Noć je bila sparna. Jedna od njenih besanih noći kojima zapravo nije znala razlog.
Ujutro je pala kiša. Bilo je malo svježije. U kolima na putu do posla odjednom je rekao:
- Zašto ne bi pošla sa mnom u Rim?
Bila je iznenađena i obradovana. Radosti su kod nje bile nekako presahle. Svaki dan je sličio na onaj od jučer, a ni sutradan nije očekivala ništa novo. Umor i dosada svakodnevnice uvukla se u nju polako i uporno.
Tu večer razmišljala je o tome, slušajući ga dok je govorio o putu kojeg bi mogli podijeliti na poslovni i onaj neobvezni dio.
- Vidjet ćeš, svidjet će ti se. Fulvija te želi upoznati... Žive izvrsno. Mario je jako sposoban.
Nije ga skoro ni slušala. Što za nju znače ti nepoznati ljudi? Bar ne kao razlog puta.
- Ne znam zašto već dosad nisi odlazila na putovanja sa mnom. Uostalom ti se sjećaš...
Da, ona se sjećala. Rim je bio grad u kojem se život odvijao nekom puninom. Naročito onaj ljetni noćni Rim, koji kao da nije spavao. Ulice i trgovi su ispunjeni svijetom koji se okuplja oko grupa pjevača, prodavača egzotičnih mirisa, Arapa koji su svoje haljine slagali po kamenim pločama Piazze Navone i sve to u nekom ozračju koje je čovjeka činilo opuštenim i pomalo nestvarnim.
Velebne građevine za razliku od života koji se odvijao noću, ostavile su je neispunjenom.
U crkvi Svetog Petra nije našla vjeru ni čovjeka. Ljudi su odozgo s kupole sličili na mrave i izgledali su joj potpuno nevažni. Ako ima Boga i ako ih promatra, pomislila je tada, onda je potpuno jasno da mora biti ravnodušan nad sudbinom čovjeka tako malog, izgubljenog među tim zidovima i u prostranstvu crkve i trga.
Vjera je tu sličila na robnu kuću u kojoj se moglo kupiti svega i svačega i gdje je njena prava svrha odavno zaboravljena.
Bila je sad već sigurna. Poći će s njim i potražiti ponovo u sebi te osjećaje i dojmove. Vratit će se ne radi Rima, nego zbog sebe, one sebe koje je u prošlom vremenu izgubila.
Jer, usprkos ravnodušnosti i nedostatku želje činilo joj se ponekad, kad bi imala hrabrosti razbiti okove obveza i sivila svakodnevnice da bi se moglo dogoditi nešto... neka slutnja nečeg novog...
- Hoćeš li da vodimo djecu?
Ne, djecu neće voditi. Želi ponovo biti sama s njim.
Otputovali su zrakoplovom. Mirko, već naviknut, je mirnije primio strojnicama naoružane policajce obučene paradno u nekoj napetoj atmosferi Fiumićina. Čak i rimski prijatelj s uniformiranim vozačem, koji je ispitujući promatrao prolaznike, djelovalo je uznemireno. A možda su joj se brzi pokreti i živahnost uvijek na rubu izvještačenosti, što je kod Talijana uvijek imala dojam, ovaj put činili ipak pretjerani.
Mario je bio upravo odbojno zgodan. Tiši ipak od Fulvije, čiju je ružnoću i afektiranost savršeno dobro prekrivala besprijekorna dotjeranost. Obučeni lagano ljetno u onim posebnim talijanskim materijalima koje je ona neprekidno ispravljala glačajući ih, dok su ih oni nosili nemarno zgužvane, kakvi su i inače trebali biti.
Kuća je odisala svježinom i bila je ispunjena zelenilom. Kupaonicom je dominiralo ukrasno bilje, neka vrsta njoj nepoznate penjačice. Kroz prostore je strujala mirišljiva prozračnost bogatstva i ukusa, u kojoj se nakon prve napetosti nepoznatog počela osjećati ugodno.
Sjedila je opuštena u širokom naslonjaču poluprazne dnevne sobe i pila hladni dry martini. Sve je djelovalo prostrano i neopterečujuće zahvaljujući baš samo nužnom, lijepo oblikovanom namještaju.
Na svoj tihi način pokušavala je sudjelovati i Fulvija joj je pokazala da joj se svidjela.
Lijepo je tu bez sumnje, ali... ne bi znala reći zašto joj se odjednom učinilo da sudjeluje u dobro režiranoj predstavi, gdje su uloge savršeno podijeljene, a i sami glumci postižu vrhunske kreacije. Možda zato što je sve izgledalo presavršeno da bi moglo biti istinito. Ona i Fulvija sjedeći i ispijajući piće. Mario i Mirko udubljeni u razgovor. Pa zatim djeca, nakon što su dovedena iz liceja. Djevojčica u svijetloplavoj pregačici i dječak s velikom farfalom, oboje u uniformi škole, uklapali su se u sliku kojoj nije bio potreban više ni jedan potez kistom. Kao da je nedostajalo malo napetosti, malo brzine ili povišenog tona.
Kao crkva Svetog Petra svedena na prostor obitelji, pomislila je odjednom.
