odmak
nedjelja, 30.09.2007.
UNA RAGAZZA SLAVA
- Dođi!
Glas mu je bio promukao, na onaj poznati način kad ju je želio imati. Bilo gdje, u autu, na osamljenoj plaži, u mraku kino dvorane, naročito nakon što bi susrela ljude koji su joj poklanjali pažnju. Čak i onda dok je čitala ili gledala predstavu, uvijek kad ju je zaokupljalo nešto drugo a ne on.
Sad u mraku vlažne hotelske sobe više nije bilo natrag.
Mutno more kanala mrtvo udara o drvene stupove, odbija se od pragova kuće, vraća se natrag vaporetu čije zvukove čuje.
Kretnje su se vratile zatvorenoj staklenoj kutiji u kojoj pada snijeg bez zvuka i nade da će ikad izići vani. Izazvani pokret zaustavlja se mrtvo. Kao neizgovorena riječ, jecaj koji neće probiti tišinu.
Ruka na njenom ramenu leži uporno, bez sumnje.
Možda bi koža morala znati. Krv, koja teče, zna. Mora znati.
Vjekovima prije, otrgnuta iz svojih močvara i šuma, otvarala je stražnja vrata palače i puštala gospođinog ljubavnika. Otrov koji su usuli u gospodarevu čašu nije bila njena stvar.
Šume su dovukli zajedno s njom. Nijemi pogledi galiota gledali su tupo.
Život je samo činio krug sve do ovog trena.
Riječi ovdje nemaju zvuka. Čuvar rijeke Had prolazi šutke, okružen tišinom i neumitnošću.
Kad bi ruka na njenom ramenu znala, prenijela bi vijest dalje uobličivši je u ljubav.
Ljubav!?
Dok su još bile šume, dok je još bilo neba, dok se u vidokrugu nije naslućivao kraj, bile su samo slutnje i čežnje. Nije bilo ljubavi.
Nije bilo ljubavi. Davno pred tisuću godina uhvaćena je i uvučena u igru. Još uvijek
spava. Nesvjesna. Još nije kucnuo čas. Sve je ovo već doživjela. Sve je samo ponavljanje. Uske stepenice i vlažne sobe iza kuhinje. Strah od gospodarove pohotne ruke na njenom tijelu.
Pjesma agresivnih polugolih u kožu obučenih motorista na drugom kraju vaporeta pokušava je uvući u svoj krug. Pjesma se odbija od zidove olovne kupole.
Nikad nitko nije uspio pobjeći.
Podanici skupljeni na trgu samo su utvare. Sjene, misli i siječanja uobličena u tijela. Ruka prolazi kroz ništa. Ničeg nema. Gomila lažnog zlata i plutajući mrtvački sanduci su jedini mogući kraj. Suze i bol i čežnja, otrov u čaši, bodež u leđima.
Mrtvo tijelo zavijeno u ogrtač krišom prebačeno u gondolu u noći bez mjeseca dok je luč pozornika bila daleko, na drugom kraju, odlazeća.
Davno djetinjstvo, tisućljetno, bezazleno, znatiželjno. Dječaci su se gurkali smijući se. Kidali su zmijama glave i vješali ih oko vrata. Namještali ih puteljcima kad su djevojke prolazile.
Što je ostalo od njihove smjelosti? Smjeh i zlato opljačkano nakon gusarskih prepada? Potopljeni jedrenjaci?
Zarobljenike nisu nikad dovodili. Blata i močvare bilo je premalo ili previše i za njih.
Nešto nevidljivo, nepoznato, pa ipak sluteće šeta vremenom. Uvijek istim morima, istim ljudima, istim strahovima.
I ruka na njenom ramenu pripada uvijek istom gospodaru.
srijeda, 26.09.2007.
* PUTOVANJE U RIM
Noć je bila sparna. Jedna od njenih besanih noći kojima zapravo nije znala razlog.
Ujutro je pala kiša. Bilo je malo svježije. U kolima na putu do posla odjednom je rekao:
- Zašto ne bi pošla sa mnom u Rim?
Bila je iznenađena i obradovana. Radosti su kod nje bile nekako presahle. Svaki dan je sličio na onaj od jučer, a ni sutradan nije očekivala ništa novo. Umor i dosada svakodnevnice uvukla se u nju polako i uporno.
Tu večer razmišljala je o tome, slušajući ga dok je govorio o putu kojeg bi mogli podijeliti na poslovni i onaj neobvezni dio.
- Vidjet ćeš, svidjet će ti se. Fulvija te želi upoznati... Žive izvrsno. Mario je jako sposoban.
Nije ga skoro ni slušala. Što za nju znače ti nepoznati ljudi? Bar ne kao razlog puta.
- Ne znam zašto već dosad nisi odlazila na putovanja sa mnom. Uostalom ti se sjećaš...
Da, ona se sjećala. Rim je bio grad u kojem se život odvijao nekom puninom. Naročito onaj ljetni noćni Rim, koji kao da nije spavao. Ulice i trgovi su ispunjeni svijetom koji se okuplja oko grupa pjevača, prodavača egzotičnih mirisa, Arapa koji su svoje haljine slagali po kamenim pločama Piazze Navone i sve to u nekom ozračju koje je čovjeka činilo opuštenim i pomalo nestvarnim.
Velebne građevine za razliku od života koji se odvijao noću, ostavile su je neispunjenom.
U crkvi Svetog Petra nije našla vjeru ni čovjeka. Ljudi su odozgo s kupole sličili na mrave i izgledali su joj potpuno nevažni. Ako ima Boga i ako ih promatra, pomislila je tada, onda je potpuno jasno da mora biti ravnodušan nad sudbinom čovjeka tako malog, izgubljenog među tim zidovima i u prostranstvu crkve i trga.
Vjera je tu sličila na robnu kuću u kojoj se moglo kupiti svega i svačega i gdje je njena prava svrha odavno zaboravljena.
Bila je sad već sigurna. Poći će s njim i potražiti ponovo u sebi te osjećaje i dojmove. Vratit će se ne radi Rima, nego zbog sebe, one sebe koje je u prošlom vremenu izgubila.
Jer, usprkos ravnodušnosti i nedostatku želje činilo joj se ponekad, kad bi imala hrabrosti razbiti okove obveza i sivila svakodnevnice da bi se moglo dogoditi nešto... neka slutnja nečeg novog...
- Hoćeš li da vodimo djecu?
Ne, djecu neće voditi. Želi ponovo biti sama s njim.
Otputovali su zrakoplovom. Mirko, već naviknut, je mirnije primio strojnicama naoružane policajce obučene paradno u nekoj napetoj atmosferi Fiumićina. Čak i rimski prijatelj s uniformiranim vozačem, koji je ispitujući promatrao prolaznike, djelovalo je uznemireno. A možda su joj se brzi pokreti i živahnost uvijek na rubu izvještačenosti, što je kod Talijana uvijek imala dojam, ovaj put činili ipak pretjerani.
Mario je bio upravo odbojno zgodan. Tiši ipak od Fulvije, čiju je ružnoću i afektiranost savršeno dobro prekrivala besprijekorna dotjeranost. Obučeni lagano ljetno u onim posebnim talijanskim materijalima koje je ona neprekidno ispravljala glačajući ih, dok su ih oni nosili nemarno zgužvane, kakvi su i inače trebali biti.
Kuća je odisala svježinom i bila je ispunjena zelenilom. Kupaonicom je dominiralo ukrasno bilje, neka vrsta njoj nepoznate penjačice. Kroz prostore je strujala mirišljiva prozračnost bogatstva i ukusa, u kojoj se nakon prve napetosti nepoznatog počela osjećati ugodno.
Sjedila je opuštena u širokom naslonjaču poluprazne dnevne sobe i pila hladni dry martini. Sve je djelovalo prostrano i neopterečujuće zahvaljujući baš samo nužnom, lijepo oblikovanom namještaju.
Na svoj tihi način pokušavala je sudjelovati i Fulvija joj je pokazala da joj se svidjela.
Lijepo je tu bez sumnje, ali... ne bi znala reći zašto joj se odjednom učinilo da sudjeluje u dobro režiranoj predstavi, gdje su uloge savršeno podijeljene, a i sami glumci postižu vrhunske kreacije. Možda zato što je sve izgledalo presavršeno da bi moglo biti istinito. Ona i Fulvija sjedeći i ispijajući piće. Mario i Mirko udubljeni u razgovor. Pa zatim djeca, nakon što su dovedena iz liceja. Djevojčica u svijetloplavoj pregačici i dječak s velikom farfalom, oboje u uniformi škole, uklapali su se u sliku kojoj nije bio potreban više ni jedan potez kistom. Kao da je nedostajalo malo napetosti, malo brzine ili povišenog tona.
Kao crkva Svetog Petra svedena na prostor obitelji, pomislila je odjednom.
Bilo je u svemu nešto neodređeno, nešto što je mučilo. Fulvijini kratki pogledi i nekako puni strepnje upućeni Mariu i Mirku... Slutnja neke tajne, koji je Fulvija pokušavala sakriti ili čak možda skrivajući zapravo joj reći. Biti častan i ne izdati tajnu, ali opet tu tajnu nekako naslutiti da ne opterećuju samo nju. Fulvijina igra učinila ju je podozrivom.
Uvečer su na njihovu želju, ili možda prije na njen nagovor prošetali starim stazama. Sve je još uvijek bilo tu.
Piazza Navone sa šarenilom prodavača i mirisom marihuane.
- Zašto misliš da je marihuana? pitao ju je svojevremeno Mirko.
- Miriše baš tako, odgovorila je, djetinjasto tvrdoglava sa željom da se tada i sama pridruži hipijima.
Bili su mladi i željni jedan drugog. Sve te šetnje noćnim Rimom bile su samo predigra ljubavi koju su vodili na škripećim krevetima jeftinog pansiona.
I sada ponovo oslobođene uspomene probudile su u njoj želju za Mirkom. Dva koraka ispred nje i Fulvije hodao je s Mariom. Govorili su nešto vrlo tiho. Izgledalo je kao da nema više veze s poslom. Mario je ovako odostrag izgledao nekako ženskasto. Njegova lijepa glava neprekidno podignuta prema Mirku, znatno višem od njega, pa ruka koja svako malo takne Mirkovu ruku...
- Gluposti, pomislila je. Što mi je?
Provukla se naprijed uhvativši Mirka za ruku. Nije li se trgnuo iznenađen? Pogledao ju je odsutno, a onda se nasmijao zagrlivši je.
I Fulvija se nasmijala, a nju je ponovo obuzela sumnja da svi skupa kriju nešto što bi ona ipak trebala znati.
Hodala je dalje stisnuta uz Mirka, a u njoj je rasla napetost. I što joj se odavno nije dogodilo htjela se vratiti kući i odspavati noć u njegovom zagrljaju. Bila je sigurna da istu želju osjeća u njemu, iako je još uvijek bio zauzet Mariom koji ga je neprekidno nešto pitao odvlačeći ga naprijed i ona je odjednom bila svjesna neke igre, koja ih je omatala isprepličući njihova htjenja i strasti.
