Jučer sam nakon pregleda kod ginekologa bila odmah poslana u Petrovu. Ljubazan stariji doktor potvrdio je ono što je bilo neizbježno - trudnoća je propala, već se vidi i hematom, čudno je što ne krvarim... Dogovorili smo kiretažu za ponedjeljak rano ujutro, a onda uzimam tjedan dana bolovanja.

Ne znam kako da to objasnim, ali nije mi tako teško kao što sam mislila da će biti. Najteže je objasniti bližnjima i prijateljima. Naprosto izgubiš volju ponavljati što je bilo... Za nas je sve to de javue, bili smo spremni i znamo što ćemo dalje. Napravit ćemo sve pretrage, vidjeti možemo li nešto promijeniti na stvari. Kažu da je lako moguće da se ne nađe nikakvo konkretno objašnjenje zašto se to dogodilo, priroda naprosto učini svoje. Također smo zahvalni što do pobačaja nije došlo u višim tjednima trudnoće, ipak plod nije niti oživio...

A što se događa u glavi i srcu? Istina je što kažu - ako te ne slomi, ojača te. Splićani bi rekli dišpet, goruća želja da se nastavi dalje, vjera u bolje sutra. Ne tražim odgovor na pitanje "zašto?", taj dio je u Božjim rukama. Na meni je da nastavim dalje najbolje što mogu, ojačana novim iskustvom. Ponovno sam se sjetila mlade žene koju sam srela u Petrovoj prilikom prvog abortusa. Plakala sam prije posljednjeg UZV prije zahvata. Ona je mirno sjedila, imala je nekakav zagonetan smješak i pitala me što se dogodilo. Kad je čula zašto plaćem, primila me za ruku i rekla: "tri sam puta pobacila u petom, šestom mjesecu... To nisu bili pobačaji već mali porodi, iz mene su izlazili komadi nečega što je trebalo biti moje dijete uz nemoguću bol. Ali nisam zato odustala niti me to dotuklo, naprotiv! I znam da ću jednoga dana roditi, sigurnija sam nego ikada. A kad se to dogodi, nitko neće biti sretniji od mene..."

Činjenica je da žene vjerojatno doživljavaju neko stanje sužene svijesti (kao i ja ovoga trena). Kad jednom osjete instinkt, onaj iskonski poriv za rađanjem i nastavkom vrste, vjerojatno taj dio apsolutno nadjača nekakve uobičajne slabosti. Nekada sam se pitala kako su zaboga naše bake, prabake, preživljavale pobačaje i veliku smrtnost novorođenčadi? Primjerice, moja prabaka je rodila sedmero djece od kojih je preživjelo četiri, a da ne spominjem da je jednog u 21. godini odnijela tuberkuloza. Žene ne samo da su pobacivale, već su nadživljavale svoju djecu što je strašno... Ali uspjevale su živjeti dalje, naći snage da svoju preživjelu djecu dignu na noge i daju im maksimum svoje ljubavi... Prošlost su ostavljale za sobom, neovisno o tome koliko je bolna bila.

Eto, vozimo dalje. I da, zapalila sam pokoju cigaretu, ne kažem da sam si priuštila jer to ne smatram nekakvim posebnim guštom. Od ponedjeljka kreće novo poglavlje u mom životu, morat ću tijelo vratiti u kondiciju, "opeglati" mozak, poraditi na poslu, odmoriti se od svega, a onda ćemo opet u "proizvodnju"... Vremena i volje imamo, pa valjda će nas negdje dovesti. :)

Tipkamo se...