Na blogu run'n'gun jedno viđenje Splita izazvala je u meni tugu. To je moj ljubljeni grad. Vidim da su reakcije mojih sugrađana slične.
Pronašla sam jedan svoj stari tekst. Razlikuje li se moje i njegovo viđenje Splita?
-----------------------------------------------
Dan kad je Split postao malen
1999 godina
Osam je sati. Prve ...... imam tek u deset. Vremena i slobode na pretek. Odlučujem se prošetati, i usput prošvrljati po dućanima. Grad je nekako prazan. Oblaci leže nisko, vrlo nisko. Čini se kao da će svaki tren kiša. Gubim volju za razgledanje dućana. Prolazim kroz Marmontovu do rive. Zar mi to nije bio san kojeg sam često sanjala onih godina kad sam radila u Njemačkoj. Vidjela sam se kako šećem rivom, udišem miris mora i upijam sunce. More je čisto. Uistinu se vidi dno, vide se i ribice. Male i malo veće. Vrste ne prepoznajem. Moj sin N., koji zna sve o ribama, s ljubavlju bi mi na moje neznanje o morskom svijetu rukom zamrsio kosu. Udišem zrak punim plućima. Vlažni jutarnji zrak prepoznatljivog južnog mirisa. Stojim i promatram.
I odjednom se dogodilo. Ulaz u splitsku luku postaje malen. Trajekti igračke uplovljavaju i isplovljavaju. Ribari, u žutim odijelima, kao male figure u svojim malenim brodovima vraćaju se u luku. Zgrade se slažu jedna do druge kao male kockice. Valići udaraju u obalu. Nacrtani? Pa ipak realni. No sve izgleda kao svijet iz Legolanda. Svijet kao mali lego svijet. Brzo zatvaram oči. Ponovo ih otvaram, no dojam lego svijeta nije nestao. Istog trena mi kroz glavu prođe nekoliko asocijacija.
Sjećam se prvog povratka u roditeljsku kuću. U djetinjstvu mi se činila golemom. S puno soba i nekih nedefiniranih prostora od podruma do “šufita”. Velike terase preko koje bih noću, kad bi se ugasila svijetla, trčala u strahu od nekih ruku koje su se velikom brzinom za mnom produživale, hvatajući me za ramena. Kako sam odrastala, kuća se smanjivala. Golema kuća mog djetinjstva se smanjila! Sjećam se dana kad su se i stanari kuće mog djetinjstva smanjili, i tuge koja me je obuzela što me oni više ne žele ničemu učiti. Onog groznog trena kad su se uloge promijenile. Moje majke čija su se ramena starački spustila. Njene nemoći, iako se njen utjecaj i post mortem produžuje na mene, pa ona baš nije najbolji primjer.
Je li to sad isti slučaj? No asocijacije idu dalje.
Ovako oblikovano pitanje podsjetilo me na mog prijatelja V. kojem je, dok je u mladosti učiteljevao u Milni na Braču, jedna majka nekog učenika rekla: - Došla sam provjeriti kako moj sin postupa s Vama.
Jedan psihijatar, kojeg sam do tada cijenila u nekom razgovoru mi je rekao: - Ja ljude vidim kao mrave. Trčkaraju ovamo i onamo. Svi se nešto trude, no mravi su. Ne čini ti se? - Ne čini mi se. I nikada mi se nije činilo-, rekla sam tada. Nisam željela tako misliti. Šalje li Bog izaslanike da vidi kako se postupa s nama? U mojim najgroznijim trenucima mislila sam kako nas Bog takvima vidi i zato nas pušta da patimo, jer mi njemu nismo ništa više od mrava koji sebe uvjeravaju u važnost svoje uloge nosača tereta ili ratnika, ili bilo koje uloge koju smo izgradili, da bi nam ovozemaljsko trajanje imalo smisla.
Šeću gradom razne profesije,’legende’ i majstori svog zanata. Puštaju da ih pozdravljaju a i oni otpozdravljaju drugima. Evala doktore i tome slično. Osnivaju su razna društva i udruge za spas Domovine i Čovječanstva. ‘Krajnji je tren. Sve propada. Moralne vrijednosti su srozane na nulu. Ako mi nešto ne poduzmemo, a tko će?’. Udruga od sto intelektualaca. ‘Samoproglas’ i ‘samoizdata’ te ine udruge i knjige. Priznajem da bi me najviše veselila Vojska spasa, male prsate gospođe odlučna koraka, čedno pokrivenih koljena s ogrtačem supermena i limenim lončićem za prilog u desnici. Možda i neko Ćudoredno povjerenstvo. Kuc, kuc na sva vrata nećudorednih osoba. ‘Ide vrijeme, prođe rok, eto vraga skok na skok.’ Zašto ne? Sociolozi, uz obvezno spominjanje liberalizma i postmoderne, me uvjeravaju da je jedini spas u nevladinim udrugama.
Život se odvija kao kakva predstava. Velike zamisli, velike ideje. Razgovori u kojima svatko hoće nadmudriti onog drugog. Muškarci, bar ovdje na Mediteranu, više naginju tome. Ograđuju svoj teren i tu su najpametniji na svijetu. Kakve se sve igre tu igraju. Vidljive i nevidljive. Golema pozornica. Izraz i pojam postoji odavno i nije moja umotvorina, ali je vrlo primjeren. No velike zamisli su nas izdale. Njihovo vrijeme je potrošeno. Gdje je na kraju u svemu tome čovjek? Njegov mali, vremenom ograničeni, ovozemaljski život? Mrzim dan kad sam progledala i kad me više nitko nije imao čemu naučiti. Tako je lijepo bilo pripadati. Živjeti u iluziji. Treba moliti da iluzija nikad ne prestane.
Zatvaram ponovo oči i molim: Bože vrati mi Split u normalnu mjeru. Ne želim ga u legolandu. Hoću ga onakvog kakvog ga volim. Ako već nemam čistog srca žar, vrati mi bar iluziju.
Post je objavljen 08.11.2007. u 00:09 sati.