Prepadnuta, htjela se otrgnuti, ali ju je Mirkova ruka držala čvrsto, vodeći je u neku bizarnu atmosferu polumračnim ulicama iz čijih su kuća u rimsku noć izlazili muškarci i žene, odlučni da dožive pustolovinu.
Zastajkivali su u još otvorenim malim barovima. Na trgu kod crkve Santa Maria di Trastevere, pojeli su sladoled sjedeći na stepenicama neke fontane i slušajući već ostarjele hipije u nekoj ekstatičnoj melodiji, čije je tonove mutno prepoznavala. Svi već dobro pri piću. Fulvia se vrtila oko njih kao majstor nekog tajnog obreda. Osjećala je njen ugodno nametljivi miris, ali Fulvia je bila izvan mreže. Unutra su se nalazili Mario, Mirko i ona privlačeći se i upijajući jedan drugoga. Na trenutke je željela pobjeći, ali bilo je to sve rjeđe.
Želja za Mirkom joj je mutila razum pretvarajući je u ženku spremnu da ga primi i zarobi u sebi zajedno s Marievom rukom na njegovoj mišici. U dnu nje jedan daleki dio sačuvane svijesti govorio joj je da se zaustavi okrene i ode daleko, ali bilo je već kasno.
Kasnije, ležeći na podu sobe, nije više bilo ni tog ostatka svijesti. Prepustila se njegovim rukama, poljupcima i sama sudjelujući u nečem novom i nepoznatom.
Zaspao je na podu. Stavila mu je jastuk pod glavu i pokrila ga, dok se on namještao mrmljajući, i milujući još u nekoj sporoj, zaostaloj kretnji njene grudi.
Stajala je zatim trenutak kraj prozora sobe, promatrajući gusto granje vrta okupano mjesečinom. U mraku je, tiho da ga ne probudi, iz torbe iskopala cigarete i izišla u hodnik oprezno zatvarajući vrata.
Prošla je kroz polumrak dnevne sobe ne zaustavljajući se kod pognute figure Maria, koji je sjedio u fotelji zabivši glavu u ruke, skoro okamenjen.
Na terasi je tiho sjela do Fulvije, koja je pušila bez riječi. Žar njene cigarete je u tami opisivao vrlo spori put. Žustrost Fulvijinih pokreta kao da je izčezla.
Noć je bila mirna. Lagani povjetarac micao je lišće u tamne i svijetle strane, stvarajući pri tom sjene na zidu.
Odjednom, pomisao koja je u nju cijelo vrijeme pokušavala prodrijeti, zgrabila ju je poput hladnog vala i prekinula dah.
Sad je znala. Okrenula se prema Fulviji s namjerom da ju upita.., ali nije rekla ništa.
Mjesečev sjaj jasno je otkrio njemu bol uplakanog Fulvijinog lica.
ponedjeljak, 24.09.2007.
Klupa (Za Anastaziju- Anastazijaa)
Lutajući u mislima
(Nakon čitanja Hegela)
Lutajući u mislima Svemirom, vidjeh ono malo što je
Dobro kako hita ustrajno put besmrtnosti,
I vidjeh ono sve golemo što se zove Zlo kako hita da se
spoji i postane izgubljeno i mrtvo
1881
Walt Witman
Prvi dan jeseni. Klupa me čekala. Smirena sam, treba li dodati neuobičajeno.
Kupila sam sebi knjigu za rođendan: Walt Witman: Vlati trave, izdanje Meander 2002.
Sad je čitam. Vječan je kao i svi drugi Vječni. Njegova poezija nije dosjetka ni instalacija. Ništa se u njegovoj poeziji ne gubi u vjekovječnosti kao što se gubi zlo koje spominje u gornjoj pjesmi. Buni me jedna stvar; zašto zlo piše velikim slovom. Zlo nije Bog, nije Dobro. Nikad ne bih zlo smatrala drugim Bogom, jer je Bog jedan jedini. Osobni Bog. Ili je to možda greška prevodioca. Ali nekako ne vjerujem u grešku. Sve je na toj knjizi stručno, s pomnjom i ljubavlju napravljeno. I prevodioc Mario Suško, znam, iako ga ne poznajem voli poeziju Witmana.
Ogledavam se. Čini se da iz pravca Šolte, na moru, vidim dvije sjene. Veću i manju. Čekat ću, jer možda, možda…kad su osjećaji ovako, ne usuđujem se izreći pa ipak.., uzvišeni možda dodirnem nebo.
Pomnjivo sam obrisala klupu i cvjetove koje još nitko nije izbrisao ili prebojio i ponovo sjela.
Zatvorila sam oči. Pokušavam se isključiti. Pokušavam iščistiti misli i ostati siromašna duhom za onoga koji s lakoćom kroči po površini mora.
Ali pomoći nema.
Danas sam posjetila dva bloga. Na neki način teme slične. Vjera, pitanje raja…, malo nadmetanja znanjem, malo glorificiranja vlastitog naroda. Pokušavam zanemariti nebitno.
Provat ću ići nekim redom:
Nemanja, ne mogu ga preskočiti, iako prepotencijom, a ne razumijem čemu će mu, para nebo. Recimo da je to mladost ( možda baš ne cvijet mladosti, ali meni ipak mladost) ali rekla bih da je to Zagreb. Sve je tamo tako. Žao mi je, ali je tako. Čudna nadmetanja, važnosti, napuhivanja. Uvijek ima netko tko je ispod tebe. Kojeg i u paklu dotakneš nogicom. Čemu ta prepotencija? Potpuno nepotrebno.
Zašto ne bi Borgeseov raj bio samo knjižnica?
Uostalom sve je zamislivo moguće. I više od toga. Malo i nimalo je toga poznato.
A opet čitam tog Nemanju. Nekad zbog podataka, kako god… čitam.
…
Arapi kažu da ne može nitko
Dočitati do kraja Knjigu Noći.
Noći su vrijeme, a ono ne drijema.
Samo ti čitaj, i tvoju će priču
Šeherezada ispričat na koncu.
To kaže Borges.
Zatim blog Feby.
Muškarac ili žena ne znam. Meni čak nevažno. Volim židovske pisce i židovsku literaturu. Blisko mi je, vrlo mi je blisko, ali... Feby piše o običajima i ono što kao narod slijede.... osjeća se određeno samozadovoljstvo pripadajućoj naciji..
Izabrani narod!? Ok, znači li to da mi ostali nismo ljudi, pogotovo ne Božji ljudi.
Osobno sam kršćanka.
Čini mi se da je Isus rođen od majke Židovke, svi su apostoli bili Židovi i prvi su kršćani Židovi. Mi već imamo svog Bogo-čovjeka, a oni svog još čekaju.
Tako je kako je. Moje je mišljenje da je samo jedan Bog. Također mislim da bi bio nesavršen Bog kad bi izabrao samo jedan narod.
Ono što se meni čini kao napredak je da se kršćanstvo nije zadržalo na jednom narodu, jednoj boji kože, na jednoj rasi, nego je ukinulo sve razlike. Primilo je u svoje krilo svakog tko to hoće. Svi smo postali ljubljena Božja djeca. Izabrane kćeri i sinovi.
Ne znam postoji li u svijetu ijedna vjera koja u svoje krilo ne bi primila druge i drugačije, osim vjere sinova Izraela.
Ali… po meni je već to uvjerenje u svoju posebnost posve tužno. Pored tolikih ljudi na kugli zemaljskoj… pa čak i velikog svemira.
Mislim da smo mali i nevažni ili je svatko od nas vrlo važan, a onda u tu kategoriju spadamo svi: Islam, budisti, Židovi, Kršćanstvo i sve njegove izvedenice, ateisti, agnostici…
Osobno mislim da nas ne spašava vjera nego djela. Ono smo što smo u životu napravili. Ne mislim pri tom na visoke škole, novac koji smo zaradili, položaj koji smo stekli, nego mislim na to koliko smo dobrog u životu napravili.
Jedno indijansko pleme ima vrlo kratko vjerovanje: Poslije smrti ćete samo pitati koliko je ljudi bilo sretno jer si ti živio.
Sve se religije svijeta mogu svesti na tu rečenicu.
Sve drugo su nijanse.
I za kraj:
Molitva
Moja usta izgovarahu i izgovarat će, tisuću puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, i. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnoštvo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedica i uzroka, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenog, a ne vrijeđaoca, kojeg se to gotovo i ne tiče. Sloboda mog izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onog čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču sa mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakana svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
Jorge Luis Borges
Otvorila sam oči. Bio je već mrak. Pokraj mene je sjedio Gospodin. Njegova je ruka blago obavila moja ramena. Njegov pas je mirno ležao pokraj naših nogu.
Ili je to bio samo san?
petak, 21.09.2007.
Nedođija i nedođijanci
…
Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
…
Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
…
Tin Ujević
-Mama, a kako čovjek upozna mamu i tatu onih za koje ćeš se oženiti.
Moj najmlađi sin imao je šest godina kad me to upitao. Vraćali smo se iz posjeta roditeljima i rodbini njegovog pok. oca, tada već dobre dvije godine mrtvog.
-Obično kad je kasno, odgovorila sam.
Zemlja je sjećate se Nedođija i otac mu je bio Nedođijanac. Vrlo sam ga voljela. Kažem to, ne zato, što je odavno mrtav, pa je sad kao o mrtvima sve najbolje… Kažem to jer je to bila prava mladenačka ljubav. U svemu smo zajedno i međusobno uživali. Sjećam se; srce bi mi zaigralo kad bi ga na ulici ugledala kako mi prilazi i smije se.
Mirisao je na divlji limun. Još sa ugodom pamtim taj miris. Pamtim još jedan miris i kad ga osjetim u zraku noge mi zaklecaju i čini mi se da ću se onesvijestiti. Na sam dan sprovoda, ne znam zašto, vjerojatno neki običaj, mrtvački je sanduk bio otvoren, jedan od njegove brače, nedođijanaca, činio me da ga poljubim.
Moj mrtvi muž (ne znam jeste gledali film: 'Mrtva nevjesta' ili tako nekako- crtić, pogledajte svakako. Odličan je.) bio je potpuno hladan. Mirisao je na neku jeftinu vodicu poslije brijanja. Nešto, nažalost, 'užasno nezaboravno'.
Ne znam zašto ovo pišem.
Jer je vezano uz Nedođiju. Vjenčanje sa bacanjem jabuke preko kuće ili tako nešto, I hrvatskom zastavom koju su nosili na čelu kolone usprkos zabranama i uvijek prisutnom strahu od moguće, neočekivane, pojave policije ili nekih drugih neprilika.
Ne znam prometuje li još uvijek vlak od Ploča prema Bosni ili je nestao u vihoru posljednjeg rata, ali postoji tunel koji je dijelio Dalmaciju od Hercegovine, zemlje koju ću odsada zvati Nedođija, jer je ona za mene, uistinu, nestvarno maglovito neuhvatljivo još uvijek, još uvijek …potpuno snovito neuhvatljiva. Taj je tunel nakon Dalmacije izlazio na neku drugu stranu svijeta. Ali nije bio problem u Nedođiji. Problem je bio u meni. I još je.
