Slika Prva:
Velika prostrana prostorija u kojoj se nalaze: Kauč (veći). Tzv kutni. Na njemu nemarno razbacani ukrasni jastuci i decentno šarena deka, koja očito služi za dnevno odmaranje. Veliki pisaći stol. Uz cijeli jedan zid biblioteka. Fotelja u kojoj leži ulična pasica, koja se odaziva ili se ne odaziva, ionako radi sve samo ono što ona hoće, na ime Moli. Na stolu računalo, knjige, dvije stolne lampe, mnoštvo knjiga, papira, podsjetnika, telefon. Slike na zidu, djelomično i na podu uz zid, još neobješene, čekaju. Štafelaj, a na njemu drvena ploča i bezbroj ceduljica, isječaka iz novina, nešto fotografija zakačenih ukrasnim pribadaćama. Na podu pletena košara za pasicu izgrižena, od iste, sa svih strana.
Plazma televizor, nije upaljen. Čuje se glazba; Gortan projekt.
Prostorija je niskim zidom odjeljena od hodnika i ulaznih vrata. Na desnoj strani, isto tako odjeljena od kuhinje i blagovaonice. Duž zida iza pisaćeg stola francuski prozori, bez zavjesa, gledaju u vrt.
S. P. sjedi za računalom i piše pametnom zubu. Vidimo da na ekranu (ne znam kako se to na pozornici može riješiti, mislim da se može postaviti nekakav veći ekran- kao kad se gleda predstava na stranom jezikom i tamo teče prevod, a na kraju ja sam pisica a za ostalo nek se brinu redatelj, scenograf ili već tko od njih) piše:
-Nakon što sam iscrpila sve mogućnosti komunikacije telefonom. Slovom i brojem 124 i po puta, a mogu objasniti i onu polovicu telefonskog poziva kad su me upravo u trenu kad sam dobila odgovornu osobu, naglo isključili, a znala sam i zašto. Nisam se začudila. Zaboravila sam, naime, platiti telefon i tako nekoliko mjeseci. Znala sam da sam sama kriva, ali me svejedno uzrujalo…
Čuje se zvono. S.P. prestaje pisati. Ustaje sa fotelje i odlazi prema ulaznim vratima. Istovremeno pasica Moli skaće sa svoje fotelje kesi zube i luđački laje trčeći prema tim istim vratima.
S. P. viče zapovjednim glasom pokušavajući je uhvatiti za ovratnik:
-Moli, Moli! Ne! Ne lajati. Vrati se u sobu. Dosta, dosta !
Pa kaže potom, također povišenim tonom jer od Molinog lajanja ne čuje ni samu sebe, nepoznatom nevidljivom koji je tren prije zazvonio:
- Oprostite, pričekajte dok skuham psa… mislim dok je spremim na sigurno.
S. P. otvara vrata niše na dnu prostorije i ugura Moli, koja neprekidno laje unutra.
Vrača se do ulaznih vrata. Otvara ih.
S. P.: -Uđi, uđi.
Kroz vrata u kuću, ne obazirući se na S. P., ulazi Trol.
S.P.: -Vrati se, vrati se i obriši noge. Nisi obrisao noge. Svaki put to napraviš. I zašto ne vičeš da si to ti. Ne bih sakrivala Moli.
Odlazi do ostave i pušta Moli. Trol, koji je ponovo izišao, (čuje se zvuk brisanja nogu) vraća se natrag širi ruke i Moli mu se zaleti u zagrljaj. Oboje mrmljajući zadovoljno sjedaju u fotelju.
S.P., kaže predbacujući: -Mokar si. Prljav. Samo me zanima kuda si se skitao. Pitam se je li te itko vidio?
Trol odmahuje glavom. Uši su mu velike prozirne i kosica mu na vrh glave strši u vis. Tjelo mu je maleno ali ruke i noge relativno dugačke. Velika stopala i veliki široki nos koji potpuno prekriva usta.
S.P. vrti nezadovoljno glavom. Promatra tragove prljavštine koju je ostavio Trol hodajući unutra. On briše rukama velika stopala, pa potom briše ruke od tijelo.
S.P.: – Bio si u šumi.
Gleda ga zamišljeno.
-Žao mi je.
Trol: -Što ti je žao?
Trol govori mrmljajući, smeta mu nos, ali se dere, pa ga se ipak razumije.
S.P.: -Pa, žao mi je što si tako daleko od svojih…
Trol: -Mojih?
Uzrujao se. Digao se na noge. Topče. Moli laje na njega.
Trol: - Ja sam otišao .., morao sam. Ja sam totalno drukčiji. Nisam im pripadao. Ali nigdje ne pripadam. Zato sam tu. Hvala ti. Koliko puta sam ti rekao da sam sretan da sam baš naišao na tebe.
S.P.: -Rasplakat ćeš me. Ionako sam psihički na dnu. Više nemam snage. Ta će me administrativna hobotnica progutati.
Trol opet sjedi. Moli mu je posve smirena u krilu: I što ćeš napraviti?
S.P.: Pa evo… pišem pametnom zubu. Posudit ću njegovog bolničkog konja Peru. Kucat ću na sva vrata zajedno s Perom, jer telefonski ne mogu ništa. Ljudski glas ih iritira. Ne žele ništa čuti ti na drugoj strani žice, a Pero ima karizmu. Zna s ljudima. Čini mi se.
Trol: -Vodi mene i.., pogleda Moli.
S.P. – Tebe i Moli?
(Ovdje ću malo prekinuti. Moram razmisliti. Imala sam želju pisati s više humora, neću odustati, ali moram imati neki uvod u radnju.)
Novo lice ove slike jest Trol, koji nije pravi primjerak svoje rase i radi toga odlazi iz kuće u bijeli svijet, na sreću kako sam kaže nailazi na S.P. otvorenu prema svim rasama, idejama itd, a dobrog je srca te razumije sve patnike i rubne jedinke, kolonizirane, nepriznate prikaze a među te Trol, naročito ovakav mekan što njegovoj rasi nije primjereno,bez sumnje, pripada.
Post je objavljen 28.11.2007. u 21:20 sati.