Pero i njegov bicikl
nedjelja, 31.01.2016.
Sam u ljeto 2015-to V dio
Za povretak kliknite ovdje.
Peti dan
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Donji, mutljavi snimak, snimljen dok je i duša mog fotića spavala, pokazuje da sam tog jutra bio vrijedan. Dakle,već u 6.41, kad je snimljen, bilo je sve spremljeno i spremno za nastavak putovanja.
Cijeli kamp je duboko plovio prostranstvima sna, pa sam na prstima, tiho, tiho najtiše, izašao na cestu, te, popevši se na bicikl, krenuo.
Kako je danas Velika Gospa, očekivah rijeku hodočasnika koji, pješice putujući, kako se priča, cijelu noć, konačno u rano jutro dolaze do crkve. I stvarno, bila je rijeka ljudi, no nisu dolazili pješice već autima.
Tih starih, tradicionalnih hodočasnika koji, biblijski, sa štapom hodočaste, jedva da sam kojeg sreo. Nekako mi se čini da je staro, tradicionalno shvaćanje hodočašća kao dugo i teško ali i ustrajno i strpljivo ustuknulo pred brzim, površnim posjetom svetišta klimatiziranim limenim ljubimcem, a potom još bržim povratkom.
Istina, ispred crkve, ovako iz daleka, vidio sam masu ljudi. Tko zna, možda su oni, ili neko od njih, ranije došli na taj stari, tradicionalni način.
U nastavku vožnje po mjestu, u potrazi za izlazom prema Ljubuškim, prošao sam pored, kako ga ovdje nazivaju autobusnim stajalištem. U odnosu na onaj „kolodvor“ u Konjicu ovo izgleda kao terminal, a ne samo kolodvor.
Na izlazu iz Međugorje smjestila se ogromna trgovina željezom i željezarijama, meni zanimljiva po tome što u svojoj ponudi ima i – kavez za psa.
Nakon te željezarije je veliko, raskošno raskrižje u obliku kružnog toka. Ta prometnica, kao i okolne zgrade, daju dojam da je sve to skupa smješteno negdje na “trulo bogatom“ zapadu, a ne ovdje na Hecegovačkom kršu.
Par kilometara nakon Međugorja dolazim u malo mjesto Cerno. U stvari kuće mjesta se sa ceste uopće ne vide, tu je samo crkva, koja djeluje zbunjujuće – crkva u pustopoljini. Netom prije te crkve je duhoviti džambo plakat koji upozorava da vatra ovdje može biti veliko zlo.
Koji kilometar prije Ljubuškog velika je trgovina Kiwi sporta koji sam izabrao za mjesto doručka.
Iako je tek osam sati, osjetio sam glad, valjda zbog toga što sam jutros rano ustao.
Sunce je već dobrano grijalo pa sam hlad pronašao iza velikog reklamnog panoa navedene trgovine.
Dok sam prebirao zalogaje u ustima primijetio sam zaboravljenu plastičnu krunicu na ivičnjaku. Biće da ju je neki od onih tradicionalnih hodočasnika (ipak ih ima!) jutros zaboravio. Ostavio sam je da dalje živi u očekivanju tko će je podignuti. Dovoljno mi je bilo što sam je zabilježio fotićem.
Pred Ljubuškim, točnije pred spustom koji vodi u taj Hercegovački grad, na brdu su bili ostaci starog grada koji se pripisuje herceg Stjepanu, mada je gradina, kažu, starija od njega.
Spust nije nešto naročito dugačak, teško da se može kilometar u njega ugurati, ali mi je na biciklu bilo kratko, ali slatko zadovoljstvo s njega se sjuriti do polja u kojem leži Ljubuški.
I dalje sam uvjerenja da u gradu nema baš Bog zna što za pogledati, naročito ako sam u svojevrsnoj žurbi da pobjegnem vrućini što se više može. Stoga sam na raskrižju pred ulazak grada skrenuo desno u smjeru putokaza koji je pokazivao put ka Imotskom.