I nije, netko je u komentaru napisao da sluti zlu svekrvu, ne nije … Svekrva nije bila zla. Bila je to dobra žena, čestita je to obitelj, nema ništa od one čuvene današnje predođbe o nedođijancima, o našima i njihovima, u toj obitelj. Ne na taj način: a joj ti nedođijanci. To obitelj moga muža nije bila. Nisu se agresivno snalazili u životu kao današnji ( naravno opet ne svi) Opet kažem nije problem bio u njima.
Ja se tu nisam nalazila ni snalazila. Meni su oni bili strani. Govorili su jezikom koji je sličio na hrvatski, ali mu smisao nisam mogla kužiti. Kao da sam i sama stranac. Najveći stranac samoj sebi. Upetljavali su me u paučinu riječi koje su , svaka pojedinačno, nešto značile, ali zajedno u rečenici stvarale su nešto nerazumljivo. Kao poslovice ili izrazi stranog jezika koje lokalno stanovništvo kuži, a mi stranci ne. Tzv fraze. Znate kako amerikanci imaju one svoje 'složenice' tipa 'peta baza' kod američkog nogometa. Oni odmah znaju o čemu se tu radi, a oni koji ne znaju pravila igre ne razumiju Boga tebe.
Napunjena tabletama za smirenje i tabletama protiv glavobolje nisam sudjelovala u razgovorima. Uvijek se pitam gdje mi je bio humor. Gdje sam ga skrivala?
Jer, muža sam nasmijavala. Činio bi me da ih imitiram. Ono njihovo: Jadnaaa, govorili bi i vrtili bi glavama. Pa duge stanke u razgovoru. Pa svako malo: Ja! Duge šutnje i onda netko kaže: Ja! Onda drugi kaže:Ja! Pa onda opet: Ja!Ja! Nije imenica, i ne znaći prvo lice jednine, više kao neki uzvik. Ali činilo se da se oni vrlo dobro razumiju. Samo ja ništa nisam shvaćala. Dvadeset sam godina odlazila u Nedođiju. Govorilo se iksan, a ja sam cijelo vrijeme mislila da se tu radi o ljudima, a zapravo se govorilo o 'blagu' o životinjama, eto koliko sam sudjelovala u mudrim mislima i uzvicima.
Pa poslovice i prispodobe. Trebalo je to odgonetnuti. Biblija je ništa prema tim zagonetkama.
Uvijek neka težina. I uvijek dobar razlog za životne teškoće. Za njih se kaže: jedan sin je bio u partizanima, drugi u ustašama, a jedan svećenik.
Bože moj na što sam ja njima sličila!?
I danas. Nedođija me potpuno izbezumljuje. Ponekad ih branim. Pa nije njima lako, kažem. Težak je to život. Uvijek u nemilosti. U Bosni i Hercegovini od tri naroda oni su najgore prolazili. Branim ih, branim ih, a onda me naljute: Agresivni su, izigravaju zakon, povijest počinje od njih. Pogledajte Bandića. Prototip onog što me dovodi do potpune ljutnje.
A moj pok. muž. Onaj drugi tip nedođijanca. Mekan, dobrog srca drugim riječima potpuno blesavo nesposoban izboriti se za bilo što osim što je strukom postizao.
I djeca potpuno ista. Da su bar malo potegla onog nečeg prodornijeg i agresivnijeg. Nema, nema… nisu nedođijanci, nažalost kažem.
Daj se odluči govore mi prijatelji.
Voliš li ih ILI ih ne voliš? (ne odnosi se na djecu. Njih naravno vrlo volim) Pri tom misle na nedođijance.
Ne znam što reći, pa odgovorim ILI.
srijeda, 19.09.2007.
Tajni jezik - s podnaslovom: Zemlja Nedođija i Nedođijanci
Moj srednji sin i ja imamo ritualni, jutarnji, nedjeljni običaj kupanja. Naravno kad je u Splitu i kad je sam. On inače živi 'život na sjeveru'sa polarnim danima i noćima, sobovima, aureliom borealis i svim drugim popratnim pojavama. Zbog ljubavi i posla, naravno. A onda se svake godine pred ljeto pojavi kao sve ptice selice i neke ribe kao jegulje na primjer. Čovjek bi rekao da kod njega nisu isti razlozi kao prije nabrojenom životinjskom svijetu. Bar ja mislim. Pa ipak nešto ga, a nije stvar moždanih vijuga, što bi bila čovjekolika osobina, dovuče na jug i prikuje uz sunčanu obalu. On je svakako jako pametan majčin sin. Sa vrlo zgodnim i logičnim rješenjima ali i brzim razmišljanjima. Milina je razgovarati s njim. U nedjelju na moj imendan koji mi još nitko nije čestitao pa ni on odvezli smo se na Kaštelet. Imendan mi je kažem mu. Nastojim da se ne primijeti koliko me boli što me još nitko od sinova nije zvao. Znao sam, kaže, da sam ti morao čestitati ali rano mi je. Još sam pospan. Ja ga razumijem. Svaki od mojih sinova ima nešto moga. Jedanput sam baš njemu, u naletu grižnje savjesti zaboga kako sam mogla zaboraviti dan njegova rođenja pa ja sam ipak prisustvovala tom činu, jednog dana predvečer poslala rođendansku čestitku cijeli mjesec ranije.
Malo je vjetrovito. Na južnoj strani Marjana jugo je diglo valove. Sjeli smo u kafić okrenuti moru. Mislim da se još neću kupati, kaže. Ja volim kad je izrazito toplo. Neću ni ja, govorim, preveliki su mi valovi. Sjedimo pijemo kavu i pričamo o tome kako ja i on vrlo lijepo komuniciramo. Možemo razgovarati o bilo čemu kao dva prijatelja što u ovom trenu i jesmo. Dva stara splitska momka koja su došla na kupanje, mudantine im vise iz đepa, ali ne kupaju se. Kupanje je prevelik napor.
Lijepo nam je iako u meni neprekidno kopa crv nekog neodređenog nezadovoljstva. Ali to je već osobina koja mi kao druga koža oblači organizam. Jesam li napravila sve što sam trebala napraviti, pitam se uz određeni osjećaj da sam neprekidno na krivom mjestu. Kao da cijelo vrijeme dangubim, a toliko je toga još za učiniti.
Ali sad nam je lijepo. Pričamo o sigurnosti i nesigurnosti unutar svakog od nas. Kako to komplicira odnose i kako se strahovito puno vremena troši na popravak krivo zacrtanih ciljeva, iako je to pregruba riječ unutar ljudskih osjećajnih zbivanja. Ponekad govorimo u apstraktnim pojmovima, a ponekad kao sad navodimo poznate ljude iz bliže i dalje okoline.
Pod utiskom sam događanja u obitelji moje prijateljice. Žena jednog od sinova potpuno odudara od načina obiteljskog odgoja. Dolazi iz nouvo riche sredine. Tatica je tajkun, naški rečeno.
Moja je prijateljica duboko nesretna. Oboje su intelektualci starog kova. Generacija djece cvijeća s malo nemarnog odnosa prema odjeći i drugim statusnim simbolima. Naravno imaju psa, a ljudi s psom su uvijek pomalo neuredni i šlampavi, čast iznimkama. Supruga i nju crkavica od mirovine prisiljava da se neprekidno mjere i stežu, ali dnevnu novinu kupuju i povremeno kupe koju od knjiga iako je suprug učlanjen u gradsku knjižnicu. Ona ne to je ipak još jedan trošak. Zajedno vršljaju po knjižnici i biraju knjige. Pretplaćeni su na kazalište jer ih to preko nekog umirovljeničkog udruženja, ne znam točno kojeg, ja još uvijek radim, dođe jeftinije, ali ne odgledaju sve predstave. Imaju stav, kritični su. Ona bi se ponekad i potužila na snahu, ali suprug je sprječava. Pogleda je strogo i ona ušuti. Ili govori tako da je on ne razumije a majka u meni čuje točno ono što mi zapravo želi reći. Taj način govora joj je već prešao u naviku pa tako razgovara i kad smo same.
Razmazila ga je, kaže. Molim te imaju sad vjenčanje nekog prijatelja… Malo zastaje, razmišlja… Gube vremena i vremena, kaže, oboje, pa nije valjda moj sin… toliko nesposoban i bez ukusa…
'On ne može ići u istom odjelu od posljednjeg vjenčanja drugih prijatelja', čujem neizgovorenu misao. 'Još jedan nepotreban trošak, a onda tu se ne može kupiti normalan dar… u nekim razumnim okvirima. U tim ti se krugovima točno zna koja marka odjeće, cipela, kakvo vino, slika kojeg slikara.'
Mladost ima danas druge parametre, kaže glasno. Neko je drugo vrijeme nego vrijeme našeg doba. Suprug baci strogi pogled u njenom pravcu. Ona zašuti.
'Nismo ga tako odgajali', čujem neizgovoreno. 'Ona ga čini da trči za pogrešnim vrijednostima. Zaboravio je što smo ga učili. Kad ga pokušavam podsjetiti prekida razgovor. Ne gleda nas više u oči, a sve nas manje posjećuje. On misli njenom glavom, a njena je glava šuplja. Ispunjena površnim i glupim vrijednostima. Izgubili smo ga.
Moja prijateljica je pristojno odgojena. U njenoj glavi, duši i tijelu sjede zabrane, ograde i uzvišeni ciljevi. Ona sad već nesvjesno razmišlja bez ružnih, neprikladnih riječi i asocijacija. Da nije tako rekla bi da njen sin misli donjom glavom, a to je složit će se mnogi u muškom svijetu vrlo nezgodna ili zgodna , kako vam drago, glava.
Ti ćeš me razumjeti, često čujem od prijateljica i poznanica koje imaju mušku djecu, ili imaju više djece, ili oni sami i njihova djeca imaju neke veze sa zemljom Nedođijom.
Moja pokojna često citirana teta M. bi znala često reći: Najgore ti je sve razumjeti. Ako to ide uz objašnjenje: sve razumjeti jednako sve to prethodno proći onda vam je jasno koliko toga mi je već sjelo na glavu i ostale dijelove organizma uključujući i srce, jetru da ne spominjem.
Zašto djeca, zašto muška djeca, zašto Hercegovina, pitanje je sad?
Mogu biti i ženska djeca. Na volju vam. Može biti i bilo koja druga zemlja, ali Nedođija mi je mila. I znam puno više o njoj nego o mojoj vlastitoj zemlji. Ona je na kraju zemlja oca moje djece. Dosta, dosta, već čujem glasove, to je sasvim dovoljno dobrih razloga. Pa ipak počujte: Skoro dvadeset godina hodočastila sam svake praznike i blagdane u tu blaženu zemlju u pohod rodbini moga muža. Počinjalo je to sa Novom Godinom. Potrpali bismo se u auto. Djeca bi pila tablete protiv povraćanja, ja pak tablete za smirenje i protiv glavobolje. Bilo je to u ono davno doba prije pada Berlinskog zida. Među našim dvjema zemljama još nije bilo granice i nije trebala putovnica, ali granica se oduvijek znala. Gledajte Nedođijance opisuju ovako ili onako u svakom slučaju su uglavnom Pedro. ...
nastavak slijedi
ponedjeljak, 17.09.2007.
