odmak
utorak, 30.10.2007.
Upravljanje državom
Što treba raditi kralj? Kada je Gospodar Žute Zemlje upitao jednog čuvara konja, ovaj mu je odgovorio: upravljanje državom je poput čuvanja konja. Jednostavna stvar: držati na odstojanju ono što konjima šteti. Ništa više.
( Bela Hamvas Sciencia Sacra )
nedjelja, 28.10.2007.
Odmor i malo posla, a Bog i bogme i mrvićak bolesti
Prvi put sam u Africi. Istina bila mi je želja Aleksandrija, zbog knjižnice, ali nije se uklapala. Malo sam u otporu. Priroda me posebno ne zanima. Plašim se zmija, pauka, svega i svačega što vreba, iz prirode i društva, baš na mene. Bojim se morskih pasa. Kao prava Dalmatinka ne bih se okupala na debelom moru za ništa na svijetu.
Ali, evo me u Keniji. Na safariju. Uvijek sam mislila, zahvaljujući starim filmovima- Snjegovi Kilimanđara i slično, u kojima sve glumice imaju frizure kao da su taj tren izišle iz frizerskog salona, a muškarci, onaj najvažniji: 'veliki bijeli lovac' besprijekorno sređen, rupčić oko vrata itd, itd , boje Afrike drap, pokrivalo na glavi, puškica, ukratko: tzv. kaki uniforma, a muž je star i glup, obavezno bolestan, ne paše mu klima, a lovac puca li puca i odlično vlada terenom i crnom Afrikom, pa se glavna glumica uvijek zaljubi u njega i sve je puno napetosti i hoće-neće dilema ostati u Africi s lovcem ili…, sad je dosta vraćam se na temu- mislila sam, kažem, da se u safariju puca i ubija lavove prvenstveno, slonove, a i druge životinje. To ne bih mogla podnijeti. Iako se nekih od njih plašim veliki sam prijatelj životinja. Dosta je bilo bahatosti 'velikog bijelog lovca' i uopće nas bijelaca, kolonizatora. U svakom pogledu. Kugla zemaljska treba postati raj. Možda je već kasno, tako me znalci uvjeravaju, ali ja ne želim vjerovati, zapravo želim vjerovati da se stvari još mogu ispraviti.
U svakom slučaju nema više ubijanja životinja, rekli su mi. Bar ne u Keniji. Tamo smo sletili. U Nairobi. Odmah, prvu večer, čemu oklijevanje nešto me ubolo u ruku. Ne osjećam palac, a ni kažiprst. Nije natečeno ali utrnulost je tu. Ništa ne govorim.
Vjerojatno vam je poznato kako to izgleda kad netko iz grupe počne kenjkati i zanovijetati.
Tu je već jedna putnica, puna velikog žutog nakita, prikladno obučena (u vizi nam piše busines women, kasnije po poslu putujemo za Dubai), ali ne paše joj prevoz do hotela- stisnuti u nekom drndavom autobusu, klima ne radi, prije toga strka oko prtljage, a crne ruke grabe kofere, borše i traže …koliko dati pitanje je sad, pita glasno:
-Zašto se nitko iz agencije ne brine o nama viče. -Ja sam sve ovo dobro platila. Kakva je ovo pos… agencija.
Vruče je. Znoj mi se cijedi niz leđa. Gospođa, business women, galami, galami, i ja sam se, odjednom, isključila.
Šećem knjižnicom u Aleksandriji. Mutno se sjećam da sam negdje pročitala kako ta, po svemu posebna, još iz vremena kad je izgorjela, knjižnica izgleda. Ali ne zamaram se, previše, izgledom. Velika, prozirna, ugodno je prohladno i tišina je. Ljudi šapuću ili šute, a knjige su na dohvat ruke. Vjerojatno je sve dostupno računalom i sigurno ih je puno posijano po prostorima knjižnice, ali ja imam svoju sliku.
Malo Borgesa, malo Odiseje u svemiru, malo Gospodara prstenova, a malo i Hari Pottera. Zašto ne? Mogla bih nabrajati još, ali i to je dovoljno.
Pitam se po čemu će se pamtiti ova civilizacija, kad jednom propadne, a propast će, bez svake sumnje, kao i sve velike civilizacije do sad.
Često o tome mislim i na kraju moj je zaključak: po konformizmu.
A gdje ću ja tada biti?
U 'mojoj' aleksandijskoj knjižnici. Lijepo ću, konformistički, čitati sve zemlje kroz koje sam prošla i ljude, najviše prijatelje koje sam upoznala i stekla.
