odmak
nedjelja, 11.11.2007.
Slika ili Čudnovati nestanak Ane i Petra Baninija
U kasno ljeto tisuću devetsto i šesnaeste Ana i Antun Mohorčić stajali su na željezničkom peronu nekog grada na krajnjem sjeveru Češke. Kasno poslijepodnevno sunce obasjavalo je crvenkasto smeđe lišće na ogradi bijelo obojene kućice, tik do željezničke stanice sagrađene od kamena. S tri malena prozora spuštale su se, u slapovima, gotovo do poda, pelargonije crvenih cvjetova.
Uza samu ogradu visoko put neba dizalo se nekoliko jablanova. Potom ništa. Nikakvog stabla ni kuće. Samo pustopoljina, a na obzorju su se nazirali vrhovi vojničkih šatora.
Ili se ne nazire ništa, pomislila je Ana. Samo moja mašta, jer smo upravo odatle, preko polja i blata, došli. Šuteći. Kao što smo šutjeli cijeli dan nakon mog pokušaja da mu kažem, šapnem, nijemo poručim moju potrebu da ga vidim.
Okrenula je pogled k Antonu. Stajao je ispred nje. Posve mirno. Zalazeće sunce iza njegovih leđa učinilo ga je samo sjenom. Izdužena sjena u sivom vojničkom šinjelu sa zrakama sunca oko glave. Sličio je na svijeću koja dogorjeva. Stresla se od neke hladnoće koja joj je prošla tijelom.
Nisu li joj kao djetetu govorili – Preskočila te je smrt.
Pogriješila je što je došla.
Danima, cijelim putem pratila ju je kiša i vojnici, koji su se gurali po peronima i vlakovima. Zvuk harmonike i neskladno, tužno pjevanje. Pratile su je tužbalice na svim jezicima K und K monarhije. Pratio ju je smrad mokrih vojničkih šinjela. Pratile su je oči bez sjaja. Iste oči kakvima ju je dočekao Anton.
Oprosti mi, - rekla je naglo, jedva susprežući plač. Gledao ju je. Bar je tako mislila, jer osim sjene, nije vidjela ništa. Sjena bez očiju.
Moj Bože, kriknula je nijemo.
-Oprosti mi, - ponovila je još jednom, pokušavajući ga uhvatiti za ruku, ali on se udaljavao. Činilo se da ga netko nevidljiv vuče natrag. Ana ga je uporno pokušavala dotaknuti, uhvatiti, ali on je nestajao. Bez pozdrava. Bez riječi. Kao u snu. Htjela je potrčati, ali nije mogla. Upravo kao u snu, kad tobom upravlja nešto jače od tebe. Povratak je provela plačući. U suprotnom pravcu od muškaraca, koji su odlazili u nepoznato. Sve se manje moglo čuti harmoniku i sve se više šutjelo.
Mjesecima nakon toga slikala je jednu te istu sliku. Risala je bijelu kučicu i pelargonije. Pa je zatim pokušavala narisati Antona onakva kakvog se sjećala dok su šetali po Gornjem gradu. Mladog nasmijanog Antona. Prvog i jedinog njezinog ljubavnika. Ljubavnika, prijatelja, muža. Pokušala je nacrtati osjećaje bez kože i ograda, ali nije uspijevala.
Slika je ostajala nedovršena. Prekrila bi narisano novim slojevima pokušaja i odlagala, ponovo nezadovoljna.
Potkraj proljeća, jednog dana u predvečerje, sunčeva zraka obasjala je sliku i u jednom trenu pokazale su se Antonove oči. Bilo je nečeg u njima, neke tuge, vapaja ili već sličnog. Ana je kriknula. Počela je plakati. Za dva dana stigao je brzojav.
-Vaš suprug Anton Mohorčić hrabro je…
Ana nije više čitala. Sjedila je u polumraku ateljea i promatrala sliku. Već tada na onom željezničkom kolodvoru nepoznatog grada, Anton ju je napustio, pomirivši se s onim što je slutio i što je neminovno trebalo doći. Anu je taj rastanak pekao i bolio jer je njezina snaga, njen pokušaj da ga u mislima spasi, bila preslaba za sile jače od njih oboje. Nemoć što ju je tad shrvala, nije joj dopuštala raditi. Sad je kraj, mislila je, i na neki čudan način taj kraj, potvrđen brzojavom, donio joj je olakšanje.
