Dakle, počela je jučer moja noćna mora... Gastacijska je vrećica promijenila oblik, vidi se samo žumanjak, ali nigdje ploda. Ginekolog je počeo s nagađanjem - moguće da je još jako rana trudnoća, da se plod "sakrio"... Vadila sam betu i relativno je ohrabrujuće da je visoka 52000 (ginekolog je prije nalaza rekao da će biti dobro ohrabrujuće ako je oko 10000), ali ne možemo znati jel ranije bila još viša pa sad opada, zar ne? Visoka beta je samo dokaz da se nije ponovio blighted ovum, a ovoga puta bi mi bilo draže da jest... Lakše je živjeti sa mišlju da je cijelo vrijeme bila samo prazna gastacijska vrećica, a ne i plod koji je otišao...

Imam loš predosjećaj, tijelo kao da mi govori da nešto ne valja, grudi me više ne bole - voljela bih stvarno vjerovati da je to zbog straha. Neke žene kažu - drži se, ne mora značiti ništa, niti jedna trudnoća nije po šabloni... Ginekolog ima slučajeva gdje se ženama izuzetno dugo nije ništa vidjelo, a beta je rasla...

Mislim da nemam snage niti za malu nadu. Sve sam te priče već čula, mnogi su me hrabrili, a na kraju sam ipak prvu trudnoću pobacila. Kako onda vjerovati? Na temelju čega? Vratilo se ono jezivo pitanje koje me proganjalo nakon kiretaže mjesecima: zašto meni? Ima toliko žena koje ne žele zatrudniti, koje ne žele djecu, pa ipak rode... Zašto ja? Imam jednu glupu, glupu misao koja me je već ranije proganjala: imala sam jako sretno djetinstvo, sretnu mladost, moralo se negdje slomiti. Ali jedan je osjećaj najodvratniji od svih: osjećaj da poput broda koji tone povlačim tolike ljude u boli za sobom... Ovo dijete nije bilo samo moja nada. Dragi pokušava biti što mirniji, mama i tata su se izbezumili što nakon sprovoda u srijedu nije ni čudo, a što ćemo reći njegovim roditeljima uopće mi ne pada na pamet...
Prošli puta se njegova mama tako slomila da joj je samo ispala slušalica i jedva je ostala pri svijesti. Ne usuđujem se ni pomisliti što će biti sada.

Kako je zapravo ovaj svijet krhak, a život je nevjerojatno čudo. Znam da ću ostati na nogama, ako ništa drugo jer znam kako to sve ide... Odluka o životu je u Božjim rukama, On zna što će se dogoditi. Sve što nije sposobno za život mora otići i bolje je da ode na vrijeme. Kao što mi je i jučer govorila medicinska sestra vadeći betu: "ali zato kad jednom rodite, morat ćete jako paziti da dijete ne razmazite previše". I to je tako. Bolje od mnogih drugih ćemo znati kakvo čudo i poklon je novi život...