Komentari

apatrida.blog.hr

Dodaj komentar (10)

Marketing

  • borgman

    moju dragu odmakicu zovem, ovako javno na kavu. Premračne misli joj se zarojile glavom, pa joj treba ispričati koji vic, i uvjeriti je kako nije sama u mračnoj sobi...daklem, broj znač i javi kada si slobodna

    avatar

    06.11.2007. (08:03)    -   -   -   -  

  • tragicnamisao

    Kada je čitam, ako je mlađa, pozvao bi je i ja na kavu

    avatar

    06.11.2007. (11:54)    -   -   -   -  

  • pametni zub

    ipak mi ta tuga djeluje nekako ljekovito. baš sam čitao u Jutarnjem (naravno, najnovija psiho istraživanja, bla bla bla, tra la la) da nekim osobama više paše oprezni pesimizam nego forsirani optimizam. tako je i sa mnom, ja to zovem preventivna depresija.
    mislim da se roditelji djeca često raziđu u stavovima, ali onda postupno zaborave na razloge sukoba ili im postanu smiješni (razlozi, ne roditelji)

    avatar

    06.11.2007. (12:10)    -   -   -   -  

  • sebi pripadam

    Na današnji dan prije dvi godine izgubila sam brata, pa ovakve misli zaokupljaju danas i mene... S druge strane u toliko tvojih rečenica sam se našla da sam se zapitala jesam li zavirivala u tvoje misli i ranije. I nije to ni najgore, ja ne vidim ništa tragično u ovakvim tvojim razmišljanjima. Svijet živih i mrtvih za mene nije strogo odijeljen... i mnogi moji dragi žive u meni uprkos vremenu, prostoru, stvarnosti i činjenici da ih već dugo nema... Zaklela bi se da je i kod mene to potreba da opet doživim sigurnost, toplo krilo, bezuvjetnu ljubav, pripadnost i nešto što već dugo nisam osjetila - bezbrižnost! I ja bi rado s tobom popila kavu - bez obzira na tvoje godine, ono što ti posjeduješ bezgranično je i bezvremensko...

    avatar

    06.11.2007. (13:45)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Možda je to samo uobičajena jesenja melankolija i sjeta...
    Zavučemo se u toplo okrilje doma i uranjamo u sjećanja
    o mrtvima i živima.Želim ti svako dobro....

    avatar

    06.11.2007. (15:38)    -   -   -   -  

  • anastazijaa

    Misli nam se nekak preklapaju, zastanem na tvojoj rečenici -"Do kraja života pokušavala me ispravljati i to me boljelo i vrijeđalo", i pomislim kako majčinska ljubav ne bi trebala imati nikakvih ograda i granica, tipa sad si već velika..ili nekako slično ,ili što je po meni još gore voljeti jedno dijete više a drugo manje, jer dođe vrijeme kad iako ne govorimo o tome, mislimo na to, i to nas boli,pa imali mi i 3o ili 60 godina .

    avatar

    06.11.2007. (20:00)    -   -   -   -  

  • feby

    ... potraga za majkom to je nesto sto mi je jako poznato - moju majku su smrcu od mene oteli zli ljudi sto su bezumno pucali, i ona je uvijek ona amputacija mog zivota koju pokusavam nadomjestiti, no to je nemogce, tek kad sam shvatila da je nenadomjestiva pronasla sam se u sebi, fizicki i psihicki, prepoznajem u svojoj ruci njenu, u svojoj misli njenu misao: nije bilo sukoba jer ih nije moglo biti i to su nam oteli, nije bilo slaganja i to su nam oteli, ostalo je zajednistvo svjesti da sam njen potomak - fizicka slicnost postoji a povezanost i slicnost nasih unutarnjih zivota ja sama sebi pokusavam docarati i prozivjeti kroz vezu sa mojom kcerkom ... poz

    avatar

    06.11.2007. (21:48)    -   -   -   -  

  • wiseguy

    "u džungli života koju samo najžilaviji prežive bez trauma i posljedica trauma." mislim da se tako nešto na ovom svijetu ne može dogoditi, a uvjerenja sam da oni najžilaviji imaju najviše trauma, jer svojom žilavošću dulje se održavaju tu gdje jesu a i predstavljaju trn u oku pa ih se još više traumatizira...

    avatar

    06.11.2007. (22:19)    -   -   -   -  

  • ANCHI, i to je život !

    I ja te zovem na kavu.
    Nisam svoju djecu ispravljala nego usmjeravala ali zato obje danas mene ispravljaju.
    Čudno...

    avatar

    07.11.2007. (00:56)    -   -   -   -  

  • Sofija I Velika

    Hej.. Prvi put sam na tovm blogu, nadam se da nesmeta što "uletavam" komentirati na ovu, ipak prilično osobnu temu...
    Prva stvar, potreba za onostranim, potreba za transcedentnim je jedna od osnovnih ljudskih potreba, ali u biti se većina ljudi zadovolji onim odgovorom koji im dadu njihovi roditelji, njihova crkva, njihova ideologija, i prestanu se pitati. Reći ću sljedeće: dok god se pitaš da li je i što je s one strane znači da još razmišljaš, da se još čudiš, da još u tebi postoji dijete.
    Što me vodi do sljedećeg: odnos s majkom. Hm... moglo bi se reći da sam ja tu pravi fenomen.. Prava savršena kći jedinica koja s vlastitom majkom gotovo pa i nema odnos... Hoću reći, naš odnos se zasniva uglavnom na raspravama... Neprestano me, kako ti kažeš, pokušava promijeniti... Sad mi je drago da nisam jedina...
    Snovi. Vjerujem Freudu kad je to u pitanju, to je sve što ću reći...
    Eto to, nadam se da moje "izlaganje" ne smeta, pozdrav...

    avatar

    07.11.2007. (16:11)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...