Prolog dramoleti ili kako god koja se radno zove:
'Preživjeti i uz pomoć koga sve ne pred vratima hrvatske administracije, naravno,
na hrvatski način.'
Priča je vrlo virtualna i molim da je se tako shvati.
A virtualni svijet je nesiguran, vrlo fluidan, praktično nevidljiv kao i sama duša koju ovo tijelo pokušava zadržati do posljednjeg daha i preko njega, jer vjeruju u vječnost i nada se sreći, zadovoljstvu i ostalim slastima i mastima.
U tu svrhu pisica je poslala poruku pametnom zubu, precizno rečeno poslala mu je virtualnu zamolbu da joj na neko vrijeme posudi bolničkog konja Peru, jer joj se Pero vrlo svidio. Pametni zub, ne bi bio pametan, a Bog i bogme ni zub, kad ne bi pristao na tu zamolbu, na što je pisica, jer je jednako tako pametna i sa svojim zubima i računala. Jer vjerujte mi ova će se dramoleta kad-tad naći na kazališnim daskama skup sa pametnim zubom, pisicom i bolničkim konjem Perom koji su donekle stvarni, skoro bih se usudila reći 99 posto stvarni za razliku od daljnjih događaja koji su čista literatura:
Lica iz ove dramolete:
Pametni zub
Konj Pero – pametan, staložen, privržen prošao Bunu i Bunicu na kraju ispekao zanat kao dio bolničkog osoblja, daljnji komentar suvišan.
Pisica
Pisicina pasica – malena, žestoka, nepredvidljiva, ne voli neke ljude, grize, reži i ujeda, čak i vlasnicu koja ju skriva od vlasti koji bi je takvu neposlušnu najradije uspavali.
Ostala lica bit će po potrebi dopisivana, a sad prelazim na književni uradak:
I Čin,
Iz kojeg je razvidno da administracija vlada u zemljici Hrvatskoj i da se pred njom mogu skriti Sabor, predsjednik, premijer, ministri, doministri, njihovi pomočnici, njihove tajnice, vojska i svi njeni članovi, županije i veliki i mali župani, njihovi pomočnici i njihove tajnice i sve ostalo osoblje, pa potom opčine, gradonačelnici, dogradonačelnici i njihove tajnice, škole sa svim svojim profesorima i njihovo osoblje, crkvene ustanove, njeni dužnosnici itd, itd… a ovo nabrajam tek toliko da se vidi kako u zemljici Hrvatskoj ljudi rade u tim ustanovama, primaju plaču i ne kopaju po kontejnerima kako neke mutikaše koji ne vole ovu Domovinu, a nemaju ni sluha, pokušavaju insuinirati.
Nastavak slijedi u drugom postu, jer je poznato da blogeri nemaju veliku koncentraciju što je i u redu jer su čista fluidna priča koja ne može dugo zadržati sve svoje čestice na okupu.
Post je objavljen 25.11.2007. u 08:38 sati.