Nemam običaj slati zapise s posla, ali naprosto trebam rame za plakanje, pa makar to bio monitor... Toliko sam umorna i puna adrenalina da mi se gadi posao. A moram čitati gomile glupih tekstova nepismenih autora. Ne, nije problem u č, ć, ije ili je, to čak i meni povremeno šteka. Ali kad netko piše članak, a ne blog i kad se poziva na činjenicu da se novinarstvom bavi već 20 godina, pa majku mu!! Valjda bi trebao znati kako se piše vijest, a kako reportaža, što je dozvoljeno, a što nije?! Kad sam prešla u uredništvo mislila sam kako to neću moći kvalitetno raditi jer (kao) nemam dovoljno iskustva. Ali kad vidiš da imaš posla s tipusima koji su u stanju upropastiti 10 redaka što je ipak umjetnost, onda shvatiš koliko si daleko dogurao, iako formalno nemaš toliko staža...

No, neću se jadati. Što su mi ponudili, to sam prihvatila, za sada mi odgovara i vidjet ćemo koliko ću imati živaca. Hoću kući, mrzim ponedjeljak, hoću čitati lijepe tekstove... :-(