odmak
srijeda, 28.11.2007.
'Preživjeti i uz pomoć koga sve ne pred vratima hrvatske administracije, naravno, na hrvatski način.'
Slika Prva:
Velika prostrana prostorija u kojoj se nalaze: Kauč (veći). Tzv kutni. Na njemu nemarno razbacani ukrasni jastuci i decentno šarena deka, koja očito služi za dnevno odmaranje. Veliki pisaći stol. Uz cijeli jedan zid biblioteka. Fotelja u kojoj leži ulična pasica, koja se odaziva ili se ne odaziva, ionako radi sve samo ono što ona hoće, na ime Moli. Na stolu računalo, knjige, dvije stolne lampe, mnoštvo knjiga, papira, podsjetnika, telefon. Slike na zidu, djelomično i na podu uz zid, još neobješene, čekaju. Štafelaj, a na njemu drvena ploča i bezbroj ceduljica, isječaka iz novina, nešto fotografija zakačenih ukrasnim pribadaćama. Na podu pletena košara za pasicu izgrižena, od iste, sa svih strana.
Plazma televizor, nije upaljen. Čuje se glazba; Gortan projekt.
Prostorija je niskim zidom odjeljena od hodnika i ulaznih vrata. Na desnoj strani, isto tako odjeljena od kuhinje i blagovaonice. Duž zida iza pisaćeg stola francuski prozori, bez zavjesa, gledaju u vrt.
S. P. sjedi za računalom i piše pametnom zubu. Vidimo da na ekranu (ne znam kako se to na pozornici može riješiti, mislim da se može postaviti nekakav veći ekran- kao kad se gleda predstava na stranom jezikom i tamo teče prevod, a na kraju ja sam pisica a za ostalo nek se brinu redatelj, scenograf ili već tko od njih) piše:
-Nakon što sam iscrpila sve mogućnosti komunikacije telefonom. Slovom i brojem 124 i po puta, a mogu objasniti i onu polovicu telefonskog poziva kad su me upravo u trenu kad sam dobila odgovornu osobu, naglo isključili, a znala sam i zašto. Nisam se začudila. Zaboravila sam, naime, platiti telefon i tako nekoliko mjeseci. Znala sam da sam sama kriva, ali me svejedno uzrujalo…
Čuje se zvono. S.P. prestaje pisati. Ustaje sa fotelje i odlazi prema ulaznim vratima. Istovremeno pasica Moli skaće sa svoje fotelje kesi zube i luđački laje trčeći prema tim istim vratima.
S. P. viče zapovjednim glasom pokušavajući je uhvatiti za ovratnik:
-Moli, Moli! Ne! Ne lajati. Vrati se u sobu. Dosta, dosta !
Pa kaže potom, također povišenim tonom jer od Molinog lajanja ne čuje ni samu sebe, nepoznatom nevidljivom koji je tren prije zazvonio:
- Oprostite, pričekajte dok skuham psa… mislim dok je spremim na sigurno.
S. P. otvara vrata niše na dnu prostorije i ugura Moli, koja neprekidno laje unutra.
Vrača se do ulaznih vrata. Otvara ih.
S. P.: -Uđi, uđi.
Kroz vrata u kuću, ne obazirući se na S. P., ulazi Trol.
S.P.: -Vrati se, vrati se i obriši noge. Nisi obrisao noge. Svaki put to napraviš. I zašto ne vičeš da si to ti. Ne bih sakrivala Moli.
Odlazi do ostave i pušta Moli. Trol, koji je ponovo izišao, (čuje se zvuk brisanja nogu) vraća se natrag širi ruke i Moli mu se zaleti u zagrljaj. Oboje mrmljajući zadovoljno sjedaju u fotelju.
S.P., kaže predbacujući: -Mokar si. Prljav. Samo me zanima kuda si se skitao. Pitam se je li te itko vidio?
Trol odmahuje glavom. Uši su mu velike prozirne i kosica mu na vrh glave strši u vis. Tjelo mu je maleno ali ruke i noge relativno dugačke. Velika stopala i veliki široki nos koji potpuno prekriva usta.
S.P. vrti nezadovoljno glavom. Promatra tragove prljavštine koju je ostavio Trol hodajući unutra. On briše rukama velika stopala, pa potom briše ruke od tijelo.
S.P.: – Bio si u šumi.
Gleda ga zamišljeno.
-Žao mi je.
Trol: -Što ti je žao?
Trol govori mrmljajući, smeta mu nos, ali se dere, pa ga se ipak razumije.
S.P.: -Pa, žao mi je što si tako daleko od svojih…
Trol: -Mojih?
Uzrujao se. Digao se na noge. Topče. Moli laje na njega.
Trol: - Ja sam otišao .., morao sam. Ja sam totalno drukčiji. Nisam im pripadao. Ali nigdje ne pripadam. Zato sam tu. Hvala ti. Koliko puta sam ti rekao da sam sretan da sam baš naišao na tebe.
S.P.: -Rasplakat ćeš me. Ionako sam psihički na dnu. Više nemam snage. Ta će me administrativna hobotnica progutati.
Trol opet sjedi. Moli mu je posve smirena u krilu: I što ćeš napraviti?
S.P.: Pa evo… pišem pametnom zubu. Posudit ću njegovog bolničkog konja Peru. Kucat ću na sva vrata zajedno s Perom, jer telefonski ne mogu ništa. Ljudski glas ih iritira. Ne žele ništa čuti ti na drugoj strani žice, a Pero ima karizmu. Zna s ljudima. Čini mi se.
Trol: -Vodi mene i.., pogleda Moli.
S.P. – Tebe i Moli?
(Ovdje ću malo prekinuti. Moram razmisliti. Imala sam želju pisati s više humora, neću odustati, ali moram imati neki uvod u radnju.)
Novo lice ove slike jest Trol, koji nije pravi primjerak svoje rase i radi toga odlazi iz kuće u bijeli svijet, na sreću kako sam kaže nailazi na S.P. otvorenu prema svim rasama, idejama itd, a dobrog je srca te razumije sve patnike i rubne jedinke, kolonizirane, nepriznate prikaze a među te Trol, naročito ovakav mekan što njegovoj rasi nije primjereno,bez sumnje, pripada.
nedjelja, 25.11.2007.
'Preživjeti i uz pomoć koga sve ne pred vratima hrvatske administracije, naravno, na hrvatski način.'
Prolog dramoleti ili kako god koja se radno zove:
'Preživjeti i uz pomoć koga sve ne pred vratima hrvatske administracije, naravno,
na hrvatski način.'
Priča je vrlo virtualna i molim da je se tako shvati.
A virtualni svijet je nesiguran, vrlo fluidan, praktično nevidljiv kao i sama duša koju ovo tijelo pokušava zadržati do posljednjeg daha i preko njega, jer vjeruju u vječnost i nada se sreći, zadovoljstvu i ostalim slastima i mastima.
U tu svrhu pisica je poslala poruku pametnom zubu, precizno rečeno poslala mu je virtualnu zamolbu da joj na neko vrijeme posudi bolničkog konja Peru, jer joj se Pero vrlo svidio. Pametni zub, ne bi bio pametan, a Bog i bogme ni zub, kad ne bi pristao na tu zamolbu, na što je pisica, jer je jednako tako pametna i sa svojim zubima i računala. Jer vjerujte mi ova će se dramoleta kad-tad naći na kazališnim daskama skup sa pametnim zubom, pisicom i bolničkim konjem Perom koji su donekle stvarni, skoro bih se usudila reći 99 posto stvarni za razliku od daljnjih događaja koji su čista literatura:
Lica iz ove dramolete:
Pametni zub
Konj Pero – pametan, staložen, privržen prošao Bunu i Bunicu na kraju ispekao zanat kao dio bolničkog osoblja, daljnji komentar suvišan.
Pisica
Pisicina pasica – malena, žestoka, nepredvidljiva, ne voli neke ljude, grize, reži i ujeda, čak i vlasnicu koja ju skriva od vlasti koji bi je takvu neposlušnu najradije uspavali.
Ostala lica bit će po potrebi dopisivana, a sad prelazim na književni uradak:
I Čin,
Iz kojeg je razvidno da administracija vlada u zemljici Hrvatskoj i da se pred njom mogu skriti Sabor, predsjednik, premijer, ministri, doministri, njihovi pomočnici, njihove tajnice, vojska i svi njeni članovi, županije i veliki i mali župani, njihovi pomočnici i njihove tajnice i sve ostalo osoblje, pa potom opčine, gradonačelnici, dogradonačelnici i njihove tajnice, škole sa svim svojim profesorima i njihovo osoblje, crkvene ustanove, njeni dužnosnici itd, itd… a ovo nabrajam tek toliko da se vidi kako u zemljici Hrvatskoj ljudi rade u tim ustanovama, primaju plaču i ne kopaju po kontejnerima kako neke mutikaše koji ne vole ovu Domovinu, a nemaju ni sluha, pokušavaju insuinirati.
Nastavak slijedi u drugom postu, jer je poznato da blogeri nemaju veliku koncentraciju što je i u redu jer su čista fluidna priča koja ne može dugo zadržati sve svoje čestice na okupu.
četvrtak, 22.11.2007.
Staro i novo iskustvo
Kaže mi kolega iz …. Komore: Ti si sad prošla udruživanje sa… To je i za nas posve novo iskustvo. Daj napiši nam to pa ćemo objaviti u Glasniku … Glasnik je stručni list našeg strukovnog udruženja. Nekad sam u tem Glasnikuuu pisala češće, ali, u posljednje vrijeme, iz raznoraznih razloga, ne pišem nikako.
I sad se mislim. Moj posljednji članak, bio je jako crno obojen, jedna kolegica me nazvala i rekla: Čuj počela sam ga čitati, ali ono malo što sam pročitala tako me uzrujalo da sam prestala.
Bemti maloga miša. Što sad?
Ovaj bi članak, po onome što sam doživljavala i na koliko problema sam nailazila ili bolje smo nailazili moje osoblje i ja, bio posve crn i praktično nečitljiv bez suza, zapravo duboke tuge i jecaja. I smrtnog znoja, po cijelom tijelu, usto.
Ovako ću, sad mislim, pisat ću pomalo na pece i bokune, kako se kod nas kaže. Onako kao u onom vicu :mačka se uputila na krov.
Ili… pisat ću ga kao humoresku, iako sam umorna, bijesna, razočarata (nije tipfeler) i osjećam se vrlo iskorištena od vlastite Domovine za kojom sam žudila, vapila, praktično izdana i prevarena, a usto Pale sam na svijetu, ali ne baš posve kao sam Pale, koji je čini mi se odselio u jednu nam blisku državu. Ne mislim blisku blisku po osjećaju nego blisku zbog blizine. Više sam kao Don Kihot u borbi sa vjetrenjačama i ostalim grozotama, a opet nemam blaženi donkihotovski stav, narav, a niti entuzijazam, a ni pobude mi nisu iste.
U svakom slučaju ja sam stara poduzetnica u daljnjem tekstu stara p., ili s.p. Tekst će biti podugačak pa ču ga na svaki način kratiti i raspodijeliti u nekoliko postova. A nekad sam bila mlada poduzetnica u daljnjem tekstu, shodno kraćenju, mlada p. Ili m.p.
Kad sam bila m. p. …, e kakva su to vremena bila. Ali neću sad o tome. Moju Komoru baš ništa od toga ne interesira. Ne interesira ih niti nešto drugo. Zanima ih samo jesam li platila članarinu. O toj činjenici vrlo vode računa. Na taj podatak vrlo budno paze i obavještavaju me da nisam.
Pozdrav dragim čitačima i velika čestitka našoj dragoj mladoj reprezentaciji koji su nam podigli moral pred ove izbore. Uistinu zaslužuju svaku čestitku još i zato jer su pobijedili one napuhance od kolonizatora i globalizatora ( porobili su nas jezikom, iako se mi Hrvati njime rado i često služimo, što će nam naš)
Bravo mladi momci, nažalost ja sam samo s.p. koja je već prije poluvremena od silnog posla umorna zaspala, zašto pak krivim Domovinu jer me pod stare dane čini ovoliko raditi.
I još me, pod stare dane, čini da mijenjam vjeru svojih dobrih, plemenitih i, mučenićkih roditelja i praroditelja koji su samo disali za Slobodu dotične Domovine za Slobodu vjere, za Slobodu do zadnje misli i mene učili i zaklinjali za tu istu 'Slobodu' koju ću ovom prigodom ovih slobodnih izbora iznevjeriti.
Kažnjava me. I ruga mi se ta ljubljena Domovina, ali o tome u slijedećim postovima.
ponedjeljak, 19.11.2007.
Pogovor romanu
Govori se o tom, kako je strašno biti zaboravljen poslije smrti. A nije li strašnije ne znati jesu li nas mrtvi davno zaboravili
Unamuno*
Razgovor sa Ž. i D. M. u rano proljeće 2004. Po sjećanju, više će sličiti na monologe, ali na kraju rezultat je dugogodišnjih razgovora i izmjena mišljenja, bolje rečeno traženja pomoći i pažljivog slušanja s moje strane, pa neka mi se oproste stanovite nespretnosti.
Netko je upitao: Kako je moguće da ‘normalan’ čovjek postane zločinac?
-Razgovarala sam, rekla sam, sa prijateljem. Pričao mi je o stricu, tihom i poslu predanom čovjeku, koji mu je jednom prigodom upravo na takovo njegovo pitanje ispričao svoj slučaj. Za drugog svjetskog rata našao se, sa svojom postrojbom u nekom hrvatskom selu neposredno nakon što su kroz njega prošli četnici. Okolo su ležali mrtve žene, djeca, starci ubijeni na stravične načine. Obuzeti bijesom došli su u sljedeće selo - srpsko i napravili seljanima to isto. On sam, inače miran, kulturan i pristojan čovjek, mislim da je rekao da je bio inženjer građevinarstva, kaže da je vitlao jednim djetetom po zraku i onda ga bacio u zid neke kuće.
Drugi mi je događaj kazan nedavno. Poznanik, sudionik domovinskog rata, priča mi kako je bio prisutan kad su doveli srpske zarobljenike, kamionom, negdje kod Zadra. Prisustvovao je njihovom iskrcavanju iz kamiona. –Jedan je od njih pri iskakanju posrnuo i instinktivno se htio uhvatiti za mene, kaže. -Ja sam se izmaknuo, pao je na zemlju i onda sam ga ja još dodatno, bez ikakvog razloga, udario nogom. Isti tren sam pomislio: Zašto sam zaboga ovo napravio. Danima mi poslije to nije dalo mira, a kako vidiš, još uvijek se s tim mučim.
Ž:
-Treba svakako razlikovati osobnu i kolektivnu razinu zbivanja i ponašanja. Dok je čovjek sam jedno misli i radi, a čim se uklopi u masu odmah njegovo vladanje počinje biti posve drugo i drugačije. To su uostalom poznate stvari iz socijalne psihologije. Zato se obično čudimo kad doznamo da su dobri ljudi u ratnim vremenima postali zvijeri. Svatko iz svog iskustva takve primjere može naći i izabrati. Najnovija knjiga Sociologija politike, M. Juergensmeyera – najvećeg živućeg stručnjaka za nasilja i ratovanje, to najbolje potvrđuje. Njegovi zaključci idu baš u tom smjeru da su dobri ljudi u miru obično, zli pojedinci u ratu. Moderni je terorizam djelo naizgled dobrohodnih ljudi koji su se pretvorili u ubojice nedužnih civila. Ni Drakulićkina knjiga o suđenju u Hagu ne zaključuje drugačije. To je razlog što međunarodno pravo sve više odgovornost prebacuje na vođe, zapovjednike i ideologe sukoba, a manje na pojedine zločince. Netko poludi od straha i nemoći u prilikama za koje nije bio pripremljen, dok drugi to iskorištavaju za svoje planove.
D:
- Kako normalan čovjek može uopće ubiti bližnjega, postati zločinac, istrjebljivati djecu i progoniti nevine ljude i to raditi masovno i hladnokrvno, sam, ili još češće, ohrabren, u grupi, podržan od svojih poludjelih istomišljenika? Ulazak u nebranjena sela, paljenje kučišta i domova, pljačkanje tuđe imovine, ubijanje nenaoružanih staraca samo zato jer su druge nacije ili vjere ili jednostavno, što su naši neprijatelji nije od jučer. To prati čovjeka od neolitika. Netko to radi iz mržnje, drugi iz povrijeđenosti, ali ipak najveći broj u alkoholiziranom stanju, a danas i uz poticaj golemih količina droge. Ove se slike susreću u ratovima diljem svijeta, premda su na balkanskim prostorima možda najdublje zaživjele i postale gotovo nerazdvojni dio ratničkog obreda. Okrutnost kao odgovor na okrutnu sudbinu granice vjera i carstva.
-To i jest, rekla sam, -jedina mogućnost. Pijani i drogirani. Pričao mi je jedan poznanik mojih roditelja da je za vrijeme drugog svjetskog rata, jedno jutro, pred zoru, probuđen nekom bukom i dernjavom ustao i pogledao s prozora što se događa. Stanovao je na brežuljku. Vidio je iz pravca mora kroz mjesto dolaziti dva kamiona puna ustaša potpuno pijanih. “Arlaukali” su, rekao je. Potpuno pijani, ponavljao je. Nije izgledalo da se radi o normalnim ljudima. Mahali su ispijenim bocama. Kasnije je otišao na trg. Tamo su stajale grupice ljudi i nešto tiho međusobno razgovarale. Prišao sam jednima. Pitao sam što se događa. Rekli su da su tijekom noći s nekoliko kamiona došli ustaše iz Hercegovine. Vodili su sa sobom zarobljene Srbe. Putem su ih još skupljali iz kuća i iz zatvora. Odveli ih niz rijeku i sve ubili. Govorilo se o preko dvjesto ljudi. Neki su govorili tristo i više. Mjesto je utihnulo, pričao je. Miris krvi danima se osjećao u zraku. Hodali smo pognutih glava. Neki nisu htjeli vjerovati da se to dogodilo, govorio je.
Neki nisu htjeli vjerovati da se to dogodilo, ponovila sam.
Bijeg od odgovornosti, a tolike grozote, rekla sam. Ne bih htjela širiti temu, ali svi mi to radimo. Zatvaramo oči pred nečim takvim…. što bi nam moglo opteretiti savjest. Upravo za vrijeme rata.
Stalno se pitam… pišem o tome, koji su uzroci… kakvi mehanizmi dovode do tolikih zločina. I kako je moguće da su se nakon svega Hrvati podijelili na dvije duše. Ustašku i partizansku dušu- uvjetno rečeno, jer ja bih rekla komunističku dušu. Pišem, i cijelo vrijeme se pitam jesam li na pravom tragu. Na pravom putu!?
Predmet mog zanimanja je mali čovjek. Jer, zločin može napraviti bilo tko od nas. Tanka je ponekad granica od pružanja ruke da se neprijateljski vojnik spusti mirno s kamiona ili izmicanja i naoko bezrazložnog udaranja nogom. Ili onaj mirni čovjek, inženjer, koji je upao u drugo selo i poubijao tolike ljude.., ono nedužno dijete. To je strašan zločin. Bez sumnje, ali učinjen u afektu, kao posljedica... U tom se smislu ne može izjednačavati agresora i onog koji se brani. To treba biti strogo definirano. Zločin ne treba pravdati. Zato postoji odgovornost. U svakom pogledu.., ali postoje i druge odgovornosti.
