Prvi put sam u Africi. Istina bila mi je želja Aleksandrija, zbog knjižnice, ali nije se uklapala. Malo sam u otporu. Priroda me posebno ne zanima. Plašim se zmija, pauka, svega i svačega što vreba, iz prirode i društva, baš na mene. Bojim se morskih pasa. Kao prava Dalmatinka ne bih se okupala na debelom moru za ništa na svijetu.
Ali, evo me u Keniji. Na safariju. Uvijek sam mislila, zahvaljujući starim filmovima- Snjegovi Kilimanđara i slično, u kojima sve glumice imaju frizure kao da su taj tren izišle iz frizerskog salona, a muškarci, onaj najvažniji: 'veliki bijeli lovac' besprijekorno sređen, rupčić oko vrata itd, itd , boje Afrike drap, pokrivalo na glavi, puškica, ukratko: tzv. kaki uniforma, a muž je star i glup, obavezno bolestan, ne paše mu klima, a lovac puca li puca i odlično vlada terenom i crnom Afrikom, pa se glavna glumica uvijek zaljubi u njega i sve je puno napetosti i hoće-neće dilema ostati u Africi s lovcem ili…, sad je dosta vraćam se na temu- mislila sam, kažem, da se u safariju puca i ubija lavove prvenstveno, slonove, a i druge životinje. To ne bih mogla podnijeti. Iako se nekih od njih plašim veliki sam prijatelj životinja. Dosta je bilo bahatosti 'velikog bijelog lovca' i uopće nas bijelaca, kolonizatora. U svakom pogledu. Kugla zemaljska treba postati raj. Možda je već kasno, tako me znalci uvjeravaju, ali ja ne želim vjerovati, zapravo želim vjerovati da se stvari još mogu ispraviti.
U svakom slučaju nema više ubijanja životinja, rekli su mi. Bar ne u Keniji. Tamo smo sletili. U Nairobi. Odmah, prvu večer, čemu oklijevanje nešto me ubolo u ruku. Ne osjećam palac, a ni kažiprst. Nije natečeno ali utrnulost je tu. Ništa ne govorim.
Vjerojatno vam je poznato kako to izgleda kad netko iz grupe počne kenjkati i zanovijetati.
Tu je već jedna putnica, puna velikog žutog nakita, prikladno obučena (u vizi nam piše busines women, kasnije po poslu putujemo za Dubai), ali ne paše joj prevoz do hotela- stisnuti u nekom drndavom autobusu, klima ne radi, prije toga strka oko prtljage, a crne ruke grabe kofere, borše i traže …koliko dati pitanje je sad, pita glasno:
-Zašto se nitko iz agencije ne brine o nama viče. -Ja sam sve ovo dobro platila. Kakva je ovo pos… agencija.
Vruče je. Znoj mi se cijedi niz leđa. Gospođa, business women, galami, galami, i ja sam se, odjednom, isključila.
Šećem knjižnicom u Aleksandriji. Mutno se sjećam da sam negdje pročitala kako ta, po svemu posebna, još iz vremena kad je izgorjela, knjižnica izgleda. Ali ne zamaram se, previše, izgledom. Velika, prozirna, ugodno je prohladno i tišina je. Ljudi šapuću ili šute, a knjige su na dohvat ruke. Vjerojatno je sve dostupno računalom i sigurno ih je puno posijano po prostorima knjižnice, ali ja imam svoju sliku.
Malo Borgesa, malo Odiseje u svemiru, malo Gospodara prstenova, a malo i Hari Pottera. Zašto ne? Mogla bih nabrajati još, ali i to je dovoljno.
Pitam se po čemu će se pamtiti ova civilizacija, kad jednom propadne, a propast će, bez svake sumnje, kao i sve velike civilizacije do sad.
Često o tome mislim i na kraju moj je zaključak: po konformizmu.
A gdje ću ja tada biti?
U 'mojoj' aleksandijskoj knjižnici. Lijepo ću, konformistički, čitati sve zemlje kroz koje sam prošla i ljude, najviše prijatelje koje sam upoznala i stekla.
Ali još ću pisati o Keniji i Africi. Imam i slike. Dva smo plemena upoznali. One iz 'Moje Afrike' knjiga i film sa Redfordom i Merill Streep – Ki - Kui – mislim da se tako zovu i Masai pleme- visoki lijepi ljudi- ratnici kažu za sebe.
Rekli su da je Kenija bogatija afrička zemlja, ali jadno je to bogatstvo. Business women- skoro sve su se isključile. Doslovno: na odmoru smo i baš me briga za njihove probleme. Ja ne. Ne mogu se nikad isključiti. Niti to želim. A u Keniji treba samo duboko zaviriti u oči te djece.
Prokleti konformizam! Da se mene pita ja bih sve bezobrazno bogate, političare i moćnike, uključujući i naše tajkune smjestila na jedan kraj zemaljske kugle pa nek' se strovale na dno pakla.
Post je objavljen 28.10.2007. u 17:53 sati.