odmak
četvrtak, 06.09.2007.
ALKOHOLON KONTRA POLITIKE – FORZA JELJCIN
.
- Previše je onih koji su umiješani. Na ovaj ili na onaj način. Njihovih potomaka. Pa ih ovo podsjeća na ono loše što su napravili ili na samu činjenicu da su pristali na pravila igre. Svojevremeno se nisu usuđivali govoriti o ljudskim pravima ili točnije rečeno o pravima čovjeka, konkretnog i pojedinačnog, danas to mogu i evo ih. U obranu svojih vlastitih pogrešaka. Ili onda nisu vidjeli ni znali ništa, a danas su tek progledali. Ja osobno sam uvijek imao dobar vid. I jučer, i danas, a nadam se i sutra, - kaže moj poznanik, sad pak, lagano zamućenog pogleda i teturavog hoda.
Do jučer je još bio dobar otac i muž, a onda je počeo piti, prešao je onu granicu tolerancije i sad je tu gdje jest. Prijatelji ga napuštaju, hoda Splitom u nemile ure, ali očito i ja sam u skitnji u istim satima, jer ga srećem. Njegov hod po mukama započeo je raspadom obitelji. Žena i djeca su mu ostala na drugoj strani, u najnovijem od svih ratova -domovinskom ratu.
Jedna sam od rijetkih koji još s njim komuniciraju. Pijemo svatko svoje piće, nakon čega, ja obično platim, ( nije mi teško, da me se krivo ne shvati) iako se on, istina vrlo mlako, buni i hoće platiti sam. Tuži mi se. Ogorčen je. Osamljen, mamuran, nikakav. Treba li spomenuti da je profesor, završio je jugoslavistiku, tako se to onda zvalo. Znali smo razgovarati i razgovarati. Imao je što reći.
Sad izbjegava svaki ozbiljniji razgovor. Kaže:
- Pusti visoko intelektualne razgovore. Pođi u samu srž stvari, u samo ‘srce tame’ - Oslušni zemlju, pa mi se onda javi.
Bilo kako bilo evo jednog osluškivanja.
U subotu smo se vratili s izleta na Visovac, Roški slap, Otavice, Drniš, K.c i izvor Čikole.
- Ispravno je izgovoriti K..ci, - rekao je fra N., - tako naime piše (nisam zapamtila gdje piše i iz kojeg vijeka datira ime sela, zaseoka, mjesta, ili što već K..ci jesu), ali tko će njima dokazat.
Ostalo je nedorečeno kome treba dokazivati, no ploča s imenom K., bez obzira na njegov napor dokazivanja ’njima’ stoji još na ulazu u mjesto. Dva brata svećenika potječu iz Kosova polja, ovog našeg kraj Drniša, da ne bi bilo zabune. Jer na upit čovjeka, kojeg su jedanput poslali da ga (fra N-a) pričeka i dovede do crkve gdje je trebao održati misu: - Odakle ste, odgovorio je; -Iz Kosova polja. Čovjek je ušutio i nastavio ubrzano hodati malo se odmaknuvši od fra N-a. Tko poznaje naše prilike znat će da se radilo o zamjeni onog Kosova polja, sudbinsko tragičnog mita srpstva i ovog Kosova polja u Hrvatskoj ili samo o vjerovanju da u Kosovu polju žive Srbi .
Muk i ubrzano hodanje, što dalje od onog drugog, traje već dobar broj stoljeća u području koje smo zvali Vojna Krajina. Sva mjesta koja smo u subotu proputovali nalaze se u tzv. Krajini za koju su nas učili da je za Austro-Ugarske naseljena Srbima krajišnicima koji su štitili K. & K. monarhiju od Turaka. Pa su ti krajišnici malo ratovali, malo krijumčarili, malo pljačkali, a sve im je to stara Austrija i plaćala, te su tako nastavili i kad je prošlo vrijeme Austro-Ugarske.
Današnja Krajina je spaljena i raseljena, bez mogućnosti rada i života. - Ja ih pokapam, - kaže fra N. rezignirano. Misli naravno na Hrvate uglavnom povratnike nakon domovinskog rata, koji je bio možda i gori od ostalih ratova koji su se vodili u ovom stoljeću, na ovom području. - Nema vjenčanja, nema krštenja ili ako ima zanemarljivo je malo i nije vrijedno spomena.
