Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/apatrida

Marketing

Konjanike Osvetnike ( napisano osamdesetih prošlog stoljeća. objavljeno 1983 )



Sparno ljetno popodne na obali rijeke. Poluzatvorenih očiju, hodajući ipak u strahu da ne nagazi na zmiju, hvatala je u vidokrug rojeve sitnih mušica, draču i kupine, crvene i crne.

Skinula je sandale. Jednom rukom mahala je njima, u drugoj ruci nosila je trstiku sa udicom.

Vruće je. Uživala je u sebi. U svojim osjećajima, samoći, svom izgledu, napetim mišićima, lijeno vukući noge kroz slojeve prašine. Bijele prašine koja se u nepravilnim prugama slijegala po nogama.

Za tren će doći do rukavca.

Tople tišine imaju poseban ugođaj. Lagano zadovoljstvo koje mili udovima. Nema nikoga. Tu i tamo srest će težaka koji se odmara. Prevruće je za rad, pa čak i za kretanje.

Prepast će iznenadan pozdrav i pitanje:
„Kamo mala Jurićeva?“
Ne zna mu ime. Netko od susjeda. Reći će:
„Loviti ribu“.
„U podne?“

Nije odgovorila. A ni on ije očekivao odgovora. Putovi su se razilazili.

Poludjevojka, poludijete kreće tako gotovo svaki dan u novu avanturu, još nesvjesna želje.

Smjestila se malo u hladu, malo na suncu. Dovoljno da se prepusti toplini. Rijeka protječe umirujuće, lijeno noseći komadiće drveća i grane. Osjeća se jedno s rijekom i pijeskom, produžetak svoje trske i nogu uronjenih u vodu.

Na trenutak je okrenula glavu, možda uznemirena tišinom, i primijetila dvojicu muškaraca kako poluležeći zure u nju. Ništa nije sumnjala. A ipak bilo je nečeg u zraku. Podne na rukavcu rijeke u lovu na plotice, kojih još nije bilo.

U kratkim hlačama, bosa, osjećala je svoju izuzetnost. To je i htjela? Zar nije? Biti drukčija, sama, svoja. Biti u drugom svijetu, rođena od drugih, hrabrih, neustrašivih ljudi. Možda zaboravljeno dijete nekih izbjeglica kraljevskog podrijetla. Nekih plemenitih, ratom i drugim nedaćama izmučenih ljudi. Svidjela im se blizina rijeke, njena boja. Svidjeli su im se možda i ljudi, oštri, s tradicijom, i odlučili je ostaviti. Jednoga dana će se vratiti, tako su mislili. Do tada će biti zbrinuta. Odgajat će je strogo, a ipak slobodna duha. A ona će ih čekati. I svi će znati da njeno podrijetlo vuče prostore i znanje. Znat će da u njenim žilama teče prastara krv spoznaja i shvaćanja.

Ona su je dvojica još uvijek promatrala. A žena u njoj je izazivala. Kako to žena, vječna žena, već radi. Činila se da ne primjećuje njihove poglede, a igrala je, baš za njih svoju malu igru. Isprsila se, napela mišiće, zamahnula trskom, posve nepotrebno, pokazujući samo ono što je htjela, mali ekshibicionist, osjećajući i sama uzbuđenje što će ipak uzdignuta nosa previdjeti njihovu prisutnost.

Nisu bili mještani. Nije ih poznavala. Vjerojatno iz unutrašnjosti. Hlače su im bile preširoke, skupljene u pasu, stegnute kaišem, nabrane. Kao da im ne pripadaju.

Jedan je imao dužu kosu, Oba neočešljana.

Na njima sličnom skitalačkom putu tražili su samo malo hlada, ovdje na rukavcu. Možda su malo pričali. Možda nisu bili loši. Možda su mislili da i ona hoće isto. Možda nisu mislili ništa.

Bilo je vruče. Mogle su se vidjeti maglice. Tišina. Omama. Nije bilo vrijeme lova ribe. Nigdje nikoga. I nigdje ribe.

