ponedjeljak, 24.09.2007.
Klupa (Za Anastaziju- Anastazijaa)
Lutajući u mislima
(Nakon čitanja Hegela)
Lutajući u mislima Svemirom, vidjeh ono malo što je
Dobro kako hita ustrajno put besmrtnosti,
I vidjeh ono sve golemo što se zove Zlo kako hita da se
spoji i postane izgubljeno i mrtvo
1881
Walt Witman
Prvi dan jeseni. Klupa me čekala. Smirena sam, treba li dodati neuobičajeno.
Kupila sam sebi knjigu za rođendan: Walt Witman: Vlati trave, izdanje Meander 2002.
Sad je čitam. Vječan je kao i svi drugi Vječni. Njegova poezija nije dosjetka ni instalacija. Ništa se u njegovoj poeziji ne gubi u vjekovječnosti kao što se gubi zlo koje spominje u gornjoj pjesmi. Buni me jedna stvar; zašto zlo piše velikim slovom. Zlo nije Bog, nije Dobro. Nikad ne bih zlo smatrala drugim Bogom, jer je Bog jedan jedini. Osobni Bog. Ili je to možda greška prevodioca. Ali nekako ne vjerujem u grešku. Sve je na toj knjizi stručno, s pomnjom i ljubavlju napravljeno. I prevodioc Mario Suško, znam, iako ga ne poznajem voli poeziju Witmana.
Ogledavam se. Čini se da iz pravca Šolte, na moru, vidim dvije sjene. Veću i manju. Čekat ću, jer možda, možda…kad su osjećaji ovako, ne usuđujem se izreći pa ipak.., uzvišeni možda dodirnem nebo.
Pomnjivo sam obrisala klupu i cvjetove koje još nitko nije izbrisao ili prebojio i ponovo sjela.
Zatvorila sam oči. Pokušavam se isključiti. Pokušavam iščistiti misli i ostati siromašna duhom za onoga koji s lakoćom kroči po površini mora.
Ali pomoći nema.
Danas sam posjetila dva bloga. Na neki način teme slične. Vjera, pitanje raja…, malo nadmetanja znanjem, malo glorificiranja vlastitog naroda. Pokušavam zanemariti nebitno.
Provat ću ići nekim redom:
Nemanja, ne mogu ga preskočiti, iako prepotencijom, a ne razumijem čemu će mu, para nebo. Recimo da je to mladost ( možda baš ne cvijet mladosti, ali meni ipak mladost) ali rekla bih da je to Zagreb. Sve je tamo tako. Žao mi je, ali je tako. Čudna nadmetanja, važnosti, napuhivanja. Uvijek ima netko tko je ispod tebe. Kojeg i u paklu dotakneš nogicom. Čemu ta prepotencija? Potpuno nepotrebno.
Zašto ne bi Borgeseov raj bio samo knjižnica?
Uostalom sve je zamislivo moguće. I više od toga. Malo i nimalo je toga poznato.
A opet čitam tog Nemanju. Nekad zbog podataka, kako god… čitam.
…
Arapi kažu da ne može nitko
Dočitati do kraja Knjigu Noći.
Noći su vrijeme, a ono ne drijema.
Samo ti čitaj, i tvoju će priču
Šeherezada ispričat na koncu.
To kaže Borges.
Zatim blog Feby.
Muškarac ili žena ne znam. Meni čak nevažno. Volim židovske pisce i židovsku literaturu. Blisko mi je, vrlo mi je blisko, ali... Feby piše o običajima i ono što kao narod slijede.... osjeća se određeno samozadovoljstvo pripadajućoj naciji..
Izabrani narod!? Ok, znači li to da mi ostali nismo ljudi, pogotovo ne Božji ljudi.
Osobno sam kršćanka.
Čini mi se da je Isus rođen od majke Židovke, svi su apostoli bili Židovi i prvi su kršćani Židovi. Mi već imamo svog Bogo-čovjeka, a oni svog još čekaju.