Ali još ću pisati o Keniji i Africi. Imam i slike. Dva smo plemena upoznali. One iz 'Moje Afrike' knjiga i film sa Redfordom i Merill Streep – Ki - Kui – mislim da se tako zovu i Masai pleme- visoki lijepi ljudi- ratnici kažu za sebe.
Rekli su da je Kenija bogatija afrička zemlja, ali jadno je to bogatstvo. Business women- skoro sve su se isključile. Doslovno: na odmoru smo i baš me briga za njihove probleme. Ja ne. Ne mogu se nikad isključiti. Niti to želim. A u Keniji treba samo duboko zaviriti u oči te djece.
Prokleti konformizam! Da se mene pita ja bih sve bezobrazno bogate, političare i moćnike, uključujući i naše tajkune smjestila na jedan kraj zemaljske kugle pa nek' se strovale na dno pakla.
nedjelja, 14.10.2007.
Iz ljubaznosti, ( UDB - in ) milicijski patrolni čamac
Moji poznanici, kojima je još u bivšem sustavu egzistencija naraštajima osigurana, što se ni u jednom sustavu zapravo ne mijenja, pa to treba zanemariti, kažu mi nedavno, sa žaljenjem, kako se sad sve strašno promijenilo. Svojevremeno, kažu, kad bismo iz Rima dolazili na odmor, dočekivao nas je automobil predsjednika općine sa šoferom i vodio u ACI marinu gdje bi nas ljubaznošću predsjednika B... općine dočekivao milicijski patrolni čamac i mi smo u tili tren bili u našoj vikendici.
“Bivši su imali duše”, kažu sa žaljenjem. “Znali su biti ljubazni”
Slučajno kako to inače biva da se određene pojave nadovežu i upozore na sebe moja dobra prijateljica čiji je pokojni otac imao visoki položaj u UDB - i kaže mi kako sve češće sreće ljude koji joj o ocu pričaju lijepe stvari. Kako je bio posebno dobar čovjek. Nepotkupljiv i slično što poznavajući nju to i vjerujem, a onda mi je ispričala jedan detalj kako je jedna stara žena, vrlo siromašna, kupila ovcu, ali sad nije znala kako će je prebaciti na otok jer nije više imala novca da plati prijevoz, a onda je otišla do njenog oca i on joj je omogućio da je milicijski patrolni čamac zajedno s ovcom prebaci do otoka.
To me asociralo na poznati sindrom: Meni je bilo dobro. Ja nisam ništa znao. I naravno na knjigu : ‘Kultura laži’ D. Ugrešić, neosporno dobro napisanu, ali sa istim svjetonazorom, pa slijedom asocijacija i na gospodina N. N-a
Naime, početkom 1991 u ‘ Slobodnoj Dalmaciji’ sam pročitala da će se na splitskom groblju Lovrinac održati komemoracija za sve žrtve komunističkog režima. Moram biti nazočna, pomislila sam.
No, dakle skup je bio sastavljen od pojedinaca i grupica vrlo tihih i starih ljudi koji su nepovjerljivo stajali udaljeni jedni od drugih. Našla sam i dvoje svojih prijatelja, koji su mislili slično kao i ja. Nekolicina je držala u rukama pokoji cvijet. Nije svirala himna, niti ona poznata melodija iz Nikole Šubića Zrinskog na koju smo ustajali i plakali. Nitko nije držao ruku na srcu.
Jedan stariji gospodin, kojeg ću zbog priče koja slijedi nazvati N. N., a koji mi se odnekud učinio poznat, klimnuo mi je glavom i ja sam pozdravila njega.
Netko je rekao par riječi o mladom Vojku Krstuloviću koji je, pred sam kraj drugog svjetskog rata, ‘mučki’ ubijen , upravo su se tako izrazili, od nekog partizanskog agenta. Stavljeno je cvijeće na nečiji grob i mi smo se u tišini razišli.
Na nekoj izložbi poslije nekog vremena ponovo sam susrela istog starijeg gospodina, a onda na jednom stručnom sastanku shvatim da je domar u zgradi u kojoj se naše društvo redovito sastaje. U međuvremenu mi je izišla knjiga. Na njenom predstavljanju vidjela sam ga u publici.
Pri prvom daljem susretu gospodin N. N. obratio mi se rekavši da čita moju knjigu, a da će on meni darovati jednu publikaciju koju su izdali prijatelji Vojka Krstulovića.
Ja obično na sastanke dolazim prva. Sad možda već i namjerno. Gospodin N. N. mi pripremi kavu i onda mi priča.