Iza Ljubuškog slijedi neprekidni niz mjesta jedno iza drugog. Mrvicu dolje s lijeve strane ceste je plodno polje u kojemu je obilje povrća i voća, što se iz ponude na cesti vidi. Ovaj kraj pored obilja sunca i plodne zemlje ima i obilje vode iz rijeka Trebižata i Tihaljine, tako da je potrebna samo dobra volja, pa će se trud isplatiti.
Prolazeći pored jedne trgovine sanitarnim materijalom zabilježih zgodnu reklamu za pločice, keramičke, valjda, a možda i neke druge.
Svaki put pri prolasku ovim krajem biciklom, a sada mi je treći, budem iznova fasciniram brežuljkom Klobuk.
Uz brežuljak Klobuk smjestilo se selo,a kakvog imena nego, Klobuk. U tom Klobuku (selu, a ne brežuljku) zanimljivo mi je bio primjer otimanja plodne zemlje od krša.
Par kilometara prije prijevoja, a desetak prije Gruda (kako već veli putokaz) odmarah malčice u nekoj od usputnih hladovina. Tek je prošlo pola deset pa se u tim hladovinama još uvijek može pronaći koje zrno svježine, mada na otvorenom zrake sunca dobrano već griju.
Nepuni sat kasnije konačno ugledah ispod sebe istočni dio Imotskog polja i Grude u njemu. Slijedu dakle gušt spuštanja.
Na ulazu u Grude pozdravljaju me bezlične višekatnice meni, ipak, posebno zanimljive jer sam pored njih tražio predah pri bicikliranju iz Mostara do Imotskog davne 1982 godine.
Pored gradske vijećnice je park borovine u čijem sam si hladu dopustio poduži odmor uz konzumaciju sočnih bresaka, jučer u Međugorju nabavljenih.
Imotski sam ostavio na brdu, pa sam prešao preko Imotskog polja, kao i rijeku Vrljiku, na njegovom suprotnom djelu, prešavši preko mosta.
Od svog najranijeg djetinjstva preko ljeta posjećujem ovaj kraj i od svojeg najranijeg djetinjstva svaki put kad vidim kristalno bistru vodu rijeke jednako ostajem bez riječi, krajnje zadivljen. Koje zlato, pravi dar Božji!
Ostaje mi sada popeti se na Perića brig koje je, vjerovali ili ne – na brijegu. Imam na raspolaganju asfaltiranu cestu od oko kilometar i pol i duplo kraći sokak, dodatno rasturen zbog priprema za asfaltiranje. Izabrah kraći put.
Mjesto na kojemu sam načinio autoportret je dobro za pogledati na polje i preko njega.
Preko polja na obronku suprotnog brda smjestio se grad Imotski uz Modro jezero. Tri kilometra lijevo od Modrog jezera (ne vidi se na slici) je Crveno jezero, najdublje jezero u Hrvatskoj. Iako ovaj put ta jezera ostadoše neobiđena s moje strane, slijedi snimci kad sam to učinio nekim ranijim posjetom ovog kraja.
Do vode Modrog jezera postoji uređena staza te se može na kupanje tko želi. No, do vode Crvenog jezera za sada nema nikakvog pristupa.
Modro jezero
Crveno jezero
Da li je kraći put, koji sam izabrao za Perića brig, trajao više vremena ili ne, ne znam. Znam da sam današnju vožnju završio.
Umjesto šestog dana
Tih 90-tak kilometara, koliko imam do Splita, namjeravao sam odvesti ovog šestog dana, da bi u njegov sumrak vlakom nastavio put, osvanuvši slijedeći dan u Slavoniji. Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje. A Bog je odredio da baš na ovaj, moj nesuđeni šesti, dan usliša molitve te podari kišu žednoj zemlji. Radi toga sam ostavio bicikl kod rodbine, te sam se, uz pomoć sina moje sestričine i njegovog auta, negdje oko šest poslije podne našao u Splitu.
Kišnom, vrlo, vrlo kišnom Splitu!
Kasnije sam doznao da je u Splitu do ovog dana prošlo 43 suha dana sa dnevnom temperaturom preko 30°C!
