Lutajući u mislima
(Nakon čitanja Hegela)
Lutajući u mislima Svemirom, vidjeh ono malo što je
Dobro kako hita ustrajno put besmrtnosti,
I vidjeh ono sve golemo što se zove Zlo kako hita da se
spoji i postane izgubljeno i mrtvo
1881
Walt Witman
Prvi dan jeseni. Klupa me čekala. Smirena sam, treba li dodati neuobičajeno.
Kupila sam sebi knjigu za rođendan: Walt Witman: Vlati trave, izdanje Meander 2002.
Sad je čitam. Vječan je kao i svi drugi Vječni. Njegova poezija nije dosjetka ni instalacija. Ništa se u njegovoj poeziji ne gubi u vjekovječnosti kao što se gubi zlo koje spominje u gornjoj pjesmi. Buni me jedna stvar; zašto zlo piše velikim slovom. Zlo nije Bog, nije Dobro. Nikad ne bih zlo smatrala drugim Bogom, jer je Bog jedan jedini. Osobni Bog. Ili je to možda greška prevodioca. Ali nekako ne vjerujem u grešku. Sve je na toj knjizi stručno, s pomnjom i ljubavlju napravljeno. I prevodioc Mario Suško, znam, iako ga ne poznajem voli poeziju Witmana.
Ogledavam se. Čini se da iz pravca Šolte, na moru, vidim dvije sjene. Veću i manju. Čekat ću, jer možda, možda…kad su osjećaji ovako, ne usuđujem se izreći pa ipak.., uzvišeni možda dodirnem nebo.
Pomnjivo sam obrisala klupu i cvjetove koje još nitko nije izbrisao ili prebojio i ponovo sjela.
Zatvorila sam oči. Pokušavam se isključiti. Pokušavam iščistiti misli i ostati siromašna duhom za onoga koji s lakoćom kroči po površini mora.
Ali pomoći nema.
Danas sam posjetila dva bloga. Na neki način teme slične. Vjera, pitanje raja…, malo nadmetanja znanjem, malo glorificiranja vlastitog naroda. Pokušavam zanemariti nebitno.
Provat ću ići nekim redom:
Nemanja, ne mogu ga preskočiti, iako prepotencijom, a ne razumijem čemu će mu, para nebo. Recimo da je to mladost ( možda baš ne cvijet mladosti, ali meni ipak mladost) ali rekla bih da je to Zagreb. Sve je tamo tako. Žao mi je, ali je tako. Čudna nadmetanja, važnosti, napuhivanja. Uvijek ima netko tko je ispod tebe. Kojeg i u paklu dotakneš nogicom. Čemu ta prepotencija? Potpuno nepotrebno.
Zašto ne bi Borgeseov raj bio samo knjižnica?
Uostalom sve je zamislivo moguće. I više od toga. Malo i nimalo je toga poznato.
A opet čitam tog Nemanju. Nekad zbog podataka, kako god… čitam.
…
Arapi kažu da ne može nitko
Dočitati do kraja Knjigu Noći.
Noći su vrijeme, a ono ne drijema.
Samo ti čitaj, i tvoju će priču
Šeherezada ispričat na koncu.
To kaže Borges.
Zatim blog Feby.
Muškarac ili žena ne znam. Meni čak nevažno. Volim židovske pisce i židovsku literaturu. Blisko mi je, vrlo mi je blisko, ali... Feby piše o običajima i ono što kao narod slijede.... osjeća se određeno samozadovoljstvo pripadajućoj naciji..
Izabrani narod!? Ok, znači li to da mi ostali nismo ljudi, pogotovo ne Božji ljudi.
Osobno sam kršćanka.
Čini mi se da je Isus rođen od majke Židovke, svi su apostoli bili Židovi i prvi su kršćani Židovi. Mi već imamo svog Bogo-čovjeka, a oni svog još čekaju.
Tako je kako je. Moje je mišljenje da je samo jedan Bog. Također mislim da bi bio nesavršen Bog kad bi izabrao samo jedan narod.
Ono što se meni čini kao napredak je da se kršćanstvo nije zadržalo na jednom narodu, jednoj boji kože, na jednoj rasi, nego je ukinulo sve razlike. Primilo je u svoje krilo svakog tko to hoće. Svi smo postali ljubljena Božja djeca. Izabrane kćeri i sinovi.
Ne znam postoji li u svijetu ijedna vjera koja u svoje krilo ne bi primila druge i drugačije, osim vjere sinova Izraela.
Ali… po meni je već to uvjerenje u svoju posebnost posve tužno. Pored tolikih ljudi na kugli zemaljskoj… pa čak i velikog svemira.
Mislim da smo mali i nevažni ili je svatko od nas vrlo važan, a onda u tu kategoriju spadamo svi: Islam, budisti, Židovi, Kršćanstvo i sve njegove izvedenice, ateisti, agnostici…
Osobno mislim da nas ne spašava vjera nego djela. Ono smo što smo u životu napravili. Ne mislim pri tom na visoke škole, novac koji smo zaradili, položaj koji smo stekli, nego mislim na to koliko smo dobrog u životu napravili.
Jedno indijansko pleme ima vrlo kratko vjerovanje: Poslije smrti ćete samo pitati koliko je ljudi bilo sretno jer si ti živio.
Sve se religije svijeta mogu svesti na tu rečenicu.
Sve drugo su nijanse.
I za kraj:
Molitva
Moja usta izgovarahu i izgovarat će, tisuću puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, i. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnoštvo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedica i uzroka, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenog, a ne vrijeđaoca, kojeg se to gotovo i ne tiče. Sloboda mog izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onog čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču sa mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakana svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
Jorge Luis Borges
Otvorila sam oči. Bio je već mrak. Pokraj mene je sjedio Gospodin. Njegova je ruka blago obavila moja ramena. Njegov pas je mirno ležao pokraj naših nogu.
Ili je to bio samo san?
Post je objavljen 24.09.2007. u 16:05 sati.