odmak
nedjelja, 02.09.2007.
Mala, mala operacija...
Dragi …,
pred godinu, dvije ili više, što je na koncu nevažno, izišla je u nekom medicinskom časopisu tvoja noveleta, osvrt ili tome slično o tvom iskustvu posjeta kolegici…. Netko me od kolega nazvao: Uvrijedio nas je, kaže. Rekao je da ne poznajemo dobro anatomiju i uopće cijela priča je intonirana tako da pokaže kako mi sa medicinom imamo vrlo malo veze i kakve smo neznalice. Ti pišeš , odgovori mu, kaže mi. Pročitala sam članak. Ti si vidio što si htio vidjeti, usput na onaj svoj način s puno humora. Vjeruj mi anatomiju poznajemo onoliko koliko nam treba, a neki i više od toga. Kolegice iz ove struke su prelijepa ženska stvorenjca i sve ih je više na radost pacijenata. A čekaonice i ordinacije nam izgledaju kako izgledaju i ljudi nas se još uvijek plaše iako za to više, po meni, nema pravog razloga. Kako bilo da bilo rekla sam bilo bi posve deplasirano odgovoriti. Ali… pred dva mjeseca počela sam govoriti promuklo i ta me promuklost nije napuštala. I eto me kod moje liječnice. Čuj, kaže mi, predugo traje idemo nekim redom. Evo ti uputnica za otorinca, izvadi kompletnu krvnu sliku i daj da malo pogledamo štitnjaču.
Radim osam sati dnevno ujutro četiri, popodne četiri, ali rad se razvuče cijeli dan. Nazvala sam jednu privatnu zdravstvenu ustanovu. Da, kažu, oni vade krv i rade ostale medicinske stvari. Poslat ćemo medicinsku sestru točno u sedam ujutro ništa ne brinite. Sestra je došla s dva sata zakašnjenja. U sred mog posla. Sedam dana kasnije uspijem naći vezu za pregled kod otorinolaringologa. Nemoj mi samo reći da mi nije trebala veza. Pacijenti se naručuju po dva mjeseca a za neke druge pretrage i nekoliko mjeseci unaprijed. A ti koji si unutra u srcu događaja (da ne kažem u srcu tame), pa su ti sva vrata otvorena, nemaš pojma kako je čekati u prepunoj čekaonici neprekidno pazeći da ne propustiš svoje ime ili liječnika kojeg eventualno poznaješ ili ne poznaješ ili sestru koja ti pregled namješta, a da pri tom sve izvedeš neprimjeno od drugih pacijenata koji se onda i glasno bune ( s punim pravom). U Dalmaciji, primjereno temperamentu, još i glasnije.
Kolega je radio mali zahvat pa sam čekala i čekala. Ljudi ulaze i izlaze iz raznoraznih vrata. Liječnici, sestre i ostalo osoblje neprekidno prolazi i ulazi ovamo ili onamo. Čini se da nema nikakvog reda niti svrhe njihovom šetkanju, ali valjda nešto i obavljaju. Konačno sjedim otvorenih usta s jezikom kojeg mi je maksimalno istegnuo van i govorim iiii, pa zatim eeee. Kolegice, kaže mi nakon pregleda, budite mirni. Nije rak. Samo mali polip na glasnicama. Najbolje ga je odmah skinuti. Odlično, kažem . Gleda u tekicu, za dva tjedna četvrtak može pita? Podredila sam sve svoje poslove tom datumu, ali i moji pacijenti me trebaju. Radim i u pauzi trčim na pretrage koje zbog opće anestezije moram napraviti.
Onaj se pregled krvi više ne računa jer nalazi ne smiju biti stariji od petnaest dana. I eto ga ponovo bockanje. Radi krvne grupe moram doći osobno u određeni laboratorij. ( obećavam svečano da će moj prvi tatoo biti krvna grupa.) U čekaonici mali milion ljudi. Na šalteru mi kažu stavite uputnicu u kutiju na stolu. Ponovo bezbroj vrata i neki glas koji Bog te pitaj otkuda, proziva jednog po jednog, koji za neko vrijeme izlaze čvrsto pritišćući vaticu na mjestu uboda. Neki su vrlo blijedi, kao da im je sam vampir isisao svu krv. Ali pristižu novi. Uredno stavljaju uputnice u kutiju. Uvijek se nađe netko tko čeka i objašnjava tim novima o postupku - redu koji tu vlada. Uporno promatram kutiju. Nitko ju ne dolazi uzeti ili isprazniti. Vrlo sam zabrinuta. Prolaze sestre i poneki liječnik a za njim cupkaju čovječci za koje je sam sigurna da ulaze s vezom preko reda. Kako bilo poslije određenog dugog čekanja čujem i svoje ime. Gledam u kutiju, koju po mojoj procjeni nitko nije dotaknuo. Bože moj, mislim se, kojim tajnovitima putovima je stvar dospjela dalje.