Dobro, mali je čovjek često nemoćan. Prevelika je sila nasuprot. Ali zašto institucije šute? Zašto crkva šuti? Zašto crkva šuti? Bilo je nekih pokušaja, na samom početku Domovinskog rata da bi se nešto kaže o zločinima u Jasenovcu i ostalim logorima. Da bi se to ispitalo, ali onda su zašutjeli.
Isto tako, zašto šute komunisti o svojim zločinima? Dapače. Negiraju ih. Ili kažu: Čim mi spomenemo Jasenovac vi odmah odgovorite: A Bleiburg? I onda, kao dva jarca na brvnu, svaki spominje zločine onog drugog. Tu je naravno, pitanje odgovornosti. I možda najvažnije pitanje izjednačavanja krivice. Mislim da se tu jedna i druga strana, zapravo sve strane u sukobu, trude dokazati da je onaj drugi prvi započeo i da je, upravo onaj drugi, više kriv.
Nikako da odredimo zašto se nešto dogodilo. Mislimo i govorimo - ako mi priznamo svoje zločine, svoja zla djela, a oni drugi šute i još nam kažu: Eto, vidite, vi ste zločinci, a mi pravednici. Tako misle s jedne i s druge strane. Sa svih strana. I neprekidno tako. A onda četrdeset pet godina vladavine komunizma napravilo je ljude zaboravljivima. Neki su umrli. Neki su se zločini zaboravili. Nestalo je puno svjedoka, svi ostali su o zlu šutjeli pa se činilo da je komunizam uistinu dobio ljudsko lice.
A da ne spominjemo druge nacije i nas. Mi i Srbi. Hrvati i Srbi!? Stanje pred pad Austro-Ugarske. Prva Jugoslavija, Drugi svjetski rat, druga Jugoslavija. Pa ono miješanje Srba i komunizma. Nikako da se to razriješi. Niti s naše niti s njihove strane. Bilo bi najvažnije hladnih glava raspetljati uzroke i posljedice
D:
- Naravno, tu je pitanje odakle početi. Ne bih išao prije Prvog svjetskog rata. Započeo bih sa stvaranjem Jugoslavije.
-To sam i ja mislila, rekla sam. Dapače, htjela sam započeti s Drugim svjetskim ratom, ali nije išlo. Onda sam mislila, ajde dobro, počet ću sa Prvim svjetskim ratom, ali… stvar je kompliciranija. Nikad dovoljno daleko. Michael Moore u knjizi ‘ Bijeli glupani’ kaže: ‘Pitam se kako ćemo dugo morati živjeti s nasljeđem ropstva. Da, spomenuo sam ga ROPSTVA.’ I pitaju ga: ‘Ali, Mike , zašto sad govoriš o ropstvu?... Ja nikog nisam porobio.’ Nema više robova u Americi. Ali on kaže: ‘Korijeni većine naših društvenih zala mogu se pratiti baš od tog bolesnog stanja.’
Što će i kakve će tek posljedice donijeti Americi, ali i cijelom svijetu, i nama, američka intervencija u Iraku. Sve je posljedica nečega. Tako je i s nama. Ja bih rekla da su se odnosi zakomplicirali u staroj Jugoslaviji. Proučavala sam to razdoblje shvatila da stvari počinju i ranije posve su se zapetljali u vrijeme ilirizma. I tako da baš ne moram krenuti od Adama i Eve, započela sam od vremena Ljudevita Gaja i štokavice s jedne, ajmo reći s hrvatske strane i s druge strane, srpske, od Vuka Karađića, Garašanina i Načertanija po kojem su Srbi krojili svoju, a bogme, i sudbinu susjeda. Od Nacrta ne odustaju čak ni danas, samo su se Srbi malo primirili jer je ‘ceo svet’ u ovom trenu protiv njih. Gledajte, da me se krivo ne shvati… ja pri tom ne pridajem loše osobine jednima ili drugima. Naprosto, činjenica je da smo mi, Hrvati, na neki način, u obje Jugoslavije bili okupirani. Izgubili smo u oba slučaja rat. Službeno, nije važno što je narod htio i koliko je bio u otporu, mi smo se našli na strani koja je izgubila rat. Tako su s nama i postupali.
Naravno, zanima me što vi mislite o Jugoslavijama?
D:
- Uspostavljanje prve Jugoslavije donosi neskriveno oduševljenje i budi silni narodni idealizam. To, međutim, nije dugo trajalo niti je idealizam izdržao. Prvo veliko razočarenje slijedit će ubrzo, u tragičnim zbivanjima oko nasilne smrti Stjepana Radića u beogradskom parlamentu. Od razočarenja do nezadovoljstva obično je kratak put i on je uskoro prevaljen. Zato atentat na kralja Aleksandra nije trebalo dugo čekati. Svejedno, izazvan narod plače na dočeku njegova lijesa u Splitu, jer se još uvijek hoće nadati boljem. Povodom pak nacrta konkordata s Vatikanom, u Srbiji izbijaju javni neredi i iskazi vjerske mržnje. U zraku se osjeća barut, dok u Zagrebu, M. Krleža proročanski, sluti silazak u pijani mrak balkanskih krčmi. Prva se Jugoslavija zaista neslavno raspala i otvorila Pandorinu kutiju najbrutalnijeg rata svih protiv sviju, a za puki biološki opstanak. Najbrže su se snašle Kominterna , Tito i Manuilski. U Londonu, na drugoj strani, osniva se kraljevska vlada u koju ulazi I. Šubašić, posljednji hrvatski ban. Ne bez ironije. Vladin general D. Mihailević stvara četničke oružane odrede na Ravnoj gori, dok u Hrvatskoj A. Pavelić utemeljuje NDH i predaje Dalmaciju saveznici Italiji. Svuda, dakle, palež i ubijanje.Tu su još Nijemci i Talijani, a kasnije Englezi i Amerikanci kao pomoć za produbljivanje sukoba i nereda.
Sva je krivica odmah prebačena na staru i prvu Jugoslaviju, koju će komunisti nazvati tamnicom naroda, a ni drugi neće u tome zaostati. Zato narod kliče i veseli se novoj i drugoj Jugoslaviji. Slijede Bleiburg i marševi smrti, ali i vraćanje Istre matici zemlji. Scenariji se ponavljaju, no uvijek na drugačiji način. Da ne bi prošlo sve idilično i dobro, pobrinuo se uskoro sukob s Infombiroom i sužanjstvo najvjernijih iz vlastita kruga, na Golom otoku. Opet mučenja, ponižavanja, izdaje, tajne službe i urote dojučerašnjih prijatelja. Sve je isto, a opet različito i drugačije. Poslije toga vrijeme mira, blagostanja i nacionalne ravnopravnosti zamjenjuje prijašnje nezadovoljstvo. Još jedna pauza i odmor. Sada izlazi na scenu Tito, ali kao vođa nesvrstanih i siromašnih u svijetu, na trenutak izvan svih sukoba i podjela. No, starost čini svoje, pa se diktator s ljudskim licem primiče svom kraju. I onda se po treći put vrti isti scenarij sa sličnim slikama rata, mržnje i osvete, ali i s pitanjima o razlozima patnje i smisla smrti nevinih ljudi. U tim prilikama traži se pomoć Zapada, premda ćemo, deset godina kasnije, odbiti učiniti to isto za ratove u Iraku. Na kraju mnogo izazova i dilema. Možda je Tito mogao spriječiti Blaiburg, A. Pavelić izbjeći predaju Dalmacije, a F. Tuđman ne pristati na uvjete iz Daytona, ali uz koju cijenu? Nije lako biti mudar i krhko je ljudsko znanje, a još više snalaženje u nevremenu prijetnji i ugrozaba.
Na zemljovidnoj karti nova slika Balkana, mnoštvo novih, ali zapravo, starih država. Svi se približavaju Europi. Je li to možda kraj suludoj mržnji čiji je simbol 'krvavi nož'. Dolaze profesionalne vojske, digitalne tehnologije i laserska oružja. Novi su ratovi u tijeku. Onaj medijski, pa gospodarski, pa rat interesnih skupina i mafijaških grupa. Rat starih i mladih i onaj najopasniji, rat bogatih i siromašnih. Ostvaruje se jedna od Marxovih teza da su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Na vidiku su socijalni nemiri i pobune ugnjetavanih.
Ovdje treba stati. Glavno je da ovaj naš povijesni pakao četvrti put ne eksplodira. Poslije svega nije toliko važno zašto i čijom krivnjom. To je zadatak svih onih koji misle, osjećaju i žele ostati ljudi čista obraza. Ako sad ne stanemo na kraj ovoj ludnici u Balkanskoj krčmi, neće biti ni kraja ni konca, nažalost.
Ž:
-Ipak, to nije sve i jedino što valja reći. Veliku igru igra osobno i kolektivno pamćenje koje ide unatrag, u prošlost. Ljudi naime, ne komuniciraju između sebe samo razumom i osjećajima nego i memorijom koja nije nikada jednaka. A danas imate neobično mnogo ljudi sa izranjenom i nezadovoljnom dušom. Dapače, ima se dojam da oni upravo u burnim i nesređenim vremenima dolaze sve više do izražaja. Svuda drže glavnu riječ pa se čini da su svi takvi i da je društvo bolesno. A očito nije tako, a i ne može biti tako. Učinite najobičniji pokus kad ste u društvu s nepoznatim ili malo poznatim ljudima i pratite one koji su najbučniji i najiskreniji. Poslije završetka razgovora pitajte za njihov životni put i vidjet ćete da im je netko u obitelji bio žrtva zločina ili progona jedne od zaraćenih strana, bilo među partizanima ili ustašama. Istraživao sam životopise nekih novinara ili onih što se često javljaju u rubrikama za čitatelje i ustvrdio da nitko od njih nije posve „nedirnut“ u svojoj memoriji. Svima neka teška tragedija- osobna ili obiteljska- proviruje iza životopisa. Treba imati veliko razumijevanje za te ljude, ali oni nisu slika hrvatskog društva, posebice njezine mladosti, koja nezaustavljivo dolazi i nas zamjenjuje.
