odmak
srijeda, 26.09.2007.
* PUTOVANJE U RIM
Noć je bila sparna. Jedna od njenih besanih noći kojima zapravo nije znala razlog.
Ujutro je pala kiša. Bilo je malo svježije. U kolima na putu do posla odjednom je rekao:
- Zašto ne bi pošla sa mnom u Rim?
Bila je iznenađena i obradovana. Radosti su kod nje bile nekako presahle. Svaki dan je sličio na onaj od jučer, a ni sutradan nije očekivala ništa novo. Umor i dosada svakodnevnice uvukla se u nju polako i uporno.
Tu večer razmišljala je o tome, slušajući ga dok je govorio o putu kojeg bi mogli podijeliti na poslovni i onaj neobvezni dio.
- Vidjet ćeš, svidjet će ti se. Fulvija te želi upoznati... Žive izvrsno. Mario je jako sposoban.
Nije ga skoro ni slušala. Što za nju znače ti nepoznati ljudi? Bar ne kao razlog puta.
- Ne znam zašto već dosad nisi odlazila na putovanja sa mnom. Uostalom ti se sjećaš...
Da, ona se sjećala. Rim je bio grad u kojem se život odvijao nekom puninom. Naročito onaj ljetni noćni Rim, koji kao da nije spavao. Ulice i trgovi su ispunjeni svijetom koji se okuplja oko grupa pjevača, prodavača egzotičnih mirisa, Arapa koji su svoje haljine slagali po kamenim pločama Piazze Navone i sve to u nekom ozračju koje je čovjeka činilo opuštenim i pomalo nestvarnim.
Velebne građevine za razliku od života koji se odvijao noću, ostavile su je neispunjenom.
U crkvi Svetog Petra nije našla vjeru ni čovjeka. Ljudi su odozgo s kupole sličili na mrave i izgledali su joj potpuno nevažni. Ako ima Boga i ako ih promatra, pomislila je tada, onda je potpuno jasno da mora biti ravnodušan nad sudbinom čovjeka tako malog, izgubljenog među tim zidovima i u prostranstvu crkve i trga.
Vjera je tu sličila na robnu kuću u kojoj se moglo kupiti svega i svačega i gdje je njena prava svrha odavno zaboravljena.
Bila je sad već sigurna. Poći će s njim i potražiti ponovo u sebi te osjećaje i dojmove. Vratit će se ne radi Rima, nego zbog sebe, one sebe koje je u prošlom vremenu izgubila.
Jer, usprkos ravnodušnosti i nedostatku želje činilo joj se ponekad, kad bi imala hrabrosti razbiti okove obveza i sivila svakodnevnice da bi se moglo dogoditi nešto... neka slutnja nečeg novog...
- Hoćeš li da vodimo djecu?
Ne, djecu neće voditi. Želi ponovo biti sama s njim.
Otputovali su zrakoplovom. Mirko, već naviknut, je mirnije primio strojnicama naoružane policajce obučene paradno u nekoj napetoj atmosferi Fiumićina. Čak i rimski prijatelj s uniformiranim vozačem, koji je ispitujući promatrao prolaznike, djelovalo je uznemireno. A možda su joj se brzi pokreti i živahnost uvijek na rubu izvještačenosti, što je kod Talijana uvijek imala dojam, ovaj put činili ipak pretjerani.
Mario je bio upravo odbojno zgodan. Tiši ipak od Fulvije, čiju je ružnoću i afektiranost savršeno dobro prekrivala besprijekorna dotjeranost. Obučeni lagano ljetno u onim posebnim talijanskim materijalima koje je ona neprekidno ispravljala glačajući ih, dok su ih oni nosili nemarno zgužvane, kakvi su i inače trebali biti.
Kuća je odisala svježinom i bila je ispunjena zelenilom. Kupaonicom je dominiralo ukrasno bilje, neka vrsta njoj nepoznate penjačice. Kroz prostore je strujala mirišljiva prozračnost bogatstva i ukusa, u kojoj se nakon prve napetosti nepoznatog počela osjećati ugodno.
Sjedila je opuštena u širokom naslonjaču poluprazne dnevne sobe i pila hladni dry martini. Sve je djelovalo prostrano i neopterečujuće zahvaljujući baš samo nužnom, lijepo oblikovanom namještaju.
Na svoj tihi način pokušavala je sudjelovati i Fulvija joj je pokazala da joj se svidjela.
Lijepo je tu bez sumnje, ali... ne bi znala reći zašto joj se odjednom učinilo da sudjeluje u dobro režiranoj predstavi, gdje su uloge savršeno podijeljene, a i sami glumci postižu vrhunske kreacije. Možda zato što je sve izgledalo presavršeno da bi moglo biti istinito. Ona i Fulvija sjedeći i ispijajući piće. Mario i Mirko udubljeni u razgovor. Pa zatim djeca, nakon što su dovedena iz liceja. Djevojčica u svijetloplavoj pregačici i dječak s velikom farfalom, oboje u uniformi škole, uklapali su se u sliku kojoj nije bio potreban više ni jedan potez kistom. Kao da je nedostajalo malo napetosti, malo brzine ili povišenog tona.
