kada sam prvi puta ostala trudna, počeli smo uređenje ovog stana u mojoj obiteljskoj kući jer u protivnom bismo košaricu za dijete morali objesiti na strop kao naši susjedi. A tek kada smo saznali da je trudnoća blizanačka... :))) No, eto. Na žalost sam pobacila, ali smo se zato preselili na sjever grada. No, tih tridesetak kvadrata je bilo naše ljubavno gnijezdo u kojem smo toliko toga naučili jedno o drugome, u kojem smo shvatili da želimo zajednički život i obitelj. Puna je dobrih vibracija i nekako mi se čini da će oni koji u nju uđu to osjetiti... :)
Drugo što stoji pred nama je svadba. Ma, detalje mi se niti ne spominje... Lijeni smo, mora se priznati. Kada ste tako dugo zajedno, kada se vaša veza uistinu potvrdi i u dobru, ali i (što je daleko važnije) u zlu, tada vjenčanje postaje formalnost. O tome sam već pisala i nekako mi se ne ponavlja... Najrađe bih prespavala period do 15. svibnja kao i taj jedan dan, pa se probudila kao gospođa Š.
O završetku njegova faksa da i ne govorim, ali to je nešto što leži na njemu. Morat će privesti stvari kraju, a bio bi i red s obzirom da studira dobrih 8 godina... Ne, nije neodgovoran i nije lijen, inače nikada ne bih bila s njim. No, to je preduga priča.
Sve u svemu, vrijeme je da do kraja odrastemo jer kroz koji mjesec imat ćemo oboje samo jedan mali, ali veliki cilj, koji će nemilosrdno urlati (a ti spremaj ispite uz dreku od nekoliko solidnih decibela), koji će utjecati na svaku našu odluku i život nam više nikada neće biti isti. Iako se pomalo toga bojim, moram priznati da je želja daleko veća od svake nesigurnosti. Nema prirodnije stvari na svijetu, a sama pomisao da ću u nečijim očima biti mama, a ovaj moj čupavac tata... To je toliko čarobno i nezamislivo da je vrijedno svake muke i truda.
A sada ipak malo o tome kako se osjećam (pa ne može ovaj moj blog proći sasvim bez kuknjave). Povremeno se napuhnem tako da mi se čini kako kože nemam dovoljno. Ne samo trbuh, već osjećam kompletno bujanje, kao nabujak. Jučer sam upoznala i iznenadno i neočekivano padanje tlaka i to u sjedećem položaju. Mislila sam da ću se onesvjestiti bez problema. Obično mi tlak pada nakon dugotrajnog stajanja, pa kad je vruće ili ako taj dan ne jedem dovoljno. Ali ovako... Dobro da sam bila kod kuće pa sam mogla, bez da izazovem neželjenu pažnju, spustiti glavu među noge...
Idem se spremiti, danas sam dežurna. Mrzim gubiti vikend, ali eto, i to se događa...
Post je objavljen 05.02.2005. u 07:11 sati.