subota, 15.09.2007.
Kud plovi ovaj brod..? ( razmišljanja pred neke izbore, mogli bi biti i ovi)
Što da se radi nedjeljom, blagdanom i radnim danom u ovoj zemljici Hrvatskoj na brdovitom Balkanu, koja još nema ni morskog gospodarskog pojasa, a Bog i bogme ni pravog pojasa za spašavanje, ako za džokera ne uzmemo Carlu del Ponte ( a bojim se da je i ona već bivši đoker, ako je ikad i bila naš)
. Opla, odmah ćemo čuti one smještene krajnje desno a možda i bliže centru. Hrvatska nije na Balkanu. Pa mi smo nekad bili Austro-Ugarska na čelu s našim voljenim carem Franjom ( mislim naravno, da ne bi bilo zabune, na Habsburškog Franju), kisti hand i te stvari. Kak se spada.
Pa dobro, što se mene tiče izdignimo se iznad Balkana. Smjestimo Lijepu Našu na sto metara iznad kugle zemaljske pa s nebeskih visina promatrajmo kako drugi muku muče i trude se počistiti svoje okućnice, morske i planinske pojaseve, pravosuđa, pravopise, mržnje, manjine, tijela i duše spremni se spojiti sa sebi sličnima u Europi koju sad hoćemo sad nećemo ( nema sira, nema kulena ni njegove seke, nema, nema.., a možda ne bude ni pršuta), a mi možemo kroz to vrijeme blaženo sjediti na oblacima i uživati.
A joj odmah se pitam što ću sad s onima s krajnje ljevice, možda i bliže centru, kojima oblaci i nebeske visine mirišu na papiste, svetu vodicu i tamjan. A kako sam ovo neka ko grubo složila? Što će mi reći sveta majka crkva, kojoj su zemaljska dobra uglavnom vraćena, a za duhovna će se pobrinuti sam Bog. On valjda misli na svoje.
Zna li tko gdje je problem? Jer nije u nama Hrvatima. Nas četiri i po milijuna radimo složno za našu zemlju. Stranke, strančice, predsjedavajući raznih ozbiljnih tijela, HHO-a i slično, lovci na ljudske glave, ministri, zgodne ministrice i njihovi zamjenici pa sve do najsitnijeg u tom veselom vladinom i vanvladinom aparatu, do najmanjeg apartčika od jutra do sutra misle na dobro zemlje.
Sami su sebi smanjili plaće u znak solidarnosti sa razvojačenim braniteljima, lažnim invalidima bez ruku i nogu i s raznim psihičkim tegobama uz to, sve sam go lopov do lopova, kažu oni, pa potom s ženama, djecom, majkama i očevima poginulih branitelja koji su mirna i radosna srca poslali svoje muževe, očeve i sinove da ginu za slobodu, samosvojnost i opstojnost bez drugih dodatnih čimbenika svoje ljubljene domovine, dok su neki drugi očevi i majke tajkuni i tajkunice svojoj djeci u istoj toj opstojnosti i samosvojnosti sa dodatnim čimbenicima gradili svijetlu budućnost, pa potom sa onima bez posla čiji broj varira prema obećanjima trenutne stranke na vlasti, pa onda umirovljenicima, koji varaju i lažu da ne mogu od mirovine živjeti.
A sjetila sam se pred neko vrijeme (možda godinu i više) apetitlich gospođa umirovljenica u Latinici lijepo je pokazala kako se može sa trista kuna jesti mjesečno i uz to održati osamdeset kila žive vage. Molim ponovite baš tu Latinicu da svi naučimo kuhati po kuharici svrsishodne i štedljive gospođe umirovljenice. Ona je ulila posnu nadu u našu svakodnevnicu.