“Znate li”, rekao mi je jednom prigodom, “kako je ubijen mladi Krstulović. Slučajno znam točno razvoj događaja. Moja teta Rosa bila je vrlo dobra prijateljica njegove majke. Sjedila je kod njih u kuhinji kad je on vidno uznemiren došao, držeći u ruci neko pismo. ‘Gotov sam’, rekao je. ‘Nema mi više života. Komunisti mi pišu da pređem sa svojim HSS -ovcima na njihovu stranu. Da izbjegnem u partizane. Oni vrlo dobro znaju da ja to neću napraviti, a svatko zna kakve su posljedice.’ Znate”, nastavio je gospodin N. N.," partizani su počeli ubijati viđenije članove HSS-a. Tako su plašili preostale. Računali su da se bliži kraj rata, htjeli su se domaći vlasti. HSS im je smetao jer su imali ugled, a bili su protivnici fašizma pa je narod nakon rata mogao lako biti na njihovoj strani. U svakom slučaju su se morali riješiti mladog Vojka Krstulovića, koji je u gradu među ljudima bio vrlo obljubljen i imao veliki broj prijatelja i sljedbenika. Uživao je, kratko, vrlo veliki ugled. Djevojka mu je bila kćerka vlasnika jedne radnje smještene u blizinu ribarnice.”
Rekao mi je i ime te djevojke, kao što mi svi nakon što su pročitali moju prvu knjigu pokušavaju ispričati sve točno sa pravim događajima i pravim imenima, jer im se čini da je knjiga doslovno autobiografija, iako im ja, uzalud, tumačim da sam samo pokušala prenijeti ozračje određenog vremena.
No dobro. Kako bilo da bilo, oni svoje nevolje pokušavaju s pravim imenom i prezimenom sačuvati od zaborava jer valja priznati da je uistinu tužno proći tolike patnje i odnijeti ih posve anonimno u grob, a ja pak da se sačuvam od bilo kakve gorčine i da ne bih, pri susretu sa tim ljudima koji su činili zlo, osjećala mržnju, nastojim što prije zaboraviti imena.
“Komunisti su vrbovali njegovu djevojku. Jednu večer ga je namamila na sastanak. Bili su s biciklima. Tu gore na Gripama. Zna se točno mjesto. Na križanju današnje Osječke i Barakovićeve ulice. Komunistički agent ih je zaustavio. S cigaretom u ruci pitao ga je ima li vatre. Krstulović je iz džepa izvukao upaljač i pružio mu ga, a on mu je iz pištolja pucao u glavu. Izdahnuo je na licu mjesta. Ta se djevojka poslije udala za nekog u Beogradu i ostala tamo živjeti. Čuo sam da je nedavno umrla.”
Partizanski agent, čije ime ne spominjem jer ima živuću djecu za koju se govori da su krasni ljudi, u što ne sumnjam, iako im danas možda nije lako, jer ne znam čija ono narodna poslovica kaže: očevi zagrizu kiselu jabuku, a sinovima trnu zubi, kasnije je zauzimao visoki položaj i bio mnogima na usluzi.
“Ispričat ću vam kako je izgubio život moj otac”, rekao mi je drugom prigodom gosp. N. N.
“Došli su po njega u ranu zoru.”
Nitko nije očekivao iako je tih dna bilo uhićenja. Njih je bilo sedmero djece. Svi su se probudili. Majka je plakala. Kad je išla pitati zašto rekli su da je bio njemački špijun. Bila su gruba vremena. Susjedi su jedan drugog gledali ispod oka, a možda ga je netko od njih da se dodvori novoj vlasti i prijavio, ali ipak nije izgledalo ništa ozbiljno. Optužba se nikako nije mogla održati, mislili su. Njihov otac bio je pošten i ispravan čovjek. Jedno popodne majka je skuhala kavu i po jednoj kćeri poslala mu u zatvor. Na jednoj ceduljici je napisao: Popio kavu. Voli vas , ispod toga se potpisao. (Pokazao mi je pretisak te ceduljice.)
Sutradan su doznali da su ga predvečer nekoliko sati nakon toga strijeljali. Bez dokaza, bez suđenja. Tek tako. Ni za grob mu nisu doznali. Kad se on išao raspitivati jedan grobar mu je tiho rekao: “A tko zna gdje su ga zakopali. Bacali su ih svugdje . U neke zajedničke jame, pod borove. Tko će znati.”
Najstariji je brat nakon nekog vremena pobjegao i završio u Kanadi. Jedna sestra se udala i nije previše održavala veze s obitelji.
“Kod nje je strah još toliko veliki da se sad kad se sve promijenilo nije htjela potpisati na zajedničko sjećanje na oca kojeg smo dali oglasiti u novini. ‘Vidiš da vladaju još uvijek isti’, rekla je. A vidite”, kazao je gospodin N. N., “ja znam tko ga je uhitio. Radio je u UDB-i. Još je živ. Ja ga svaki dan viđam. Sjedi ispred...”