U toj strastvenoj političkoj polemici između ranjenih i povrijeđenih ljudi koja se u nas začela posljednjih godina- a za osjetljiva čovjeka zna biti gora od samog minulog rata – zapravo, uopće nije riječ o razlozima ni o činjenicama nego o sukobu memorija, što se u našim krajevima vodi od turskih vremena kad smo bili i, čini, se ostali još uvijek predziđe kršćanstva i Europe. A biti žrtva često je udobnije, korisnije i isplativije nego pokušati izaći iz zlih povijesnih uspomena i užarenih snova neprevladane prošlosti i sadašnjosti. Stoga valja reći da je u nas na djelu rat simbola, a ne političkih opredjeljenja. Jer, nije Jasenovac ili Bleiburg u predodžbama naših mirnodopskih ratnika neki važan povijesni događaj ili grozan zločin, nego prije svega znak svrstavanja i prepoznavanja „svojih redova“ protiv „njihovih redova“, odnosno boj riječima i mržnjom do nasilnog istrebljenja našeg ili njihovog. A upravo je to najteži balkanski sindrom koji se dugo liječi.
Kako izaći iz tog vrtloga zla i nesnošljivosti? Prisebnošću, sabranošću, odgovornošću onih što se skrbe za budućnost društva, a ima ih u svim slojevima, naraštajima, strankama, nacionalnostima, vjerama i ideologijama. Dobar čovjek mora postojati, jer ga je bilo uvijek. To je prvi red odgovornih. Drugi su red nepristrani znanstvenici i odgovorni istražitelji povijesnih istina, u mjeri u kojoj je ta potonja dostupna ljudskoj, ograničenoj spoznaji. Nikad nećemo sve doznati, ali joj se možemo toliko približiti da nas počne oslobađati, kako piše u Evanđelju. Svejedno, ne treba pri tom zaboraviti na ulogu sumnje- u dekartovskom smislu- koja je ovdje svakako potrebna. Jer čim u neke predrasude počnemo dvojiti, već smo ušli u predvorje istine. Slično je s ulogom razočarenja i bolesti u životu. One nas doduše mogu potopiti, ali ako se uspijemo izvući, čeka nas novi život, obraćenje i izlazak na pučinu. Katarza i sumnja su neophodne metodičke potpore u približavanju povijesnoj istini o nama i našim predcima.
No u zadnje se doba toj dvostrukoj plemenitoj nakani- odgovornih ljudi i opreznih povjesničara - ispriječila dva nova i neočekivana protuvala zbrke i podmetanja. Jedan dolazi iz područja ljudskog koristoljublja i dobivanja političke pozornosti. Jer ostati pod svaku cijenu na vlasti, imperativ je novog naraštaja političara koji ne kriju svoju pragmatičnost i potkupljivost. A upravo mnogi između njih, igraju na kartu spomenute povijesne svrstanosti i putem nje postaju javne političke osobe. Ekstremizam je očito u modi, ali ne toliko radi uvjerenja koliko zbog njegove političke konjunkture, koja na ovim prostorima nije od jučer. Tko više galami i zadrtije brani jednu od strana u sukobu, taj je svuda pozivan i tražen u medijima. Mi već imamo pravi politički cirkus koji putuje po zemlji i sa svojim ekstremističkim zahtjevima širi i potpiruje mržnju i neslogu u našem narodu. Narod se zabavlja, a ne primjećuje da je polako i sam uvučen u taj zlokobni scenarij povratka u prošlost. Drugi pak protuval dolazi iz medija koji su doslovce podivljali i požutijeli do nepodnošljivosti. Crna se kronika premjestila sa zadnjih, na prve stranice dnevnih novina. Sve kriči od neukusa i prizemnosti. Mediji zarađuju goleme novce na tom plitkom senzacionalizmu u kojem vladaju tri kumira ili idola: seks, zločin i politički ekstremizam. Nema više lijevih ili desnih ideoloških novina nego samo posve žutih, pa se više ne zna što je strašnije: da li politički monopol u njima ili banalizacija vrednota istine. U tome ni televizija ne zaostaje. Ona upriličuje tužne gladijatorske borbe između propalih političara i nekadašnjih javnih uglednika, a ti potonji niti ne primjećuju u kojoj su mjeri postali žrtve tržišnog kanibalizma i jeftinog senzacionalizma, protiv kojeg, inače ti isti sudionici, znaju tako glasno i žučljivo pisati i govoriti. Glavno se pojaviti na televiziji, sve se drugo tome podređuje.
Htio bih ovdje, na kraju upozoriti, na ulogu nacionalizma- koji se s druge strane naziva domoljubljem- u cijeloj toj priči. Mi zaista nismo imali ni državu ni društvo u vlastitu posjedu i vlasništvu. Ne treba se onda čuditi što smo njihovu uspostavu doživjeli i dočekali s velikim odobravanjem i neskrivenim oduševljenjem. To su posve normalne pojave i očekivane reakcije i nema u njima baš ničeg zlog. No, povijest nas uči da na tome ne treba nikako stati, jer se od toga ne može živjeti. Sloboda i oslobođenje su elementarni uvjeti zajedničkog življenja jednog naroda. Zato je izgradnja demokratskih ustanova, pravne države, blagostanja i društvene sigurnosti jako važan i nepreskočiv zadatak. Kao što je bilo zadobivanje države i njezine slobode. Ništa manje ni više. Kao majka djetetu. Treba ga roditi, ali, je li to dovoljno za njegov rast i razvoj. Valja ga hraniti, pomagati u prvim koracima i pratiti ga da ne padne, učiti sricati prve rečenice i liječiti ako se razboli. A čini se upravo da to nama danas najviše nedostaje. Nekako smo se poslije prvih ushita odali beznađu, širenju ideja o nekakvoj uroti protiv nas jer smo domoljubi i katolici , što je izvan svake pameti i protiv elementarnog nagona za održavanjem. Takvo razmišljanje znači htjeti umrijeti prije nego što si se rodio. Nije ni drugim narodima bilo bolje, ali su skupili snagu za život i trajanje. Pogledajmo Armence, Židove i Palestince ili nama bliže siromašne Bugare, Rumunje i Albance. To je nama u ovom času najveći izazov, drugo će se samo od sebe riješiti. Bez pouzdanja u budućnost obično se završi u prošlosti. A nama je prošlosti preko glave. To vam govori čovjek koji je navršio sedamdeset godina. Što će tek reći naša djeca?
Razgovori su se nastavljali. Sjedili bismo u kavani Bellevue. Važni i nevažni umirovljenici tu bistre politiku. Tu vlada mješavina komunizma i novih-starih mišljenja. Jednako je i sa konobarima. Ženski dio osoblja još nosi borosana ortopedske cipele, a borosana cipele iz Borova na krajnjem istoku Lijepe Naše za umorne i proširenih vena noge socijalističkih konobarica, cijeli je jedan svjetonazor. Ali nema trešteće glazbe kao u kafićima gdje se okuplja mladost, pa čovjek bar čuje sugovornika.
Sjediš između dvije enciklopedije, netko mi je jednom dobacio. Zato i sjedim, odgovorila sam, ali mala knjiška moljica u meni se lecnula. Možda mi knjige uistinu neće sve otkriti pomislila sam, pa sam dodavala i više kapljica života.
petak, 16.11.2007.
Kad zaboraviš nedjelju: Ljubavna priča
- A kad zaboraviš čistu posteljinu srijedom i
subotom,
A naročito kad zaboraviš nedjelju
Kad zaboraviš naše nedjeljnje trenutke u krevetu,
Ili mene kako sjedim na radijatoru u tromo popodne,
I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi,
Zagrljenu priprostim starim ogrtačem
nenadanja;
I ništa ne moram raditi, i sretna sam, ne znam
zašto;
I da ponedjeljak nikad ne dođe!
Kad to zaboraviš, kažem,
I kako si psovao kad bi netko zazvonio na vratima,
I kako bi mi zastalo srce kad bi zvonio telefon,
I kako smo napokon krenuli na nedjeljnji ručak;
To jest, kroz dnevnu sobu do stola zamrljanog tintom
Na nedjeljnji ručak.
A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom,
I salata, raženi kruh i čaj, kolačići sa čokoladom.
Kažem, kad to zaboraviš
Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj
Da će rat svršiti prije nego dođe red na tebe;
I kako smo se napokon svlačili,
Gasili svijetlo, uranjali u krevet,
Ležali naćas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini,
I nježno se savili jedno uz drugo...
Kada, kažem, zaboraviš sve to,
Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati
Da si me posve zaboravio.
GWENDOLYN BROOKS
Mojim mrtvim ljubavima u jedno jebeno Freitag poslijepodne.
četvrtak, 15.11.2007.
Teizam, a napominjem da mi ništa ne smeta ni Ateizam niti bilo koje drugo uvjerenje.
Sjećam se, a rado bih da ne, vremena kad je bilo jako nezgodno biti vjernik. Ali nekako i posebno. Kao tajna organizacija, proganjana pa na neki način ekskluzivna. Iako ima onih koji su imali druga, ljepša iskustva.
Mogla bih sad nabrajati sve radnje i načine razmišljanja i življenja koji idu uz teizam, ali odustat ću odmah na početku jer nas istinske vjernike bilo koje vjere ništa, ako odbacimo folklor tj. običaje područja, zemlje, raznih liturgija, imena Boga, boje kože, međusobno ne razlikuje
.