Druga je pretraga Rtg pluća. Ponovo puna čekaonica. Ogroman red na šalteru. Čekajte kaže sestra. Ovdje piše samo Rtg, morate se vratiti vašoj liječnici da napiše Rtg čega. Vidim da je vrag odnio šalu. Znate ja sam…, hoću reći da sam u struci, argument koji rijetko potežem, a ne znam niti koliko pomaže, pa znam …nastavljam, hoću reći da znam što treba snimiti. Glupo i sama od kolege tražim točno ispisanu dijagnozu. Vadim i nalaz otorinolaringologa. Nije u redu, nije u redu mrmlja sestra, odlazi i poslije nekog vremena se vraća. Red iza mene gunđa. Dobro, kaže sestra. Bila sam na odjelu i liječnik je rekao da se radi o Rtg-u pluća, ali recite vašoj liječnici da drugi put napiše što točno treba, a sad kad uđete na snimanje napomenite tehničaru o čemu se radi. Sjedim i čekam. Ponovo s dvojbama i pitanjima koja nisam uspjela postaviti. Nekoliko je vrata i ispred svakih je ogroman red. Na jednima pacijenti ulaze i izlaze bez ikakvog prozivanja. Čini se da svi u čekaonici znaju što se događa i kuda im je krenuti osim mene. Čekam puna dilema i nervoze. S upitnikom u oba oka pokušavam prodrijeti do šalterske sestre ali red ljudi, ako se još mogu nazvati ljudima, me gleda mrko. Odjednom čujem svoje ime. Ulazi nas petero. Za mnom, kaže mladi tehničar rezolutno. Eins, zwei, drei, eins, zwei, drei stupamo hrabro za njim. Ponovo prozivanje. Vi ovdje vi ovdje i tako smjesti nas u kabine s oštrom zapovijedi: Skinite se do donje majice. Konačno se otvaraju vrata. Brzo, brzo, još se niste skinuli do pasa. Niste skinuli lančić. Brzo s njim u usta. Ali …, pokušavam prije nego progutam lančić, reći da imam Rtg pluća, sestra me je nekoliko puta naglasila da ga upozorim na tu blaženu činjenicu. Ni riječi više, kaže. Naslonite se…, gura me uz ploču Rtg-. Slušajte zapovijedi, viče. Ne dišite, pa onda dišite brzo se obucite gledajte u mene sad iziđite na ova vrata, pokazuje prstom na koja vrata treba izići i čekajte me dodaje. Nije rekao da se obučem, malo krzmam, ali onda navlačim robu. Vani sjede dvije do pasa skinute gospođe u godinama. Otužan je prizor. Možda se njemu zato i žuri.
Mora vidjeti jesu li snimke uspjele, komentira već neka znalica, čest posjetitelj ordinacija. I evo ga ubrzo.
Vi, vi i vi možete ići, kaže odrješito.
Zaboravila sam pitati kad su nalazi gotovi, ali ne usuđujem se više na šalter.