Naravno rekao mi je ime i prezime tog čovjeka, gdje stanuje i kako mu se zovu djeca i ispred koje kavane ga svaki dan viđa kad počnu lijepa vremena, a ja sam to odmah izbrisala iz pamćenja.
“Jednog dana,” rekao je,” dugo sam se na to odlučivao, dugovao sam to pokojnom ocu, prišao sam mu i rekao: ja znam tko ste vi. Radili ste u UDB - i. Uhitili ste mog oca. ‘Ja?’ odgovorio mi je. ‘ Ja nisam nikad radio u UDB - i. Ja sam bio oficir u mornarici’ Malo me gledao. Ja sam šutio. Što sam mogao više reći. Cijela je moja obitelj znala da nam je on uhitio oca. Onda mi je rekao: ‘A što je bilo s njim?’ Strijeljali su ga. ‘A zašto?’ Da je bio njemački špijun, rekao sam. ‘A bit će i bio’, odgovorio mi je. “
Gospodin N. N. je malo zamišljeno šutio, a onda je dodao: ‘ A bit će i bio’, tako je rekao.
No više ga ispred kavane nema, a vidite mene je čak malo i strah. On ima djecu. Nešto su visoko sad ... u vladi... eto, možda sam pogriješio. Ne bojim se za sebe no ...i ja imam djecu. za njih se bojim.”
ponedjeljak, 08.10.2007.
Konjanike Osvetnike ( napisano osamdesetih prošlog stoljeća. objavljeno 1983 )
Sparno ljetno popodne na obali rijeke. Poluzatvorenih očiju, hodajući ipak u strahu da ne nagazi na zmiju, hvatala je u vidokrug rojeve sitnih mušica, draču i kupine, crvene i crne.
Skinula je sandale. Jednom rukom mahala je njima, u drugoj ruci nosila je trstiku sa udicom.
Vruće je. Uživala je u sebi. U svojim osjećajima, samoći, svom izgledu, napetim mišićima, lijeno vukući noge kroz slojeve prašine. Bijele prašine koja se u nepravilnim prugama slijegala po nogama.
Za tren će doći do rukavca.
Tople tišine imaju poseban ugođaj. Lagano zadovoljstvo koje mili udovima. Nema nikoga. Tu i tamo srest će težaka koji se odmara. Prevruće je za rad, pa čak i za kretanje.
Prepast će iznenadan pozdrav i pitanje:
„Kamo mala Jurićeva?“
Ne zna mu ime. Netko od susjeda. Reći će:
„Loviti ribu“.
„U podne?“
Nije odgovorila. A ni on ije očekivao odgovora. Putovi su se razilazili.
Poludjevojka, poludijete kreće tako gotovo svaki dan u novu avanturu, još nesvjesna želje.
Smjestila se malo u hladu, malo na suncu. Dovoljno da se prepusti toplini. Rijeka protječe umirujuće, lijeno noseći komadiće drveća i grane. Osjeća se jedno s rijekom i pijeskom, produžetak svoje trske i nogu uronjenih u vodu.
Na trenutak je okrenula glavu, možda uznemirena tišinom, i primijetila dvojicu muškaraca kako poluležeći zure u nju. Ništa nije sumnjala. A ipak bilo je nečeg u zraku. Podne na rukavcu rijeke u lovu na plotice, kojih još nije bilo.
U kratkim hlačama, bosa, osjećala je svoju izuzetnost. To je i htjela? Zar nije? Biti drukčija, sama, svoja. Biti u drugom svijetu, rođena od drugih, hrabrih, neustrašivih ljudi. Možda zaboravljeno dijete nekih izbjeglica kraljevskog podrijetla. Nekih plemenitih, ratom i drugim nedaćama izmučenih ljudi. Svidjela im se blizina rijeke, njena boja. Svidjeli su im se možda i ljudi, oštri, s tradicijom, i odlučili je ostaviti. Jednoga dana će se vratiti, tako su mislili. Do tada će biti zbrinuta. Odgajat će je strogo, a ipak slobodna duha. A ona će ih čekati. I svi će znati da njeno podrijetlo vuče prostore i znanje. Znat će da u njenim žilama teče prastara krv spoznaja i shvaćanja.
Ona su je dvojica još uvijek promatrala. A žena u njoj je izazivala. Kako to žena, vječna žena, već radi. Činila se da ne primjećuje njihove poglede, a igrala je, baš za njih svoju malu igru. Isprsila se, napela mišiće, zamahnula trskom, posve nepotrebno, pokazujući samo ono što je htjela, mali ekshibicionist, osjećajući i sama uzbuđenje što će ipak uzdignuta nosa previdjeti njihovu prisutnost.