Ribe, njihov lov, tzv. ribolov i još ponešto od toga
Svatko tko je u bilo kakvoj svezi s morem ili nekim drugim vodama obično mudro kaže:
“ Ništa lakše nego loviti ribu.”
No da, ali pogledajmo istini u oči.
Iskušavamo udičarenje.
“Svejedno je s čim lovite. Može tunja, a može i štap.”
Branko, jedan od putnika na Jozefini K. na oba načina vadio ih je jednu za drugom. Blijedi pokušaj mene i Kapetana Ćičituka završio je s po jednom ribom, a lovili smo nekoliko sati. Bili smo zavidni Branku. I, kako je to čudno, zavist nezaustavljivo grize za srce.
Vjerojatno se to vidi i na licu, jer Branko utješno kaže: “ Ni ja ne ulovim uvijek.”
Sve smo to ponovo pokušali ponoviti na jednom putovanju Split, Drvenik, ušće Neretve, Brač (uvala Rasotica.) Uvalu Rasotica smo jedva uspjeli napipati u predvečerje, po izrazito jakom jugu, nakon što sam ja kod preleta napravila po Kapetanov život par opasnih grešaka, nakon čega smo na kratko vrijeme po običaju prestali razgovarati.
Ana, naša prijateljica koju smo nagovorili da pođe s nama, stajala je ukočena i zaprepaštena čekajući razvoj događaja. Teške riječi koje su pale s moje i Ćičitukove strane i moj neuspio pokušaj da po ogromnim valovima otplivam u Split toliko su je zaprepastili i prepali da više nikad nije htjela s nama na Jozefinu K.
Na sreću odlučujem se na ribolov. Bacila sam udicu i za tren upecala pet - šest malih ribica. Gotovo je, pomislila sam, ja sam postala ribić. Kapetan je ponosan i kako to već kod brodskih svađa biva začas oboje zaboravljamo da je do svađe uopće došlo.
I Ana se polakomila.
“Daj i meni udicu”, kaže, ali na njenoj udici za cijelo vrijeme nije bilo niti jedne jedine ribice.
No i moje su bile nekako čudne. Kad smo ih kasnije čistili našli smo nekakve crve, pa smo ih sve pobacali natrag. Kod zadnje upecane ribice izvukla sam i cipelu, čiji je broj odgovarao Kapetanovoj nozi, ali na žalost uz najbolju volju drugu nismo upecali, pa ona jedna nije koristila ničemu.
Ovoga puta zavist u Aninom srcu joj se vidjela i na licu, pa sam je dugo tješila tumačeći kako mi se to dogodilo prvi i vjerojatno posljednji put.
Kod istog putovanja moram spomenuti školjke brbavice - kućice - vongole na ušću Neretve, koje smo za razliku od riba ubrali u velikim količinama. One na njihovu žalost nisu mogle pobjeći. Ali smo zato skoro izgubili brod, jer je sidro na pijesku popustilo, a maestral koji je na ušću izrazito jak gurao je našu ljubljenu mrcinu daleko od nas. Zabavljeni lovom na školjke nismo ni primijetili da nas Jozefina K. napušta, dok se Kapetan Ćičituk upozoren šestim osjetilom nije okrenuo. Zaplivao je kao da ga čeka olimpijska medalja i u zadnjem trenu se dočepao stepenica.
Takve iste školjke, kojih ima u izobilju na ušću moje ljubljene rijeke Neretve, najljepše i najzelenije rijeke na svijetu, koja izvire ispod Gredelj sedla negdje u Bosni ( sad se naravno moram zaustaviti iako bih najradije nastavila, ali Riđobradom kosmati dijelovi tijela ponove lete ispravljeni u zrak, jer on nije lokal patriot niti ima tog sensucht - a na djetinjstvo i vode koje su ga pratile), našli smo i u Pescari. Tamo ih njihovi ribarski brodovi, koji su opremljeni kao ratni brodovi, vade pomoću uređaja koji izgleda ruje pijesak. Zatim se sadržaj procijedi kroz neku vrstu sita, te školjke koje ostaju pakiraju u polivinilske vrećice i naglo ih zamrzavaju. I tako na svakom brodu gomile uredno složenih vrećica sa po par kilograma školjaka spremnih na prodaju ili transport.
Tu mi pada na pamet nešto što nema veze s lovom riba, ali ima veze s ribarima. Kod prvog našeg dolaska u Pescaru, po noći, umorni, sretni da smo se dočepali kakvog takvog mira nismo tražili lučicu, nego smo se vezali s vanjske strane jednog ribarskog broda, čiji mornari su nam nešto govorili i mahali nam, koliko smo shvatili da ne plovimo na drugu stranu obale, jer da je dno plitko i da ćemo se nasukati. Spremno su nam prihvatili konope i pomogli nam. Koliko smo mogli vidjeti bili su treći brod od obale.
Zaželjeli smo im laku noć i strpali se u krevet.
Ujutro, ja se dižem prva, vidim da nema ni jednog ribarskog broda i da smo vezani za obalu. Zovem Kapetana, naravno po običaju ne razmišljam kako ga ta moja buđenja, kad god mi nešto padne na pamet bez obzira koliko važno ili nevažno silno nerviraju.
“Vidi ti to!” kaže i sam iznenađen. Mi jesmo u noći čuli zvuk brodskog motora, ali nismo osjetili da su nas odvezali i ponovo privezali za obalu. Napravili su to tiho i obzirno. Spominjem zgodu jer nam se redovito u našim hrvatskim lukama događa da nas lokalni ribari mali i veliki, kočarice i slično prilično bezobrazno i neugodno upozoravaju da se maknemo, jer je baš to njihovo mjesto. Čak ako nema nikakvog privezanog broda, ali ga možda sutra ili prekosutra očekuju.
No poslije kratkog ribarskog prigovaranja vratimo se ribanju. Školjke, pedoće, kojih ima po lukama, ali te ne bismo jeli, našli smo i na Jabuci. Što se našeg iskustva tiče to je sve.
Panule na koji neki uhvate čuda kod nas opet ne funkcionira. Neki tvrde da imamo krivu vrstu panule ili da naša Jozefina K., koja je spora da sporija ne može biti ide prebrzo. Morali bi, po njima imati pomoćni brod s kojim bi brzinom od dvije milje kružili oko otoka bogatog ribom. Pomoćni čamac obično nije s nama, jer mi se oboje volimo ‘pustiti od kraja’ i za vrijeme putovanja nikad ili rijetko kad odlazimo na kopno.
Jedanput smo bacili samolovku s komadom slanine na velikoj udici. Dubina je 18 metara. Ujutro smo je pokušali dići, ali nije se dala.
“Dići ću sidro, pa će se možda otpustiti”, kaže Ćičituk.
Dižemo sidro. Dižemo i glavno jedro, ali brod stoji kao ukopan. Istina puše nekakav lokalni lagani vjetar s kopna, ali ipak...
Odlučujemo se konačno žrtvovati udicu potežemo zajedno i hop otpušta se. Povlačimo na palubu. Na udici je ipak nešto. Gledamo. Neobičan komad tkiva za kojeg konstatiramo da bi se moglo raditi o komadu nekih velikih usta.
“Nekakva gubičetina”, rekla sam i taj izraz kasnije često ponavljala dok me Riđobradi mrko promatrao. Ja inače naginjam izrazima koji su lagano na granici pristojnosti, pa ga ljutim.
Sudeći po tom dijelu organizma ribetina je morala biti poveća.
“Pobjegla je u svoju špilju i napuhala se”, kažem ja, zamišljajući je kako se sad kesi, još ovako bez pola usta, što nam je pobjegla. Ali nisam tako krvoločna kako se po ovim opisima čini. Ponekad me uhvati nelagoda kad pomislim da su to ipak živa bića kojima da bi ih pojeli moramo ugasiti život. To me muči ono malo znanja koje imam iz istočnjačkih religija koje govore o reinkarnaciji, a s kojima se na neki način slažem.
Da bi umirila savjest sjetim se jedne ili više rečenica iz Biblije koje, da ne bih morala trčati po Bibliju neću citirati, nego ih prepričavam, a glase nekako ovako; Sve što na ovom svijetu jest Bog je stvorio da služi čovjeku.
Tako podijeljena između dvije religije uvijek sam lagano nezadovoljna, a Kapetan bi dodao da ja svoje nezadovoljstvo svim i svačim ili ni s čim isijavam od najranijeg jutra do najkasnije večeri, što opet nema veze ili ipak ima i s ribom koju ne znamo loviti.
S tim u vezi treba spomenuti i vršu, za koji su nam rekli da je idealan pribor. Bacali smo vršu u svaku uvalu u koju smo sidrili, ali ništa. Onda su nam rekli da bi u nju morali i nešto staviti da privučemo ribu, ali ni ‘meka’ nije dala nikakve rezultate. Onda su iz našeg pričanja zaključili da nikad nismo dva dana u istoj uvali.
“To je to”, rekli su poznavaoci. “Vrša mora biti bar dva dana i noći u moru da poprimi ono nešto lokalnog mirisa i da se riba na nju privikne, jer ju izbjegava.”
Odbacili smo i vršu, ali ja se bojim da se vrst riba s kojem se mi neprekidno susrećemo zove: ‘Kako izbjeći Jozefinu K. i njene ribolovce’.
Rekli su da je Palagruža Eldorado za ribe. Riba na tone. S čim? Pa puškom! Iščekujući gledam Kapetana Ćičituka. Već se vidim u odijelu za podvodni ribolov primjereno naoružana.
“Ne dolazi u obzir!” kaže. On uvijek kvari igru.
No tu je mreža. Gdje god da se sidrimo možemo baciti i mrežu. To još nismo iskušali. Vidjet ćemo. Toliko smo na moru da je šteta da ne jedemo ribu punu fosfora od kojeg se postaje pametniji, za što smo dokaz mi Dalmatinci, da ne govorim dalje o Mediteranu koji je kolijevka čovječanstva ili već nešto tako.
Jedanput smo sakupljali lupare ili priljepke, kad su nam se iza leđa prišuljali policajci i pitali što lovimo, jer su bili uvjereni da se radi o prstacima. Čak su nam zavirili i u lonac ne vjerujući nam.
To smo mi. Sumnjivi ribama i policiji, a kakve smo sreće, a kako se zakoni na moru i oko mora svako malo mijenjaju, još bismo bili u krivolovu.
subota, 15.09.2007.