U vagonima vlaka, za razliku od prošle godine, bila su mjesta za bicikle, no sada ja nisam imao bicikl.
Vagon je bio novije proizvodnje, moderan, uređen i sa – neudobnim sjedištima. Možda sam nostalgičar, no ona stara sjedišta na razvlačenje su mi bila puno udobnija.
Ako sam se ja već od njega rastao, bilo je ljudi koji su i dalje bili nerazdvojni s svojim biciklima, te koji namjeravaju putovanje nastaviti ovim vlakom.
Prije odlaska na spavanje uspio sam još pozdraviti usnule Perkoviće.
Što napisati ispod podvučene crte!?
Par dana mi je trebalo da se dobro naspavam i dobro odmorim. No, nije prošlo ni tjedan dana a već sam sebe uhvatio kako sam zaboravio teške, mučne trenutke ovog putovanja (ovako sa distance nisu izgledali tako teški i tako mučni), te kako razmišljam gdje i kako nastaviti slijedeće godine, koji dodatni alat ponijeti (puknute žbice), koju opremu, kako izbjeći vrućinu, kako…
Kao Mujo s kraja vica u uvodu ovog putopisa.
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Za povratak kliknite ovdje.
Slijedi par usputnih slika bez komentara nastalih opuštenim, laganim zujanjem bez ičeg konkretnog na pameti.
Kakav bi ja to ljubitelj željeznica bio kad ne bi obišao željeznički kolodvor u Mostaru.
Da jutros u Konjicu moja želja nije bila prevelika, možda bi mi slučaj uz pomoć sreće pomogao da u ovaj grad dođem željeznicom, a ne ovako kako jesam. Istina, bio bi uskraćen na avanturu vožnje busom, gore opisanu.
Bicikl popravljen za 15 minuta uz prihvatljivu cijenu od 10KM (40kuna).
Red je pozabaviti se večerašnjim noćenjem. Nakana mi je to učiniti slično kao u Kreševu.
Dakle doći do Franjevačkog samostana, izvaditi „onaj“ papir i zamoliti franjevce za gostoprimstvo. Oni će reći „nema problema“ odvesti će me do sobe i to je to.
E, pa nije baš tako, barem ne ovdje u Mostaru.
Samostan nije teško pronaći jer je toranj samostanske crkve najviša građevina u mostaru – cijelih 107 metara.
Glavni ulaz u franjevački samostan
Glavni ulaz u samostan je u staroj zgradi uz novosagrađenu crkvu. Vrata ulaza otvorena. Zvonim na zvonu pokraj ulaza (čujem negdje unutra zvrrrrr!)
Niko se ne javlja!
Opet zvonim!
Opet niko!
Opet zvonim!
Opet niko!
(itd, itd ,itd.....)
Nakon xx ponavljanja shvatim uzaludnost mojih pokušaja.
Stajući leđima okrenut ulazu u samostan uočavam ljude koje iz parkiranih auta izlaze i odlaze u crkvu. Na misu. Pogledam na sad – deset do šest. Dakle, misa je u šest sati.
E sad, i zato što se predstavljam hodočasnikom, pa na taj račun tražim gostoprimstvo, ali i zato što sam u Mostaru u deset do šest kraj crkve, dobih poriv, poziv da i ja odem na misu.
A bicikl!?
Odvažih se realizirati zamisao koja mi tren ranije pade na um. Uvezoh bicikl iza vanjskih vrata u mali hodnik, uzeh novčanik i foto-aparat, te izađoh van zatvorivši vanjska vrata iza kojih ostavih bicikl. Pa ako ga netko odveze, neka!
Uđoh u crkvu.
Misa samo što nije počela, pa sam samo kriomice snimio unutrašnjost crkve. Blago neugodno se iznenadih da jednako nedovršeno izgleda kao i prije deset godina, kad sam zadnji put bio ovdje (opet vidi Međugorje 2005).