Nisu bili mještani. Nije ih poznavala. Vjerojatno iz unutrašnjosti. Hlače su im bile preširoke, skupljene u pasu, stegnute kaišem, nabrane. Kao da im ne pripadaju.
Jedan je imao dužu kosu, Oba neočešljana.
Na njima sličnom skitalačkom putu tražili su samo malo hlada, ovdje na rukavcu. Možda su malo pričali. Možda nisu bili loši. Možda su mislili da i ona hoće isto. Možda nisu mislili ništa.
Bilo je vruče. Mogle su se vidjeti maglice. Tišina. Omama. Nije bilo vrijeme lova ribe. Nigdje nikoga. I nigdje ribe.
Pošli su prema njoj. Na tren kroz nju prostruja strah, ali svejedno ništa nije očekivala. Mislila je: proći će, možda dobacivši joj nešto, a ona će nadmoćno okrenuti glavu.
Zatomi poriv za bijegom. Možda to tek izazove. Nitko nije govorio ni riječi. Jedan od njih uhvati je za ruku i okrene prema sebi.
Obuzme je beznadni strah, ali dio nje bio je odjednom zaokupljen mirisom šaša i mulja i mirisom tog čovjeka na kiselo mlijeko. Težak miris smrdljiva sira.
Možda se još mogla otrgnuti i pobjeći, ali bilo je nešto u njoj, neke znatiželje, pa čak želje, slutnje neke želje, nešto što je činilo da čeka. Bilo je neke napetosti koja je izazivala, nečega što je uzbuđivalo, i pitala se ima li taj osjećaj, nov i uzbuđujući, svoj uspinjući tok. Hoće li slijediti jače uzbuđenje, makar kakvo ono bilo.
Bila je radoznala i prestrašena u isti mah. A izgleda da je znatiželja i želja za dodirom, želja za jakim mirisnim dodirom, ne onim nježnim doticajem njenog školskog prijatelja, neuzbuđujućim, dječjim, da je ta želja za jakim mirisnim dodirom muškarca učinila da ostane na mjestu.
U trenu su joj kroz glavu prošle sve zabrane, sav zločin koji se ima dogoditi, koji će ona počiniti. I bi joj žao svoje majke, malih sivih ljudi, njihovih sivih kuća, pa čak i sebe,
I pokušala se istrgnuti. No, bilo je kasno.
Kako bistro i jasno vidi grane ive. Srebrnastosive u treperenju vjetra, kao krila male prestrašene ptice. Kakva je ovo tišina? Čak se i rijeka pridružila urosti. I sama žrtva sudjeluje u njoj. Prepušta se , pa opet pokušava pobjeći, sudjelujući čak i borbom i nekim čudnim užitkom. Neprekidno sve bez riječi. Zatomljujući krikove i jecaje koji bi se probili i uputili u visine. Sve skupa potpuno nestvarno. To je ona, a opet nije ona.
Kao slikar koji crta nju i dvojicu muškaraca, okolicu, rukavac, blato, vodu i nebo.
Dio izvučen iz njene osobe, počinje samostalno živjeti igrajući igru velikog majstora promatrača, a ipak sudjelujući u pokretu, kao glas u molbi, zapovijedi, odbijanju i mamljenju.
Ostavit će mučninu za kasnije. Za kasnije će ostaviti i bol. I žalost i mržnju. Sve to čeka u redu, stisnuto u prikrajku, spremno za godine koje dolaze, da je preplavi, ispuni i hrani.
Sad ne misli ništa. Samo upija događaj.
Dignut će se jedan za drugim.
Jedna sandala otplivala je niz rijeku. Trstika je, prelomljena, virila iz vode. Nebo je bilo bezdušno plavo i gubilo se u beskraju.
Mala osoba, koja je hitala obalu rukavca, ostala je na drugoj strani. Kao da je netko načinio crtu danu, presjekao ga na dva dijela.
Tako će odsada postojati dvije. Koja će od njih biti prava? Ona koja će kucati na tuđa vrata, tuđe duše, tuđa srca i tražiti pomoć ili ona koja će biti promatrač. Jedna drhtati, druga šetati hladno svijetom.
A možda će, ipak , njen kraljevski otac jednog dana doći. Poslat će odlučno i hladno po svoje brze konjanike. Konjanike osvetnike i reći će:
„Požurite trkom! Stignite ih i pravedno kaznite!“
Vjerni će konjanici požuriti.
