…
Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
…
Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
…
Tin Ujević
-Mama, a kako čovjek upozna mamu i tatu onih za koje ćeš se oženiti.
Moj najmlađi sin imao je šest godina kad me to upitao. Vraćali smo se iz posjeta roditeljima i rodbini njegovog pok. oca, tada već dobre dvije godine mrtvog.
-Obično kad je kasno, odgovorila sam.
Zemlja je sjećate se Nedođija i otac mu je bio Nedođijanac. Vrlo sam ga voljela. Kažem to, ne zato, što je odavno mrtav, pa je sad kao o mrtvima sve najbolje… Kažem to jer je to bila prava mladenačka ljubav. U svemu smo zajedno i međusobno uživali. Sjećam se; srce bi mi zaigralo kad bi ga na ulici ugledala kako mi prilazi i smije se.
Mirisao je na divlji limun. Još sa ugodom pamtim taj miris. Pamtim još jedan miris i kad ga osjetim u zraku noge mi zaklecaju i čini mi se da ću se onesvijestiti. Na sam dan sprovoda, ne znam zašto, vjerojatno neki običaj, mrtvački je sanduk bio otvoren, jedan od njegove brače, nedođijanaca, činio me da ga poljubim.
Moj mrtvi muž (ne znam jeste gledali film: 'Mrtva nevjesta' ili tako nekako- crtić, pogledajte svakako. Odličan je.) bio je potpuno hladan. Mirisao je na neku jeftinu vodicu poslije brijanja. Nešto, nažalost, 'užasno nezaboravno'.
Ne znam zašto ovo pišem.
Jer je vezano uz Nedođiju. Vjenčanje sa bacanjem jabuke preko kuće ili tako nešto, I hrvatskom zastavom koju su nosili na čelu kolone usprkos zabranama i uvijek prisutnom strahu od moguće, neočekivane, pojave policije ili nekih drugih neprilika.
Ne znam prometuje li još uvijek vlak od Ploča prema Bosni ili je nestao u vihoru posljednjeg rata, ali postoji tunel koji je dijelio Dalmaciju od Hercegovine, zemlje koju ću odsada zvati Nedođija, jer je ona za mene, uistinu, nestvarno maglovito neuhvatljivo još uvijek, još uvijek …potpuno snovito neuhvatljiva. Taj je tunel nakon Dalmacije izlazio na neku drugu stranu svijeta. Ali nije bio problem u Nedođiji. Problem je bio u meni. I još je.
I nije, netko je u komentaru napisao da sluti zlu svekrvu, ne nije … Svekrva nije bila zla. Bila je to dobra žena, čestita je to obitelj, nema ništa od one čuvene današnje predođbe o nedođijancima, o našima i njihovima, u toj obitelj. Ne na taj način: a joj ti nedođijanci. To obitelj moga muža nije bila. Nisu se agresivno snalazili u životu kao današnji ( naravno opet ne svi) Opet kažem nije problem bio u njima.
Ja se tu nisam nalazila ni snalazila. Meni su oni bili strani. Govorili su jezikom koji je sličio na hrvatski, ali mu smisao nisam mogla kužiti. Kao da sam i sama stranac. Najveći stranac samoj sebi. Upetljavali su me u paučinu riječi koje su , svaka pojedinačno, nešto značile, ali zajedno u rečenici stvarale su nešto nerazumljivo. Kao poslovice ili izrazi stranog jezika koje lokalno stanovništvo kuži, a mi stranci ne. Tzv fraze. Znate kako amerikanci imaju one svoje 'složenice' tipa 'peta baza' kod američkog nogometa. Oni odmah znaju o čemu se tu radi, a oni koji ne znaju pravila igre ne razumiju Boga tebe.
Napunjena tabletama za smirenje i tabletama protiv glavobolje nisam sudjelovala u razgovorima. Uvijek se pitam gdje mi je bio humor. Gdje sam ga skrivala?
Jer, muža sam nasmijavala. Činio bi me da ih imitiram. Ono njihovo: Jadnaaa, govorili bi i vrtili bi glavama. Pa duge stanke u razgovoru. Pa svako malo: Ja! Duge šutnje i onda netko kaže: Ja! Onda drugi kaže:Ja! Pa onda opet: Ja!Ja! Nije imenica, i ne znaći prvo lice jednine, više kao neki uzvik. Ali činilo se da se oni vrlo dobro razumiju. Samo ja ništa nisam shvaćala. Dvadeset sam godina odlazila u Nedođiju. Govorilo se iksan, a ja sam cijelo vrijeme mislila da se tu radi o ljudima, a zapravo se govorilo o 'blagu' o životinjama, eto koliko sam sudjelovala u mudrim mislima i uzvicima.
Pa poslovice i prispodobe. Trebalo je to odgonetnuti. Biblija je ništa prema tim zagonetkama.
Uvijek neka težina. I uvijek dobar razlog za životne teškoće. Za njih se kaže: jedan sin je bio u partizanima, drugi u ustašama, a jedan svećenik.
Bože moj na što sam ja njima sličila!?
I danas. Nedođija me potpuno izbezumljuje. Ponekad ih branim. Pa nije njima lako, kažem. Težak je to život. Uvijek u nemilosti. U Bosni i Hercegovini od tri naroda oni su najgore prolazili. Branim ih, branim ih, a onda me naljute: Agresivni su, izigravaju zakon, povijest počinje od njih. Pogledajte Bandića. Prototip onog što me dovodi do potpune ljutnje.
A moj pok. muž. Onaj drugi tip nedođijanca. Mekan, dobrog srca drugim riječima potpuno blesavo nesposoban izboriti se za bilo što osim što je strukom postizao.
I djeca potpuno ista. Da su bar malo potegla onog nečeg prodornijeg i agresivnijeg. Nema, nema… nisu nedođijanci, nažalost kažem.
Daj se odluči govore mi prijatelji.
Voliš li ih ILI ih ne voliš? (ne odnosi se na djecu. Njih naravno vrlo volim) Pri tom misle na nedođijance.
Ne znam što reći, pa odgovorim ILI.
Post je objavljen 21.09.2007. u 19:40 sati.