Dan sličan drugim danima
U posljednje vrijeme, usudila bih se reći vrlo često, padaju ni na pamet moji mrtvi. Razmišljam o njima s određenom nostalgijom, često kajanjem, zbog izrečenog ili propuštenog ili iz jednostavnog razloga što mi njihova blizina nedostaje. Ne bih rekla da mi manjka životnih i dnevnih događanja, ali kao da sam na neki način već sve doživjela. Nekako me nema nitko više ničemu naučiti. Ili se možda varam?
U svakom slučaju usuđujem se s određenom nelagodom upitati: Zovu li me?
Želim ih vidjeti. To ne sumnjam. Čak u stanju u kojem sam sad, i u kojem su oni, što god jesu da jesu. No, ne vjerujem da je to moguće. Toliko puta sam od poznatih čula iskrenu želju da sretnu nekog s one strane, ali nigdje nisam našla ozbiljan dokaz da su ih sreli.
Događa li se slično i drugim ljudima?
Je li to u meni želja za spoznajom što se događa kasnije? Jesam li sita doživljaja u ovom svijetu? Ili samo umorna?
Pustolovina duha!?
Vrlo često sanjam djedovu kuću, gdje sam provela dane djetinjstva. Baku, tetu, djeda, majku, oca. U snu sam odrasla, a oni su već u starijoj dobi onakvi kakvi su bili, ali još u snazi i živi. Živi, iako su odavno svi već umrli. Snovi imaju glavu i rep. Nema nelogičnosti. Skoro nikad ne pomislim da sanjam, jer mi se inače u snovima događa da sam svjesna kako se radi o snu. Kasnije kad se probudim osjećam tugu i sensuht, za svima njima i ozračjem u kojem su se događali naši susreti. Tada mi se čini da je moje mjesto tamo među njima. Čak i sad, kad o tome pišem, naviru mi suze i obuzima me tuga koja mi godi, kao kakva rana koja zacjeljuje i svrbi i čini tu neugodu na neki način ugodnom. Možda u svemu nema ničeg tajanstvenog, niti nadnaravnog. Jednostavno je to potreba za sigurnošću?
Ako dobro promislim to mi se događa kad obveze prerastu moje snage, a htjela bih sve napraviti i svugdje stići. Osjetim se nesigurnom i kako narasta potreba za sigurnošću, tražim neki odgovor i savjet koji bi me zadovoljio i umirio. Potreba za roditeljskim autoritetom. Riječima i savjetima kojima sam vjerovala. No, moram se upitati jesam li postupala po tim savjetima. Potreba za maternicom!
Majka i ja… Treba li se zaustaviti? No ipak dvije riječi o odnosu moje i majke i mene. Majka je bila jaka osoba, čvrstih moralnih principa i bez kompromisa. Znalo se što je dobro a što zlo i tu nije bilo odstupanja. Htjela sam da me prizna kao osobu kakva jesam. Mogla sam glumiti. Mnoga djeca glume svojim roditeljima. Tako je istina lakše roditeljima i djeci, ali ja sam zapela razgolititi se pred svojom majkom i čuti od nje: Jest takva si kakva si, ali ja te volim. No to nije išlo. Do kraja života pokušavala me ispravljati i to me je boljelo i vrijeđalo. Kao što je sudeći po svim njenim postupcima boljelo i nju.
Vraćam se na potrebu za sigurnošću.
Svoje mjesto, ulica, kuća, roditeljski dom, obitelj, prijatelji, stranka, vjerska pripadnost, profesija, djetinjstvo. Čovjek razvija nevidljive pipke i kvačila i neprekidno se nekad više nekad manje kvači za poznato i sigurno. U protivnom je nesiguran i izgubljen. Katapultiran, odmah nakon rođenja iz sigurnosti maternice u svijet, gdje je uglavnom sam, uporno traži i kvači se za poznato i prepoznatljivo.
Zar se nije govorilo kako je dobro ostaviti dijete na počinak samo u sobi. Neka se nauči sam zaspati. Plakat će no na kraju će i prestati plakati. Zamislite to malo biće do jučer vezano pupkovinom za svoju roditeljicu kako umire od straha sam i napušten u nepoznatom prostoru. Zaspat će zapravo od iscrpljenosti i umora. A možda tako mora biti. Ako ne umre od tuge naučit će lekciju da je ostavljen sam, i tako ostaje sam do kraja, u džungli života koju samo najžilaviji prežive bez trauma i posljedica trauma.
Post je objavljen 06.11.2007. u 06:26 sati.