A što znači biti istinski vjernik?
Evo jedne Borgesove misli – molitve?:
RELIGIO MEDICI, 1643
Štiti me, Bože! (Peti padež tu je,
Al riječ isprazna Nikoga ne zove,
Tromost je samo povod vježbe ove,
Koju u suton plaho ispisujem.)
I ja ću reći: Zaštiti me od mene,
Ko što su rekli Montaigne, Browne i ini;
Nešto mi zlata osta, bar se čini,
Prikupljenog u očima od sjene.
Zaštiti me, Bože, od nestrpljenja
Po kom bih mramor, zaborav bit htio;
Zaštiti me od onog što sam bio,
Jer što je bilo to se već ne mijenja.
Ne od rujnog koplja ni od mača,
Već štiti me da nada ne nadjača.
I sad ova zadnja rečenica:
„Već štiti me da nada ne nadjača“ !?
Ta nada koja vjernike moje vjere čini anakronima, bljutavima, bljuvotinama, neiskrenima, onima koji ližu oltare, lažovima jer kradu lažu, ubijaju – ispovijedaju se u NADI , ostavljena im je NADA da će biti spašeni.
Je li na takvu Nadu mislio Borges?
Ili je u svoj sveobuhvatnoj moći poimanja vidio NIŠTAVILO i nije se želio nadati?
Ili se nije želio uzdati i živjeti u nadi oprosta?
Je li želio, htio, već na ovoj zemlji doseći savršenstvo. Dok je živ živjeti vjeru:
'Deset zapovijedi'
Ispisanih na one dvije kamene ploče, brzo, brzo Bog je pisao, uokolo se sve dimilo i prašilo jer je Mojsije nestrpljivo čekao daljnje upute. Slutio je Mojsije ( Ne Bog, On je znao) da dolje u pustinji, kojom je izabrani narod lutao, njegovi sunarodnjaci kuju zlatno tele i njemu se mole.
Ili RELIGIO MEDICI 1643 ima drugo značenje?
A kad sam već kod Borgesa evo još jedna njegova molitva:
Molitva
Moja usta izgovarahu i izgovarat će, tisuću puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, i. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnoštvo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedica i uzroka, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenog, a ne vrijeđaoca, kojeg se to gotovo i ne tiče. Sloboda mog izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onog čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču sa mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakana svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
nedjelja, 11.11.2007.
Slika ili Čudnovati nestanak Ane i Petra Baninija
U kasno ljeto tisuću devetsto i šesnaeste Ana i Antun Mohorčić stajali su na željezničkom peronu nekog grada na krajnjem sjeveru Češke. Kasno poslijepodnevno sunce obasjavalo je crvenkasto smeđe lišće na ogradi bijelo obojene kućice, tik do željezničke stanice sagrađene od kamena. S tri malena prozora spuštale su se, u slapovima, gotovo do poda, pelargonije crvenih cvjetova.
Uza samu ogradu visoko put neba dizalo se nekoliko jablanova. Potom ništa. Nikakvog stabla ni kuće. Samo pustopoljina, a na obzorju su se nazirali vrhovi vojničkih šatora.
Ili se ne nazire ništa, pomislila je Ana. Samo moja mašta, jer smo upravo odatle, preko polja i blata, došli. Šuteći. Kao što smo šutjeli cijeli dan nakon mog pokušaja da mu kažem, šapnem, nijemo poručim moju potrebu da ga vidim.
Okrenula je pogled k Antonu. Stajao je ispred nje. Posve mirno. Zalazeće sunce iza njegovih leđa učinilo ga je samo sjenom. Izdužena sjena u sivom vojničkom šinjelu sa zrakama sunca oko glave. Sličio je na svijeću koja dogorjeva. Stresla se od neke hladnoće koja joj je prošla tijelom.
Nisu li joj kao djetetu govorili – Preskočila te je smrt.
Pogriješila je što je došla.
Danima, cijelim putem pratila ju je kiša i vojnici, koji su se gurali po peronima i vlakovima. Zvuk harmonike i neskladno, tužno pjevanje. Pratile su je tužbalice na svim jezicima K und K monarhije. Pratio ju je smrad mokrih vojničkih šinjela. Pratile su je oči bez sjaja. Iste oči kakvima ju je dočekao Anton.
Oprosti mi, - rekla je naglo, jedva susprežući plač. Gledao ju je. Bar je tako mislila, jer osim sjene, nije vidjela ništa. Sjena bez očiju.
Moj Bože, kriknula je nijemo.
-Oprosti mi, - ponovila je još jednom, pokušavajući ga uhvatiti za ruku, ali on se udaljavao. Činilo se da ga netko nevidljiv vuče natrag. Ana ga je uporno pokušavala dotaknuti, uhvatiti, ali on je nestajao. Bez pozdrava. Bez riječi. Kao u snu. Htjela je potrčati, ali nije mogla. Upravo kao u snu, kad tobom upravlja nešto jače od tebe. Povratak je provela plačući. U suprotnom pravcu od muškaraca, koji su odlazili u nepoznato. Sve se manje moglo čuti harmoniku i sve se više šutjelo.
Mjesecima nakon toga slikala je jednu te istu sliku. Risala je bijelu kučicu i pelargonije. Pa je zatim pokušavala narisati Antona onakva kakvog se sjećala dok su šetali po Gornjem gradu. Mladog nasmijanog Antona. Prvog i jedinog njezinog ljubavnika. Ljubavnika, prijatelja, muža. Pokušala je nacrtati osjećaje bez kože i ograda, ali nije uspijevala.
Slika je ostajala nedovršena. Prekrila bi narisano novim slojevima pokušaja i odlagala, ponovo nezadovoljna.
Potkraj proljeća, jednog dana u predvečerje, sunčeva zraka obasjala je sliku i u jednom trenu pokazale su se Antonove oči. Bilo je nečeg u njima, neke tuge, vapaja ili već sličnog. Ana je kriknula. Počela je plakati. Za dva dana stigao je brzojav.
-Vaš suprug Anton Mohorčić hrabro je…
Ana nije više čitala. Sjedila je u polumraku ateljea i promatrala sliku. Već tada na onom željezničkom kolodvoru nepoznatog grada, Anton ju je napustio, pomirivši se s onim što je slutio i što je neminovno trebalo doći. Anu je taj rastanak pekao i bolio jer je njezina snaga, njen pokušaj da ga u mislima spasi, bila preslaba za sile jače od njih oboje. Nemoć što ju je tad shrvala, nije joj dopuštala raditi. Sad je kraj, mislila je, i na neki čudan način taj kraj, potvrđen brzojavom, donio joj je olakšanje.
Godinu dana kasnije, rat je upravo završio, na nekoj izložbi osjetila je nečiji uporni pogled. Okrenula se. Muškarac srednjih godina, ne visokog rasta, lagano joj se naklonio. I ona je klimnula glavom. Pokušavala ga se sjetiti, ali nije joj polazilo za rukom.
- Petar Banini, - predstavio joj se sam.
- Ana Mohorčić, -rekla je.
Znam. Pred sam rat bio sam na jednoj vašoj izložbi. Vaš sam veliki štovatelj. Odavno niste izlagali ili sam nešto propustio?
Pozvao ju je na čaj. Prihvatila je. Razgovarali su o svemu i svačemu, no koliko se god trudila nije uspjela doznati čime se bavi. Njeno slikarsko oko zapazilo je određenu njegovanost izgleda i garderobe koja je odavala prvorazredan ukus, ali i nastojanje da se ostane neprimjetan.
Sutradan je nazvao i pozvao na ručak. U restoranu su ga poznavali. Imao je pravu mjeru u lagano nametnutom izboru jela i vina i ona se prepustila njegovom vodstvu.
Znao je za Antonovu pogibiju. Izrazio joj je sućut, činilo se da mu njena sudbina nije nepoznata i kao da ju je to što je proživljavala u njegovim očima na neki način izdiglo iznad prosječnosti.
Vratila se kući nemirna i s osjećajem krivnje.
Tu noć je prvi put nakon dugo vremena sanjala Antona. Ležao je uz nju nemoćan, kao da je bolestan. Probudila se usred sna. Više nije mogla zaspati. Na štafelaj je postavila posve novo platno. Ispunila ga je plavilom. Sve je bilo unutra i nije bilo granice. Nestale su osobnosti. Nestala je koža i ograničenost. No svejedno antona više nije mogla dohvatiti.
Toga se dane nije javljala na telefonske pozive. Poslije podne, točno u sedamnaest sati, zazvonilo je zvono na vratima. Oboje su bili svjesni nazočnosti onog drugog, ali ona nije otvarala vrata, a on nije više zvonio. Igra se produljila cijeli tjedan.
A onda je izišla na sunce. Na suprotnoj strani ulice stajao je Petar Banini.
Viđali su ih zajedno. U kazalištu. Na izložbama. Anu su dobronamjerni prijatelji upozoravali na Petrovu službu.
-Radi u ministarstvu vanjskih poslova. Često je odsutan, ali nitko zapravo ne zna što je točno njegov posao.
Po zanimanju pravnik. To joj je rekao. Više je ništa nije zanimalo.
Strast koja je među njima planula učinila ih je ubrzo ljubavnicima. Nekoliko mjeseci kasnije postali su žena i muž.
Preselila je na Pantovčak u njegovu kuću.
Odmah na početku njihove veze pričala mu je o Antonu, jer ju je progonio osjećaj neke neodređene izdaje i krivnje. Činilo se da nije ljubomoran.