Ugostio je naše društvance: svog brata fra T. našeg vodiča, Sanju, Antu, Dijanu, Gorana, Čičituka i mene u svojoj svećeničkoj kući tik uz groblje i crkvu. Poslužio je janjetinu i kokoš s krumpirima ispod peke, salatu, kruh također ispod peke, vino (nisam pitala jeli misno, ali bilo je dobro), hladnu vodu i sokove. Zbili smo se u maloj kuhinji koja govori da u njoj stanuje muškarac samac. Sve je tu pomiješano, crkovni i svjetovni poslovi. Svako malo je netko kucao na vrata i tražio krsni list ili možda prijavljivao nečiju smrt.
Pokazao nam je crkvu koju treba obnoviti i groblje sa svim svojim neobičnostima. Grobnicu s trideset ukopnih mjesta, pa zatim jednu koju su podigli otac i unuci, a na drugom mjestu njegova djeca. Groblje je veliko, neke su grobnice monumentalne, na mnogima golubice.– To je radio neki Srbin, - kaže fra N. -Simboli mira u nemirnoj krajini. Treba vjerovati da je i njemu, tom srbinu, bilo svega dosta, pa dodaje. – Velike grobnice, a nikoga u selima, malo ih tu živi, uglavnom starc. i. Nitko ne obrađuje polja niti uređuje groblje. Jedan mi je nedavno rekao; Vi velečasni samo blagoslovite kuću. Mi ne možemo nikako doći.. Eto blagoslovim i prazne kuće, a što čete… Za vrijeme kad treba pokopati doznam iz novina, nema tko javiti ili zaborave.
Tik do groblja nogometne branke i improvizirano igralište. -To sam dao djeci da se igraju. Malo ih je pa neka im.
Fra T. i fra N. dva brata svećenika. Različita izgledom, vanjštinom a čini se i duhom. Otac im je od četnika ubijen 1942. – Ostalo je nas petoro djece, jednom drugom do uha i majka koja je ubrzo umrla. Svi osim jednog, fra T., koji je bio godinu stariji nego je trebalo, završili su u domu gdje su smještali svu djecu bez roditelja u tzv. NDH. Nisu pričali o sebi, govorili su o potrazi za očevim grobom. Doznali su tako raspitujući se, a potraga je trajala dvadesetak godina, tko ga je ubio i tko ga je zakopao, onda na kraju i gdje je zakopan. Kao u kakvom krimiću, još su svi sudionici bili živi i štitili su jedan drugog. Ispitivali su uz pomoć rodbine i sami, jer vlast, za mrtve Hrvate, ionako nije bilo briga. Svi oni koji su bili umiješani uglavnom su se pravdali da u vrijeme rata nisu uopće bili u Krajini i da ništa o tome ne znaju.
No našli su grob, našli su i oca u njemu. Detalje o potrazi ne želim pisat, iako su vrlo zanimljivi, no još uvijek postoje živući, a nikad se ne zna što nosi dan, a što noć. Nije da se oni za sebe boje, no rekli su da se uglavnom vračaju Srbi, Hrvati manje…pa ipak Spominjem detalj. –Otac nam je imao sve zube u glavi, kaže jedan od braće. -Nedostajao je jedan očnjak. Pogledali smo se. Spuštao se sumrak, ali mi smo nastavili pažljivo kopati dalje. Našli smo taj zub i vratili ga na njegovo mjesto.
Kakva slika! Dva brata svećenika s lopatama u ruci i cjelovitim kosturom-ocem u Krajinskom sumraku.
Povodom toga evo i male digresije. Svojevremeno sam slušala gospođu Brajšu (znam, znam sva ta događanja oko gospođe Brajše ne idu čovjeku u glavu) iz zagrebačkog Karitasa koja je govorila o djeci ostavljenoj od roditelja koja su dospjela kod njih u dom za nezbrinutu djecu. – Sva ta djeca žele doznati tko su im roditelji. Ako ne uspiju otkriti roditelje onda im je jako važno vidjeti robu u kojoj su doneseni ili kolijevku u kojoj su spavali. - Jesam li baš u ovoj kolijevci spavao, - pitaju.
