U noćnim trenucima, nehotičnog pogleda u ogledalo, promatralo me strano lice s ožiljkom.
Ruka koja je tražila brazgotinu na mom licu nije nalazila ništa.
Oči, nos, usta sve je bilo moje, a opet nisam bila ja.
Pa ipak, to sam ja. Moja soba, moje ogledalo, moja noć.
U ljeto tisuću devetsto osamdeset i druge kolovoz sam provela u Italiji. U potrazi za smislom!? Tko će znati?
Možda nebitno, ali sve će kasnije činiti neodvojivu cjelinu, kao što posljedica uvijek slijedi svoj uzrok, a uzrok ne može bez posljedice.
Izgledalo je kao da nas je ljetna bura otpuhala uz sam rub pristanišne zgrade.
- Oduran grad.
Starac je to rekao meni, sebi ili nikome. Iznebuha. Kao što starci i djeca to rade. Izblijedjela vojnička jakna, iskrzana po rubovima, davala mu je neodređeni šarm dalekih skitalačkih putovanja. Dojmu je pridonosio i veliki, dugo upotrebljavani kovčeg kao i pudlica sakrivena ispod sakoa.
Činilo se kao da nije prvi put tu, ali isti dojam bi možda ostavljao svugdje u svijetu.
Utroba broda mamila je svjetlošću i toplinom.
Tri male, debele Amerikanke s walkmanima i slušalicama na glavama su se ugrijavale plešući uz glazbu koju su samo one čule.
Ekipa košarkaša sigurnim koracima prolazi pokraj nas i ulazi u brod. Mi ostali moramo još čekati. Čulo se gunđanje.
- To je zbog djevojke. Čehinje. Pokušala je ostati u Italiji. Maloprije su s njom prošli gore.
Starčevo objašnjenje je ovaj put išlo svima.
Kasnije, gore u salonu, ekipa košarkaša je bučno proslavljala pobjedu. Naviknuti jedni na druge činili su zatvoreni krug. Šale kojima su se oni smijali, za nas ostale nisu značile ništa.
Dvojica talijanskih policajaca, jedan od njih u civilu, no nije mogao sakriti posao kojim se bavi, prvi časnik palube i nekoliko mornara raspravljali su poluglasno.
Među njima, s cigaretom u ruci, stajala je djevojka. Mogla je imati sedamnaest, osamnaest godina. Visoka, raskošne kose. Samouvjereno, lijepo lice mladosti. Nije pokazivala strah iako je svima bilo jasno da je u nevolji.
- Budimo razumni. Netko od vaših morao joj je pomoći.
Policajac u civilu je mahao rukama, sad već uzrujan.
Prvi časnik palube bio je uporan.
- Ne znam ništa. Nitko ništa ne zna.
- Morate znati. Nije bila sama. Dvojica muškaraca su bila s njom. Rekli su da će je čekati na brodu. Bila je cijeli dan u gradu sama. Vratila se po njih. Moraju biti ovdje.
- Pregledali smo cijeli brod. Nema ih.
Netko je promrmljao: - Ostavili su je.
Jedan visoki momak, košarkaš, nasmijao se zakašnjelom veselošću. Ostali su šutjeli i promatrali.
Djevojka je pušila cigaretu za cigaretom. Nije izgledala istinski zabrinuta. Kao da joj se svidjela opća pažnja. Što joj se uopće može dogoditi? Negdje su postojali otac i majka. Sve će se već srediti, možda je mislila.
- Ostavite je. Zatvorite oči. Izbjeglica više ili manje.
- Zašto je ne ostavite vi u vašoj zemlji?
- Moramo je vratiti natrag. Postoji konvencija... Vi znate da je čeka zatvor.
- Brod je vaš teritorij. To je vaša stvar.
Policajci su otišli. Prvi časnik stajao je neodlučno.
Držanje djevojke se mijenjalo. Sjedila je držeći ruke u krilu. Konačno, shvatila je da je u toj dječjoj pustolovini nešto krenulo naopako. Jedan mladić, mornar sjeo je do nje i nešto joj tiho govorio. Ona je klimala glavom.
Putnici su se razilazili. Motori su pojačali šum. Brod je krenuo.
Odjednom djevojka je skočila i potrčala na palubu. Komesar broda i mladi mornar pojurili su za njom. Čuli su se povici. Brod se ponovo zaustavio.
Svijetla reflektora pretraživala su površinu mora. S obale se približio patrolni čamac.
Koliko je moglo potrajati dok su je našli?
Vrijeme je rastezljiv pojam kojem ljudi u potrebi za sigurnošću odrede granice.
Glava joj je bila neprirodno nagnuta i jedan ronilac ju je nježnom kretnjom ispravio. Od korijena kose preko desnog obraza prema vratu pružala se crvena razderotina. Prekrili su je i uputili se k obali.
Mladi mornar, potpuno blijed, gledao je nemoćno u prvog časnika.
- Mislio sam... ako skoči u more... kad odmaknemo... neće je više moći vratiti natrag. nisam mogao znati...
Prvi časnik je šutio. Nije izgledala kao šutnja optuživanja.
Tko još ne sumnja u ono što radi?
Starac i ja ostali smo još dugo na palubi. Jesam li mu rekla kako sam izgubila roditelje? Ili smo samo šutjeli?
On je grlio pudlicu, a staračke ruke su drhtale.
Što je mogla vidjeti djevojka tog zadnjeg dana u gradu?
Mladost obučenu u azurno plavu i limunsko žutu modnu boju talijanskog ljeta? Je li to mogući razlog jednoj smrti?
Postepeno me je djevojka opsjedala. Brazgotinom? Njenim putovanjem u nepoznato? Mjestom iz kojeg je bježala? Roditeljima?
Što me je sprječavalo u traženju? Vladimir?
- To je glupost, rekao je. Od toliko nazočnih ti se jedina osjećaš odgovornom. Nisi normalna. Kako ćeš se pojaviti pred tim ljudima? Što ćeš reći?
Činilo se da me napušta. Ili sam to ja napuštala njega.
Potražila sam podatke. Isti talijanski policajac u civilu govorio je pravdajući se.
- Žao mi je. Tko je mogao misliti..? Njeni roditelji nisu povjerovali da je poginula...
Mrmljao je nešto o dužnosti i spremno mi dao adresu djevojke.
U povratku, na palubi, morala sam se čvrsto držati ograde.
Neku nepoznatu slutnju ili zebnju ili oboje pokušavala sam razjasniti svojim strahom od visine. Strahom od dubine?
Iskrcala sam se iz vlaka. Stanica s nekoliko jablanova i kamena zgrada bile su mi poznate. Zatvorenih očiju mogla sam potražiti staro vrelo s kojeg sam posljednji put pila vodu. Ljudi su me pozdravljali. Osjećala sam i znala sam.
Ja ovdje nisam bila stranac.
Čemu uopće ceduljica s adresom u mojoj ruci? Sigurnim korakom uputila sam se svojoj kući.
Post je objavljen 03.10.2007. u 07:25 sati.