Kud plovi ovaj brod..? ( razmišljanja pred neke izbore, mogli bi biti i ovi)
Što da se radi nedjeljom, blagdanom i radnim danom u ovoj zemljici Hrvatskoj na brdovitom Balkanu, koja još nema ni morskog gospodarskog pojasa, a Bog i bogme ni pravog pojasa za spašavanje, ako za džokera ne uzmemo Carlu del Ponte ( a bojim se da je i ona već bivši đoker, ako je ikad i bila naš)
. Opla, odmah ćemo čuti one smještene krajnje desno a možda i bliže centru. Hrvatska nije na Balkanu. Pa mi smo nekad bili Austro-Ugarska na čelu s našim voljenim carem Franjom ( mislim naravno, da ne bi bilo zabune, na Habsburškog Franju), kisti hand i te stvari. Kak se spada.
Pa dobro, što se mene tiče izdignimo se iznad Balkana. Smjestimo Lijepu Našu na sto metara iznad kugle zemaljske pa s nebeskih visina promatrajmo kako drugi muku muče i trude se počistiti svoje okućnice, morske i planinske pojaseve, pravosuđa, pravopise, mržnje, manjine, tijela i duše spremni se spojiti sa sebi sličnima u Europi koju sad hoćemo sad nećemo ( nema sira, nema kulena ni njegove seke, nema, nema.., a možda ne bude ni pršuta), a mi možemo kroz to vrijeme blaženo sjediti na oblacima i uživati.
A joj odmah se pitam što ću sad s onima s krajnje ljevice, možda i bliže centru, kojima oblaci i nebeske visine mirišu na papiste, svetu vodicu i tamjan. A kako sam ovo neka ko grubo složila? Što će mi reći sveta majka crkva, kojoj su zemaljska dobra uglavnom vraćena, a za duhovna će se pobrinuti sam Bog. On valjda misli na svoje.
Zna li tko gdje je problem? Jer nije u nama Hrvatima. Nas četiri i po milijuna radimo složno za našu zemlju. Stranke, strančice, predsjedavajući raznih ozbiljnih tijela, HHO-a i slično, lovci na ljudske glave, ministri, zgodne ministrice i njihovi zamjenici pa sve do najsitnijeg u tom veselom vladinom i vanvladinom aparatu, do najmanjeg apartčika od jutra do sutra misle na dobro zemlje.
Sami su sebi smanjili plaće u znak solidarnosti sa razvojačenim braniteljima, lažnim invalidima bez ruku i nogu i s raznim psihičkim tegobama uz to, sve sam go lopov do lopova, kažu oni, pa potom s ženama, djecom, majkama i očevima poginulih branitelja koji su mirna i radosna srca poslali svoje muževe, očeve i sinove da ginu za slobodu, samosvojnost i opstojnost bez drugih dodatnih čimbenika svoje ljubljene domovine, dok su neki drugi očevi i majke tajkuni i tajkunice svojoj djeci u istoj toj opstojnosti i samosvojnosti sa dodatnim čimbenicima gradili svijetlu budućnost, pa potom sa onima bez posla čiji broj varira prema obećanjima trenutne stranke na vlasti, pa onda umirovljenicima, koji varaju i lažu da ne mogu od mirovine živjeti.
A sjetila sam se pred neko vrijeme (možda godinu i više) apetitlich gospođa umirovljenica u Latinici lijepo je pokazala kako se može sa trista kuna jesti mjesečno i uz to održati osamdeset kila žive vage. Molim ponovite baš tu Latinicu da svi naučimo kuhati po kuharici svrsishodne i štedljive gospođe umirovljenice. Ona je ulila posnu nadu u našu svakodnevnicu.
A što ćemo sa seljacima koji su sad u živom čudu. Zatajiti vlastita dobra, kao Cankarev …(zaboravila sam mu ime, a k vragu ga daj, ionako je bio Slovenac) majku ili plaćati prireze, poreze i razne druge dažbine koje će im se kad tad vratiti ili ih sudeći po našoj tisućljetnoj praksi više ugledati nikad neće.
Ali oprezno sa seljacima jest da pristaju na razne koalicije, pa se kadikad čine malo nepouzdani ali uvijek treba misliti da seljak traje dugo, a kao i slon ima dugo pamćenje i ne bu se dal tak lako prevariti. A mi smo bez obzira na sva moguća natjecanja za miss i mistera razne castinge i najljepše guze i lice svijeta, vizašiste, nogometaše, glamur café-e, Big Brother-se i brzopotezna bogaćenja … još uvijek zemlja seljaka i uglavnom bez poštene inteligencije. Prisutni i iznimke neka mi oproste.
Eto ti vraga. Zemljica Hrvatska uprošćeno rečeno vrluda između tajnih službi Ozne Udbe Mupa Supa, Morha SiS-a, Sarsa itd, je da ih, mislim te službe, Amerikanci imaju nešto manje iako ih je, mislim Amerikanaca preko dvjesto i nešto milijuna, a nas četiri i pola, ali naši su neprijatelji strašniji. Vanjski i unutrašnji. Nikad ne spavaju. Imaju veliku glavu, uši, oči, podočnjake i sve je na njima veliko. A neki ustaju i iz grobova pa se tu mora uključiti i druga zagrobna strana, jer zagrobnjaci najbolje poznaju jedni druge, a nama samo treba paziti da im se ne nađemo na putu u vrijeme punog mjeseca ili već tako nekako. Bilo bi tu posla za agente Sculli i Muldera.
Mrtvih koliko hoćeš. Ali ima među njima još i živućih. Protivnici onamo i protivnici ovamo. Bitka među ustašama i partizanima ili partizanima i ustašama, tu jako treba paziti tko je bio prvi a tko drugi što je uzrok i posljedica, još nije završila. Malo ih je ostalo. Tko je za ideju ispaštao ili još gore poginuo, poginuo je. Postojanih i pravih više skoro nema.(Otišao je i Stipe Šuvar) Sad se među jednima i drugima šeću prebjezi i ostala nedefinirana čeljad koja unosi zablude u ideologije. Eto i stari partizan ( sad već možda pokojni) M. B. je nedavno rekao: Dečki bila je pogreška…dali smo živote za drek.
Je li put posut mrtvima dovoljan za tako veseli zaključak. Više se tu ne zna tko pije, a plaćaju uvijek isti. Pravo im budi. Ja se tu ne bih izjašnjavala, ali ako me netko vrlo ozbiljno pita rado ću mu najozbiljnije reći svoje mišljenje, iako sam u povjerenju čovjek bez svojstava i uobličenog mišljenja, za razliku od oca koji je bio dugo na službenom putu i bio čovjek sa svojim mišljenjem i određenim svojstvima.
Nije nam lako u ovoj zemljici Hrvatskoj ( nije li bolje nazvati je Krvatskom, treba li tumačiti zašto) na brdovitom Balkanu. Na predziđu kršćanstva. Ili još bolje između dva zida. Onog kojeg Europa podiže prema nama, a mi joj s naše strane dodajemo materijala i onog kojeg pak podižemo prema ostatku Balkana.
Kakav li je to život u zazidanoj Hrvatskoj kući? Što ćemo reći jer nas Europa, navodno, neprekidno pita: recite za Boga. Hajde recite: kako biste vi Hrvati definirali svoju zemlju i svoj identitet. Predlažem mogući odgovor:
Živimo u ljubavi kao dva goluba iz poznatog vica, svako malo netko izleti van, a cijeli stan je zasran.
četvrtak, 13.09.2007.
Produženi svijet
Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.
Oči životinja krijese se voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?
Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet -svima
Zemljom idu sanjari ( mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani.
Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugom biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.
Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.
Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvjesno, nikom u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.
Tin Ujević
utorak, 11.09.2007.
Jedno od putovanja u ljeto 199 i neke napisano radi šverca plavom ribom ( a bio je 'Dobar dan za ribe banane' )
O, kaže Cicili - micili, prava pravcata jedrilica. Ja nikad do sada nisam jedrila.
Vjetra ni otkuda, ali kapetan mog srca naglo podiže glavno jedro. Ne traži moju pomoć. Vrlo je spretan, sad otvara bum, poteže konop glavnog jedra. Ne treba mu vitlo.
Oho, u mojoj glavi zazvoni malo zvonce.
Ali, znate, cvrkuće Cicili - micili, kad gledam jedrenje na televiziji i kako se pod udarima vjetra brodovi nagnu, mene uhvati takav strah i ja nikad, ali nikad ne bih stupila nogom na jedrilicu.
Kapetan mog srca pogleda u nebo, prekriži prste ruku i nogu i gle čuda zapuše vjetrić upravo po mjeri.
-Đenova tri, kažem ja mudro. Nagnut će se bar malo mislim zlobno, ali kapetan mog srca žurno skida đenovu i na njeno mjesto stavlja maramicu od olujnog jedra.
-Oh, predivno, kaže cicili - micili.
Kapetan mog srca dodaje joj jastuk za sjedenje. Pratitelj i ja smo zaboravljeni. U mojoj glavi lupaju već zvona za uzbunu.
Jozefina K lagano klizi morem - a žuto more žuto ko limun od onda sam na skorbut imun, ali ja nisam imuna. Postoji li cjepivo? Ako postoji na dnu ovog zapisa prilažem adresu pa molim moje sestre vršnjakinje da mi ga kažu. Da mi kažu ime cjepiva koji će pomoći da mi odmor s Cicili - micili na jedrilici i kapetanom mog srca, kojem se odjednom uspavani miškec budi, protekne na zadovoljstvo.
Vi znate priču o miškecu i njegovom gospodaru? Ne treba ju valjda ponavljati?
Priča o miškecu i mladom mesu? No da, i to bi mogao biti naslov ove novelete ili bi bolji naslov bio Vječne patnje suputnika Jozefine K. ?
No prepustimo se priči.
Tko su uopće putnici ovog veselog broda i ovog tragikomičnog putovanja, ili kako vam drago?
Cicili - micili, naravno, iako najmlađa zaslužuje prvo mjesto, njen pratilac, naš prijatelj i vršnjak, ja i kapetan mog srca i našeg broda.
Od Cicili - micili djeli nas najmanje, brat bratu dvadeset i ohoho godina.
Koliko jučer kapetan mog srca mi je rekao:
Znaš, s mladim ljudima čovjek zapravo nema što razgovarati. Njihove i naše asocijacije su u raskoraku.
Evo uzmimo mene i tebe. Ja samo spomenem Kazablanku ili kažem Treći čovjek i oboje poćnemo zviždukati melodije iz filma. Pa ti njihovi razgovori. Kako uopće mogu razgovarati u tim zaglušujićim diskotekama i kafićima s bučnom glazbom.
Zgodno rečeno, ali Cicili - micili također zvižduće prepoznatljive zvuke. Razgovor joj uopće nije potreban. Lagani nježni naslon na pratiočeve grudi, obećavajući pogledi, gugutanje, ah i oh. Ubod ježa. Ubod onog grozno oštrog kamenja po nježnim tabanima, pažnje na sve strane.
Dodana ruka jer se Jozefina K ljulja. - Ljuljala se barka na svetoga Marka - puna barka ..... i malene djevojčice.
Oh ja sam tako glupa. Toliko toga treba naučiti. Oh vi toliko znate.
