Jučer sam bila posebno raspoložena za pisanje bloga, a nisam imala kada... Toliko mi se različitih sitnica dogodilo, a svaka mi je redala niz asocijacija prikladnih za "štrikanje" eseja na ovoj adresi.
Recimo, prva tema - nekultura, nedostatak kućnog odgoja, bontona, nazovite to kako god želite. Primjeri: vozim se autobusom. Dođemo do autobusne stanice koja je sva zaleđena jer autobus ondje rijetko staje (ovi iz čistoće očito štede na soli i pijesku). Na stanici starci, nije bilo niti jedne mlađe osobe. Šofer uredno otvara samo prva vrata i čeka da se ljudi centimetar po centimetar, u očitom strahu od pada, dokližu do vratiju pridržavajući se autobusa i jedni drugih. Pa stvarno! Zar je bilo tako teško otvoriti sva vrata? Ionako oni svi imaju besplatan prijevoz, a od malo ljubaznosti i poštovanja prema starijima još nitko nije umro. Došlo mi da mu skočim za vrat i iskalim svoj trudnički bijes.
Drugi primjer: prelazim cestu u Draškovićevoj. Jutro je, gužva na cestama, vozačima se žuri. I tako čekamo i čekamo i čekamo na pješačkom prelazu kako bismo (mi, bezobrazni pješaci) prešli cestu. Naravno, u meni polako kipi i krećem korak po korak, pa nek me zgaze. Vozač samo što nije dodao gas i onda mi se zamračilo pred očima, pa sam napravila scenu. Lupila sam nogom na prijelaz, mašući rukama prema zebri, a opsovala sam tako da su me ljudi samo gledali. Srećom pa nisam raspalila po automobilu. Zar pješak mora kumiti i moliti da pređe cestu i to na pješačkom prijelazu?! Nevjerojatno je kako se ljudi zgražaju pravila, pa makar ona podrazumijevala nekakvu osnovnu kulturu... Kao da će oboliti od kuge ako prestanu misliti samo i isključivo o svojoj guzici.
(E sad mi je lakše. Pustila sam malo pare kroz ventile :))))
Druga tema - sjećanja. Od te sam teme brzo odustala jer bih morala ulaziti previše u detalje. Ali ovih dana nekako se često vraćam u prošlost. Ne s nostalgijom već kao da pokušavam pronaći neke upute koje će mi pomoći u odgoju djeteta... Primjetila sam naime, nešto (sad bi čovjek očekivao da ću reći ne znam kako pametnu stvar, ali zapravo je to već davno primjećeno :))) Dakle, primijetila sam da odrasli zaboravljaju kako je to biti dijete, pa ponekad rade teške greške, a da toga nisu ni svijesni. Najčešća je umanjivanje značenja dječje boli, po sistemu: ah, što sad cendraš, pa nije ti ništa! Kao i sreća, tako ni bol nema jedinstveno značenje, pa niti težinu. Zgražam se nad izjavama u smislu: ah, nek' malo plače, ojačat će, naviknut će se i slično... Ne kažem da se meni nisu slične stvari dogodile u rijetkim trenucima kada bi me nećaci doveli do granice izdržljivosti (posebno najmlađi koji je najslađi i najrogatiji :)))). Ali smatrati dječje boli manje vrijednima samo zato što je piramida njihovih životnih vrijednosti u odnosu na našu malena, pa će tako plakati ako izgube omiljenu (a nama ružnu, staru, ofucanu) igračku nije fer. Shvatila sam zašto zapravo toliko volim i cijenim svoje roditelje... Imaju troje djece. Nikada nas nisu udarili, nikada nitko od nas nije imao ni najmanju masnicu. Ma kako nekima glupo zvučali, poštovali su nas kao osobe različite od njih, kao jedinke sa svojim željama, sa svojim karakterom, koje trebaju prostor za razvoj... Svakome od nas pristupali su sukladno našoj osobnosti jer zgodno je vidjeti kako smo svo troje različiti i oni su o tome izuzetno vodili računa. Nikada među nama nije bilo ljubomore, zanemarenosti, osjećaja manje vrijednosti u odnosu jedno na drugo... Nikada nisu od nas tražili "protuusluge" odnosno emocionalno nas ucjenjivali u smislu onih, tako često korištenih rečenica: ja sam te rodila, pa ćeš me i slušati..., dok si pod mojim krovom..., namučili smo se da te odgojimo i podignemo na noge, a ti nam tako vraćaš... Nikada nije bilo nikakve obaveze već samo ljubav i beskrajno razumijevanje. Sjećam se kako mi je mama govorila da nas nisu rodili zato da bismo ispunjavali njihova očekivanja, niti da bismo bili njihovi klonovi... Da je svako od nas jedinstven i da nas to čini ljudima. A da ne kažem koliko je ta žena imala sućuti i razumijevanja za naše boli i teškoće... I pustili su nas da poletimo iz gnijezda. Moje poštovanje prema roditeljima riječima je zaista neiskazivo.
Treća tema - La vita e bella! Provela sam jučer prekrasnu večer. Bili smo kod prijatelja u kafiću gdje radi kao konobar. Pjeva u bendu i sklada pjesme... Uskoro će jedna od njih biti ponuđena i menageru jednog našeg poznatog banda, no o tome kad dođe vrijeme. Fantastična je, dira u srce, dotični pjevač bi je fantastično mogao izvesti (prijatelj je i skladao tu stvar misleći na njegov glas)... Šteta što je bio bolestan pa nije mogao pjevati onako kako inače pjeva. Naime, došao je njegov frend s gitarom i napravili smo cijeli šou. Osobno sam bila zaslužna rusvaj kada sam otpjevala slatkim glasićem staru, "dobru" Tajči: moj mali je opasan... Vrhunska zafrkancija! Ljudi za susjednim stolom su urlali od smijeha, gitarist i ja smo bili odličan duet! :)))) Možda i ja napravim karijeru, ipak sam bila u Zvjezdicama dok smo još smišljali ime zbora. :)))
E da, bilo je jučer puno tema... A danas? Danas mi je formalno 11 tjedana... Ponekad se osjećam naduto, prestrašim se ako osjetim probadanja no to je normalno jer se maternica širi. Grudi me i dalje svrbe (usuđujem se reći sve jače), a najgore je kad me svrab uhvati na javnom mjestu :)))) Mučnine me uhvate tek s vremena na vrijeme, a samo u vrlo rijetkim trenucima završe s klečanjem u wc-u. Umor mi i dalje stvara probleme - nekad mi naprosto dođe neodoljiva pospanost i počinjem klanjati neovisno o tome gdje se nalazim: na poslu, u tramvaju, u kafiću... Ostalo je sve nekako usporilo. Nemam više onog grčevitog straha iako se ponekad pojavljuju majušni nemiri... Recimo, bilo bi mi lakše da sam čula srce na prošlom UZV, no strpit ću se. Još tjedan dana do pregleda...
E jesam se razvezala... Čestitam svakome tko dođe do kraja :)))
Post je objavljen 12.02.2005. u 08:24 sati.