Vjerojatno ne očekujete ovakav zapis s obzirom na situaciju u kojoj se trenutno nalazim. Kao što sam već rekla - tako je, kako je. Imam jako puno optimizma, ali o tome uopće ne želim govoriti... Sigurno je sigurno :)

Naprosto me ponukala ona vijest s naslovnice o Mesiću i tome kako čak i on priča o blogu... :))) I tako su mi sinula neka sjećanja, krenuo je tok misli počevši od čak i mog rukovanja s predsjednikom (hej ljudi, ipak je on čovjek naroda s kojim se može popiti kavica - da, cinična sam), ali je otišao puno, puno dalje...

Bilo je to prije više od deset godina, čini mi se čak i trinaest jer sam još bila u vezi s jednim Slavoncem... On je, što je za pretpostaviti, tih dana bio kod kuće, a mene je nazvala tada bliska prijateljica čiji je brat svirao s Borisom Novkovićem (ne biste vjerovali ali zato sam pjevala "Tko mi tebe uze, Tamara..." kada još nitko za tu pjesmu nije čuo :)). Dakle, toga me dana prijateljica pozvala na koncert na Šalati (nisam sigurna je l' već tada bio "Zagreb gori" ili je to bio neki slični skupni koncert raznih izvođača) - njezin joj je brat sredio upad. Ajme... Imala sam 17 godina, nikada u životu nisam bila na koncertu i naravno da sam prihvatila! Sredila sam se, namirišala i drhtala ko list na vjetru. Kad smo stigle do ulaza dočekalo me iznenađenje jer nismo išle za ostalima... Prije nego što sam shvatila što se događa, nalazile smo se na malom bazenu pokraj klizališta gdje su za stolovima sjedili svi izvođači. Mi smo bile sa Barunima (tada su nosili pridjev hrvatski, nisu bili poznati, a te su večeri oni zabavljali izvođače). Ne samo da je brat moje prijateljice svirao sa Novkovićem, već je njezim bratić bio u Barunima... :))) Sjećam se da prvih trenutaka nisam mogla vjerovati da se to zaista meni događa. Za susjednim stolom je Cetinski natezao neku svoju trebu, Casandra je neobuzdano plesala, Drele je sa Kruškom iz Latina došao k nama pa su nas častili sokom, Kočiš-Zec se pokazao kao vrlo mirna i povučena osoba... Sve te face s ekrana su odjednom bile svuda oko mene i bili su stvarni, opipljivi, od krvi i mesa...

Tada je počelo pucati ono malo iluzija što sam ih imala vezano uz slavne... A sretala sam ih zaista puno, što slučajem što poslom. Sljedeći "šokantni" (i poučni) susret bio je nekoliko godina kasnije, kada sam u prvom novinarskom "terenskom" poslu za jedan studentski časopis završila na koncertu "Za djecu Hrvatske" u Domu Sportova. Od svih sam morala uzeti izjave, pa su se tako na mojoj listi našli Oliver, Doris, Cetinski, Alen Vitasović, Josipa Lisac, Dado Topić (da, na onoj slici gore sam ja sa njim. Ionako ovako dobro već dugo ne izgledam pa sam sigurna da me nitko neće prepoznati :))) i mnogi drugi. Tako je među "žrtvama" bio i naš dragi i popularni bloger Dino Dvornik. Zbog njega mi je bilo posebno neugodno... Kao friškoj novinarki dogodilo mi se da nisam uključila nekakav gumbić na fotoaparatu pa mi nije htio opaliti fotku. Crvenila sam ko paprika dok je Dino nakon dva neuspjela poziranja već nestrpljivo počeo dobacivati: "No? Hoće li biti nešto od toga?!" Pravila sam se da sam uspjela, nakon čega se demonstrativno pokupio sa svojom dragom. On je to sigurno zaboravio, ali ja nisam i ako kojim slučajem pročita ovaj zapis, napokon priznajem svoj grijeh - do Studentske panorame nikad nije stigla njegova fotka. :))) Sjećam se i male epizode s tog koncerta koja mi je djelovala poput šamara te sam po prvi puta shvatila da na te ljude gledam na sasvim drugačiji način... Čekala sam da Cetinski i Oliver završe razgovor pa da dođem do izjave. Naravno, ponovno sam se nalazila među izvođačima, iza ograde... Odjednom sam vidjela kako mi, stisnute uz ogradu mašu nekakve djevojčice od petnaestak godina. Prišla sam i tada me je jedna od njih, crvena u licu i drhtavog glasa pitala: "Možete li mi, molim Vas, nabaviti autogram od Tonija Cetinskog?" Mala samo što nije hiperventilirala, gotovo je vrisnula kad sam rekla da hoću... Imala sam osjećaj kao da govorimo o kupovini proizvoda...

I tada sam naučila - oni doista i nisu ništa drugo već proizvodi medija. U očima javnosti postoje samo kao privid serviran kroz televiziju, novine, radio... I nikog zapravo ne zanima kakvi oni doista jesu. Običan, prosječan čovjek, sa običnim problemima, običnim veseljima i običnim potrebama ne može biti zanimljiv. On mora biti glamurozan, egzotičan, poseban, buntovnik bez razloga, mora biti lijep, bogat i vječan... Naprosto mora biti san, a kako će san izgledati ovisi od njihovim "kupcima"... Osim što sam napokon shvatila prokletstvo slavnih, zaljubila sam se i u medije. Do danas se nisam odljubila... :)))

Još jedna crtica iz mog života za kraj - možete li zamisliti kako primjerice izgleda Aki iz Parnog Valjka u potkošulji dok trči zgradom za mačkom koja mu je pobjegla iz stana dok žena nešto bijesno za njim izvikuje? E pa ja mogu jer je i takav prizor dio mog sjećanja. Spomenuti stan u vlasništvu je moje obitelji, a tada smo ga iznajmljivali... :)

Nakon godina i godina takvih i sličnih susreta, u jedno sam potpuno sigurna - nikada ne bih htjela biti "star". Ne postoji slava za koju bih bila spremna žrtvovati svoju privatnost. Uz sve što zarađuju, zapravo su vrlo siromašni i često jako nesretni ljudi...

A ja sam postala kao oni indijanci koji bježe od kamera - ta prokleta sprava zaista uzima dušu :)

Laka vam noć!


PS. Oprostite mi na gramatici i grbavom stilu, ali naprosto sam previše umorna... Znam da je tekst stilski sramotan za jednu urednicu... :)))