Po završetku mise s nervoznom žurbom odoh do ulaza u samostan gdje zatekoh svog metalnog pratioca sa svom opremom nedirnutog. E, jesam i ja bijedo, pa tko bi ovakav stari bicikl!?
Dobro sad, nije više ni bitno, jesam li ja bijedo ili ne i je li moj bicikl za hapiti ili ne, 'ajd' da riješimo to noćenje. I opet isto, zvonim – ništa, zvonim - ništa, zvonim- ništa…
I kao u uzbudljivim američkim filmovima kada se već uplašimo za sudbinu glavnog junaka, konačno dolazi spas. Njegov nagovještaj bili su užurbani koraci koje sam čuo u hodniku iza drugih vrata. Vrata se otvoriše i pojavi se franjevac u poznim godinama koji me pogleda pogledom „E, samo si mi ti falio, a ovdje gužva preko glave!“ Ja na brzake izrecitirah svoju priču uz uručenje papirnate preporuke, koju je jedva pogledao. Čak ni moju ultra kratku priču nije do kraja ni poslušao. Priznajem da me je dojmio svojom praktičnošću i odlučnošću. Filtrirajući nebitno iz moje priče shvatio je da tražim noćenje i uz „Nema problema!“, dodao da krenem za njim. Dok smo išli iza crkve dodao je da je u toku vjenčanje a i inače je gužva u samostanu. Doveo me je do prostorije u kojoj bi trebao noćiti. U roku od sekunde i pol mi reče da je u unutra neko predavanje, duhovne vježbe ili slično, pa kad ljudi izađu prostorija je moja. Na moju iskrenu, ganutu zahvalu samo je jedva primjetno klimnuo glavom, okrenuo se, te se hitrinom i gracioznošću mladića izgubio, ne sačekavši moj pozdrav.
Par trenutaka sam nepomično zurio u prazan prostor kroz koji je prošao. Nevjerojatna živost, odlučnost i praktičnost za čovjeka koji ima sve sijede na glavi. Stvarno su impresivni ti duhovnjaci!
A gdje ja to noćim večeras!?
U prostoriju se ulazilo direktno izvana. Prostorija je bila kombinacija učionice (tu su školske klupe sa stolicama) i mini kuhinje. Sad da li to nazvati kuhinjom ili ne, ne znam, jer nije bilo ni štednjaka, ni hladnjaka, no bili su kuhinjski elementi i sudoper sa bojlerom. Bojler mi nije bio potreban, dovoljan mi je bio pristup hladnoj vodi iz pipe.
S druge strane učionice na podu sam našao mjesto za pripremu svoje spavaonice.
Ušao sam u prostoriju, zajedno s biciklom. Raspremio opremu i stao pitajući se što dalje. Problem mi je bio što nije bilo kupaonice, a trebao bih se nekako oprati.
Nema druge, slijedi kupanje kao sinoć na Boračkom jezeru.
Skinuo sam se u kratke hlače, u vanicu iz sudopera natočio hladne vode, izašao van te se na popločanoj površini uz kanalizacijski odvod oprao.
Nakon „tuširanja“ slijedi večera. Nju sam u obliku juhe skuhao na svom plinskom kuhalu u sudoperu. Sudoper mi je dobro došao u slučaju kipljenja juhe.
Prije spavanja još sam zabilježio današnju kilometražu. Nije bog zna kako impresivan broj, no obzirom na okolnosti sasvim prihvatljivo.
Četvrti dan
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Već prije sedam izašao sam van iz svoje „spavaonice“. Iako do Međugorja, današnjeg odredišta, imam tek 40-tak kilometara, na tom putu imam jedan uspon od 3,5 km, te mi je bila namjera da taj uspon savladam sto je moguće više u jutarnjoj kakvoj-takvoj svježini. Očigledno da će i danas pržiti kao i jučer i prekjučer.
No, ne moram, ipak, bezglavo žuriti. Mogu odvojiti malčice vremena za dodatni obilazak Mostara u ovo ljetno jutro.
Franjevačka crkva, koja se nalazi odmah uz samostan, sagrađena je nakon zadnjeg rata i meni izgleda još uvijek nedovršenom, mada monumentalnom.
