Strah je zaista najgadniji od svih osjećaja... A mnogi su njegovi oblici: tjeskoba, strepnja, panika, trema, nelagoda... - ovisno o žestini i sadržaju. Često se međusobno nadopunjavaju odnosno nadograđuju. Osobno mi je, na žalost, mnogo strahova "usadila" moja mama.

Vjerojatno je, kao i svaki psihijatar, ostala doslijedna sudbini svoje struke: većina njih, valjda zbog nagomilanih tuđih negativnih vibracija, pukne. Smatram da je imala sreću jer je samo postala depresivna. Neki su završili puno gore... Oduvijek je bila prava pripadnica svog horoskopskog znaka, ribica od glave do pete. Izuzetno senzibilna, emotivna do krajnjih granica. U obitelji i šire je poznaju kao osobu velikog, rekla bih čak i prevelikog srca. Nekada je uspjevala odolijevati olujama tuđih nesreća, a kako godine idu tako joj se grane sve više povijaju, često i slamaju. Uz sve to, čini mi se da postoji još jedno prokletstvo te struke: viđaju previše teško bolesnih ljudi, svjedoče prevelikom broju loših završetaka. Naime, većinom se događalo da nije imala mogućnosti sa pacijentima raditi na liječenju konkretnih uzroka njihovih poremećanja/bolesti, već bi samo sanirala trenutni problem. Činila je sve što je bilo u njenoj moći da uvjeri direktore bolnica da, unatoč troškovima, neki pacijenti moraju nastaviti liječenje iako su se naizgled oporavili... Dan danas se sjeća imena i prezimena, lica i karaktera svakog njezinog pacijenta koji je naknadno počinio samoubojstvo. Iako nije bila kriva, nikada to nije mogla prežaliti jer je znala ishod.

Pustila sam da ide tok misli, ali nisam u potpunosti izgubila poantu. Naime, neovisno o svojoj ljubavi i zahvalnosti, mamu smatram odgovornom što ne uspjevam uvijek održati optimizam na zadovoljavajućoj razini. Prečesto je strepila nad nama, držala nas kao prava koka pod krilima kako bi u potpunosti uklonila sve oblike rizika. Tako u djetinstvu primjerice nisam imala bicikl jer je neki njihov prijatelj na njemu slomio vrat, nije me vodila na klizanje jer bi me netko pri padu mogao ozlijediti i slično. Da ne govorim kako se panično bojala putovanja... Naprosto si nije mogla pomoći jer je njezin obrambeni mehanizam odavno pao. A nije uvijek bila takva, pričao mi je tata. Bila je prava, rekli bi neki, "čistokrvna" žena: inteligentna, obrazovana, doslijedna ciljevima, a opet senzibilna i predana obitelji. Moja deset godina starija sestra i šest godina stariji brat sjećaju se takve mame. A ja se sjećam izuzetno nježne, pažljive, ali i krhke osobe. Sjećam se kada se slomila do kraja i razbolila, gledala sam kako joj je duša iskrvarila kada je brat zbog puknuća slijepog crijeva zamalo ostavio život u bolnici. Čini mi se da je to bio kraj svake njezine hrabrosti jer nakon toga više nisam vidjela ni ono malo borbenosti koliko je imala...

I tako su nastale moje rupe u optimizmu... Zaista se većinom smijem, čaša mi je u tjednu 6,5 dana polupuna, a da ne kažem kako je gotovo uvijek uspješno punim do kraja. No, imala sam svoj period anksioznosti, odnosno tjeskoba. Upravo zbog karaktera teško da bih mogla oboljeti od depresije, ali ipak sam upoznala hladan dodir užasnog straha... A kao što sam već rekla, nisam pobjegla ni nekim fobijicama - letenje, liftovi, pećine (blaža klaustrofobija) i tako - par napasti s kojima se više-manje uspješno suočavam.

Jutros čučim u jednoj od tih rupa... Za tri sata idem na pregled. I pitam se, kada me je već naučila strahu, zašto me nije naučila i optimizmu u trudnoći? Htjela je troje djece, dobila je troje djece, uživala je u trudnoćama i često je pričala o stanju sužene svijesti u kojoj joj ništa nije bilo bitno osim "tibice". Proživjela je i pobijedila bol - jednu je trudnoću izgubila, imala je gadnu vanmaterničnu trudnoću nakon moje sestre te joj je izvađen desni jajnik. Pa ipak, brat i ja smo proizašli iz lijevog kojem ginekolozi nisu prognozirali svijetlu budućnost. :)))) Dakle, iz svake njezine priče o trudnoći frca optimizam. Zašto onda toliko strepim?

A tu je i moj problem s vjerom. Da ne duljim, objasnit ću vrlo jednostavno na primjeru. Jednom sam sa kolegom razgovarala o svom strahu od aviona. Pitao me: zar ti ne vjeruješ u Boga? Gotovo uvrijeđena odgovorila sam odriješito: naravno da vjerujem! Do danas nisam zaboravila Tonijeve riječi: pa zašto se onda toliko bojiš? Zar ne znaš da on zna što je za tebe najbolje? Eh da, vjera nam je svima na usnama, ali praktična primjena...

U ovom slučaju, krivac strahu gotovo sigurno je prevelika želja. Iako mi većinom ne vjeruju, nikad nisam patila zato jer drugi nešto imaju, a ja nemam. Naprosto ništa materijalnoga nisam željela. Jesam, pomislila bih da bi bilo lijepo nešto imati, ali nisam se osjećala niti žalosno niti razočarano što to isto nemam. Odrasla sam u kvartu bogatih, vidjela sam da novac uistinu nije nikakva garancija sreće. Ne, nisam smatrala novac krivcem, ali on često dovodi do toga da ljudi zaborave ostale, mnogo važnije vrijednosti. Kada bi barem ti isti ljudi znali održati ravnotežu...
I sada prvi puta nešto želim do izgaranja - majčinstvo. A jednu trudnoću sam izgubila... Gubitak ne boli ako dobitak nije bio željen...

Samo da čujem srce, da steknem pojam o postojanju sićušnog mehanizma koji će se razviti u pumpicu ljubavi...