A Pigmalion i njegov miškec stoje spremni i na usluzi. Pričaju se zastrašujuće priče s raznih putovanja. Valovi se već penju na brojku petnaest, iako se već odavno zna da na Jadranu nije zabilježen veći od devet metara, ali Bože moj što mala Cicili - micili zna. Gromovi pucaju po Jozefini K. i oko nje. Prave petsto metarske kratere što u širinu što u dubinu, a da o visini ni ne govorimo. Paraju se jedra. Križ glavnog jedra leti u more. ---Jozefina K. se okreće za tristoosamdest stupnjeva. Cicili - micili širi oči.
Oh, kaže hoće li me tko zaštiti?
Da nije pratioca i ove moje...., misli miškec koji nažalost ne zna govoriti, a niti pjevati, jer sad bi već pjevao: Dođi u krilo moje.....
Riječ dvije, tek toliko, usput kakva nam je već i uloga o pratitelju i meni.
Naš prijatelj, a moglo bi se već reći naši prijatelji posljednjih godina lagano napuštaju kućna ognjišta i pojavljuju se s Cicili - micilima. Kapetan mog srca u početku nije htio imati nikakvu vezu s njima. Klasičan tip čovjeka, stara konzerva kako bih ga zvala, kao da je to smatrao osobnom uvredom, ali ni funjenje ne može trajati unedogled, a stari prijatelji su ipak prijatelji i ne lezi vraže po Jozefini K. odjednom šeta gomila mladog mesa prema kojem se treba odnositi s dužnim poštovanjem, jer na svaku moju primjedbu ide protuprimjedba da ono što ja vidim zapravo ne postoji (da miškec ne postoji to znam poodavno) i da sam zrela za kauč ( vjerujem da su čitatelji shvatili da se to odnosi na psihijatrijski kauč).
Primjereno godinama naš prijatelj sliči na Reisingerove karikature. Kosice je sve manje. Masa mišića iz nekad širokih grudi preselila se u donji dio trbuha i sad u naborima visi preko gaćica za kupanje. Noge su pretanušne za tijelo, mlohave, bez mišića. Što li malu Cicili - micili drži za njega pravo je pitanje?
O, ali on se spusti s ostima u more i donese svježu ribu svojoj Cicili - micili.
Oh, ja ne volim tu ribu zavrne nosom mala Cicili - micili. Ona smrdi kaže. Ona tako jako, jako smrdi.
Nema problema dušo, kaže pratitelj i baci ribu s ostiju, i zaroni ponovo.
Nema ga dugo dugo. Kroz to vrijeme Pigmalion priča morske priče. Brine je li joj hladno ili vruće. Brzo stavlja tendu da joj ne bude sunce - li mu žarko, iako je na moj stidljivi upit hoćemo li staviti tendu tren prije prezirno odgovorio ne.
Ponovi izroni pratitelj, sad već modar, teško diše, ali riba je na ostima.
Oh, kaže mala Cicili - micili ta riba ima toliko drača. Ti znaš da ju ja ne znam jesti.
Koju ribu želiš dušice, kaže pratitelj i zaroni ponovo.
Bivši kapetan mog srca predaje sve u ruke miškecu. Ovaj upali motor bajbota i ne objašnjavajući ništa, govoriti tako i tako ne zna, odjuri u prvu luku .
Mala Cicili - micili lijeno se rastežući obuče mali kostimić. Dvije krpice koje nisu trebale ni postojati.
Bože moj, pomislim ja. Čim se vratim u grad sva ušteđevina ide na liposukciju, odstranjenje trbuha i podizanje grudi a sad se neću kupati. Izmislit ću neki dobar razlog, one ženske stvari, iako ne znam da li će mi itko povjerovati.
Istovremeno izranja pratitelj iz mora s ribom na ostima i vraća se miškec s ribom u vrećici.
Ja se u međuvremenu pretvaram u super ženu, zbroj svih mojih sestara vršnjakinja i u glavi lagano režem nježne pipke male sirenice Cicili - micili.
četvrtak, 06.09.2007.
ALKOHOLON KONTRA POLITIKE – FORZA JELJCIN
.
- Previše je onih koji su umiješani. Na ovaj ili na onaj način. Njihovih potomaka. Pa ih ovo podsjeća na ono loše što su napravili ili na samu činjenicu da su pristali na pravila igre. Svojevremeno se nisu usuđivali govoriti o ljudskim pravima ili točnije rečeno o pravima čovjeka, konkretnog i pojedinačnog, danas to mogu i evo ih. U obranu svojih vlastitih pogrešaka. Ili onda nisu vidjeli ni znali ništa, a danas su tek progledali. Ja osobno sam uvijek imao dobar vid. I jučer, i danas, a nadam se i sutra, - kaže moj poznanik, sad pak, lagano zamućenog pogleda i teturavog hoda.
Do jučer je još bio dobar otac i muž, a onda je počeo piti, prešao je onu granicu tolerancije i sad je tu gdje jest. Prijatelji ga napuštaju, hoda Splitom u nemile ure, ali očito i ja sam u skitnji u istim satima, jer ga srećem. Njegov hod po mukama započeo je raspadom obitelji. Žena i djeca su mu ostala na drugoj strani, u najnovijem od svih ratova -domovinskom ratu.
Jedna sam od rijetkih koji još s njim komuniciraju. Pijemo svatko svoje piće, nakon čega, ja obično platim, ( nije mi teško, da me se krivo ne shvati) iako se on, istina vrlo mlako, buni i hoće platiti sam. Tuži mi se. Ogorčen je. Osamljen, mamuran, nikakav. Treba li spomenuti da je profesor, završio je jugoslavistiku, tako se to onda zvalo. Znali smo razgovarati i razgovarati. Imao je što reći.
Sad izbjegava svaki ozbiljniji razgovor. Kaže:
- Pusti visoko intelektualne razgovore. Pođi u samu srž stvari, u samo ‘srce tame’ - Oslušni zemlju, pa mi se onda javi.
Bilo kako bilo evo jednog osluškivanja.
U subotu smo se vratili s izleta na Visovac, Roški slap, Otavice, Drniš, K.c i izvor Čikole.
- Ispravno je izgovoriti K..ci, - rekao je fra N., - tako naime piše (nisam zapamtila gdje piše i iz kojeg vijeka datira ime sela, zaseoka, mjesta, ili što već K..ci jesu), ali tko će njima dokazat.
Ostalo je nedorečeno kome treba dokazivati, no ploča s imenom K., bez obzira na njegov napor dokazivanja ’njima’ stoji još na ulazu u mjesto. Dva brata svećenika potječu iz Kosova polja, ovog našeg kraj Drniša, da ne bi bilo zabune. Jer na upit čovjeka, kojeg su jedanput poslali da ga (fra N-a) pričeka i dovede do crkve gdje je trebao održati misu: - Odakle ste, odgovorio je; -Iz Kosova polja. Čovjek je ušutio i nastavio ubrzano hodati malo se odmaknuvši od fra N-a. Tko poznaje naše prilike znat će da se radilo o zamjeni onog Kosova polja, sudbinsko tragičnog mita srpstva i ovog Kosova polja u Hrvatskoj ili samo o vjerovanju da u Kosovu polju žive Srbi .
Muk i ubrzano hodanje, što dalje od onog drugog, traje već dobar broj stoljeća u području koje smo zvali Vojna Krajina. Sva mjesta koja smo u subotu proputovali nalaze se u tzv. Krajini za koju su nas učili da je za Austro-Ugarske naseljena Srbima krajišnicima koji su štitili K. & K. monarhiju od Turaka. Pa su ti krajišnici malo ratovali, malo krijumčarili, malo pljačkali, a sve im je to stara Austrija i plaćala, te su tako nastavili i kad je prošlo vrijeme Austro-Ugarske.
Današnja Krajina je spaljena i raseljena, bez mogućnosti rada i života. - Ja ih pokapam, - kaže fra N. rezignirano. Misli naravno na Hrvate uglavnom povratnike nakon domovinskog rata, koji je bio možda i gori od ostalih ratova koji su se vodili u ovom stoljeću, na ovom području. - Nema vjenčanja, nema krštenja ili ako ima zanemarljivo je malo i nije vrijedno spomena.
Ugostio je naše društvance: svog brata fra T. našeg vodiča, Sanju, Antu, Dijanu, Gorana, Čičituka i mene u svojoj svećeničkoj kući tik uz groblje i crkvu. Poslužio je janjetinu i kokoš s krumpirima ispod peke, salatu, kruh također ispod peke, vino (nisam pitala jeli misno, ali bilo je dobro), hladnu vodu i sokove. Zbili smo se u maloj kuhinji koja govori da u njoj stanuje muškarac samac. Sve je tu pomiješano, crkovni i svjetovni poslovi. Svako malo je netko kucao na vrata i tražio krsni list ili možda prijavljivao nečiju smrt.
Pokazao nam je crkvu koju treba obnoviti i groblje sa svim svojim neobičnostima. Grobnicu s trideset ukopnih mjesta, pa zatim jednu koju su podigli otac i unuci, a na drugom mjestu njegova djeca. Groblje je veliko, neke su grobnice monumentalne, na mnogima golubice.– To je radio neki Srbin, - kaže fra N. -Simboli mira u nemirnoj krajini. Treba vjerovati da je i njemu, tom srbinu, bilo svega dosta, pa dodaje. – Velike grobnice, a nikoga u selima, malo ih tu živi, uglavnom starc. i. Nitko ne obrađuje polja niti uređuje groblje. Jedan mi je nedavno rekao; Vi velečasni samo blagoslovite kuću. Mi ne možemo nikako doći.. Eto blagoslovim i prazne kuće, a što čete… Za vrijeme kad treba pokopati doznam iz novina, nema tko javiti ili zaborave.
Tik do groblja nogometne branke i improvizirano igralište. -To sam dao djeci da se igraju. Malo ih je pa neka im.
Fra T. i fra N. dva brata svećenika. Različita izgledom, vanjštinom a čini se i duhom. Otac im je od četnika ubijen 1942. – Ostalo je nas petoro djece, jednom drugom do uha i majka koja je ubrzo umrla. Svi osim jednog, fra T., koji je bio godinu stariji nego je trebalo, završili su u domu gdje su smještali svu djecu bez roditelja u tzv. NDH. Nisu pričali o sebi, govorili su o potrazi za očevim grobom. Doznali su tako raspitujući se, a potraga je trajala dvadesetak godina, tko ga je ubio i tko ga je zakopao, onda na kraju i gdje je zakopan. Kao u kakvom krimiću, još su svi sudionici bili živi i štitili su jedan drugog. Ispitivali su uz pomoć rodbine i sami, jer vlast, za mrtve Hrvate, ionako nije bilo briga. Svi oni koji su bili umiješani uglavnom su se pravdali da u vrijeme rata nisu uopće bili u Krajini i da ništa o tome ne znaju.
No našli su grob, našli su i oca u njemu. Detalje o potrazi ne želim pisat, iako su vrlo zanimljivi, no još uvijek postoje živući, a nikad se ne zna što nosi dan, a što noć. Nije da se oni za sebe boje, no rekli su da se uglavnom vračaju Srbi, Hrvati manje…pa ipak Spominjem detalj. –Otac nam je imao sve zube u glavi, kaže jedan od braće. -Nedostajao je jedan očnjak. Pogledali smo se. Spuštao se sumrak, ali mi smo nastavili pažljivo kopati dalje. Našli smo taj zub i vratili ga na njegovo mjesto.