Uredio joj je atelje u potkrovlju. U početku nije slikala. Na neki način sve joj se vrtilo oko Petra. Očekivala ga je s posla, pa onda s putovanja. Ljubav su vodili upijajući se međusobno. Ležala bi kasnije opuštena, uvućena u njegovo krilo ispunjena njegovim mirisima koji su je podsjećali na ono što su upravo proživljavali. Ljubila ga je svom snagom. Svakim djelom sebe. Nabubrila i podatna. Bez straha i srama što će misliti o njoj. On je bio dio nje, gotovo cijela ona. Kao da živi unutar njezine vlastite kože i ispunja njeno srce koje tuće dvostrukom snagom.
A ipak nije bio unutar nje. Imao je svoj lik, radio je i mislio svojom glavom. Gledala bi ga dok spava, kad joj se činilo da je manje njezin nego kad odlazi iz kuće zbog posla o kojem joj nikad nije govorio. No, osjećala, znala je da i ona njemu znači jednako kao i on njoj.
Postupno, zaokupljena njime, izgubila je prijatelje. Zbog čestih Petrovih odlaženja bila bi dugo sama. Kućna pomoćnica koju je zatekla kad se udala za Petra nije previše govorila. Odlazila je poslijepodne i vraćala se sutra u osam sati.
Imala je vlastiti ključ. Nije zvonila, a odlazila bi često i bez pozdrava. Kuća, daleko od grada Ani se odjednom učinila prevelikom. Stvari su joj bez Petra bile strane i nekako neprijateljske. Počela je ponovo slikati. Napravila je sebi krevet u ateljeu. Preselila je tamo i onih nekoliko sitnica što ih je donijela iz starog stana. Kad bi ostajala sama navečer, tu bi spavala. Ne bi znala reći zašto bi pred spavanje zaključavala vrata.
Petar, nakon povratka, shvatio je što se događa. Nije rekao ni riječi, jedno poslijepodne nazvao ju je s posla i rekao da će dovesti neke prijatelje na večeru.
-Dva bračna para, -rekao je.
Ani se nisu učinili prijateljima, iako je među njima vladalo određeno razumijevanje. Razumijevanje šutnjom, rekla bi. Kao da znaju jedni o drugima više negoli bi se trebalo ili smjelo reći. Činilo se da se žene nisu međusobno prije poznavale.
Povremene su se takve večere ponavljale.
-Tko su oni, -pitala je.
-Kolege s posla, -rekao je.
Svi su na neki način bili ozbiljni. Nekako tvrdi. Kao lutke koje su naučili određenom ponašanju, kakvo im nije bilo urođeno. Jedna žena se ponekad smijala preglasno i neprimjereno. Ani se činilo da je to više bila stvar živaca.
-Odakle su? –pitala je.
-Iz svih dijelova Jugoslavije, -rekao je.
-Što zapravo vi radite? –upitala je jednu večer.
-Izazivamo ratove, - rekao je jedan od njih, neočekivano razveseljen.
Petar ga je pogledao brzim, strogim pogledom.
Ani je taj tren pala na pamet ona davna primjedba o tajanstvenosti Petrova posla. Pri prvom Petrovom odlasku iz grada potražila je osobu koja ju je izrekla.
-Govori se svašta, -rekao je na njeno navaljivanje, okljevajući. – No ja mislim da su to ipak pretjerivanja.
Htjela je sve doznati. Vila na Pantovčaku pripadala je jednom austrijskom grofu. Petar Banini uselio je u nju tek pri završetku rata. Pojavio se niotkuda. Netko je pričao da su ga vidjeli pred sam atentat u Sarajevu.
-Ja znam da su to gluposti, -rekao joj je bivši prijatelj, - ali… kruže glasine… Cijela ta bratija s istoka. Zovu ih psi rata… No to su ipak gluposti, -zaključio je.
Ana se vratila u atelje. Zaključala je za sobom vrata. Sjedila je dugo bez pokreta, uronjena u sebe. Duboko u noći stavila je na štafelaj sliku koju nikad nije uspjela završiti. Dugo je promatrala. Plakala je bez zvuka.
-Oprosti mi, -ponovila je odjednom onu istu rečenicu, koju je jednom, davno, izgovorila na nepoznatoj željezničkoj stanici negdje na sjeveru Češke.
Anton je ispružio ruku i ona ju je prihvatila.
Sutradan po povratku, tijekom dana Petar Banini pokucao je na zatvorena vrata ateljea, no nije bilo nikakva odgovora.
-Vi znate da ju ja nikad ne smetam, - odgovorila je kućna pomočnica na njegov upit da li ju je vidjela.
Otišao je na posao, uvjeravajući sebe da je negdje u gradu, ali nije bio posve miran.
Poslijepodne je još nije bilo. Stajao je neodlučno pred zatvorenim vratima ateljea, a onda ih je na silu otvorio.
Unutra nije bilo nikoga. Slika na štafelaju bila mu je poznata. No činilo se da je nekako drukčija. Radila je na njoj, zaključio je, pogledavši je pozornije. Lik muškarca, njezina prvog muža, činio se određeniji. Ispruženom rukom držao je… Nije moguće, pomislio je, a strepnja što ga je obuzela oduzimala je dah. Pa ipak to je bila Ana, njegova Ana. Dotaknuo ju je. Boja se već osušila.
-Ne, - povikao je glasno, naslonivši se licem na Anino sićušno tijelo.
Kućna pomoćnica je, nakon što je dva dana sređivala kuću u kojoj se nije imalo što srediti, primijetila je razbijena vrata ateljea. Kratko se zamislila, a onda je ipak nazvala broj koji joj je Petar Banini dao u slučaju da se u kući bilo što sumnjivo dogodi.
Potraga za Anom i Petrom Banini nije donijela nikakav rezultat.
Posljednja slika Ane Banini izložena na jednoj retrospektivnoj izložbi njenih radova, prikazivala je dva muškarca, koji su između sebe držali za ruke jednu ženu. Činilo se da ih slapovi prekrasnih cvjetova crvenih i roza pelargonija i svijetloplavo nebo pozdravljaju dobrodošlicom.
četvrtak, 08.11.2007.
Dani II
Na blogu run'n'gun jedno viđenje Splita izazvala je u meni tugu. To je moj ljubljeni grad. Vidim da su reakcije mojih sugrađana slične.
Pronašla sam jedan svoj stari tekst. Razlikuje li se moje i njegovo viđenje Splita?
-----------------------------------------------
Dan kad je Split postao malen
1999 godina
Osam je sati. Prve ...... imam tek u deset. Vremena i slobode na pretek. Odlučujem se prošetati, i usput prošvrljati po dućanima. Grad je nekako prazan. Oblaci leže nisko, vrlo nisko. Čini se kao da će svaki tren kiša. Gubim volju za razgledanje dućana. Prolazim kroz Marmontovu do rive. Zar mi to nije bio san kojeg sam često sanjala onih godina kad sam radila u Njemačkoj. Vidjela sam se kako šećem rivom, udišem miris mora i upijam sunce. More je čisto. Uistinu se vidi dno, vide se i ribice. Male i malo veće. Vrste ne prepoznajem. Moj sin N., koji zna sve o ribama, s ljubavlju bi mi na moje neznanje o morskom svijetu rukom zamrsio kosu. Udišem zrak punim plućima. Vlažni jutarnji zrak prepoznatljivog južnog mirisa. Stojim i promatram.
I odjednom se dogodilo. Ulaz u splitsku luku postaje malen. Trajekti igračke uplovljavaju i isplovljavaju. Ribari, u žutim odijelima, kao male figure u svojim malenim brodovima vraćaju se u luku. Zgrade se slažu jedna do druge kao male kockice. Valići udaraju u obalu. Nacrtani? Pa ipak realni. No sve izgleda kao svijet iz Legolanda. Svijet kao mali lego svijet. Brzo zatvaram oči. Ponovo ih otvaram, no dojam lego svijeta nije nestao. Istog trena mi kroz glavu prođe nekoliko asocijacija.
Sjećam se prvog povratka u roditeljsku kuću. U djetinjstvu mi se činila golemom. S puno soba i nekih nedefiniranih prostora od podruma do “šufita”. Velike terase preko koje bih noću, kad bi se ugasila svijetla, trčala u strahu od nekih ruku koje su se velikom brzinom za mnom produživale, hvatajući me za ramena. Kako sam odrastala, kuća se smanjivala. Golema kuća mog djetinjstva se smanjila! Sjećam se dana kad su se i stanari kuće mog djetinjstva smanjili, i tuge koja me je obuzela što me oni više ne žele ničemu učiti. Onog groznog trena kad su se uloge promijenile. Moje majke čija su se ramena starački spustila. Njene nemoći, iako se njen utjecaj i post mortem produžuje na mene, pa ona baš nije najbolji primjer.
Je li to sad isti slučaj? No asocijacije idu dalje.
Ovako oblikovano pitanje podsjetilo me na mog prijatelja V. kojem je, dok je u mladosti učiteljevao u Milni na Braču, jedna majka nekog učenika rekla: - Došla sam provjeriti kako moj sin postupa s Vama.
Jedan psihijatar, kojeg sam do tada cijenila u nekom razgovoru mi je rekao: - Ja ljude vidim kao mrave. Trčkaraju ovamo i onamo. Svi se nešto trude, no mravi su. Ne čini ti se? - Ne čini mi se. I nikada mi se nije činilo-, rekla sam tada. Nisam željela tako misliti. Šalje li Bog izaslanike da vidi kako se postupa s nama? U mojim najgroznijim trenucima mislila sam kako nas Bog takvima vidi i zato nas pušta da patimo, jer mi njemu nismo ništa više od mrava koji sebe uvjeravaju u važnost svoje uloge nosača tereta ili ratnika, ili bilo koje uloge koju smo izgradili, da bi nam ovozemaljsko trajanje imalo smisla.