Njih dvojica ništa ne sluteći, smijat će se zadovoljni i njihov smijeh će odjekivati, a onda će se iz zraka spustiti oštre sablje osvetnice, i oni će ostati ležati uz rijeku, raspolovljeni, raščetvoreni, i njihove oči će gledati isto ovo plavo nebo koje gledaju i njene.
petak, 05.10.2007.
VRATITI KRUHOM
Miris jasmina vratio ju je u Hercegovinu, u one davne godine kad su joj oči bile bezazlene, a ravna duga kosa sapeta u konjski rep.
Stražar, ukočena držanja, promatrao ju je. Upozoren je da pazi. Zatvorski psiholog mu je rekao:
“ Pokušala se je ubiti.”
S psihijatrije su je ponovo vratili u zatvor, iako još nije bilo sigurno gdje pripada. Stražar je, na svoj jednostavan brđanski način mislio: da je u mojoj moći, pustio bih je da umre.
Miris jasmina!? Zašto su tada uopće išli u Mostar, razmišljala je. Možda na neki izlet? Tko će se toga uopće sjetiti? On je došao drugim vlakom, a ona se odvojila od razreda. Usna mu je, nekad u djetinjstvu, bila rasječena, i sad je ostao malen ožiljak, koji je ona oprezno dirala prstima.
“Volim te.”
“I ja tebe.”
“I čekat ćeš me?”
Čekali su se. Njegov studij ekonomije, njegova vojska i njezin studij medicine. Bilo je to dugo čekanje, ali znala je da je baš on onaj jedini i pravi.
Jasmin je urastao preko zatvorskog zida i ispunjao dvorište jakim mirisom.
“Moraš imati povjerenja u ljude”, učili su je otac i majka.
Kuća je bila otvorena svemu i svakome.
Ručali bi zajedno s onima koji su čekali. Stajali bi strpljivo dok doktor popije svoju čašu bevande, uzme svoju liječničku torbu i ode njihovim bolesnicima.
Majka bi ga pratila pogledom. Smijala se tiho i slušala pažljivo ono o čemu joj je pričao, a on je ugađao svakoj njenoj želji. Riječi su među njima bile suvišne.
Otac s dobrotom koju su cijenili i humorom radi kojeg su rado s njim bivali, a koji je činio da se i bolesti podnose lakše.
“Iskrenost biva uvijek primijećena i uvijek uzvraćena iskrenošću”, govorio bi.
Te davne godine u Mostaru miris jasmina preplavio je ulice. Pokušavala se sačuvati za kasnije, iako je bila željna njegova ožiljka na usni i ruku koje su joj svlačile košulju i htjele uhvatiti njene grudi.
“Volim te”, šaptao je.
Ona je pred sobom vidjela život sličan životu svoje majke i oca; sitna ruganja za doručkom, tih smjeh i šaputanja koju je noću znala slušati iz njihove sobe.
Vrijeme šetnje je prošlo. Stražar je sporo zatvarao ćeliju. Da se njega pitalo...
- Opet jedna love story, ali ovaj put monstruoznog kraja -, pisale su provincijske novine utiskujući njeno ime masnim slovima.
Pitali su je tih dana svega i svašta. No više ništa nije mogla ni znala reći.
Oca su, premda je ona odavno s dvojicom kolega održavala medicinsku službu u mjestu, i dalje zvali u kućne posjete. Nisu ga zaboravili. Vjerovali su mu.
-Kad stari doktor postavi dijagnozu.., govorili su.
S godinama nije izgubio ništa od svoje životnosti. Učio ju je strpljenju, dobroti i ljubavi za posao.
S vremenom mještani su se navikli da će se i ona dizati s ručka. Da je mogla čitati njihove misli, znala bi da je vole i da joj u općoj uroti pokušavaju sakriti ono što bi je sigurno smrtno pozlijedilo.
A da su je malo učili sumnjičavosti, možda bi znala da govore o njemu.
- On koristi svaki službeni put da bude s njom.
- Zašto joj nitko ne otvori oči..?
Te večeri vratila se dan ranije sa simpozija. Bilo je kasno da ode po djecu u oca i majke. Noć je bila vedra i umor skupljen tih dan iščeznuo je pred neodređenim sjećanjima na slične mladalačke noći.
Otvorila je vrata stana i čula prigušen smjeh, pa šutnju. U prvi tren se i sama nasmijala. kao da se vratila u djetinjstvo. U očevu i majčinu kuću. Zar oni nisu baš ovako, baš ovako...
U sudnicu nisu mogli stati svi oni koji su došli privučeni znatiželjom, sažaljenjem, jezovitošću zločina, a svi više manje s nevjericom da je takvo što uopće moguće.