Tako je kako je. Moje je mišljenje da je samo jedan Bog. Također mislim da bi bio nesavršen Bog kad bi izabrao samo jedan narod.
Ono što se meni čini kao napredak je da se kršćanstvo nije zadržalo na jednom narodu, jednoj boji kože, na jednoj rasi, nego je ukinulo sve razlike. Primilo je u svoje krilo svakog tko to hoće. Svi smo postali ljubljena Božja djeca. Izabrane kćeri i sinovi.
Ne znam postoji li u svijetu ijedna vjera koja u svoje krilo ne bi primila druge i drugačije, osim vjere sinova Izraela.
Ali… po meni je već to uvjerenje u svoju posebnost posve tužno. Pored tolikih ljudi na kugli zemaljskoj… pa čak i velikog svemira.
Mislim da smo mali i nevažni ili je svatko od nas vrlo važan, a onda u tu kategoriju spadamo svi: Islam, budisti, Židovi, Kršćanstvo i sve njegove izvedenice, ateisti, agnostici…
Osobno mislim da nas ne spašava vjera nego djela. Ono smo što smo u životu napravili. Ne mislim pri tom na visoke škole, novac koji smo zaradili, položaj koji smo stekli, nego mislim na to koliko smo dobrog u životu napravili.
Jedno indijansko pleme ima vrlo kratko vjerovanje: Poslije smrti ćete samo pitati koliko je ljudi bilo sretno jer si ti živio.
Sve se religije svijeta mogu svesti na tu rečenicu.
Sve drugo su nijanse.
I za kraj:
Molitva
Moja usta izgovarahu i izgovarat će, tisuću puta, i na dva jezika koji su mi prisni, Očenaš, ali ga samo djelomično razumijem. Jutros, i. srpnja 1969, želim pokušati izreći molitvu koja bi bila osobna, a ne baštinjena. Znam da je posrijedi pothvat koji iziskuje gotovo nadljudsku iskrenost. Očito je, već na početku, da mi je zabranjeno tražiti. Iskati da mi oči ne obavije mrak bila bi glupost; znam mnoštvo osoba koje vide a koje nisu osobito sretne, pravedne ili mudre. Tijek vremena već je potka posljedica i uzroka, tako da bi tražiti kakvu god milost, pa bila najmanja, značilo tražiti da se slomi neka spona te željezne potke, tražiti da je ona već slomljena. Nitko nije vrijedan takva čuda. Ne mogu preklinjati ni da mi grijesi budu oprošteni; oprost je čin nepojmljiv, i samo ja mogu sebe spasiti. Oprost čisti uvrijeđenog, a ne vrijeđaoca, kojeg se to gotovo i ne tiče. Sloboda mog izbora možda jest prividna, ali ja mogu davati ili sanjati da dajem. Mogu dati hrabrost koje nemam; mogu dati nade, koje nema u meni; mogu pokazati volju da shvatim ono što jedva poznajem ili nazirem. Želim da me manje pamte kao pjesnika a više kao prijatelja; da tkogod ponovi neku kadencu Dunbarovu ili Frostovu, ili onog čovjeka koji u ponoć vidje drvo gdje krvari, Križ, i da pomisli da je prvi put ču sa mojih usana. Drugo me se ne tiče; nadam se da zaborav ne kasni. Ne znamo nakana svemira, ali znamo da pronicavo razmišljati i raditi pravedno znači pomagati tim nakanama, koje nam neće biti otkrivene.
Želim umrijeti sav; želim umrijeti s ovim drugom, svojim tijelom.
Jorge Luis Borges
Otvorila sam oči. Bio je već mrak. Pokraj mene je sjedio Gospodin. Njegova je ruka blago obavila moja ramena. Njegov pas je mirno ležao pokraj naših nogu.
Ili je to bio samo san?
24.09.2007. u 16:05 •
6 Komentara •
Print •
#
| < |
rujan, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