Godinu dana kasnije, rat je upravo završio, na nekoj izložbi osjetila je nečiji uporni pogled. Okrenula se. Muškarac srednjih godina, ne visokog rasta, lagano joj se naklonio. I ona je klimnula glavom. Pokušavala ga se sjetiti, ali nije joj polazilo za rukom.
- Petar Banini, - predstavio joj se sam.
- Ana Mohorčić, -rekla je.
Znam. Pred sam rat bio sam na jednoj vašoj izložbi. Vaš sam veliki štovatelj. Odavno niste izlagali ili sam nešto propustio?
Pozvao ju je na čaj. Prihvatila je. Razgovarali su o svemu i svačemu, no koliko se god trudila nije uspjela doznati čime se bavi. Njeno slikarsko oko zapazilo je određenu njegovanost izgleda i garderobe koja je odavala prvorazredan ukus, ali i nastojanje da se ostane neprimjetan.
Sutradan je nazvao i pozvao na ručak. U restoranu su ga poznavali. Imao je pravu mjeru u lagano nametnutom izboru jela i vina i ona se prepustila njegovom vodstvu.
Znao je za Antonovu pogibiju. Izrazio joj je sućut, činilo se da mu njena sudbina nije nepoznata i kao da ju je to što je proživljavala u njegovim očima na neki način izdiglo iznad prosječnosti.
Vratila se kući nemirna i s osjećajem krivnje.
Tu noć je prvi put nakon dugo vremena sanjala Antona. Ležao je uz nju nemoćan, kao da je bolestan. Probudila se usred sna. Više nije mogla zaspati. Na štafelaj je postavila posve novo platno. Ispunila ga je plavilom. Sve je bilo unutra i nije bilo granice. Nestale su osobnosti. Nestala je koža i ograničenost. No svejedno antona više nije mogla dohvatiti.
Toga se dane nije javljala na telefonske pozive. Poslije podne, točno u sedamnaest sati, zazvonilo je zvono na vratima. Oboje su bili svjesni nazočnosti onog drugog, ali ona nije otvarala vrata, a on nije više zvonio. Igra se produljila cijeli tjedan.
A onda je izišla na sunce. Na suprotnoj strani ulice stajao je Petar Banini.
Viđali su ih zajedno. U kazalištu. Na izložbama. Anu su dobronamjerni prijatelji upozoravali na Petrovu službu.
-Radi u ministarstvu vanjskih poslova. Često je odsutan, ali nitko zapravo ne zna što je točno njegov posao.
Po zanimanju pravnik. To joj je rekao. Više je ništa nije zanimalo.
Strast koja je među njima planula učinila ih je ubrzo ljubavnicima. Nekoliko mjeseci kasnije postali su žena i muž.
Preselila je na Pantovčak u njegovu kuću.
Odmah na početku njihove veze pričala mu je o Antonu, jer ju je progonio osjećaj neke neodređene izdaje i krivnje. Činilo se da nije ljubomoran.
Uredio joj je atelje u potkrovlju. U početku nije slikala. Na neki način sve joj se vrtilo oko Petra. Očekivala ga je s posla, pa onda s putovanja. Ljubav su vodili upijajući se međusobno. Ležala bi kasnije opuštena, uvućena u njegovo krilo ispunjena njegovim mirisima koji su je podsjećali na ono što su upravo proživljavali. Ljubila ga je svom snagom. Svakim djelom sebe. Nabubrila i podatna. Bez straha i srama što će misliti o njoj. On je bio dio nje, gotovo cijela ona. Kao da živi unutar njezine vlastite kože i ispunja njeno srce koje tuće dvostrukom snagom.
A ipak nije bio unutar nje. Imao je svoj lik, radio je i mislio svojom glavom. Gledala bi ga dok spava, kad joj se činilo da je manje njezin nego kad odlazi iz kuće zbog posla o kojem joj nikad nije govorio. No, osjećala, znala je da i ona njemu znači jednako kao i on njoj.
Postupno, zaokupljena njime, izgubila je prijatelje. Zbog čestih Petrovih odlaženja bila bi dugo sama. Kućna pomoćnica koju je zatekla kad se udala za Petra nije previše govorila. Odlazila je poslijepodne i vraćala se sutra u osam sati.
Imala je vlastiti ključ. Nije zvonila, a odlazila bi često i bez pozdrava. Kuća, daleko od grada Ani se odjednom učinila prevelikom. Stvari su joj bez Petra bile strane i nekako neprijateljske. Počela je ponovo slikati. Napravila je sebi krevet u ateljeu. Preselila je tamo i onih nekoliko sitnica što ih je donijela iz starog stana. Kad bi ostajala sama navečer, tu bi spavala. Ne bi znala reći zašto bi pred spavanje zaključavala vrata.