Ona nije primjećivala nikoga.
Tužilac je pitao: - Jeste li dana petog srpnja tisuću devetsto sedamdesete godine bili u službi?
- Da, bio sam u službi.
- Možete li nam ispričati što se dogodilo?
- Sjedili smo kolega i ja. Igrali smo šah. Već smo napola spavali. Nismo očekivali...
Netko je utrčao. - Gori kuća doktora Bavčevića, vikao je. Uključio sam uzbunu. Skupili smo se brzo i za tren bili tamo. Plamen je već bio golem... Dječaka je netko držao u naručju. Čuo sam kako govore da je stari doktor otišao po djevojčicu. Vratio se kašljući. Dodao je nekome malu, koja je plakala. Ona.., pogledao je okrivljenicu i sve su se glave u sudnici okrenule za njegovim pogledom, - stajala je nepokretna. To me čudilo.., ali tko je mogao misliti... Žurio sam uključiti vodu. Stari se doktor vratio u kuću. Vikali smo: Ne ulazite, ali on je odvratio: Moja žena je unutra. Tren prije nego je ušao zastao je i pogledao svoju kćer... Nije više izišao... Bilo je strašno... U općoj panici... kad smo ugasili požar i kad smo ih našli... On uopće nije stigao do svoje žene. Ležao je pritisnut gredom na vratima sobe, a ona nije niti izišla iz kreveta.
U sudnici je vladala tišina.
Netko je dodao: - Sama je došla i rekla: Ja sam zapalila kuću, ali nikad nije objasnila zašto.
Što im je uopće mogla reći?
Morala bi govoriti o ocu čije je brkove kao dijete potezala, dok se on radostan smijao. Morala bi objašnjavati njegove široke zamahe i šume kojima su se šetali. Kako je mogla razjasniti tihi smjeh povjerenja i ljubavi i sva ona beskrajna učenja o potrebi vjerovanja drugima...
Zatvorski stražar izišao je na ulicu. Pogledao je u nebo, svijetlo plavo i bez i jednog oblačka i duboko udahnuo zrak proljetnog dana.
Miris jasmina nije ga podsjetio ni na što.
srijeda, 03.10.2007.
* POVRATAK
U noćnim trenucima, nehotičnog pogleda u ogledalo, promatralo me strano lice s ožiljkom.
Ruka koja je tražila brazgotinu na mom licu nije nalazila ništa.
Oči, nos, usta sve je bilo moje, a opet nisam bila ja.
Pa ipak, to sam ja. Moja soba, moje ogledalo, moja noć.
U ljeto tisuću devetsto osamdeset i druge kolovoz sam provela u Italiji. U potrazi za smislom!? Tko će znati?
Možda nebitno, ali sve će kasnije činiti neodvojivu cjelinu, kao što posljedica uvijek slijedi svoj uzrok, a uzrok ne može bez posljedice.
Izgledalo je kao da nas je ljetna bura otpuhala uz sam rub pristanišne zgrade.
- Oduran grad.
Starac je to rekao meni, sebi ili nikome. Iznebuha. Kao što starci i djeca to rade. Izblijedjela vojnička jakna, iskrzana po rubovima, davala mu je neodređeni šarm dalekih skitalačkih putovanja. Dojmu je pridonosio i veliki, dugo upotrebljavani kovčeg kao i pudlica sakrivena ispod sakoa.
Činilo se kao da nije prvi put tu, ali isti dojam bi možda ostavljao svugdje u svijetu.
Utroba broda mamila je svjetlošću i toplinom.
Tri male, debele Amerikanke s walkmanima i slušalicama na glavama su se ugrijavale plešući uz glazbu koju su samo one čule.
Ekipa košarkaša sigurnim koracima prolazi pokraj nas i ulazi u brod. Mi ostali moramo još čekati. Čulo se gunđanje.
- To je zbog djevojke. Čehinje. Pokušala je ostati u Italiji. Maloprije su s njom prošli gore.
Starčevo objašnjenje je ovaj put išlo svima.
Kasnije, gore u salonu, ekipa košarkaša je bučno proslavljala pobjedu. Naviknuti jedni na druge činili su zatvoreni krug. Šale kojima su se oni smijali, za nas ostale nisu značile ništa.
Dvojica talijanskih policajaca, jedan od njih u civilu, no nije mogao sakriti posao kojim se bavi, prvi časnik palube i nekoliko mornara raspravljali su poluglasno.
Među njima, s cigaretom u ruci, stajala je djevojka. Mogla je imati sedamnaest, osamnaest godina. Visoka, raskošne kose. Samouvjereno, lijepo lice mladosti. Nije pokazivala strah iako je svima bilo jasno da je u nevolji.