Kakva slika! Dva brata svećenika s lopatama u ruci i cjelovitim kosturom-ocem u Krajinskom sumraku.
Povodom toga evo i male digresije. Svojevremeno sam slušala gospođu Brajšu (znam, znam sva ta događanja oko gospođe Brajše ne idu čovjeku u glavu) iz zagrebačkog Karitasa koja je govorila o djeci ostavljenoj od roditelja koja su dospjela kod njih u dom za nezbrinutu djecu. – Sva ta djeca žele doznati tko su im roditelji. Ako ne uspiju otkriti roditelje onda im je jako važno vidjeti robu u kojoj su doneseni ili kolijevku u kojoj su spavali. - Jesam li baš u ovoj kolijevci spavao, - pitaju.
Negdje sam, također , pročitala kako je otac jedne naše poznate pjesnikinje, inače podrijetlom Rus, i sam izbjeglica iz Rusije u vrijeme socijalističke revolucije, kad se ona rodila u nekom bježanju u vrijeme drugog svjetskog rata zakopao njenu posteljicu na mjestu gdje se rodila s objašnjenjem da je jako važno znati gdje je čovjeku rodno mjesto, gdje mu je Domovina.
Tu vezanost čovjeka uz mjesto rođenja i mjesto pokopa, pa čak i mjesto same smrti (obilježja na autoputovima) vrlo često susrećem. Potreba ljudskog duha da svoje bivstovanje, prolaznost tijela zabilježi baš ovdje na zemlji, da ih posjećuje i o njima brine je uistinu golema. Kao da vjerovanje o drugom svijetu, o vječnosti duha nije dovoljno pa nam je potrebna vezanost uz zemlju uz materijalno.
Vezanost uz zemlju. Spaljenu i raseljenu, no koja krije neopisive ljepote.
Visovac!
- Postoje dvije legende o imenu, - rekao je svećenik koji nas je vodio kroz samostan smješten na otoku usred Krke. – Jedna govori da su svećenike Turci vješali po obližnjim stablima gdje su njihova tijela visjela i visjela, pa zato Visovac, a druga legenda kaže kad se otok gleda s obližnjih brda ponekad izgleda kao da visi u zraku. - To su dvije legende, a vi izaberite koju hoćete, - dodaje svećenik vodič.
Sparni ljetni dan iščeznuo je unutar Visovca. Zelenilo i hladna voda Krke koja tu posve smirena tvori jezero prožimaju se s otočićem i mi smo u oazi koja uistinu kao lebdeći brod Petra Pana visi u zraku. Ne uspoređuju ga uzalud s pustinjom Blace na Braču. Na oba mjesta čuje se ona tajanstvena svemirska glazba, koja je nadahnuto svirala u Spilbergovom filmu ‘Susreti treće vrste’. Ne treba usporedbu smatrati banalnom. Vizije se javljaju u raznim vremenima tisućljećima i stoljećima prije, pa zašto ne i kod Spilberga.
Možete zamisliti naraštaje svećenika koji su u tišini i osami kontemplacije, pokušavali svoj duh i um dovesti bliže stvoritelju i njegovim zamislima. Franjevci su iz samostana još u šesnaestom stoljeću odlazili putovima dušobrižništva od Velebita do Cetine, kako piše u prospektu, iako mi se čini da je vodič spominjao i Bosnu, bez obzira na Turke koji su tada vladali tim područjem. Turci su dolazili na Visovac. Uredno ubirali danak, bivali počašćeni, svećenici su ih pratili, a oni bi ih pokatkad pri tom i poubijali. Turci svećenike, naravno.
Uvijek me intrigira napisati komediju ili bar priču s odmakom o ovim našim burnim, vedrim i veselim događajima na “brdovitom Balkanu”, ali me neka unutrašnja samilost prema silnim žrtvama spriječi i ja pišem srceparajuće priče.
Pa ipak taj je dan Visovac, otvoren za turiste, bio vrlo prometan. Mi smo s grupom djece, njihovim nastavnicima i vodičem obilazili sve što je dozvoljeno za razgledanje. Vodiču se pomalo žuri, pomalo mrmlja sebi u bradu, pomalo ga nervira raspršeno stado djece, no ruku na srce i nas su nervirala iako je jedan od evanđelista zabilježio da je Isus rekao: - Pustite malene k meni, tko je protiv njih taj je i protiv mene ili tako nekako. Drugi dio rečenice, priznajem, nije baš tako rečen ali ostao mi je u uhu još iz vremena komunista. No naš ju je pokojni predsjednik dovoljno ponavljao pa sam dodatno utvrdila gradivo. No svi ti ponavljači su manje vrijedni plagijatori. Preuzeli su od kršćanstva ikonografiju, ideje, neki bi rado postali i vlasnici vjere i svega onog što su mislili ili misle da može koristiti, no zaboravili su da postoji i ona transcendentalna dimenzija. Oni od sebe pokušavaju napraviti Bogove, ali dajte molim vas. Vjera ima Boga, pa joj ljudske pogreške previše ne naškode. Ljudsko je tijelo podložno kvarenju. Ni estetska kirurgija mu ne pomaže previše, a s balzamiranjem se u najboljem slučaju završi u muzeju, a niti slučajno u nebeskim visinama.
Gvardijan u trku telefonira s mobitela. Radnici popravljaju ono što je srušeno u vrijeme domovinskog rata, uglavnom od gelera. Neobično je da nijedna granata ili bilo koji drugi eksplozivni projektil nije pao na samostan i crkvu. Sve se zadržalo u krošnjama stabala ili padalo u vodu oko Visovca, a gađali su ih skoro svakodnevno. Kako bi kome od četnika palo na pamet. S Miljevačkog platoa s jedne strane te s brda na drugoj strani.
U ovom se slučaju, za razliku od nekih drugih prilika i neprilika, mirne duše može reći da ima Boga.
Za razliku od one grupe djece, nas su ponudili hladnim pićima, pršutom, sirom, maslinama i kolačima. Sve prvoklasno. Uredno, čisto. Časne izvanredno vode brigu o unutrašnjosti zdanja. Do blagovaone se širio miris prave domaće juhe. Glasovi djece su se izgubili. Jeli smo u tišini i miru. Bilo je ugodno prohladno, skoro pa čovjek poželi ostati, ali mi smo od onih koji u svijet idu, kako kaže Tin Ujević u jednoj svojoj nostalgičnoj pjesmi - sjećanju.
Ustupili su nam barku s motorom, fra T. je sve do u tančine organizirao. Otplovili smo do Roškog slapa. Dan je vruć, Krka je hladna i mami na kupanje, no nema vremena.
Oko jedan sat po najjačem suncu penjemo se u Meštrovićev mauzolej u Otavicama.
- Svi ga tako zovu, - kaže naš vodič, - ali Meštrović ga je gradio kao dio obližnje crkve (zaboravila sam joj ime, nek’ mi bude oprošteno). Prekrasni hladni kamen. Figure evanđelista s popratnim simbolima. - Svi su im prsti stradali od četnika. I pod. Ložili su vatru, da ne govorim kakve smo još gadarije našli. Razbili su dolje (ispod je grobnica) jedan lijes, no nisu imali što odnijeti, jer ono što su tražili nisu našli.
Što su uopće tražili?
Njihovu stranu priče nismo čuli. Sjećanja su još svježa. Stotinama godina dva se naroda nisu mogla složiti. To nije nikakav Balkanski specifikum. Gdje god pogledate samo zahvaljujući strahu ili strogim zakonima, pa čak i tamo gdje je blagostanje, a ono je po mnogim mišljenjima jako važno, vlada napetost među ljudima. Dijelimo se na razne narode, grupe, uvjerenja, vjere, boju kože, oblike očiju, nosa ili usta. Čak smo vremenski različitog stupnja razvoja. Drukčijeg razvoja. Bogovi nam imaju različite simbole. Neki od nas su jednobošci drugi mnogobošci, a neki pak uopće ne vjeruju Boga. Je li to netko namjerno napravio? Srušio kulu babilonsku da se nikad međusobno ne složimo. No, neka me netko ugazi ispod stola. Treba me zaustaviti.
Izlet smo nastavili obašavši izvor opjevane rječice Čikole, i završili s posjetom Drniša. Upozoravaju nas na činjenicu da je u Drnišu crkva zidana na mjestu gdje je nekad bila džamija, te da se vide njeni dijelovi.
Vraćamo se kući. Šutimo. Dirljiv izlet. Govorio je o prošlosti i stradanjima, o pokušajima da se shvati čemu i zašto o prekrasnoj prirodi i onome što je stvorila ljudska ruka o tome da se većina naroda sada nalazi u krčmi, jer radnih mjesta nema, krčma je mjesto gdje se nevolje lijeće alkoholom. Nekoliko dana kasnije u splitskom Getu našla sam grafit Alkoholon kontra politike - forza Jeljcin. Svidio mi se pa sam na tu temu htjela nešto napisati. A onda mi je pao na pamet moj poznanik i ovaj uistinu dirljivi izlet u Krajinu. I to je, nažalost, to.
nedjelja, 02.09.2007.
Mala, mala operacija...
Dragi …,
pred godinu, dvije ili više, što je na koncu nevažno, izišla je u nekom medicinskom časopisu tvoja noveleta, osvrt ili tome slično o tvom iskustvu posjeta kolegici…. Netko me od kolega nazvao: Uvrijedio nas je, kaže. Rekao je da ne poznajemo dobro anatomiju i uopće cijela priča je intonirana tako da pokaže kako mi sa medicinom imamo vrlo malo veze i kakve smo neznalice. Ti pišeš , odgovori mu, kaže mi. Pročitala sam članak. Ti si vidio što si htio vidjeti, usput na onaj svoj način s puno humora. Vjeruj mi anatomiju poznajemo onoliko koliko nam treba, a neki i više od toga. Kolegice iz ove struke su prelijepa ženska stvorenjca i sve ih je više na radost pacijenata. A čekaonice i ordinacije nam izgledaju kako izgledaju i ljudi nas se još uvijek plaše iako za to više, po meni, nema pravog razloga. Kako bilo da bilo rekla sam bilo bi posve deplasirano odgovoriti. Ali… pred dva mjeseca počela sam govoriti promuklo i ta me promuklost nije napuštala. I eto me kod moje liječnice. Čuj, kaže mi, predugo traje idemo nekim redom. Evo ti uputnica za otorinca, izvadi kompletnu krvnu sliku i daj da malo pogledamo štitnjaču.