Petar, nakon povratka, shvatio je što se događa. Nije rekao ni riječi, jedno poslijepodne nazvao ju je s posla i rekao da će dovesti neke prijatelje na večeru.
-Dva bračna para, -rekao je.
Ani se nisu učinili prijateljima, iako je među njima vladalo određeno razumijevanje. Razumijevanje šutnjom, rekla bi. Kao da znaju jedni o drugima više negoli bi se trebalo ili smjelo reći. Činilo se da se žene nisu međusobno prije poznavale.
Povremene su se takve večere ponavljale.
-Tko su oni, -pitala je.
-Kolege s posla, -rekao je.
Svi su na neki način bili ozbiljni. Nekako tvrdi. Kao lutke koje su naučili određenom ponašanju, kakvo im nije bilo urođeno. Jedna žena se ponekad smijala preglasno i neprimjereno. Ani se činilo da je to više bila stvar živaca.
-Odakle su? –pitala je.
-Iz svih dijelova Jugoslavije, -rekao je.
-Što zapravo vi radite? –upitala je jednu večer.
-Izazivamo ratove, - rekao je jedan od njih, neočekivano razveseljen.
Petar ga je pogledao brzim, strogim pogledom.
Ani je taj tren pala na pamet ona davna primjedba o tajanstvenosti Petrova posla. Pri prvom Petrovom odlasku iz grada potražila je osobu koja ju je izrekla.
-Govori se svašta, -rekao je na njeno navaljivanje, okljevajući. – No ja mislim da su to ipak pretjerivanja.
Htjela je sve doznati. Vila na Pantovčaku pripadala je jednom austrijskom grofu. Petar Banini uselio je u nju tek pri završetku rata. Pojavio se niotkuda. Netko je pričao da su ga vidjeli pred sam atentat u Sarajevu.
-Ja znam da su to gluposti, -rekao joj je bivši prijatelj, - ali… kruže glasine… Cijela ta bratija s istoka. Zovu ih psi rata… No to su ipak gluposti, -zaključio je.
Ana se vratila u atelje. Zaključala je za sobom vrata. Sjedila je dugo bez pokreta, uronjena u sebe. Duboko u noći stavila je na štafelaj sliku koju nikad nije uspjela završiti. Dugo je promatrala. Plakala je bez zvuka.
-Oprosti mi, -ponovila je odjednom onu istu rečenicu, koju je jednom, davno, izgovorila na nepoznatoj željezničkoj stanici negdje na sjeveru Češke.
Anton je ispružio ruku i ona ju je prihvatila.
Sutradan po povratku, tijekom dana Petar Banini pokucao je na zatvorena vrata ateljea, no nije bilo nikakva odgovora.
-Vi znate da ju ja nikad ne smetam, - odgovorila je kućna pomočnica na njegov upit da li ju je vidjela.
Otišao je na posao, uvjeravajući sebe da je negdje u gradu, ali nije bio posve miran.
Poslijepodne je još nije bilo. Stajao je neodlučno pred zatvorenim vratima ateljea, a onda ih je na silu otvorio.
Unutra nije bilo nikoga. Slika na štafelaju bila mu je poznata. No činilo se da je nekako drukčija. Radila je na njoj, zaključio je, pogledavši je pozornije. Lik muškarca, njezina prvog muža, činio se određeniji. Ispruženom rukom držao je… Nije moguće, pomislio je, a strepnja što ga je obuzela oduzimala je dah. Pa ipak to je bila Ana, njegova Ana. Dotaknuo ju je. Boja se već osušila.
-Ne, - povikao je glasno, naslonivši se licem na Anino sićušno tijelo.
Kućna pomoćnica je, nakon što je dva dana sređivala kuću u kojoj se nije imalo što srediti, primijetila je razbijena vrata ateljea. Kratko se zamislila, a onda je ipak nazvala broj koji joj je Petar Banini dao u slučaju da se u kući bilo što sumnjivo dogodi.
Potraga za Anom i Petrom Banini nije donijela nikakav rezultat.
Posljednja slika Ane Banini izložena na jednoj retrospektivnoj izložbi njenih radova, prikazivala je dva muškarca, koji su između sebe držali za ruke jednu ženu. Činilo se da ih slapovi prekrasnih cvjetova crvenih i roza pelargonija i svijetloplavo nebo pozdravljaju dobrodošlicom.