- Budimo razumni. Netko od vaših morao joj je pomoći.
Policajac u civilu je mahao rukama, sad već uzrujan.
Prvi časnik palube bio je uporan.
- Ne znam ništa. Nitko ništa ne zna.
- Morate znati. Nije bila sama. Dvojica muškaraca su bila s njom. Rekli su da će je čekati na brodu. Bila je cijeli dan u gradu sama. Vratila se po njih. Moraju biti ovdje.
- Pregledali smo cijeli brod. Nema ih.
Netko je promrmljao: - Ostavili su je.
Jedan visoki momak, košarkaš, nasmijao se zakašnjelom veselošću. Ostali su šutjeli i promatrali.
Djevojka je pušila cigaretu za cigaretom. Nije izgledala istinski zabrinuta. Kao da joj se svidjela opća pažnja. Što joj se uopće može dogoditi? Negdje su postojali otac i majka. Sve će se već srediti, možda je mislila.
- Ostavite je. Zatvorite oči. Izbjeglica više ili manje.
- Zašto je ne ostavite vi u vašoj zemlji?
- Moramo je vratiti natrag. Postoji konvencija... Vi znate da je čeka zatvor.
- Brod je vaš teritorij. To je vaša stvar.
Policajci su otišli. Prvi časnik stajao je neodlučno.
Držanje djevojke se mijenjalo. Sjedila je držeći ruke u krilu. Konačno, shvatila je da je u toj dječjoj pustolovini nešto krenulo naopako. Jedan mladić, mornar sjeo je do nje i nešto joj tiho govorio. Ona je klimala glavom.
Putnici su se razilazili. Motori su pojačali šum. Brod je krenuo.
Odjednom djevojka je skočila i potrčala na palubu. Komesar broda i mladi mornar pojurili su za njom. Čuli su se povici. Brod se ponovo zaustavio.
Svijetla reflektora pretraživala su površinu mora. S obale se približio patrolni čamac.
Koliko je moglo potrajati dok su je našli?
Vrijeme je rastezljiv pojam kojem ljudi u potrebi za sigurnošću odrede granice.
Glava joj je bila neprirodno nagnuta i jedan ronilac ju je nježnom kretnjom ispravio. Od korijena kose preko desnog obraza prema vratu pružala se crvena razderotina. Prekrili su je i uputili se k obali.
Mladi mornar, potpuno blijed, gledao je nemoćno u prvog časnika.
- Mislio sam... ako skoči u more... kad odmaknemo... neće je više moći vratiti natrag. nisam mogao znati...
Prvi časnik je šutio. Nije izgledala kao šutnja optuživanja.
Tko još ne sumnja u ono što radi?
Starac i ja ostali smo još dugo na palubi. Jesam li mu rekla kako sam izgubila roditelje? Ili smo samo šutjeli?
On je grlio pudlicu, a staračke ruke su drhtale.
Što je mogla vidjeti djevojka tog zadnjeg dana u gradu?
Mladost obučenu u azurno plavu i limunsko žutu modnu boju talijanskog ljeta? Je li to mogući razlog jednoj smrti?
Postepeno me je djevojka opsjedala. Brazgotinom? Njenim putovanjem u nepoznato? Mjestom iz kojeg je bježala? Roditeljima?
Što me je sprječavalo u traženju? Vladimir?
- To je glupost, rekao je. Od toliko nazočnih ti se jedina osjećaš odgovornom. Nisi normalna. Kako ćeš se pojaviti pred tim ljudima? Što ćeš reći?
Činilo se da me napušta. Ili sam to ja napuštala njega.
Potražila sam podatke. Isti talijanski policajac u civilu govorio je pravdajući se.
- Žao mi je. Tko je mogao misliti..? Njeni roditelji nisu povjerovali da je poginula...
Mrmljao je nešto o dužnosti i spremno mi dao adresu djevojke.
U povratku, na palubi, morala sam se čvrsto držati ograde.
Neku nepoznatu slutnju ili zebnju ili oboje pokušavala sam razjasniti svojim strahom od visine. Strahom od dubine?
Iskrcala sam se iz vlaka. Stanica s nekoliko jablanova i kamena zgrada bile su mi poznate. Zatvorenih očiju mogla sam potražiti staro vrelo s kojeg sam posljednji put pila vodu. Ljudi su me pozdravljali. Osjećala sam i znala sam.
Ja ovdje nisam bila stranac.
Čemu uopće ceduljica s adresom u mojoj ruci? Sigurnim korakom uputila sam se svojoj kući.