'Ali to nije sve.' Slijedi internist. Koje olakšanje. Zovem znanog. Nema problema dođi u utorak itd, itd. I eto me u dogovoreni dan i sat. Golem red. Umorno sjede i mrko glede. Stojim na nogama tik uz vrata, ono što svi u svojim ordinacijama najviše mrzimo. Pokušavam uhvatiti sestru čim otvori vrata. Sjedite gospođo kaže mi, nervozno, jedan mlađi gospodin . Neće to tako brzo, dodaje. Svi mi ovdje čekamo red. Doznajem da je doveo majku koja je srčani bolesnik . Gospođa do nje vadi nalaze, jer i ona je kaže srčani bolesnik. Majčin sin kaže dajte da vidim što vam je. Gospođa malo oklijeva ali onda pruža nalaze. Majčin sin čita glasno: Srednje …( mrmlja nešto nerazumljivo) mitralna stenoza. Imate isto što i ja kaže njegova majka. Je li vas boli? Kad hodam ravno ne osjećam ništa kaže druga gospođa, ali čim počnem praviti stepenice ili se sagnem jedva dišem i boli me. Opa, pomislim i ja teško činim stepenice, sto posto i ja imam srednje… mitralnu stenozu. Naćulila sam uši. Čitao si 'Tri čovjeka u jednom čamcu, a da se o psu i ne govori' od Jerome K Jerome. Jedan lik na samom početku proučava medicinsku enciklopediju i nakon toga trči k svom liječniku i kaže po prilici: Doktore ja imam sve one bolesti iz knjige osim vode u koljenu. To nemam. Upravo se tako i ja osjećam. Imam sve bolesti koje u čekaonicama spominju. Ali ja sam tu zbog sasvim druge stvari, pokušavam sabrano misliti. A što je vama pita me u međuvremenu majka, majčinog sina. Neka sitnica, trebam samo potvrdu od interniste da mogu primiti narkozu za jedan mali zahvat, mali maleni polipić, kažem. Mmmm, mrmlja majka majčinog sina. Kad sam ja vodila ovog mog sina dok je bio još posve mali na operaciju tonsila i polipa u nosu pitala sam liječnika, a bio je to jedan stariji gospodin, danas više nema takvih liječnika, pitala sam ga nastavlja, je li to jednostavna operacija, a on mi je rekao: Gospođo u medicini najjednostavnije operacije mogu završiti fatalno, a najkompliciranije posve bezazleno. Valjda neću biti te sreće kažem glasno, misleći pri tom na onu najgoru mogućnost. Pokušavala sam ih razgovarajući pridobiti na svoju stranu, ali onog trena kad me je liječnik primio preko reda izgubila sam sve njihove simpatije. Bjesni prezrivi pogledi i misli zadovoljstva da neću pri operaciji proći 'lišo' kako mislim.
I posljednja ili završna riječ anesteziologa.
Izostavljam opis čekanje. Uvijek se čini da red ljudi koji čekaju pred nekim drugim vratima ide brže od mog reda. Dolazi mi da se preselim tamo ali možda završim kod ortopeda, a on mi u ovom trenu ne treba.
Mladi anesteziolog postavlja u isti tren nekoliko pitanja. Jeste li do sada bili operirani od čega i što ćete sad operirati. Spajam odgovor u jedan. Operirat će mi polip na tonsilama, kažem a htjela sam reći da sam operirala tonsile i da imam polip na glasnicama.
Oho kaže on podrugljivo to je neka nova dijagnoza, meni nepoznata. Samo da se ne izdam da sam u struci, mislim.
Pušite li, pijete li crnu kavu, pijete li alkohol? Ponovo nekoliko pitanja odjednom, brzo i odsječeno postavljenih.
Pušim, kažem čvrsto, imitirajući ga, onda odmahnem glavom, ne, ne pušim. Pijem, kažem, opet čvrsto, odmahujem glavom. Pijem kavu, ne alkohol, kažem. Vrlo sam zbunjena. On me sumnjivo gleda.
Imate li vene na nogama, pita? Nemam kažem, a kasnije na vratima mi je palo na pamet da sam trebala reći. Imam vene na nogama, ali nisu proširene. To bi bilo u njegovom stilu, ali što ćeš spora sam. Svi mi pametni odgovori padnu na pamet kad zatvorim vrata iza sebe. Plakati ili se smijati, pitam se sad. Ali smijem se i smijem se i smijem se… sve do kuće.
Ali moram pohvaliti odjel uho, grlo, nos kliničke bolnice Split na Firulama. Osoblje vrlo ljubazno, iako je posla preko glave. Tješe me toliko da već počinjem sumnjati da sam uistinu teško bolesna. Sve prolazi dobro. Naposljetku, osim tog polipića, ušla sam u bolnicu posve zdrava. Smrznem se od pomislim kako bi to izgledalo da sam uistinu bolesna. U svakom slučaju za ubuduće, ako izgubim moć rasuđivanja, napisat ću i potpisati poruku da me ne lijeće, operiraju i neka me pomoću aparata ne održavaju na životu.
Sve u svemu mislim da je tvoja posjeta … mačji kašalj prema mom doživljaju.
Lijepi pozdrav …
