Miris jasmina vratio ju je u Hercegovinu, u one davne godine kad su joj oči bile bezazlene, a ravna duga kosa sapeta u konjski rep.
Stražar, ukočena držanja, promatrao ju je. Upozoren je da pazi. Zatvorski psiholog mu je rekao:
“ Pokušala se je ubiti.”
S psihijatrije su je ponovo vratili u zatvor, iako još nije bilo sigurno gdje pripada. Stražar je, na svoj jednostavan brđanski način mislio: da je u mojoj moći, pustio bih je da umre.
Miris jasmina!? Zašto su tada uopće išli u Mostar, razmišljala je. Možda na neki izlet? Tko će se toga uopće sjetiti? On je došao drugim vlakom, a ona se odvojila od razreda. Usna mu je, nekad u djetinjstvu, bila rasječena, i sad je ostao malen ožiljak, koji je ona oprezno dirala prstima.
“Volim te.”
“I ja tebe.”
“I čekat ćeš me?”
Čekali su se. Njegov studij ekonomije, njegova vojska i njezin studij medicine. Bilo je to dugo čekanje, ali znala je da je baš on onaj jedini i pravi.
Jasmin je urastao preko zatvorskog zida i ispunjao dvorište jakim mirisom.
“Moraš imati povjerenja u ljude”, učili su je otac i majka.
Kuća je bila otvorena svemu i svakome.
Ručali bi zajedno s onima koji su čekali. Stajali bi strpljivo dok doktor popije svoju čašu bevande, uzme svoju liječničku torbu i ode njihovim bolesnicima.
Majka bi ga pratila pogledom. Smijala se tiho i slušala pažljivo ono o čemu joj je pričao, a on je ugađao svakoj njenoj želji. Riječi su među njima bile suvišne.
Otac s dobrotom koju su cijenili i humorom radi kojeg su rado s njim bivali, a koji je činio da se i bolesti podnose lakše.
“Iskrenost biva uvijek primijećena i uvijek uzvraćena iskrenošću”, govorio bi.
Te davne godine u Mostaru miris jasmina preplavio je ulice. Pokušavala se sačuvati za kasnije, iako je bila željna njegova ožiljka na usni i ruku koje su joj svlačile košulju i htjele uhvatiti njene grudi.
“Volim te”, šaptao je.
Ona je pred sobom vidjela život sličan životu svoje majke i oca; sitna ruganja za doručkom, tih smjeh i šaputanja koju je noću znala slušati iz njihove sobe.
Vrijeme šetnje je prošlo. Stražar je sporo zatvarao ćeliju. Da se njega pitalo...
- Opet jedna love story, ali ovaj put monstruoznog kraja -, pisale su provincijske novine utiskujući njeno ime masnim slovima.
Pitali su je tih dana svega i svašta. No više ništa nije mogla ni znala reći.
Oca su, premda je ona odavno s dvojicom kolega održavala medicinsku službu u mjestu, i dalje zvali u kućne posjete. Nisu ga zaboravili. Vjerovali su mu.
-Kad stari doktor postavi dijagnozu.., govorili su.
S godinama nije izgubio ništa od svoje životnosti. Učio ju je strpljenju, dobroti i ljubavi za posao.
S vremenom mještani su se navikli da će se i ona dizati s ručka. Da je mogla čitati njihove misli, znala bi da je vole i da joj u općoj uroti pokušavaju sakriti ono što bi je sigurno smrtno pozlijedilo.
A da su je malo učili sumnjičavosti, možda bi znala da govore o njemu.
- On koristi svaki službeni put da bude s njom.
- Zašto joj nitko ne otvori oči..?
Te večeri vratila se dan ranije sa simpozija. Bilo je kasno da ode po djecu u oca i majke. Noć je bila vedra i umor skupljen tih dan iščeznuo je pred neodređenim sjećanjima na slične mladalačke noći.
Otvorila je vrata stana i čula prigušen smjeh, pa šutnju. U prvi tren se i sama nasmijala. kao da se vratila u djetinjstvo. U očevu i majčinu kuću. Zar oni nisu baš ovako, baš ovako...
U sudnicu nisu mogli stati svi oni koji su došli privučeni znatiželjom, sažaljenjem, jezovitošću zločina, a svi više manje s nevjericom da je takvo što uopće moguće.
Ona nije primjećivala nikoga.
Tužilac je pitao: - Jeste li dana petog srpnja tisuću devetsto sedamdesete godine bili u službi?
- Da, bio sam u službi.
- Možete li nam ispričati što se dogodilo?
- Sjedili smo kolega i ja. Igrali smo šah. Već smo napola spavali. Nismo očekivali...
Netko je utrčao. - Gori kuća doktora Bavčevića, vikao je. Uključio sam uzbunu. Skupili smo se brzo i za tren bili tamo. Plamen je već bio golem... Dječaka je netko držao u naručju. Čuo sam kako govore da je stari doktor otišao po djevojčicu. Vratio se kašljući. Dodao je nekome malu, koja je plakala. Ona.., pogledao je okrivljenicu i sve su se glave u sudnici okrenule za njegovim pogledom, - stajala je nepokretna. To me čudilo.., ali tko je mogao misliti... Žurio sam uključiti vodu. Stari se doktor vratio u kuću. Vikali smo: Ne ulazite, ali on je odvratio: Moja žena je unutra. Tren prije nego je ušao zastao je i pogledao svoju kćer... Nije više izišao... Bilo je strašno... U općoj panici... kad smo ugasili požar i kad smo ih našli... On uopće nije stigao do svoje žene. Ležao je pritisnut gredom na vratima sobe, a ona nije niti izišla iz kreveta.
U sudnici je vladala tišina.
Netko je dodao: - Sama je došla i rekla: Ja sam zapalila kuću, ali nikad nije objasnila zašto.
Što im je uopće mogla reći?
Morala bi govoriti o ocu čije je brkove kao dijete potezala, dok se on radostan smijao. Morala bi objašnjavati njegove široke zamahe i šume kojima su se šetali. Kako je mogla razjasniti tihi smjeh povjerenja i ljubavi i sva ona beskrajna učenja o potrebi vjerovanja drugima...
Zatvorski stražar izišao je na ulicu. Pogledao je u nebo, svijetlo plavo i bez i jednog oblačka i duboko udahnuo zrak proljetnog dana.
Miris jasmina nije ga podsjetio ni na što.
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.

skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra