utorak, 11.09.2007.
Jedno od putovanja u ljeto 199 i neke napisano radi šverca plavom ribom ( a bio je 'Dobar dan za ribe banane' )
O, kaže Cicili - micili, prava pravcata jedrilica. Ja nikad do sada nisam jedrila.
Vjetra ni otkuda, ali kapetan mog srca naglo podiže glavno jedro. Ne traži moju pomoć. Vrlo je spretan, sad otvara bum, poteže konop glavnog jedra. Ne treba mu vitlo.
Oho, u mojoj glavi zazvoni malo zvonce.
Ali, znate, cvrkuće Cicili - micili, kad gledam jedrenje na televiziji i kako se pod udarima vjetra brodovi nagnu, mene uhvati takav strah i ja nikad, ali nikad ne bih stupila nogom na jedrilicu.
Kapetan mog srca pogleda u nebo, prekriži prste ruku i nogu i gle čuda zapuše vjetrić upravo po mjeri.
-Đenova tri, kažem ja mudro. Nagnut će se bar malo mislim zlobno, ali kapetan mog srca žurno skida đenovu i na njeno mjesto stavlja maramicu od olujnog jedra.
-Oh, predivno, kaže cicili - micili.
Kapetan mog srca dodaje joj jastuk za sjedenje. Pratitelj i ja smo zaboravljeni. U mojoj glavi lupaju već zvona za uzbunu.
Jozefina K lagano klizi morem - a žuto more žuto ko limun od onda sam na skorbut imun, ali ja nisam imuna. Postoji li cjepivo? Ako postoji na dnu ovog zapisa prilažem adresu pa molim moje sestre vršnjakinje da mi ga kažu. Da mi kažu ime cjepiva koji će pomoći da mi odmor s Cicili - micili na jedrilici i kapetanom mog srca, kojem se odjednom uspavani miškec budi, protekne na zadovoljstvo.
Vi znate priču o miškecu i njegovom gospodaru? Ne treba ju valjda ponavljati?
Priča o miškecu i mladom mesu? No da, i to bi mogao biti naslov ove novelete ili bi bolji naslov bio Vječne patnje suputnika Jozefine K. ?
No prepustimo se priči.
Tko su uopće putnici ovog veselog broda i ovog tragikomičnog putovanja, ili kako vam drago?
Cicili - micili, naravno, iako najmlađa zaslužuje prvo mjesto, njen pratilac, naš prijatelj i vršnjak, ja i kapetan mog srca i našeg broda.
Od Cicili - micili djeli nas najmanje, brat bratu dvadeset i ohoho godina.
Koliko jučer kapetan mog srca mi je rekao:
Znaš, s mladim ljudima čovjek zapravo nema što razgovarati. Njihove i naše asocijacije su u raskoraku.
Evo uzmimo mene i tebe. Ja samo spomenem Kazablanku ili kažem Treći čovjek i oboje poćnemo zviždukati melodije iz filma. Pa ti njihovi razgovori. Kako uopće mogu razgovarati u tim zaglušujićim diskotekama i kafićima s bučnom glazbom.
Zgodno rečeno, ali Cicili - micili također zvižduće prepoznatljive zvuke. Razgovor joj uopće nije potreban. Lagani nježni naslon na pratiočeve grudi, obećavajući pogledi, gugutanje, ah i oh. Ubod ježa. Ubod onog grozno oštrog kamenja po nježnim tabanima, pažnje na sve strane.
Dodana ruka jer se Jozefina K ljulja. - Ljuljala se barka na svetoga Marka - puna barka ..... i malene djevojčice.
Oh ja sam tako glupa. Toliko toga treba naučiti. Oh vi toliko znate.
A Pigmalion i njegov miškec stoje spremni i na usluzi. Pričaju se zastrašujuće priče s raznih putovanja. Valovi se već penju na brojku petnaest, iako se već odavno zna da na Jadranu nije zabilježen veći od devet metara, ali Bože moj što mala Cicili - micili zna. Gromovi pucaju po Jozefini K. i oko nje. Prave petsto metarske kratere što u širinu što u dubinu, a da o visini ni ne govorimo. Paraju se jedra. Križ glavnog jedra leti u more. ---Jozefina K. se okreće za tristoosamdest stupnjeva. Cicili - micili širi oči.
Oh, kaže hoće li me tko zaštiti?
Da nije pratioca i ove moje...., misli miškec koji nažalost ne zna govoriti, a niti pjevati, jer sad bi već pjevao: Dođi u krilo moje.....
Riječ dvije, tek toliko, usput kakva nam je već i uloga o pratitelju i meni.
Naš prijatelj, a moglo bi se već reći naši prijatelji posljednjih godina lagano napuštaju kućna ognjišta i pojavljuju se s Cicili - micilima. Kapetan mog srca u početku nije htio imati nikakvu vezu s njima. Klasičan tip čovjeka, stara konzerva kako bih ga zvala, kao da je to smatrao osobnom uvredom, ali ni funjenje ne može trajati unedogled, a stari prijatelji su ipak prijatelji i ne lezi vraže po Jozefini K. odjednom šeta gomila mladog mesa prema kojem se treba odnositi s dužnim poštovanjem, jer na svaku moju primjedbu ide protuprimjedba da ono što ja vidim zapravo ne postoji (da miškec ne postoji to znam poodavno) i da sam zrela za kauč ( vjerujem da su čitatelji shvatili da se to odnosi na psihijatrijski kauč).
Primjereno godinama naš prijatelj sliči na Reisingerove karikature. Kosice je sve manje. Masa mišića iz nekad širokih grudi preselila se u donji dio trbuha i sad u naborima visi preko gaćica za kupanje. Noge su pretanušne za tijelo, mlohave, bez mišića. Što li malu Cicili - micili drži za njega pravo je pitanje?
O, ali on se spusti s ostima u more i donese svježu ribu svojoj Cicili - micili.
Oh, ja ne volim tu ribu zavrne nosom mala Cicili - micili. Ona smrdi kaže. Ona tako jako, jako smrdi.
Nema problema dušo, kaže pratitelj i baci ribu s ostiju, i zaroni ponovo.
Nema ga dugo dugo. Kroz to vrijeme Pigmalion priča morske priče. Brine je li joj hladno ili vruće. Brzo stavlja tendu da joj ne bude sunce - li mu žarko, iako je na moj stidljivi upit hoćemo li staviti tendu tren prije prezirno odgovorio ne.
Ponovi izroni pratitelj, sad već modar, teško diše, ali riba je na ostima.
Oh, kaže mala Cicili - micili ta riba ima toliko drača. Ti znaš da ju ja ne znam jesti.
Koju ribu želiš dušice, kaže pratitelj i zaroni ponovo.
Bivši kapetan mog srca predaje sve u ruke miškecu. Ovaj upali motor bajbota i ne objašnjavajući ništa, govoriti tako i tako ne zna, odjuri u prvu luku .
Mala Cicili - micili lijeno se rastežući obuče mali kostimić. Dvije krpice koje nisu trebale ni postojati.
Bože moj, pomislim ja. Čim se vratim u grad sva ušteđevina ide na liposukciju, odstranjenje trbuha i podizanje grudi a sad se neću kupati. Izmislit ću neki dobar razlog, one ženske stvari, iako ne znam da li će mi itko povjerovati.
Istovremeno izranja pratitelj iz mora s ribom na ostima i vraća se miškec s ribom u vrećici.
Ja se u međuvremenu pretvaram u super ženu, zbroj svih mojih sestara vršnjakinja i u glavi lagano režem nježne pipke male sirenice Cicili - micili.
11.09.2007. u 11:58 •
6 Komentara •
Print •
#
| < |
rujan, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
