Što da se radi nedjeljom, blagdanom i radnim danom u ovoj zemljici Hrvatskoj na brdovitom Balkanu, koja još nema ni morskog gospodarskog pojasa, a Bog i bogme ni pravog pojasa za spašavanje, ako za džokera ne uzmemo Carlu del Ponte ( a bojim se da je i ona već bivši đoker, ako je ikad i bila naš)
. Opla, odmah ćemo čuti one smještene krajnje desno a možda i bliže centru. Hrvatska nije na Balkanu. Pa mi smo nekad bili Austro-Ugarska na čelu s našim voljenim carem Franjom ( mislim naravno, da ne bi bilo zabune, na Habsburškog Franju), kisti hand i te stvari. Kak se spada.
Pa dobro, što se mene tiče izdignimo se iznad Balkana. Smjestimo Lijepu Našu na sto metara iznad kugle zemaljske pa s nebeskih visina promatrajmo kako drugi muku muče i trude se počistiti svoje okućnice, morske i planinske pojaseve, pravosuđa, pravopise, mržnje, manjine, tijela i duše spremni se spojiti sa sebi sličnima u Europi koju sad hoćemo sad nećemo ( nema sira, nema kulena ni njegove seke, nema, nema.., a možda ne bude ni pršuta), a mi možemo kroz to vrijeme blaženo sjediti na oblacima i uživati.
A joj odmah se pitam što ću sad s onima s krajnje ljevice, možda i bliže centru, kojima oblaci i nebeske visine mirišu na papiste, svetu vodicu i tamjan. A kako sam ovo neka ko grubo složila? Što će mi reći sveta majka crkva, kojoj su zemaljska dobra uglavnom vraćena, a za duhovna će se pobrinuti sam Bog. On valjda misli na svoje.
Zna li tko gdje je problem? Jer nije u nama Hrvatima. Nas četiri i po milijuna radimo složno za našu zemlju. Stranke, strančice, predsjedavajući raznih ozbiljnih tijela, HHO-a i slično, lovci na ljudske glave, ministri, zgodne ministrice i njihovi zamjenici pa sve do najsitnijeg u tom veselom vladinom i vanvladinom aparatu, do najmanjeg apartčika od jutra do sutra misle na dobro zemlje.
Sami su sebi smanjili plaće u znak solidarnosti sa razvojačenim braniteljima, lažnim invalidima bez ruku i nogu i s raznim psihičkim tegobama uz to, sve sam go lopov do lopova, kažu oni, pa potom s ženama, djecom, majkama i očevima poginulih branitelja koji su mirna i radosna srca poslali svoje muževe, očeve i sinove da ginu za slobodu, samosvojnost i opstojnost bez drugih dodatnih čimbenika svoje ljubljene domovine, dok su neki drugi očevi i majke tajkuni i tajkunice svojoj djeci u istoj toj opstojnosti i samosvojnosti sa dodatnim čimbenicima gradili svijetlu budućnost, pa potom sa onima bez posla čiji broj varira prema obećanjima trenutne stranke na vlasti, pa onda umirovljenicima, koji varaju i lažu da ne mogu od mirovine živjeti.
A sjetila sam se pred neko vrijeme (možda godinu i više) apetitlich gospođa umirovljenica u Latinici lijepo je pokazala kako se može sa trista kuna jesti mjesečno i uz to održati osamdeset kila žive vage. Molim ponovite baš tu Latinicu da svi naučimo kuhati po kuharici svrsishodne i štedljive gospođe umirovljenice. Ona je ulila posnu nadu u našu svakodnevnicu.
A što ćemo sa seljacima koji su sad u živom čudu. Zatajiti vlastita dobra, kao Cankarev …(zaboravila sam mu ime, a k vragu ga daj, ionako je bio Slovenac) majku ili plaćati prireze, poreze i razne druge dažbine koje će im se kad tad vratiti ili ih sudeći po našoj tisućljetnoj praksi više ugledati nikad neće.
Ali oprezno sa seljacima jest da pristaju na razne koalicije, pa se kadikad čine malo nepouzdani ali uvijek treba misliti da seljak traje dugo, a kao i slon ima dugo pamćenje i ne bu se dal tak lako prevariti. A mi smo bez obzira na sva moguća natjecanja za miss i mistera razne castinge i najljepše guze i lice svijeta, vizašiste, nogometaše, glamur café-e, Big Brother-se i brzopotezna bogaćenja … još uvijek zemlja seljaka i uglavnom bez poštene inteligencije. Prisutni i iznimke neka mi oproste.
Eto ti vraga. Zemljica Hrvatska uprošćeno rečeno vrluda između tajnih službi Ozne Udbe Mupa Supa, Morha SiS-a, Sarsa itd, je da ih, mislim te službe, Amerikanci imaju nešto manje iako ih je, mislim Amerikanaca preko dvjesto i nešto milijuna, a nas četiri i pola, ali naši su neprijatelji strašniji. Vanjski i unutrašnji. Nikad ne spavaju. Imaju veliku glavu, uši, oči, podočnjake i sve je na njima veliko. A neki ustaju i iz grobova pa se tu mora uključiti i druga zagrobna strana, jer zagrobnjaci najbolje poznaju jedni druge, a nama samo treba paziti da im se ne nađemo na putu u vrijeme punog mjeseca ili već tako nekako. Bilo bi tu posla za agente Sculli i Muldera.
Mrtvih koliko hoćeš. Ali ima među njima još i živućih. Protivnici onamo i protivnici ovamo. Bitka među ustašama i partizanima ili partizanima i ustašama, tu jako treba paziti tko je bio prvi a tko drugi što je uzrok i posljedica, još nije završila. Malo ih je ostalo. Tko je za ideju ispaštao ili još gore poginuo, poginuo je. Postojanih i pravih više skoro nema.(Otišao je i Stipe Šuvar) Sad se među jednima i drugima šeću prebjezi i ostala nedefinirana čeljad koja unosi zablude u ideologije. Eto i stari partizan ( sad već možda pokojni) M. B. je nedavno rekao: Dečki bila je pogreška…dali smo živote za drek.
Je li put posut mrtvima dovoljan za tako veseli zaključak. Više se tu ne zna tko pije, a plaćaju uvijek isti. Pravo im budi. Ja se tu ne bih izjašnjavala, ali ako me netko vrlo ozbiljno pita rado ću mu najozbiljnije reći svoje mišljenje, iako sam u povjerenju čovjek bez svojstava i uobličenog mišljenja, za razliku od oca koji je bio dugo na službenom putu i bio čovjek sa svojim mišljenjem i određenim svojstvima.
Nije nam lako u ovoj zemljici Hrvatskoj ( nije li bolje nazvati je Krvatskom, treba li tumačiti zašto) na brdovitom Balkanu. Na predziđu kršćanstva. Ili još bolje između dva zida. Onog kojeg Europa podiže prema nama, a mi joj s naše strane dodajemo materijala i onog kojeg pak podižemo prema ostatku Balkana.
Kakav li je to život u zazidanoj Hrvatskoj kući? Što ćemo reći jer nas Europa, navodno, neprekidno pita: recite za Boga. Hajde recite: kako biste vi Hrvati definirali svoju zemlju i svoj identitet. Predlažem mogući odgovor:
Živimo u ljubavi kao dva goluba iz poznatog vica, svako malo netko izleti van, a cijeli stan je zasran.
Post je objavljen 15.09.2007. u 12:56 sati.