- Dođi!
Glas mu je bio promukao, na onaj poznati način kad ju je želio imati. Bilo gdje, u autu, na osamljenoj plaži, u mraku kino dvorane, naročito nakon što bi susrela ljude koji su joj poklanjali pažnju. Čak i onda dok je čitala ili gledala predstavu, uvijek kad ju je zaokupljalo nešto drugo a ne on.
Sad u mraku vlažne hotelske sobe više nije bilo natrag.
Mutno more kanala mrtvo udara o drvene stupove, odbija se od pragova kuće, vraća se natrag vaporetu čije zvukove čuje.
Kretnje su se vratile zatvorenoj staklenoj kutiji u kojoj pada snijeg bez zvuka i nade da će ikad izići vani. Izazvani pokret zaustavlja se mrtvo. Kao neizgovorena riječ, jecaj koji neće probiti tišinu.
Ruka na njenom ramenu leži uporno, bez sumnje.
Možda bi koža morala znati. Krv, koja teče, zna. Mora znati.
Vjekovima prije, otrgnuta iz svojih močvara i šuma, otvarala je stražnja vrata palače i puštala gospođinog ljubavnika. Otrov koji su usuli u gospodarevu čašu nije bila njena stvar.
Šume su dovukli zajedno s njom. Nijemi pogledi galiota gledali su tupo.
Život je samo činio krug sve do ovog trena.
Riječi ovdje nemaju zvuka. Čuvar rijeke Had prolazi šutke, okružen tišinom i neumitnošću.
Kad bi ruka na njenom ramenu znala, prenijela bi vijest dalje uobličivši je u ljubav.
Ljubav!?
Dok su još bile šume, dok je još bilo neba, dok se u vidokrugu nije naslućivao kraj, bile su samo slutnje i čežnje. Nije bilo ljubavi.
Nije bilo ljubavi. Davno pred tisuću godina uhvaćena je i uvučena u igru. Još uvijek
spava. Nesvjesna. Još nije kucnuo čas. Sve je ovo već doživjela. Sve je samo ponavljanje. Uske stepenice i vlažne sobe iza kuhinje. Strah od gospodarove pohotne ruke na njenom tijelu.
Pjesma agresivnih polugolih u kožu obučenih motorista na drugom kraju vaporeta pokušava je uvući u svoj krug. Pjesma se odbija od zidove olovne kupole.
Nikad nitko nije uspio pobjeći.
Podanici skupljeni na trgu samo su utvare. Sjene, misli i siječanja uobličena u tijela. Ruka prolazi kroz ništa. Ničeg nema. Gomila lažnog zlata i plutajući mrtvački sanduci su jedini mogući kraj. Suze i bol i čežnja, otrov u čaši, bodež u leđima.
Mrtvo tijelo zavijeno u ogrtač krišom prebačeno u gondolu u noći bez mjeseca dok je luč pozornika bila daleko, na drugom kraju, odlazeća.
Davno djetinjstvo, tisućljetno, bezazleno, znatiželjno. Dječaci su se gurkali smijući se. Kidali su zmijama glave i vješali ih oko vrata. Namještali ih puteljcima kad su djevojke prolazile.
Što je ostalo od njihove smjelosti? Smjeh i zlato opljačkano nakon gusarskih prepada? Potopljeni jedrenjaci?
Zarobljenike nisu nikad dovodili. Blata i močvare bilo je premalo ili previše i za njih.
Nešto nevidljivo, nepoznato, pa ipak sluteće šeta vremenom. Uvijek istim morima, istim ljudima, istim strahovima.
I ruka na njenom ramenu pripada uvijek istom gospodaru.
Post je objavljen 30.09.2007. u 22:33 sati.