Bilo je u svemu nešto neodređeno, nešto što je mučilo. Fulvijini kratki pogledi i nekako puni strepnje upućeni Mariu i Mirku... Slutnja neke tajne, koji je Fulvija pokušavala sakriti ili čak možda skrivajući zapravo joj reći. Biti častan i ne izdati tajnu, ali opet tu tajnu nekako naslutiti da ne opterećuju samo nju. Fulvijina igra učinila ju je podozrivom.
Uvečer su na njihovu želju, ili možda prije na njen nagovor prošetali starim stazama. Sve je još uvijek bilo tu.
Piazza Navone sa šarenilom prodavača i mirisom marihuane.
- Zašto misliš da je marihuana? pitao ju je svojevremeno Mirko.
- Miriše baš tako, odgovorila je, djetinjasto tvrdoglava sa željom da se tada i sama pridruži hipijima.
Bili su mladi i željni jedan drugog. Sve te šetnje noćnim Rimom bile su samo predigra ljubavi koju su vodili na škripećim krevetima jeftinog pansiona.
I sada ponovo oslobođene uspomene probudile su u njoj želju za Mirkom. Dva koraka ispred nje i Fulvije hodao je s Mariom. Govorili su nešto vrlo tiho. Izgledalo je kao da nema više veze s poslom. Mario je ovako odostrag izgledao nekako ženskasto. Njegova lijepa glava neprekidno podignuta prema Mirku, znatno višem od njega, pa ruka koja svako malo takne Mirkovu ruku...
- Gluposti, pomislila je. Što mi je?
Provukla se naprijed uhvativši Mirka za ruku. Nije li se trgnuo iznenađen? Pogledao ju je odsutno, a onda se nasmijao zagrlivši je.
I Fulvija se nasmijala, a nju je ponovo obuzela sumnja da svi skupa kriju nešto što bi ona ipak trebala znati.
Hodala je dalje stisnuta uz Mirka, a u njoj je rasla napetost. I što joj se odavno nije dogodilo htjela se vratiti kući i odspavati noć u njegovom zagrljaju. Bila je sigurna da istu želju osjeća u njemu, iako je još uvijek bio zauzet Mariom koji ga je neprekidno nešto pitao odvlačeći ga naprijed i ona je odjednom bila svjesna neke igre, koja ih je omatala isprepličući njihova htjenja i strasti.
Prepadnuta, htjela se otrgnuti, ali ju je Mirkova ruka držala čvrsto, vodeći je u neku bizarnu atmosferu polumračnim ulicama iz čijih su kuća u rimsku noć izlazili muškarci i žene, odlučni da dožive pustolovinu.
Zastajkivali su u još otvorenim malim barovima. Na trgu kod crkve Santa Maria di Trastevere, pojeli su sladoled sjedeći na stepenicama neke fontane i slušajući već ostarjele hipije u nekoj ekstatičnoj melodiji, čije je tonove mutno prepoznavala. Svi već dobro pri piću. Fulvia se vrtila oko njih kao majstor nekog tajnog obreda. Osjećala je njen ugodno nametljivi miris, ali Fulvia je bila izvan mreže. Unutra su se nalazili Mario, Mirko i ona privlačeći se i upijajući jedan drugoga. Na trenutke je željela pobjeći, ali bilo je to sve rjeđe.
Želja za Mirkom joj je mutila razum pretvarajući je u ženku spremnu da ga primi i zarobi u sebi zajedno s Marievom rukom na njegovoj mišici. U dnu nje jedan daleki dio sačuvane svijesti govorio joj je da se zaustavi okrene i ode daleko, ali bilo je već kasno.
Kasnije, ležeći na podu sobe, nije više bilo ni tog ostatka svijesti. Prepustila se njegovim rukama, poljupcima i sama sudjelujući u nečem novom i nepoznatom.
Zaspao je na podu. Stavila mu je jastuk pod glavu i pokrila ga, dok se on namještao mrmljajući, i milujući još u nekoj sporoj, zaostaloj kretnji njene grudi.
Stajala je zatim trenutak kraj prozora sobe, promatrajući gusto granje vrta okupano mjesečinom. U mraku je, tiho da ga ne probudi, iz torbe iskopala cigarete i izišla u hodnik oprezno zatvarajući vrata.
Prošla je kroz polumrak dnevne sobe ne zaustavljajući se kod pognute figure Maria, koji je sjedio u fotelji zabivši glavu u ruke, skoro okamenjen.
Na terasi je tiho sjela do Fulvije, koja je pušila bez riječi. Žar njene cigarete je u tami opisivao vrlo spori put. Žustrost Fulvijinih pokreta kao da je izčezla.
Noć je bila mirna. Lagani povjetarac micao je lišće u tamne i svijetle strane, stvarajući pri tom sjene na zidu.
Odjednom, pomisao koja je u nju cijelo vrijeme pokušavala prodrijeti, zgrabila ju je poput hladnog vala i prekinula dah.
Sad je znala. Okrenula se prema Fulviji s namjerom da ju upita.., ali nije rekla ništa.
Mjesečev sjaj jasno je otkrio njemu bol uplakanog Fulvijinog lica.
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra