O, kaže Cicili - micili, prava pravcata jedrilica. Ja nikad do sada nisam jedrila.
Vjetra ni otkuda, ali kapetan mog srca naglo podiže glavno jedro. Ne traži moju pomoć. Vrlo je spretan, sad otvara bum, poteže konop glavnog jedra. Ne treba mu vitlo.
Oho, u mojoj glavi zazvoni malo zvonce.
Ali, znate, cvrkuće Cicili - micili, kad gledam jedrenje na televiziji i kako se pod udarima vjetra brodovi nagnu, mene uhvati takav strah i ja nikad, ali nikad ne bih stupila nogom na jedrilicu.
Kapetan mog srca pogleda u nebo, prekriži prste ruku i nogu i gle čuda zapuše vjetrić upravo po mjeri.
-Đenova tri, kažem ja mudro. Nagnut će se bar malo mislim zlobno, ali kapetan mog srca žurno skida đenovu i na njeno mjesto stavlja maramicu od olujnog jedra.
-Oh, predivno, kaže cicili - micili.
Kapetan mog srca dodaje joj jastuk za sjedenje. Pratitelj i ja smo zaboravljeni. U mojoj glavi lupaju već zvona za uzbunu.
Jozefina K lagano klizi morem - a žuto more žuto ko limun od onda sam na skorbut imun, ali ja nisam imuna. Postoji li cjepivo? Ako postoji na dnu ovog zapisa prilažem adresu pa molim moje sestre vršnjakinje da mi ga kažu. Da mi kažu ime cjepiva koji će pomoći da mi odmor s Cicili - micili na jedrilici i kapetanom mog srca, kojem se odjednom uspavani miškec budi, protekne na zadovoljstvo.
Vi znate priču o miškecu i njegovom gospodaru? Ne treba ju valjda ponavljati?
Priča o miškecu i mladom mesu? No da, i to bi mogao biti naslov ove novelete ili bi bolji naslov bio Vječne patnje suputnika Jozefine K. ?
No prepustimo se priči.
Tko su uopće putnici ovog veselog broda i ovog tragikomičnog putovanja, ili kako vam drago?
Cicili - micili, naravno, iako najmlađa zaslužuje prvo mjesto, njen pratilac, naš prijatelj i vršnjak, ja i kapetan mog srca i našeg broda.
Od Cicili - micili djeli nas najmanje, brat bratu dvadeset i ohoho godina.
Koliko jučer kapetan mog srca mi je rekao:
Znaš, s mladim ljudima čovjek zapravo nema što razgovarati. Njihove i naše asocijacije su u raskoraku.
Evo uzmimo mene i tebe. Ja samo spomenem Kazablanku ili kažem Treći čovjek i oboje poćnemo zviždukati melodije iz filma. Pa ti njihovi razgovori. Kako uopće mogu razgovarati u tim zaglušujićim diskotekama i kafićima s bučnom glazbom.
Zgodno rečeno, ali Cicili - micili također zvižduće prepoznatljive zvuke. Razgovor joj uopće nije potreban. Lagani nježni naslon na pratiočeve grudi, obećavajući pogledi, gugutanje, ah i oh. Ubod ježa. Ubod onog grozno oštrog kamenja po nježnim tabanima, pažnje na sve strane.
Dodana ruka jer se Jozefina K ljulja. - Ljuljala se barka na svetoga Marka - puna barka ..... i malene djevojčice.
Oh ja sam tako glupa. Toliko toga treba naučiti. Oh vi toliko znate.
A Pigmalion i njegov miškec stoje spremni i na usluzi. Pričaju se zastrašujuće priče s raznih putovanja. Valovi se već penju na brojku petnaest, iako se već odavno zna da na Jadranu nije zabilježen veći od devet metara, ali Bože moj što mala Cicili - micili zna. Gromovi pucaju po Jozefini K. i oko nje. Prave petsto metarske kratere što u širinu što u dubinu, a da o visini ni ne govorimo. Paraju se jedra. Križ glavnog jedra leti u more. ---Jozefina K. se okreće za tristoosamdest stupnjeva. Cicili - micili širi oči.
Oh, kaže hoće li me tko zaštiti?
Da nije pratioca i ove moje...., misli miškec koji nažalost ne zna govoriti, a niti pjevati, jer sad bi već pjevao: Dođi u krilo moje.....
Riječ dvije, tek toliko, usput kakva nam je već i uloga o pratitelju i meni.
Naš prijatelj, a moglo bi se već reći naši prijatelji posljednjih godina lagano napuštaju kućna ognjišta i pojavljuju se s Cicili - micilima. Kapetan mog srca u početku nije htio imati nikakvu vezu s njima. Klasičan tip čovjeka, stara konzerva kako bih ga zvala, kao da je to smatrao osobnom uvredom, ali ni funjenje ne može trajati unedogled, a stari prijatelji su ipak prijatelji i ne lezi vraže po Jozefini K. odjednom šeta gomila mladog mesa prema kojem se treba odnositi s dužnim poštovanjem, jer na svaku moju primjedbu ide protuprimjedba da ono što ja vidim zapravo ne postoji (da miškec ne postoji to znam poodavno) i da sam zrela za kauč ( vjerujem da su čitatelji shvatili da se to odnosi na psihijatrijski kauč).
Primjereno godinama naš prijatelj sliči na Reisingerove karikature. Kosice je sve manje. Masa mišića iz nekad širokih grudi preselila se u donji dio trbuha i sad u naborima visi preko gaćica za kupanje. Noge su pretanušne za tijelo, mlohave, bez mišića. Što li malu Cicili - micili drži za njega pravo je pitanje?
O, ali on se spusti s ostima u more i donese svježu ribu svojoj Cicili - micili.
Oh, ja ne volim tu ribu zavrne nosom mala Cicili - micili. Ona smrdi kaže. Ona tako jako, jako smrdi.
Nema problema dušo, kaže pratitelj i baci ribu s ostiju, i zaroni ponovo.
Nema ga dugo dugo. Kroz to vrijeme Pigmalion priča morske priče. Brine je li joj hladno ili vruće. Brzo stavlja tendu da joj ne bude sunce - li mu žarko, iako je na moj stidljivi upit hoćemo li staviti tendu tren prije prezirno odgovorio ne.
Ponovi izroni pratitelj, sad već modar, teško diše, ali riba je na ostima.
Oh, kaže mala Cicili - micili ta riba ima toliko drača. Ti znaš da ju ja ne znam jesti.
Koju ribu želiš dušice, kaže pratitelj i zaroni ponovo.
Bivši kapetan mog srca predaje sve u ruke miškecu. Ovaj upali motor bajbota i ne objašnjavajući ništa, govoriti tako i tako ne zna, odjuri u prvu luku .
Mala Cicili - micili lijeno se rastežući obuče mali kostimić. Dvije krpice koje nisu trebale ni postojati.
Bože moj, pomislim ja. Čim se vratim u grad sva ušteđevina ide na liposukciju, odstranjenje trbuha i podizanje grudi a sad se neću kupati. Izmislit ću neki dobar razlog, one ženske stvari, iako ne znam da li će mi itko povjerovati.
Istovremeno izranja pratitelj iz mora s ribom na ostima i vraća se miškec s ribom u vrećici.
Ja se u međuvremenu pretvaram u super ženu, zbroj svih mojih sestara vršnjakinja i u glavi lagano režem nježne pipke male sirenice Cicili - micili.
Post je objavljen 11.09.2007. u 11:58 sati.