Zujajući po internetu pronašao sam na sajtu grada Mostara snimak crkve i samostana od prije stotinjak godina kada je pored samostana prolazila uskotračna pruga. Sada je na trasi te pruge široka cesta.
S lijeve i desne strane glavnog ulaza u samostan (onog gdje sam sinoć ostavio bicikl) su kipovi i ploče s natpisima.
Na internetskim turističkim stranicama grada Mostara saznao sam da su Osmanlije pomogli izgradnju katoličke crkve 1866 godine. Crkva je stradala u ratu 1992. godine, a 2000. godine, na istom mjestu je napravljena nova crkva većih dimenzija. Ovaj kompleks se može pohvaliti bibliotekom sa 50.000 starih spisa, zapadnih i istočnih, i najveći je, takvih karakteristika, u cijeloj Hercegovini. U zgradi samostana nalazi se i važna kolekcija slika talijanskih majstora iz XVI i XVII vijeka
I prije deset godina, kada sam boravio zadnji put u ovom gradu, Mostar mi je bio slika i prilika osnovne impresije cijele Bosne i Hercegovine, masa suprotnosti, onih krajnjih, ekstremnih, smještenih tako blizu. Takav dojam, manje-više, osjećam i sad. Tu su još uvijek ruševine od rata, mada je od njega prošlo dvadesetak godina.
No uz te ruševine, ili mrvicu dalje smjestile su se prave arhitektonske ljepotice.Jedna od tih ljepotica je,bez sumnje i zgrada Mostarske gimnazije, dotjerane i uređene da ne može bolje.
Prema wikipediji Gimnazija u Mostaru osnovana je 1893. godine i počela je s radom na Luci (naselje u Mostaru). Tu je gimnazija djelovala do 1898. godine kada je izgrađeno jedno krilo današnje zgrade, prema nacrtu češkog arhitekta Františeka Blažeka. God. 1902., dograđeno je i drugo krilo i time je zgrada dobila sadašnji izgled. Zgrada pseudomaurskog stila se odlikovala brojnim ukrasima inspirirani palačom Alhambra u Španjolskoj.
Gimnazija Aleksa Šantić, nazvana tako u čast najpoznatijeg mostarskog pjesnika Alekse Šantića, je bila jedna od prvih i najnaprednijih školskih institucija u Kraljevini Jugoslaviji.
Zgrada međunarodne osnovne škole, zajedno sa okolišem kao da je teleportirana iz nekog sasvim drugačijeg prostora i vremena (još jedan primjer Bosne i Hercegovine kao zemlje pune kontrasta).
Na stranicama ism.internationalschool.ba saznajem da je međunarodna osnovna škola u Mostaru projekt kompanije "Bosna Sema", koja u BiH djeluje još od 1996. Godine. U Međunarodnoj osnovnoj školi se posebna briga vodi o polaznicima i njihovim roditeljima, sa kojima se radi praktički 24 sata na dan. Učenici ne moraju nositi knjige i ostalu opremu u školu, jer je sve što im je potrebno već u učionicama, a za učenike i osoblje će se svaki dan pripremati doručak i ručak. Hrana se neće kuhati u prostorijama škole, već se dopremati iz kvalitetnih restorana.
Dakle kako već rekoh kao da je iz nekog drugog vremena i prostora.
Slijedi gradska vijećnica grada Mostara.
Vijećnica prije II sv. Rata dok je pored nje prolazio ćiro (posuđeno sa sajta grada Mostara)
Sagrađena je 1900-te godine. Prvo je bila osnovna škola, poslije drugog svjetskog rata je kratko vrijeme bila i gimnazija. Što se na staroj fotografiji vidi, tik uz nju je prolazila uskotračna željeznica, kojoj je ta zgrada bila s desne strane pri putovanju ka moru.