Kao crkva Svetog Petra svedena na prostor obitelji, pomislila je odjednom.
Bilo je u svemu nešto neodređeno, nešto što je mučilo. Fulvijini kratki pogledi i nekako puni strepnje upućeni Mariu i Mirku... Slutnja neke tajne, koji je Fulvija pokušavala sakriti ili čak možda skrivajući zapravo joj reći. Biti častan i ne izdati tajnu, ali opet tu tajnu nekako naslutiti da ne opterećuju samo nju. Fulvijina igra učinila ju je podozrivom.
Uvečer su na njihovu želju, ili možda prije na njen nagovor prošetali starim stazama. Sve je još uvijek bilo tu.
Piazza Navone sa šarenilom prodavača i mirisom marihuane.
- Zašto misliš da je marihuana? pitao ju je svojevremeno Mirko.
- Miriše baš tako, odgovorila je, djetinjasto tvrdoglava sa željom da se tada i sama pridruži hipijima.
Bili su mladi i željni jedan drugog. Sve te šetnje noćnim Rimom bile su samo predigra ljubavi koju su vodili na škripećim krevetima jeftinog pansiona.
I sada ponovo oslobođene uspomene probudile su u njoj želju za Mirkom. Dva koraka ispred nje i Fulvije hodao je s Mariom. Govorili su nešto vrlo tiho. Izgledalo je kao da nema više veze s poslom. Mario je ovako odostrag izgledao nekako ženskasto. Njegova lijepa glava neprekidno podignuta prema Mirku, znatno višem od njega, pa ruka koja svako malo takne Mirkovu ruku...
- Gluposti, pomislila je. Što mi je?
Provukla se naprijed uhvativši Mirka za ruku. Nije li se trgnuo iznenađen? Pogledao ju je odsutno, a onda se nasmijao zagrlivši je.
I Fulvija se nasmijala, a nju je ponovo obuzela sumnja da svi skupa kriju nešto što bi ona ipak trebala znati.
Hodala je dalje stisnuta uz Mirka, a u njoj je rasla napetost. I što joj se odavno nije dogodilo htjela se vratiti kući i odspavati noć u njegovom zagrljaju. Bila je sigurna da istu želju osjeća u njemu, iako je još uvijek bio zauzet Mariom koji ga je neprekidno nešto pitao odvlačeći ga naprijed i ona je odjednom bila svjesna neke igre, koja ih je omatala isprepličući njihova htjenja i strasti.
Prepadnuta, htjela se otrgnuti, ali ju je Mirkova ruka držala čvrsto, vodeći je u neku bizarnu atmosferu polumračnim ulicama iz čijih su kuća u rimsku noć izlazili muškarci i žene, odlučni da dožive pustolovinu.
Zastajkivali su u još otvorenim malim barovima. Na trgu kod crkve Santa Maria di Trastevere, pojeli su sladoled sjedeći na stepenicama neke fontane i slušajući već ostarjele hipije u nekoj ekstatičnoj melodiji, čije je tonove mutno prepoznavala. Svi već dobro pri piću. Fulvia se vrtila oko njih kao majstor nekog tajnog obreda. Osjećala je njen ugodno nametljivi miris, ali Fulvia je bila izvan mreže. Unutra su se nalazili Mario, Mirko i ona privlačeći se i upijajući jedan drugoga. Na trenutke je željela pobjeći, ali bilo je to sve rjeđe.
Želja za Mirkom joj je mutila razum pretvarajući je u ženku spremnu da ga primi i zarobi u sebi zajedno s Marievom rukom na njegovoj mišici. U dnu nje jedan daleki dio sačuvane svijesti govorio joj je da se zaustavi okrene i ode daleko, ali bilo je već kasno.
Kasnije, ležeći na podu sobe, nije više bilo ni tog ostatka svijesti. Prepustila se njegovim rukama, poljupcima i sama sudjelujući u nečem novom i nepoznatom.
Zaspao je na podu. Stavila mu je jastuk pod glavu i pokrila ga, dok se on namještao mrmljajući, i milujući još u nekoj sporoj, zaostaloj kretnji njene grudi.
Stajala je zatim trenutak kraj prozora sobe, promatrajući gusto granje vrta okupano mjesečinom. U mraku je, tiho da ga ne probudi, iz torbe iskopala cigarete i izišla u hodnik oprezno zatvarajući vrata.
Prošla je kroz polumrak dnevne sobe ne zaustavljajući se kod pognute figure Maria, koji je sjedio u fotelji zabivši glavu u ruke, skoro okamenjen.
Na terasi je tiho sjela do Fulvije, koja je pušila bez riječi. Žar njene cigarete je u tami opisivao vrlo spori put. Žustrost Fulvijinih pokreta kao da je izčezla.
Noć je bila mirna. Lagani povjetarac micao je lišće u tamne i svijetle strane, stvarajući pri tom sjene na zidu.
Odjednom, pomisao koja je u nju cijelo vrijeme pokušavala prodrijeti, zgrabila ju je poput hladnog vala i prekinula dah.
Sad je znala. Okrenula se prema Fulviji s namjerom da ju upita.., ali nije rekla ništa.
Mjesečev sjaj jasno je otkrio njemu bol uplakanog Fulvijinog lica.