A što ćemo sa seljacima koji su sad u živom čudu. Zatajiti vlastita dobra, kao Cankarev …(zaboravila sam mu ime, a k vragu ga daj, ionako je bio Slovenac) majku ili plaćati prireze, poreze i razne druge dažbine koje će im se kad tad vratiti ili ih sudeći po našoj tisućljetnoj praksi više ugledati nikad neće.
Ali oprezno sa seljacima jest da pristaju na razne koalicije, pa se kadikad čine malo nepouzdani ali uvijek treba misliti da seljak traje dugo, a kao i slon ima dugo pamćenje i ne bu se dal tak lako prevariti. A mi smo bez obzira na sva moguća natjecanja za miss i mistera razne castinge i najljepše guze i lice svijeta, vizašiste, nogometaše, glamur café-e, Big Brother-se i brzopotezna bogaćenja … još uvijek zemlja seljaka i uglavnom bez poštene inteligencije. Prisutni i iznimke neka mi oproste.
Eto ti vraga. Zemljica Hrvatska uprošćeno rečeno vrluda između tajnih službi Ozne Udbe Mupa Supa, Morha SiS-a, Sarsa itd, je da ih, mislim te službe, Amerikanci imaju nešto manje iako ih je, mislim Amerikanaca preko dvjesto i nešto milijuna, a nas četiri i pola, ali naši su neprijatelji strašniji. Vanjski i unutrašnji. Nikad ne spavaju. Imaju veliku glavu, uši, oči, podočnjake i sve je na njima veliko. A neki ustaju i iz grobova pa se tu mora uključiti i druga zagrobna strana, jer zagrobnjaci najbolje poznaju jedni druge, a nama samo treba paziti da im se ne nađemo na putu u vrijeme punog mjeseca ili već tako nekako. Bilo bi tu posla za agente Sculli i Muldera.
Mrtvih koliko hoćeš. Ali ima među njima još i živućih. Protivnici onamo i protivnici ovamo. Bitka među ustašama i partizanima ili partizanima i ustašama, tu jako treba paziti tko je bio prvi a tko drugi što je uzrok i posljedica, još nije završila. Malo ih je ostalo. Tko je za ideju ispaštao ili još gore poginuo, poginuo je. Postojanih i pravih više skoro nema.(Otišao je i Stipe Šuvar) Sad se među jednima i drugima šeću prebjezi i ostala nedefinirana čeljad koja unosi zablude u ideologije. Eto i stari partizan ( sad već možda pokojni) M. B. je nedavno rekao: Dečki bila je pogreška…dali smo živote za drek.
Je li put posut mrtvima dovoljan za tako veseli zaključak. Više se tu ne zna tko pije, a plaćaju uvijek isti. Pravo im budi. Ja se tu ne bih izjašnjavala, ali ako me netko vrlo ozbiljno pita rado ću mu najozbiljnije reći svoje mišljenje, iako sam u povjerenju čovjek bez svojstava i uobličenog mišljenja, za razliku od oca koji je bio dugo na službenom putu i bio čovjek sa svojim mišljenjem i određenim svojstvima.
Nije nam lako u ovoj zemljici Hrvatskoj ( nije li bolje nazvati je Krvatskom, treba li tumačiti zašto) na brdovitom Balkanu. Na predziđu kršćanstva. Ili još bolje između dva zida. Onog kojeg Europa podiže prema nama, a mi joj s naše strane dodajemo materijala i onog kojeg pak podižemo prema ostatku Balkana.
Kakav li je to život u zazidanoj Hrvatskoj kući? Što ćemo reći jer nas Europa, navodno, neprekidno pita: recite za Boga. Hajde recite: kako biste vi Hrvati definirali svoju zemlju i svoj identitet. Predlažem mogući odgovor:
Živimo u ljubavi kao dva goluba iz poznatog vica, svako malo netko izleti van, a cijeli stan je zasran.
15.09.2007. u 12:56 •
14 Komentara •
Print •
#
| < |
rujan, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
1 |
2 |
| 3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
| 10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
| 17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
| 24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