Radim osam sati dnevno ujutro četiri, popodne četiri, ali rad se razvuče cijeli dan. Nazvala sam jednu privatnu zdravstvenu ustanovu. Da, kažu, oni vade krv i rade ostale medicinske stvari. Poslat ćemo medicinsku sestru točno u sedam ujutro ništa ne brinite. Sestra je došla s dva sata zakašnjenja. U sred mog posla. Sedam dana kasnije uspijem naći vezu za pregled kod otorinolaringologa. Nemoj mi samo reći da mi nije trebala veza. Pacijenti se naručuju po dva mjeseca a za neke druge pretrage i nekoliko mjeseci unaprijed. A ti koji si unutra u srcu događaja (da ne kažem u srcu tame), pa su ti sva vrata otvorena, nemaš pojma kako je čekati u prepunoj čekaonici neprekidno pazeći da ne propustiš svoje ime ili liječnika kojeg eventualno poznaješ ili ne poznaješ ili sestru koja ti pregled namješta, a da pri tom sve izvedeš neprimjeno od drugih pacijenata koji se onda i glasno bune ( s punim pravom). U Dalmaciji, primjereno temperamentu, još i glasnije.
Kolega je radio mali zahvat pa sam čekala i čekala. Ljudi ulaze i izlaze iz raznoraznih vrata. Liječnici, sestre i ostalo osoblje neprekidno prolazi i ulazi ovamo ili onamo. Čini se da nema nikakvog reda niti svrhe njihovom šetkanju, ali valjda nešto i obavljaju. Konačno sjedim otvorenih usta s jezikom kojeg mi je maksimalno istegnuo van i govorim iiii, pa zatim eeee. Kolegice, kaže mi nakon pregleda, budite mirni. Nije rak. Samo mali polip na glasnicama. Najbolje ga je odmah skinuti. Odlično, kažem . Gleda u tekicu, za dva tjedna četvrtak može pita? Podredila sam sve svoje poslove tom datumu, ali i moji pacijenti me trebaju. Radim i u pauzi trčim na pretrage koje zbog opće anestezije moram napraviti.
Onaj se pregled krvi više ne računa jer nalazi ne smiju biti stariji od petnaest dana. I eto ga ponovo bockanje. Radi krvne grupe moram doći osobno u određeni laboratorij. ( obećavam svečano da će moj prvi tatoo biti krvna grupa.) U čekaonici mali milion ljudi. Na šalteru mi kažu stavite uputnicu u kutiju na stolu. Ponovo bezbroj vrata i neki glas koji Bog te pitaj otkuda, proziva jednog po jednog, koji za neko vrijeme izlaze čvrsto pritišćući vaticu na mjestu uboda. Neki su vrlo blijedi, kao da im je sam vampir isisao svu krv. Ali pristižu novi. Uredno stavljaju uputnice u kutiju. Uvijek se nađe netko tko čeka i objašnjava tim novima o postupku - redu koji tu vlada. Uporno promatram kutiju. Nitko ju ne dolazi uzeti ili isprazniti. Vrlo sam zabrinuta. Prolaze sestre i poneki liječnik a za njim cupkaju čovječci za koje je sam sigurna da ulaze s vezom preko reda. Kako bilo poslije određenog dugog čekanja čujem i svoje ime. Gledam u kutiju, koju po mojoj procjeni nitko nije dotaknuo. Bože moj, mislim se, kojim tajnovitima putovima je stvar dospjela dalje.
Druga je pretraga Rtg pluća. Ponovo puna čekaonica. Ogroman red na šalteru. Čekajte kaže sestra. Ovdje piše samo Rtg, morate se vratiti vašoj liječnici da napiše Rtg čega. Vidim da je vrag odnio šalu. Znate ja sam…, hoću reći da sam u struci, argument koji rijetko potežem, a ne znam niti koliko pomaže, pa znam …nastavljam, hoću reći da znam što treba snimiti. Glupo i sama od kolege tražim točno ispisanu dijagnozu. Vadim i nalaz otorinolaringologa. Nije u redu, nije u redu mrmlja sestra, odlazi i poslije nekog vremena se vraća. Red iza mene gunđa. Dobro, kaže sestra. Bila sam na odjelu i liječnik je rekao da se radi o Rtg-u pluća, ali recite vašoj liječnici da drugi put napiše što točno treba, a sad kad uđete na snimanje napomenite tehničaru o čemu se radi. Sjedim i čekam. Ponovo s dvojbama i pitanjima koja nisam uspjela postaviti. Nekoliko je vrata i ispred svakih je ogroman red. Na jednima pacijenti ulaze i izlaze bez ikakvog prozivanja. Čini se da svi u čekaonici znaju što se događa i kuda im je krenuti osim mene. Čekam puna dilema i nervoze. S upitnikom u oba oka pokušavam prodrijeti do šalterske sestre ali red ljudi, ako se još mogu nazvati ljudima, me gleda mrko. Odjednom čujem svoje ime. Ulazi nas petero. Za mnom, kaže mladi tehničar rezolutno. Eins, zwei, drei, eins, zwei, drei stupamo hrabro za njim. Ponovo prozivanje. Vi ovdje vi ovdje i tako smjesti nas u kabine s oštrom zapovijedi: Skinite se do donje majice. Konačno se otvaraju vrata. Brzo, brzo, još se niste skinuli do pasa. Niste skinuli lančić. Brzo s njim u usta. Ali …, pokušavam prije nego progutam lančić, reći da imam Rtg pluća, sestra me je nekoliko puta naglasila da ga upozorim na tu blaženu činjenicu. Ni riječi više, kaže. Naslonite se…, gura me uz ploču Rtg-. Slušajte zapovijedi, viče. Ne dišite, pa onda dišite brzo se obucite gledajte u mene sad iziđite na ova vrata, pokazuje prstom na koja vrata treba izići i čekajte me dodaje. Nije rekao da se obučem, malo krzmam, ali onda navlačim robu. Vani sjede dvije do pasa skinute gospođe u godinama. Otužan je prizor. Možda se njemu zato i žuri.
Mora vidjeti jesu li snimke uspjele, komentira već neka znalica, čest posjetitelj ordinacija. I evo ga ubrzo.
Vi, vi i vi možete ići, kaže odrješito.
Zaboravila sam pitati kad su nalazi gotovi, ali ne usuđujem se više na šalter.
'Ali to nije sve.' Slijedi internist. Koje olakšanje. Zovem znanog. Nema problema dođi u utorak itd, itd. I eto me u dogovoreni dan i sat. Golem red. Umorno sjede i mrko glede. Stojim na nogama tik uz vrata, ono što svi u svojim ordinacijama najviše mrzimo. Pokušavam uhvatiti sestru čim otvori vrata. Sjedite gospođo kaže mi, nervozno, jedan mlađi gospodin . Neće to tako brzo, dodaje. Svi mi ovdje čekamo red. Doznajem da je doveo majku koja je srčani bolesnik . Gospođa do nje vadi nalaze, jer i ona je kaže srčani bolesnik. Majčin sin kaže dajte da vidim što vam je. Gospođa malo oklijeva ali onda pruža nalaze. Majčin sin čita glasno: Srednje …( mrmlja nešto nerazumljivo) mitralna stenoza. Imate isto što i ja kaže njegova majka. Je li vas boli? Kad hodam ravno ne osjećam ništa kaže druga gospođa, ali čim počnem praviti stepenice ili se sagnem jedva dišem i boli me. Opa, pomislim i ja teško činim stepenice, sto posto i ja imam srednje… mitralnu stenozu. Naćulila sam uši. Čitao si 'Tri čovjeka u jednom čamcu, a da se o psu i ne govori' od Jerome K Jerome. Jedan lik na samom početku proučava medicinsku enciklopediju i nakon toga trči k svom liječniku i kaže po prilici: Doktore ja imam sve one bolesti iz knjige osim vode u koljenu. To nemam. Upravo se tako i ja osjećam. Imam sve bolesti koje u čekaonicama spominju. Ali ja sam tu zbog sasvim druge stvari, pokušavam sabrano misliti. A što je vama pita me u međuvremenu majka, majčinog sina. Neka sitnica, trebam samo potvrdu od interniste da mogu primiti narkozu za jedan mali zahvat, mali maleni polipić, kažem. Mmmm, mrmlja majka majčinog sina. Kad sam ja vodila ovog mog sina dok je bio još posve mali na operaciju tonsila i polipa u nosu pitala sam liječnika, a bio je to jedan stariji gospodin, danas više nema takvih liječnika, pitala sam ga nastavlja, je li to jednostavna operacija, a on mi je rekao: Gospođo u medicini najjednostavnije operacije mogu završiti fatalno, a najkompliciranije posve bezazleno. Valjda neću biti te sreće kažem glasno, misleći pri tom na onu najgoru mogućnost. Pokušavala sam ih razgovarajući pridobiti na svoju stranu, ali onog trena kad me je liječnik primio preko reda izgubila sam sve njihove simpatije. Bjesni prezrivi pogledi i misli zadovoljstva da neću pri operaciji proći 'lišo' kako mislim.
I posljednja ili završna riječ anesteziologa.
Izostavljam opis čekanje. Uvijek se čini da red ljudi koji čekaju pred nekim drugim vratima ide brže od mog reda. Dolazi mi da se preselim tamo ali možda završim kod ortopeda, a on mi u ovom trenu ne treba.
Mladi anesteziolog postavlja u isti tren nekoliko pitanja. Jeste li do sada bili operirani od čega i što ćete sad operirati. Spajam odgovor u jedan. Operirat će mi polip na tonsilama, kažem a htjela sam reći da sam operirala tonsile i da imam polip na glasnicama.
Oho kaže on podrugljivo to je neka nova dijagnoza, meni nepoznata. Samo da se ne izdam da sam u struci, mislim.
Pušite li, pijete li crnu kavu, pijete li alkohol? Ponovo nekoliko pitanja odjednom, brzo i odsječeno postavljenih.
Pušim, kažem čvrsto, imitirajući ga, onda odmahnem glavom, ne, ne pušim. Pijem, kažem, opet čvrsto, odmahujem glavom. Pijem kavu, ne alkohol, kažem. Vrlo sam zbunjena. On me sumnjivo gleda.
Imate li vene na nogama, pita? Nemam kažem, a kasnije na vratima mi je palo na pamet da sam trebala reći. Imam vene na nogama, ali nisu proširene. To bi bilo u njegovom stilu, ali što ćeš spora sam. Svi mi pametni odgovori padnu na pamet kad zatvorim vrata iza sebe. Plakati ili se smijati, pitam se sad. Ali smijem se i smijem se i smijem se… sve do kuće.
Ali moram pohvaliti odjel uho, grlo, nos kliničke bolnice Split na Firulama. Osoblje vrlo ljubazno, iako je posla preko glave. Tješe me toliko da već počinjem sumnjati da sam uistinu teško bolesna. Sve prolazi dobro. Naposljetku, osim tog polipića, ušla sam u bolnicu posve zdrava. Smrznem se od pomislim kako bi to izgledalo da sam uistinu bolesna. U svakom slučaju za ubuduće, ako izgubim moć rasuđivanja, napisat ću i potpisati poruku da me ne lijeće, operiraju i neka me pomoću aparata ne održavaju na životu.
Sve u svemu mislim da je tvoja posjeta … mačji kašalj prema mom doživljaju.
Lijepi pozdrav …