Šeću gradom razne profesije,’legende’ i majstori svog zanata. Puštaju da ih pozdravljaju a i oni otpozdravljaju drugima. Evala doktore i tome slično. Osnivaju su razna društva i udruge za spas Domovine i Čovječanstva. ‘Krajnji je tren. Sve propada. Moralne vrijednosti su srozane na nulu. Ako mi nešto ne poduzmemo, a tko će?’. Udruga od sto intelektualaca. ‘Samoproglas’ i ‘samoizdata’ te ine udruge i knjige. Priznajem da bi me najviše veselila Vojska spasa, male prsate gospođe odlučna koraka, čedno pokrivenih koljena s ogrtačem supermena i limenim lončićem za prilog u desnici. Možda i neko Ćudoredno povjerenstvo. Kuc, kuc na sva vrata nećudorednih osoba. ‘Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok.’ Zašto ne? Sociolozi, uz obvezno spominjanje liberalizma i postmoderne, me uvjeravaju da je jedini spas u nevladinim udrugama.
Život se odvija kao kakva predstava. Velike zamisli, velike ideje. Razgovori u kojima svatko hoće nadmudriti onog drugog. Muškarci, bar ovdje na Mediteranu, više naginju tome. Ograđuju svoj teren i tu su najpametniji na svijetu. Kakve se sve igre tu igraju. Vidljive i nevidljive. Golema pozornica. Izraz i pojam postoji odavno i nije moja umotvorina, ali je vrlo primjeren. No velike zamisli su nas izdale. Njihovo vrijeme je potrošeno. Gdje je na kraju u svemu tome čovjek? Njegov mali, vremenom ograničeni, ovozemaljski život? Mrzim dan kad sam progledala i kad me više nitko nije imao čemu naučiti. Tako je lijepo bilo pripadati. Živjeti u iluziji. Treba moliti da iluzija nikad ne prestane.
Zatvaram ponovo oči i molim: Bože vrati mi Split u normalnu mjeru. Ne želim ga u legolandu. Hoću ga onakvog kakvog ga volim. Ako već nemam čistog srca žar, vrati mi bar iluziju.
utorak, 06.11.2007.
Dani
Dan sličan drugim danima
U posljednje vrijeme, usudila bih se reći vrlo često, padaju ni na pamet moji mrtvi. Razmišljam o njima s određenom nostalgijom, često kajanjem, zbog izrečenog ili propuštenog ili iz jednostavnog razloga što mi njihova blizina nedostaje. Ne bih rekla da mi manjka životnih i dnevnih događanja, ali kao da sam na neki način već sve doživjela. Nekako me nema nitko više ničemu naučiti. Ili se možda varam?
U svakom slučaju usuđujem se s određenom nelagodom upitati: Zovu li me?
Želim ih vidjeti. To ne sumnjam. Čak u stanju u kojem sam sad, i u kojem su oni, što god jesu da jesu. No, ne vjerujem da je to moguće. Toliko puta sam od poznatih čula iskrenu želju da sretnu nekog s one strane, ali nigdje nisam našla ozbiljan dokaz da su ih sreli.
Događa li se slično i drugim ljudima?
Je li to u meni želja za spoznajom što se događa kasnije? Jesam li sita doživljaja u ovom svijetu? Ili samo umorna?
Pustolovina duha!?
Vrlo često sanjam djedovu kuću, gdje sam provela dane djetinjstva. Baku, tetu, djeda, majku, oca. U snu sam odrasla, a oni su već u starijoj dobi onakvi kakvi su bili, ali još u snazi i živi. Živi, iako su odavno svi već umrli. Snovi imaju glavu i rep. Nema nelogičnosti. Skoro nikad ne pomislim da sanjam, jer mi se inače u snovima događa da sam svjesna kako se radi o snu. Kasnije kad se probudim osjećam tugu i sensuht, za svima njima i ozračjem u kojem su se događali naši susreti. Tada mi se čini da je moje mjesto tamo među njima. Čak i sad, kad o tome pišem, naviru mi suze i obuzima me tuga koja mi godi, kao kakva rana koja zacjeljuje i svrbi i čini tu neugodu na neki način ugodnom. Možda u svemu nema ničeg tajanstvenog, niti nadnaravnog. Jednostavno je to potreba za sigurnošću?
Ako dobro promislim to mi se događa kad obveze prerastu moje snage, a htjela bih sve napraviti i svugdje stići. Osjetim se nesigurnom i kako narasta potreba za sigurnošću, tražim neki odgovor i savjet koji bi me zadovoljio i umirio. Potreba za roditeljskim autoritetom. Riječima i savjetima kojima sam vjerovala. No, moram se upitati jesam li postupala po tim savjetima. Potreba za maternicom!
Majka i ja… Treba li se zaustaviti? No ipak dvije riječi o odnosu moje i majke i mene. Majka je bila jaka osoba, čvrstih moralnih principa i bez kompromisa. Znalo se što je dobro a što zlo i tu nije bilo odstupanja. Htjela sam da me prizna kao osobu kakva jesam. Mogla sam glumiti. Mnoga djeca glume svojim roditeljima. Tako je istina lakše roditeljima i djeci, ali ja sam zapela razgolititi se pred svojom majkom i čuti od nje: Jest takva si kakva si, ali ja te volim. No to nije išlo. Do kraja života pokušavala me ispravljati i to me je boljelo i vrijeđalo. Kao što je sudeći po svim njenim postupcima boljelo i nju.
Vraćam se na potrebu za sigurnošću.
Svoje mjesto, ulica, kuća, roditeljski dom, obitelj, prijatelji, stranka, vjerska pripadnost, profesija, djetinjstvo. Čovjek razvija nevidljive pipke i kvačila i neprekidno se nekad više nekad manje kvači za poznato i sigurno. U protivnom je nesiguran i izgubljen. Katapultiran, odmah nakon rođenja iz sigurnosti maternice u svijet, gdje je uglavnom sam, uporno traži i kvači se za poznato i prepoznatljivo.
Zar se nije govorilo kako je dobro ostaviti dijete na počinak samo u sobi. Neka se nauči sam zaspati. Plakat će no na kraju će i prestati plakati. Zamislite to malo biće do jučer vezano pupkovinom za svoju roditeljicu kako umire od straha sam i napušten u nepoznatom prostoru. Zaspat će zapravo od iscrpljenosti i umora. A možda tako mora biti. Ako ne umre od tuge naučit će lekciju da je ostavljen sam, i tako ostaje sam do kraja, u džungli života koju samo najžilaviji prežive bez trauma i posljedica trauma.
subota, 03.11.2007.
Pobratimstvo ljudi u svemiru
Fernando Pinto do Amaral
Zeitgeist
Moji suvremenici mnogo pričaju
i govore: „ Da, tako je“,
s opuštenim izrazom onih koji se hrane
zvukom vlastitog glasa kada započinju
nadugo objašnjavati aktualne tendencije
u umjetnosti ili u znanosti ili u društvu,
a koje su pomalo nalik jedne drugima
u ovom prvom svijetu u kojem smo rođeni,
sada kada je drugi prestao postojati,
a treći je, koji rat više, koja glad manje,
još uvijek apstraktan u udaljenom folkloru.
Čini se da je metafizika umrla,
a istina se uspavala poput mjesečara
u praznim hodnicima gdje se u mraku
mimoilaze milijuni rečenica
mojih suvremenika. Ipak,
o svemu govore ushićeno
poput onih koji izbacuju odlučne „prijedloge“
i prelaze“strmine“ novih putova za čovječanstvo
dok kušaju
pivo bez alkohola, kavu
bez kofeina i naročito
ljubav bez ljubavi, ne bi li sačuvali
fizičku i duševnu ravnotežu.
Moji suvremenici gotovo stalno govore
da nisu moralisti i zbog toga
tjeraju sve ljude, čak i one koji to ne žele,
da budu slobodni, zdravi i sretni:
zabranjuju duhan i šećer,
a ako slučajno pate, uzimaju tablete,
jer radost je stvar kemije
i dobro je imati je nekoliko sati, kao
i zadovoljstvo nad kojem bdiju prezervativi,
kao i one uvijek obvezne sigurnosne
pojaseve da bi jednog dana mogli
osjetiti kako umiru pucajući od zdravlja.
Kada promatram svoje suvremenike,
između razgovora koji su u „trendu“
i mjesta koja su u modi,
„posrćem od nježnosti“, htio bih
biti bar toliko naivan kao oni,
dijeliti svaki žamor usana,
nekorisne plamsaje smijeha
do zore. Međutim,
Opsjeda me bezvoljnost da budem
upravo ljeniji od Oblomova
na portugalski način – o slatka obamrlosti
koja mi obuzima tijelo, da se oslobodim
tog fetiša koji se naziva „duh
vremena“ u kojem živimo pod otpacima
neba što se raspalo u tisuću sitnih krhotina,
još uvijek svjetlucavih, virtualnih
zvijezda koje se gase i pale
na površini svih ekrana
što ih moji suvremenici uključuju i isključuju
svakog prolaznog dana, ne zaboravljajući nikada
pritisnuti potrebne tipke
za operaciju „save“
ne bi li dosegnuli vječnost.
četvrtak, 01.11.2007.
Sjećanja
Ivan
Na moj prijedlog da se nađemo Ana je malo oklijevajući rekla:
“Javit ću ti se sutra.”
Oklijevanje nije zbog toga što se nije htjela naći sa mnom. To je samo njen spori, promišljeni način jer u glavi vrti film s kim se već dogovorila, da li može ili ne može vremenski stići na oba dogovora, a da pri tom ne povrijedi ili ne prevari nekoga s kim već ima dogovor, a kojeg također želi vidjeti.
