odmak
četvrtak, 01.11.2007.
Sjećanja
Ivan
Na moj prijedlog da se nađemo Ana je malo oklijevajući rekla:
“Javit ću ti se sutra.”
Oklijevanje nije zbog toga što se nije htjela naći sa mnom. To je samo njen spori, promišljeni način jer u glavi vrti film s kim se već dogovorila, da li može ili ne može vremenski stići na oba dogovora, a da pri tom ne povrijedi ili ne prevari nekoga s kim već ima dogovor, a kojeg također želi vidjeti.
Povijest našeg prijateljstva i druženja započinje iz vremena kad sam se sprijateljila s Ivanom. Svojevremeno još dok sam živjela u Njemačkoj moja sestra … me pri povremenim boravcima u Splitu odvela na njegova predavanja u Katedralu. Sjećam se da sam ostala zaprepaštena jednim posve drukčijim gledanjem na vjeru, nego su mene učili. No život me je odveo nekim drugim putovima i Ivana sam srela ponovo tek 1980 nakon A. … smrti. A... smrt je nešto o čemu još uvijek ne mogu pisati, no osjećala sam se strahovito krivom kao da sam ne znam iz kojih razloga ja kriva što sam ostala živa. Sjećam se da me svijetlo dana izbezumljivalo da su me ljudi koji su za njim tugovali i to mi govorili dovodili do stanja koja su im mogla sličiti na bezdušnost jer sam upravo takvu masku navlačila. Naprosto sam se morala braniti od raspadanja vlastitog tijela i duše.
Rođena sam i odgajana u katoličkoj vjeri, ali u to doba bunila sam se protiv vjere u Boga. Govorila sam da Bog uopće ne postoji, da su to naša zavaravanja, način na koji smo sam život htjeli učiniti podnošljivijim. Godinama se nisam ispovijedala. Činilo mi se to nakaradnim i lažnim, ali tad nakon A …. smrti sa neizdrživim osjećajem krivice mislila sam da ću se nekako iskupiti ako napravim i taj korak. Nisam to mogla napraviti kod nijednog od poznatih svećenika. Jasenka S. me odvela kod don Ivana Cvitanovića.
“Molim te”, rekla sam joj. “Neka to bude u formi razgovora.”
Ispovjedaonicu s onom nedefiniranom rešetkom, šapat i neku lažnu tajanstvenost ne bih mogla podnijeti.
Ivanu se žurilo. Netko ga je na vratima nestrpljivo čekao. Strahovito mi je bilo neugodno. U tri rečenice rekla sam nešto što sam godinama potiskivala. To je bilo sve. Rekao mi je molitve koje trebam izmoliti i skoro me, toliko mu se žurilo, žurba je na sreću izgledala nepatvorena, izbacio iz kuće. Nisam se osjećala povrijeđenom iako mi je moram priznati bilo malo žao što mi nije posvetio više pažnje. Svatko od nas posjeduje više ili manje taštine.
Jedino čega se još i sad iz tog kratkog susreta sjećam bila je njegova rečenica:
“Kakav bi to osvetoljubivi Bog bio.”
U međuvremenu sam ga, možda i namjerno, zaboravila. Mjesec dva kasnije me nazvao i rekao da ga strahovito boli … i mogu li mu pomoći.
Onda smo počeli razgovarati.
Svi koji ga znaju pamtit će njegove jake obrve i oči koje su iskrile životom u nestrpljenju da iskaže misli koje su iz njegova bogata znanja i imaginacije stizale jedna za drugom.
Kršćanstvo prije njega i poslije njega nije bila ista vjera niti se radilo o istom Bogu.. Do njegovih umirujućih objašnjenja moje tijelo i moja duša bili su ispunjeni ružnoćom i grijehom. Bog me je mrzio i ja sam ga se plašila. Poslije njegovih objašnjenja Bog me je konačno primio među svoje i zavolio. Ja sam počela voljeti samu sebe. Nije išlo lagano. Predugo sam očekivala kaznu. Predugo je vjera mojih otaca kažnjavala i imala vrlo osvetoljubivog Boga.
Moja osobina da se izmaknem i promatram vodi me u otpore i dugo mi ponekad treba da se prestanem opirati i prihvatim sredinu i objašnjenja. Branim se na svake načine. Uglavnom ruganjem. Promatram svijet u sličicama i s njegove smiješne strane. Kao sad se sjećam otpora prema ljudima koji su ga, po meni, slijepo obožavali i slijedili. Pljeska na jednoj misi kad je proglašen kanonikom. Njegove su propovjedi snimali. Imao je svoje fanove, svoje nekritične obožavatelje u koje se nikako, ni pod koju cijenu nisam htjela svrstati.
No prema njemu čovjek u ni kom slučaju nije mogao biti ravnodušan.
Večer uoči njegove smrti Ana i ja smo sjedile u “Ponoćnom suncu”. Ja sam rekla:
“Tko zna gdje je Ivan? Što misliš da ga nazovemo..?”
Željela sam ga vidjeti. Ne znam kako se Ana osjeća, ali pri našim susretima uvijek je Ivan bio s nama, bez obzira je li bio fizički prisutan ili ne. Možda i zato jer sam Anu upoznala preko Ivana. Nekoliko puta me zamolio, ne znam da li Ana to zna, da budem s njom. Kao da mi je stavljao na dušu. Tu su neke uistinu neobične Anine obiteljske okolnosti, koje za priču nisu bitne.