Pošli su prema njoj. Na tren kroz nju prostruja strah, ali svejedno ništa nije očekivala. Mislila je: proći će, možda dobacivši joj nešto, a ona će nadmoćno okrenuti glavu.

Zatomi poriv za bijegom. Možda to tek izazove. Nitko nije govorio ni riječi. Jedan od njih uhvati je za ruku i okrene prema sebi.

Obuzme je beznadni strah, ali dio nje bio je odjednom zaokupljen mirisom šaša i mulja i mirisom tog čovjeka na kiselo mlijeko. Težak miris smrdljiva sira.

Možda se još mogla otrgnuti i pobjeći, ali bilo je nešto u njoj, neke znatiželje, pa čak želje, slutnje neke želje, nešto što je činilo da čeka. Bilo je neke napetosti koja je izazivala, nečega što je uzbuđivalo, i pitala se ima li taj osjećaj, nov i uzbuđujući, svoj uspinjući tok. Hoće li slijediti jače uzbuđenje, makar kakvo ono bilo.

Bila je radoznala i prestrašena u isti mah. A izgleda da je znatiželja i želja za dodirom, želja za jakim mirisnim dodirom, ne onim nježnim doticajem njenog školskog prijatelja, neuzbuđujućim, dječjim, da je ta želja za jakim mirisnim dodirom muškarca učinila da ostane na mjestu.

U trenu su joj kroz glavu prošle sve zabrane, sav zločin koji se ima dogoditi, koji će ona počiniti. I bi joj žao svoje majke, malih sivih ljudi, njihovih sivih kuća, pa čak i sebe,

I pokušala se istrgnuti. No, bilo je kasno.

Kako bistro i jasno vidi grane ive. Srebrnastosive u treperenju vjetra, kao krila male prestrašene ptice. Kakva je ovo tišina? Čak se i rijeka pridružila urosti. I sama žrtva sudjeluje u njoj. Prepušta se , pa opet pokušava pobjeći, sudjelujući čak i borbom i nekim čudnim užitkom. Neprekidno sve bez riječi. Zatomljujući krikove i jecaje koji bi se probili i uputili u visine. Sve skupa potpuno nestvarno. To je ona, a opet nije ona.

Kao slikar koji crta nju i dvojicu muškaraca, okolicu, rukavac, blato, vodu i nebo.

Dio izvučen iz njene osobe, počinje samostalno živjeti igrajući igru velikog majstora promatrača, a ipak sudjelujući u pokretu, kao glas u molbi, zapovijedi, odbijanju i mamljenju.

Ostavit će mučninu za kasnije. Za kasnije će ostaviti i bol. I žalost i mržnju. Sve to čeka u redu, stisnuto u prikrajku, spremno za godine koje dolaze, da je preplavi, ispuni i hrani.

Sad ne misli ništa. Samo upija događaj.

Dignut će se jedan za drugim.

Jedna sandala otplivala je niz rijeku. Trstika je, prelomljena, virila iz vode. Nebo je bilo bezdušno plavo i gubilo se u beskraju.

Mala osoba, koja je hitala obalu rukavca, ostala je na drugoj strani. Kao da je netko načinio crtu danu, presjekao ga na dva dijela.

Tako će odsada postojati dvije. Koja će od njih biti prava? Ona koja će kucati na tuđa vrata, tuđe duše, tuđa srca i tražiti pomoć ili ona koja će biti promatrač. Jedna drhtati, druga šetati hladno svijetom.

A možda će, ipak , njen kraljevski otac jednog dana doći. Poslat će odlučno i hladno po svoje brze konjanike. Konjanike osvetnike i reći će:

„Požurite trkom! Stignite ih i pravedno kaznite!“

Vjerni će konjanici požuriti.

Njih dvojica ništa ne sluteći, smijat će se zadovoljni i njihov smijeh će odjekivati, a onda će se iz zraka spustiti oštre sablje osvetnice, i oni će ostati ležati uz rijeku, raspolovljeni, raščetvoreni, i njihove oči će gledati isto ovo plavo nebo koje gledaju i njene.



Post je objavljen 08.10.2007. u 10:41 sati.