Povijest našeg prijateljstva i druženja započinje iz vremena kad sam se sprijateljila s Ivanom. Svojevremeno još dok sam živjela u Njemačkoj moja sestra … me pri povremenim boravcima u Splitu odvela na njegova predavanja u Katedralu. Sjećam se da sam ostala zaprepaštena jednim posve drukčijim gledanjem na vjeru, nego su mene učili. No život me je odveo nekim drugim putovima i Ivana sam srela ponovo tek 1980 nakon A. … smrti. A... smrt je nešto o čemu još uvijek ne mogu pisati, no osjećala sam se strahovito krivom kao da sam ne znam iz kojih razloga ja kriva što sam ostala živa. Sjećam se da me svijetlo dana izbezumljivalo da su me ljudi koji su za njim tugovali i to mi govorili dovodili do stanja koja su im mogla sličiti na bezdušnost jer sam upravo takvu masku navlačila. Naprosto sam se morala braniti od raspadanja vlastitog tijela i duše.
Rođena sam i odgajana u katoličkoj vjeri, ali u to doba bunila sam se protiv vjere u Boga. Govorila sam da Bog uopće ne postoji, da su to naša zavaravanja, način na koji smo sam život htjeli učiniti podnošljivijim. Godinama se nisam ispovijedala. Činilo mi se to nakaradnim i lažnim, ali tad nakon A …. smrti sa neizdrživim osjećajem krivice mislila sam da ću se nekako iskupiti ako napravim i taj korak. Nisam to mogla napraviti kod nijednog od poznatih svećenika. Jasenka S. me odvela kod don Ivana Cvitanovića.
“Molim te”, rekla sam joj. “Neka to bude u formi razgovora.”
Ispovjedaonicu s onom nedefiniranom rešetkom, šapat i neku lažnu tajanstvenost ne bih mogla podnijeti.
Ivanu se žurilo. Netko ga je na vratima nestrpljivo čekao. Strahovito mi je bilo neugodno. U tri rečenice rekla sam nešto što sam godinama potiskivala. To je bilo sve. Rekao mi je molitve koje trebam izmoliti i skoro me, toliko mu se žurilo, žurba je na sreću izgledala nepatvorena, izbacio iz kuće. Nisam se osjećala povrijeđenom iako mi je moram priznati bilo malo žao što mi nije posvetio više pažnje. Svatko od nas posjeduje više ili manje taštine.
Jedino čega se još i sad iz tog kratkog susreta sjećam bila je njegova rečenica:
“Kakav bi to osvetoljubivi Bog bio.”
U međuvremenu sam ga, možda i namjerno, zaboravila. Mjesec dva kasnije me nazvao i rekao da ga strahovito boli … i mogu li mu pomoći.
Onda smo počeli razgovarati.
Svi koji ga znaju pamtit će njegove jake obrve i oči koje su iskrile životom u nestrpljenju da iskaže misli koje su iz njegova bogata znanja i imaginacije stizale jedna za drugom.
Kršćanstvo prije njega i poslije njega nije bila ista vjera niti se radilo o istom Bogu.. Do njegovih umirujućih objašnjenja moje tijelo i moja duša bili su ispunjeni ružnoćom i grijehom. Bog me je mrzio i ja sam ga se plašila. Poslije njegovih objašnjenja Bog me je konačno primio među svoje i zavolio. Ja sam počela voljeti samu sebe. Nije išlo lagano. Predugo sam očekivala kaznu. Predugo je vjera mojih otaca kažnjavala i imala vrlo osvetoljubivog Boga.
Moja osobina da se izmaknem i promatram vodi me u otpore i dugo mi ponekad treba da se prestanem opirati i prihvatim sredinu i objašnjenja. Branim se na svake načine. Uglavnom ruganjem. Promatram svijet u sličicama i s njegove smiješne strane. Kao sad se sjećam otpora prema ljudima koji su ga, po meni, slijepo obožavali i slijedili. Pljeska na jednoj misi kad je proglašen kanonikom. Njegove su propovjedi snimali. Imao je svoje fanove, svoje nekritične obožavatelje u koje se nikako, ni pod koju cijenu nisam htjela svrstati.
No prema njemu čovjek u ni kom slučaju nije mogao biti ravnodušan.
Večer uoči njegove smrti Ana i ja smo sjedile u “Ponoćnom suncu”. Ja sam rekla:
“Tko zna gdje je Ivan? Što misliš da ga nazovemo..?”
Željela sam ga vidjeti. Ne znam kako se Ana osjeća, ali pri našim susretima uvijek je Ivan bio s nama, bez obzira je li bio fizički prisutan ili ne. Možda i zato jer sam Anu upoznala preko Ivana. Nekoliko puta me zamolio, ne znam da li Ana to zna, da budem s njom. Kao da mi je stavljao na dušu. Tu su neke uistinu neobične Anine obiteljske okolnosti, koje za priču nisu bitne.
Iz tog odnosa stvorilo se jedno dragocjeno prijateljstvo na kojem sam mu zahvalna. Namjerno ili ne, poznavajući me možda, bolje nego ja samu sebe stvorio je u meni uvjerenje da se moram brinuti o Ani, ali dogodilo se upravo obrnuto. Staložena i razložna Ana smiruje moje uzlete i nestrpljivosti.
Tu večer ga nismo nazvali.
“Tko zna gdje je”, rekla je Ana. “S njim se nije više lako dogovoriti.”
Rastezali su ga i potezali na sve strane, što njemu nije bilo mrsko.
Na povratku kući susrela sam V. B. Vinko je bio na svojim uobičajenim noćnim lutanjima gradom. Otpratio me do kuće. Nije se htio penjati u stan, pa smo ostali na ulici i još malo pričali.
“Kad si zadnji put vidjela Cvitka?” upitao me iznebuha.
“Pokazao mi je novi stan, neposredno nakon što je uselio”, rekla sam. “Cotao je”, dodala sam, “ali nisam ga stigla upitati što mu je.”
Spomenula sam to jer sam se osjećala krivom. Zanemarila sam ga u posljednje vrijeme.
V. je “cotanje” podsjetilo na vlastito cotanje i na cotanje njegova brata i razne zgode i nezgode u vezi s tom činjenicom.
“Znaš i moj brat cota, a valjda i sličimo. Ipak smo braća. On je bio u Lepoglavi u zatvoru pa puno ljudi misli da sam to bio ja. Tako ti se događa mali milijun zabluda.”
Tu sam večer bila čak i zadovoljna. Provela sam vrlo ugodno vrijeme s dvoje mojih prijatelja.
Sutradan poslije podne Ana me nazvala. Glas sam joj jedva prepoznala.
“Dogodilo se nešto strašno”, rekla je. “Ivan je umro.”
Ovdje bi se trebalo zaustaviti. Netko od mojih recenzenata mi je kod jednog romana rekao: “Tu se morate zaustaviti. Tu je prirodan kraj.”
No ja nemam osjećaj za prirodan kraj i zato nastavljam.
Novi Ivanov stan je bio lijep.
“Sve smo dali preurediti. Vidiš, jako je važno predsoblje. Ono mora biti veliko i s puno svijetla”, rekao mi je.
Slike su već visjele po zidovima predsoblja, ali još ih je puno čekalo okrenuto od zida ili ka zidu.
Ljubav prema slikama!
Ivan je bio u njima kao što je bio u svemu. Naprosto je prožimao knjige, prostor oko sebe, ljude s kojima se družio, Peristil. Sve one male i velike prostore, kavane i kafiće gdje je s prijateljima pio kavu. Svugdje se osjećala njegova prisutnost. Mislim da smo svi mi koji smo se osjećali njegovim prijateljima, dolazeći u grad , svejedno iz kojih razloga očekivali da ćemo ga i bez dogovora sresti i popiti s njim kavu.
Prijatelji!
Tu je onaj poznati osjećaj da je upravo mene smatrao svojim najboljim prijateljem. Zar svi mi, svatko od nas nije mislio tako. Svatko od nas pamti zadnji susret i svakome od nas je taj susret ima određeno, posebno značenje.
Novi stan je uistinu bio lijep, ali ja sam više voljela stari stan. Stol prepun knjiga među kojima se odlično snalazio. U novom stanu stol je bio manji i nije na njemu bilo ni jedne knjige.
“Ostavit ću samo one koje mi trenutno trebaju”, rekao je “Kad se preuredi župski ured prenijet ćemo ih dolje u biblioteku. Tamo će biti samo veliki stol sa stolicama, u sredini, i okolo ormari s knjigama.”
Imao je viziju kojoj se veselio, ali ne znam zašto sam u njemu osjećala određenu bezvoljnost ili sam je samo umišljala. Nedostajala mi je ona fotelja iz starog stana u kojoj smo sjedili nasuprot njemu i kojoj smo pričajući mu svoje muke, ogoljavajući svoju dušu i očekujući utjehu probili tapecirani dio i ta se rupa s godinama povećavala.
Očekujući utjehu!
Postoji neka dječja molitva koju su moji sa mnom molili i koju su i moja djeca molila. Glasi nekako ovako: Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi, budi tebi hvala što me čuvaš mala i slično tome… Postoji li u toj molitvi i neka rečenica koja glasi:
Anđele moj mili svojim krilom me zakrili!
Ivan, čovjek, božji čovjek, istinit, davao se bez zadrške i računice. Čovjek duše, krvi i mesa, onakav kakve nas je Bog stvorio.
“Isus je rekao nevjernom Tomi: stavi ruke u moje rane. Stavi ruke u moje rane i uvjeri se” tumačio je na nekoj od propovjedi. “Nije to bilo samo zato jer mu Toma nije vjerovao, nego da nam pokaže da osim duha imamo i tijelo i osjećaje i za njih moramo također tražiti odgovore”, tumačio je na svoj poznati odmaknuti, uvijek novi način.
Ivan, čovjek ljubavi i utjehe!
Ja molim: Prijatelju moj mili svojom snagom me zakrili.