Negdje sam, također , pročitala kako je otac jedne naše poznate pjesnikinje, inače podrijetlom Rus, i sam izbjeglica iz Rusije u vrijeme socijalističke revolucije, kad se ona rodila u nekom bježanju u vrijeme drugog svjetskog rata zakopao njenu posteljicu na mjestu gdje se rodila s objašnjenjem da je jako važno znati gdje je čovjeku rodno mjesto, gdje mu je Domovina.
Tu vezanost čovjeka uz mjesto rođenja i mjesto pokopa, pa čak i mjesto same smrti (obilježja na autoputovima) vrlo često susrećem. Potreba ljudskog duha da svoje bivstovanje, prolaznost tijela zabilježi baš ovdje na zemlji, da ih posjećuje i o njima brine je uistinu golema. Kao da vjerovanje o drugom svijetu, o vječnosti duha nije dovoljno pa nam je potrebna vezanost uz zemlju uz materijalno.
Vezanost uz zemlju. Spaljenu i raseljenu, no koja krije neopisive ljepote.
Visovac!
- Postoje dvije legende o imenu, - rekao je svećenik koji nas je vodio kroz samostan smješten na otoku usred Krke. – Jedna govori da su svećenike Turci vješali po obližnjim stablima gdje su njihova tijela visjela i visjela, pa zato Visovac, a druga legenda kaže kad se otok gleda s obližnjih brda ponekad izgleda kao da visi u zraku. - To su dvije legende, a vi izaberite koju hoćete, - dodaje svećenik vodič.
Sparni ljetni dan iščeznuo je unutar Visovca. Zelenilo i hladna voda Krke koja tu posve smirena tvori jezero prožimaju se s otočićem i mi smo u oazi koja uistinu kao lebdeći brod Petra Pana visi u zraku. Ne uspoređuju ga uzalud s pustinjom Blace na Braču. Na oba mjesta čuje se ona tajanstvena svemirska glazba, koja je nadahnuto svirala u Spilbergovom filmu ‘Susreti treće vrste’. Ne treba usporedbu smatrati banalnom. Vizije se javljaju u raznim vremenima tisućljećima i stoljećima prije, pa zašto ne i kod Spilberga.
Možete zamisliti naraštaje svećenika koji su u tišini i osami kontemplacije, pokušavali svoj duh i um dovesti bliže stvoritelju i njegovim zamislima. Franjevci su iz samostana još u šesnaestom stoljeću odlazili putovima dušobrižništva od Velebita do Cetine, kako piše u prospektu, iako mi se čini da je vodič spominjao i Bosnu, bez obzira na Turke koji su tada vladali tim područjem. Turci su dolazili na Visovac. Uredno ubirali danak, bivali počašćeni, svećenici su ih pratili, a oni bi ih pokatkad pri tom i poubijali. Turci svećenike, naravno.
Uvijek me intrigira napisati komediju ili bar priču s odmakom o ovim našim burnim, vedrim i veselim događajima na “brdovitom Balkanu”, ali me neka unutrašnja samilost prema silnim žrtvama spriječi i ja pišem srceparajuće priče.
Pa ipak taj je dan Visovac, otvoren za turiste, bio vrlo prometan. Mi smo s grupom djece, njihovim nastavnicima i vodičem obilazili sve što je dozvoljeno za razgledanje. Vodiču se pomalo žuri, pomalo mrmlja sebi u bradu, pomalo ga nervira raspršeno stado djece, no ruku na srce i nas su nervirala iako je jedan od evanđelista zabilježio da je Isus rekao: - Pustite malene k meni, tko je protiv njih taj je i protiv mene ili tako nekako. Drugi dio rečenice, priznajem, nije baš tako rečen ali ostao mi je u uhu još iz vremena komunista. No naš ju je pokojni predsjednik dovoljno ponavljao pa sam dodatno utvrdila gradivo. No svi ti ponavljači su manje vrijedni plagijatori. Preuzeli su od kršćanstva ikonografiju, ideje, neki bi rado postali i vlasnici vjere i svega onog što su mislili ili misle da može koristiti, no zaboravili su da postoji i ona transcendentalna dimenzija. Oni od sebe pokušavaju napraviti Bogove, ali dajte molim vas. Vjera ima Boga, pa joj ljudske pogreške previše ne naškode. Ljudsko je tijelo podložno kvarenju. Ni estetska kirurgija mu ne pomaže previše, a s balzamiranjem se u najboljem slučaju završi u muzeju, a niti slučajno u nebeskim visinama.