Iz tog odnosa stvorilo se jedno dragocjeno prijateljstvo na kojem sam mu zahvalna. Namjerno ili ne, poznavajući me možda, bolje nego ja samu sebe stvorio je u meni uvjerenje da se moram brinuti o Ani, ali dogodilo se upravo obrnuto. Staložena i razložna Ana smiruje moje uzlete i nestrpljivosti.
Tu večer ga nismo nazvali.
“Tko zna gdje je”, rekla je Ana. “S njim se nije više lako dogovoriti.”
Rastezali su ga i potezali na sve strane, što njemu nije bilo mrsko.
Na povratku kući susrela sam V. B. Vinko je bio na svojim uobičajenim noćnim lutanjima gradom. Otpratio me do kuće. Nije se htio penjati u stan, pa smo ostali na ulici i još malo pričali.
“Kad si zadnji put vidjela Cvitka?” upitao me iznebuha.
“Pokazao mi je novi stan, neposredno nakon što je uselio”, rekla sam. “Cotao je”, dodala sam, “ali nisam ga stigla upitati što mu je.”
Spomenula sam to jer sam se osjećala krivom. Zanemarila sam ga u posljednje vrijeme.
V. je “cotanje” podsjetilo na vlastito cotanje i na cotanje njegova brata i razne zgode i nezgode u vezi s tom činjenicom.
“Znaš i moj brat cota, a valjda i sličimo. Ipak smo braća. On je bio u Lepoglavi u zatvoru pa puno ljudi misli da sam to bio ja. Tako ti se događa mali milijun zabluda.”
Tu sam večer bila čak i zadovoljna. Provela sam vrlo ugodno vrijeme s dvoje mojih prijatelja.
Sutradan poslije podne Ana me nazvala. Glas sam joj jedva prepoznala.
“Dogodilo se nešto strašno”, rekla je. “Ivan je umro.”
Ovdje bi se trebalo zaustaviti. Netko od mojih recenzenata mi je kod jednog romana rekao: “Tu se morate zaustaviti. Tu je prirodan kraj.”
No ja nemam osjećaj za prirodan kraj i zato nastavljam.
Novi Ivanov stan je bio lijep.
“Sve smo dali preurediti. Vidiš, jako je važno predsoblje. Ono mora biti veliko i s puno svijetla”, rekao mi je.
Slike su već visjele po zidovima predsoblja, ali još ih je puno čekalo okrenuto od zida ili ka zidu.
Ljubav prema slikama!
Ivan je bio u njima kao što je bio u svemu. Naprosto je prožimao knjige, prostor oko sebe, ljude s kojima se družio, Peristil. Sve one male i velike prostore, kavane i kafiće gdje je s prijateljima pio kavu. Svugdje se osjećala njegova prisutnost. Mislim da smo svi mi koji smo se osjećali njegovim prijateljima, dolazeći u grad , svejedno iz kojih razloga očekivali da ćemo ga i bez dogovora sresti i popiti s njim kavu.
Prijatelji!
Tu je onaj poznati osjećaj da je upravo mene smatrao svojim najboljim prijateljem. Zar svi mi, svatko od nas nije mislio tako. Svatko od nas pamti zadnji susret i svakome od nas je taj susret ima određeno, posebno značenje.
Novi stan je uistinu bio lijep, ali ja sam više voljela stari stan. Stol prepun knjiga među kojima se odlično snalazio. U novom stanu stol je bio manji i nije na njemu bilo ni jedne knjige.
“Ostavit ću samo one koje mi trenutno trebaju”, rekao je “Kad se preuredi župski ured prenijet ćemo ih dolje u biblioteku. Tamo će biti samo veliki stol sa stolicama, u sredini, i okolo ormari s knjigama.”
Imao je viziju kojoj se veselio, ali ne znam zašto sam u njemu osjećala određenu bezvoljnost ili sam je samo umišljala. Nedostajala mi je ona fotelja iz starog stana u kojoj smo sjedili nasuprot njemu i kojoj smo pričajući mu svoje muke, ogoljavajući svoju dušu i očekujući utjehu probili tapecirani dio i ta se rupa s godinama povećavala.
Očekujući utjehu!
Postoji neka dječja molitva koju su moji sa mnom molili i koju su i moja djeca molila. Glasi nekako ovako: Anđele moj dragi, moj čuvaru blagi, budi tebi hvala što me čuvaš mala i slično tome… Postoji li u toj molitvi i neka rečenica koja glasi:
Anđele moj mili svojim krilom me zakrili!
Ivan, čovjek, božji čovjek, istinit, davao se bez zadrške i računice. Čovjek duše, krvi i mesa, onakav kakve nas je Bog stvorio.
“Isus je rekao nevjernom Tomi: stavi ruke u moje rane. Stavi ruke u moje rane i uvjeri se” tumačio je na nekoj od propovjedi. “Nije to bilo samo zato jer mu Toma nije vjerovao, nego da nam pokaže da osim duha imamo i tijelo i osjećaje i za njih moramo također tražiti odgovore”, tumačio je na svoj poznati odmaknuti, uvijek novi način.
Ivan, čovjek ljubavi i utjehe!
Ja molim: Prijatelju moj mili svojom snagom me zakrili.
