odmak
petak, 05.10.2007.
VRATITI KRUHOM
Miris jasmina vratio ju je u Hercegovinu, u one davne godine kad su joj oči bile bezazlene, a ravna duga kosa sapeta u konjski rep.
Stražar, ukočena držanja, promatrao ju je. Upozoren je da pazi. Zatvorski psiholog mu je rekao:
“ Pokušala se je ubiti.”
S psihijatrije su je ponovo vratili u zatvor, iako još nije bilo sigurno gdje pripada. Stražar je, na svoj jednostavan brđanski način mislio: da je u mojoj moći, pustio bih je da umre.
Miris jasmina!? Zašto su tada uopće išli u Mostar, razmišljala je. Možda na neki izlet? Tko će se toga uopće sjetiti? On je došao drugim vlakom, a ona se odvojila od razreda. Usna mu je, nekad u djetinjstvu, bila rasječena, i sad je ostao malen ožiljak, koji je ona oprezno dirala prstima.
“Volim te.”
“I ja tebe.”
“I čekat ćeš me?”
Čekali su se. Njegov studij ekonomije, njegova vojska i njezin studij medicine. Bilo je to dugo čekanje, ali znala je da je baš on onaj jedini i pravi.
Jasmin je urastao preko zatvorskog zida i ispunjao dvorište jakim mirisom.
“Moraš imati povjerenja u ljude”, učili su je otac i majka.
Kuća je bila otvorena svemu i svakome.
Ručali bi zajedno s onima koji su čekali. Stajali bi strpljivo dok doktor popije svoju čašu bevande, uzme svoju liječničku torbu i ode njihovim bolesnicima.
Majka bi ga pratila pogledom. Smijala se tiho i slušala pažljivo ono o čemu joj je pričao, a on je ugađao svakoj njenoj želji. Riječi su među njima bile suvišne.
Otac s dobrotom koju su cijenili i humorom radi kojeg su rado s njim bivali, a koji je činio da se i bolesti podnose lakše.
“Iskrenost biva uvijek primijećena i uvijek uzvraćena iskrenošću”, govorio bi.
Te davne godine u Mostaru miris jasmina preplavio je ulice. Pokušavala se sačuvati za kasnije, iako je bila željna njegova ožiljka na usni i ruku koje su joj svlačile košulju i htjele uhvatiti njene grudi.
“Volim te”, šaptao je.
Ona je pred sobom vidjela život sličan životu svoje majke i oca; sitna ruganja za doručkom, tih smjeh i šaputanja koju je noću znala slušati iz njihove sobe.
Vrijeme šetnje je prošlo. Stražar je sporo zatvarao ćeliju. Da se njega pitalo...
- Opet jedna love story, ali ovaj put monstruoznog kraja -, pisale su provincijske novine utiskujući njeno ime masnim slovima.
Pitali su je tih dana svega i svašta. No više ništa nije mogla ni znala reći.
Oca su, premda je ona odavno s dvojicom kolega održavala medicinsku službu u mjestu, i dalje zvali u kućne posjete. Nisu ga zaboravili. Vjerovali su mu.
-Kad stari doktor postavi dijagnozu.., govorili su.
S godinama nije izgubio ništa od svoje životnosti. Učio ju je strpljenju, dobroti i ljubavi za posao.
S vremenom mještani su se navikli da će se i ona dizati s ručka. Da je mogla čitati njihove misli, znala bi da je vole i da joj u općoj uroti pokušavaju sakriti ono što bi je sigurno smrtno pozlijedilo.
A da su je malo učili sumnjičavosti, možda bi znala da govore o njemu.
- On koristi svaki službeni put da bude s njom.
- Zašto joj nitko ne otvori oči..?
Te večeri vratila se dan ranije sa simpozija. Bilo je kasno da ode po djecu u oca i majke. Noć je bila vedra i umor skupljen tih dan iščeznuo je pred neodređenim sjećanjima na slične mladalačke noći.
Otvorila je vrata stana i čula prigušen smjeh, pa šutnju. U prvi tren se i sama nasmijala. kao da se vratila u djetinjstvo. U očevu i majčinu kuću. Zar oni nisu baš ovako, baš ovako...
U sudnicu nisu mogli stati svi oni koji su došli privučeni znatiželjom, sažaljenjem, jezovitošću zločina, a svi više manje s nevjericom da je takvo što uopće moguće.
Ona nije primjećivala nikoga.
Tužilac je pitao: - Jeste li dana petog srpnja tisuću devetsto sedamdesete godine bili u službi?
- Da, bio sam u službi.
- Možete li nam ispričati što se dogodilo?
- Sjedili smo kolega i ja. Igrali smo šah. Već smo napola spavali. Nismo očekivali...
Netko je utrčao. - Gori kuća doktora Bavčevića, vikao je. Uključio sam uzbunu. Skupili smo se brzo i za tren bili tamo. Plamen je već bio golem... Dječaka je netko držao u naručju. Čuo sam kako govore da je stari doktor otišao po djevojčicu. Vratio se kašljući. Dodao je nekome malu, koja je plakala. Ona.., pogledao je okrivljenicu i sve su se glave u sudnici okrenule za njegovim pogledom, - stajala je nepokretna. To me čudilo.., ali tko je mogao misliti... Žurio sam uključiti vodu. Stari se doktor vratio u kuću. Vikali smo: Ne ulazite, ali on je odvratio: Moja žena je unutra. Tren prije nego je ušao zastao je i pogledao svoju kćer... Nije više izišao... Bilo je strašno... U općoj panici... kad smo ugasili požar i kad smo ih našli... On uopće nije stigao do svoje žene. Ležao je pritisnut gredom na vratima sobe, a ona nije niti izišla iz kreveta.
U sudnici je vladala tišina.
Netko je dodao: - Sama je došla i rekla: Ja sam zapalila kuću, ali nikad nije objasnila zašto.
Što im je uopće mogla reći?
Morala bi govoriti o ocu čije je brkove kao dijete potezala, dok se on radostan smijao. Morala bi objašnjavati njegove široke zamahe i šume kojima su se šetali. Kako je mogla razjasniti tihi smjeh povjerenja i ljubavi i sva ona beskrajna učenja o potrebi vjerovanja drugima...
Zatvorski stražar izišao je na ulicu. Pogledao je u nebo, svijetlo plavo i bez i jednog oblačka i duboko udahnuo zrak proljetnog dana.
Miris jasmina nije ga podsjetio ni na što.