Gvardijan u trku telefonira s mobitela. Radnici popravljaju ono što je srušeno u vrijeme domovinskog rata, uglavnom od gelera. Neobično je da nijedna granata ili bilo koji drugi eksplozivni projektil nije pao na samostan i crkvu. Sve se zadržalo u krošnjama stabala ili padalo u vodu oko Visovca, a gađali su ih skoro svakodnevno. Kako bi kome od četnika palo na pamet. S Miljevačkog platoa s jedne strane te s brda na drugoj strani.
U ovom se slučaju, za razliku od nekih drugih prilika i neprilika, mirne duše može reći da ima Boga.
Za razliku od one grupe djece, nas su ponudili hladnim pićima, pršutom, sirom, maslinama i kolačima. Sve prvoklasno. Uredno, čisto. Časne izvanredno vode brigu o unutrašnjosti zdanja. Do blagovaone se širio miris prave domaće juhe. Glasovi djece su se izgubili. Jeli smo u tišini i miru. Bilo je ugodno prohladno, skoro pa čovjek poželi ostati, ali mi smo od onih koji u svijet idu, kako kaže Tin Ujević u jednoj svojoj nostalgičnoj pjesmi - sjećanju.
Ustupili su nam barku s motorom, fra T. je sve do u tančine organizirao. Otplovili smo do Roškog slapa. Dan je vruć, Krka je hladna i mami na kupanje, no nema vremena.
Oko jedan sat po najjačem suncu penjemo se u Meštrovićev mauzolej u Otavicama.
- Svi ga tako zovu, - kaže naš vodič, - ali Meštrović ga je gradio kao dio obližnje crkve (zaboravila sam joj ime, nek’ mi bude oprošteno). Prekrasni hladni kamen. Figure evanđelista s popratnim simbolima. - Svi su im prsti stradali od četnika. I pod. Ložili su vatru, da ne govorim kakve smo još gadarije našli. Razbili su dolje (ispod je grobnica) jedan lijes, no nisu imali što odnijeti, jer ono što su tražili nisu našli.
Što su uopće tražili?
Njihovu stranu priče nismo čuli. Sjećanja su još svježa. Stotinama godina dva se naroda nisu mogla složiti. To nije nikakav Balkanski specifikum. Gdje god pogledate samo zahvaljujući strahu ili strogim zakonima, pa čak i tamo gdje je blagostanje, a ono je po mnogim mišljenjima jako važno, vlada napetost među ljudima. Dijelimo se na razne narode, grupe, uvjerenja, vjere, boju kože, oblike očiju, nosa ili usta. Čak smo vremenski različitog stupnja razvoja. Drukčijeg razvoja. Bogovi nam imaju različite simbole. Neki od nas su jednobošci drugi mnogobošci, a neki pak uopće ne vjeruju Boga. Je li to netko namjerno napravio? Srušio kulu babilonsku da se nikad međusobno ne složimo. No, neka me netko ugazi ispod stola. Treba me zaustaviti.
Izlet smo nastavili obašavši izvor opjevane rječice Čikole, i završili s posjetom Drniša. Upozoravaju nas na činjenicu da je u Drnišu crkva zidana na mjestu gdje je nekad bila džamija, te da se vide njeni dijelovi.
Vraćamo se kući. Šutimo. Dirljiv izlet. Govorio je o prošlosti i stradanjima, o pokušajima da se shvati čemu i zašto o prekrasnoj prirodi i onome što je stvorila ljudska ruka o tome da se većina naroda sada nalazi u krčmi, jer radnih mjesta nema, krčma je mjesto gdje se nevolje lijeće alkoholom. Nekoliko dana kasnije u splitskom Getu našla sam grafit Alkoholon kontra politike - forza Jeljcin. Svidio mi se pa sam na tu temu htjela nešto napisati. A onda mi je pao na pamet moj poznanik i ovaj uistinu dirljivi izlet u Krajinu. I to je, nažalost, to.