Nešto iza pola osam, trasom te željeznice, na kojoj je danas široka gradska ulica, i ja sam krenuo na jug put mora.Po izlasku iz grada polje na kojemu je Mostar proširilo se, tako da je cesta ravna kao strijela. Čak je bilo mjesta i dobre volje pa se smjestila i staza i to asfaltirana. U početku sam je prisvojio kao biciklističku, no nakon što sam pretekao jutarnjeg joggera, staza je dobila univerzalnu upotrebu. Čija god da je, odvojenu od glavnog kolovoza magistrale, bilo je poseban gušt bezbrižno voziti po njoj.
Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa je tako to slučaj i sa ovom biciklističko joggerskom stazom. Sa lijeve strane magistrale nailazi rijeka Buna koja se, provlačeći ispod mosta magistrale, ulijeva u Neretvu. Do te Bune,rijeke, a i istoimenog mjesta, i do tog mosta se prostire polje, a potom opet uska krivudava dolina/klanac Neretve uz koji se s lijeve strane stisnula magistrala, a s desne željeznica, ova normalna.
Nakon što se provukla ispod mosta, a prije nego se udružila s Neretvom, Buna se raširila na sve strane koliko god je mogla. Stvorila je tako čudnu mješavinu kristalno bistre vode koja lijeno i sporo otječe obilazeći grmove bujne zelene trave. Ovog jutra, dok sunce još nije pokazalo svoju žestinu, mjesto za guštanje su pronašle – patke.
Podigavši pogled ugledao sam neki uski most preko Neretve, pa me radoznalost povuče da ga pogledam iz bliza. Prošlog ljeta sam ovuda vozio sa najljepšom i najboljom od svih suputnica, pa mi ostade nepoznanica zašto se onda nismo odlučili za posjet mostu.
A trebali smo!
Most premošćuje tok Neretve koja se ovdje, kao neka debela knjiga bukvalno svela na dva slova. Grbavo suho korito svjedoči da postoje doba godine kada ovdje Neretva pobjesni i raširi se na sve strane. Očigledno da sada, dok sam ja ovdje to nije to doba, jer se Neretva stisnula u mini kanjon širine 3-4 metra i dubine oko metar i pol do površine vode, kroz kojeg je pičila sto na sat.
Kao pačići napušteni od mame patke, Buna se, podijeljena na bezbroj malih slapića, sunovraćala niz okomitu liticu kanjona. Čim je voda Bune pala u maticu Neretve, bila je munjevito povučena u turbulentni tok i već za sekundu, dvije bila je daleko od mene.
Tih slapića je bilo kako prije mosta, na kojem sam promatrao taj iznenađujući unikat prirode, tako i poslije mosta.
Stajao sam potpuno iznenađen i opčinjen prizorom. Slušao šumove malih slapića i promatrao dinamiku i živost tako nežive tvari kao što je voda. Šumilo je oko mene kao da sam na Plitvičkim jezerima.
Slijedećih 7 kilometra su mi dobro znani od prošle godine. S desne strane Neretva, s lijeve brdo. Vjetar slab, hladovina od brda s lijeve strane još uvijek prisutna, pa sam s lakoćom i osjećajem ugode i dosta prije nego što očekivah, stigoh do skretanja za Žitomisliće. Zastao sam na mostu preko Neretve i snimio osunčano brdo i cik-cak cestu po kojoj mi se valja popeti.
Prije tog uspona posjetio sam željeznički kolodvor u Žitomislićima, a preko puta njega je crkva koju smo moja životna pratilja i ja posjetili prošle godine. Prošle godine je na crkvi bilo deset do podne, a sada je pola deset. Dakle brže se vozi kad se sam vozi.
U tih tri i pol kilometra uzbrdica, ovako ujutro nema ni jednog hlada, jer je cesta na istočnoj strani brda.
Jedini hlad sam pronašao na jednoj lakat krivini koja je djelomično bila usječena u brdo, pa joj je taj usjek pravio hladovinu. Jasno, to sam iskoristio za poduži odmor, pripremajući duh i tijelo za konačni obračun sa uzbrdicom.
Sa tog mjesta odmora negdje dolje se vidi most preko Neretve, kao i Žitomislići sa kolodvorom.
Ako se pogledom prati tok Neretve, vidi se njen put prema moru. Na tom je putu prati magistrala i željeznica.
Netom prije prijevoja još jedanput sam se pozdravio sa Neretvom pogledavši odakle sam, s njome došao, te gdje bi nastavio, da sam ostao uz nju.
Opet ostaci požara, još od prošle godine. Nikakvog pomaka u oporavku za tih godinu dana nisam primijetio. Strava i užas!
Nakon prijevoja, popeo sam se na svojevrsnu visoravan sa blagim gore-dolikanjem. Počelo je dobrano pržiti, pa sam požurio do Međugorja.
Stigao sam netom prije podneva sa prijeđenih 40 kilometara.
Vrijeme dolaska pokazuje mobitel jer mi je sat stao (još jedno obilježje u zbirci nedaća i neprilika ovog putovanja).
U kampu u Međugorju – ludnica. Sutra je Velika Gospa, dakle danas je 14-ti kolovoz. Na ulazu u kamp masa kampera (kamp-kamiona), na recepciji gužva, čovjek do čovjeka.
Ne vidim nikakvog smislenog reda, pa kad susretoh pogled sa unezvjerenim vlasnikom rekoh pružajući svoju osobnu „Sve jedno, jedan šator, jedan bicikl, jedan čovjek, jedna noć!“
Zastade za trenutak, gledajući osobnu, pa mene. Rekoh mu da sam prošle godine bio ovdje sa suprugom. „Znam sjećam se!“, zastade za trenutak, pa mi vrati osobnu uz komentar „Pa kad je sve jedno, ne moraš ništa platiti!“
I tako se vraćam sa recepcije prema svome biciklu uz blaženi smiješak zadovoljstva. Eto, ljudske topline čovjek pronađe kad je se i najmanje nada. Potom se sjetih da imam još jedan dokaz ljudske topline vlasnika ovog kampa. Kad sam sa suputnikom bio ovdje prije deset godina, fasciniran koliki smo put prešli biciklom, nije nam ništa naplatio. A ostali smo dvije noći!(opet vidi Međugorje 2005)
Prvo sam raspremio opremu i podigao šator. Pri tome se dobrano oznojio. Ne zbog umora, ni zbog teškog posla, već zbog vrućine. Iako je kamp u debeloj, stvarno deeeebeloj hladovini, iako pirka povjetarac, taj je povjetarac tako vreo da više dodatno grije nego što rashlađuje. Iako je hladovina debela i krošnja drveća gusta ipak se osjeti vrelina sunčevih zraka. Jednom riječju bilo je vruće, jako vruće.
Neko vrijeme sam bio rashlađen nakon tuširanja, pravog tuširanja sa tuš kabinama i toplom vodom (ah, konačno!). Doduše ta mi topla voda (skoro) nije trebala obzirom na trenutni raskoš ljeta.
Slijedi ručak. Nije mi se dalo, ovaj put, zujati po restoranima, već mi je bio izazov nešto fino napraviti onim čime raspolažem. U obližnjoj trgovini kupio sam tjesteninu, punomasni sir i gulaš u konzervi i bacio se na posao.
Nešto kao betonski blokovi, razbacani su po kampu, ostavljeni na slobodnu upotrebu gostiju kampa. Simpatično mi je to i zgodno.
Iako to na slijedećim slikama tako ne izgleda, u kampu je bila povelika gužva.
Nakon obilnog ručka za kojeg ne znam da li mi je tako dobro prijao što sam bio gladan ili što je dobro pripravljen, ili napose, što sam ga JA tako dobro pripravio, slijedio je odlazak do sanitarija zbog pranja suđa. Na tom putu sam sreo dva psića za koje se ne mogu odlučiti koji je simpatičniji.
Ostao mi je na raspolaganju obilni poslijepodnevni odmor, sve do sedam kad bih na misu na otvorenom (kad sam već u Međugorju).
Kako ga provesti!?
Podmetač (karimat) sam naslonio na stablo pored šatora, iz bisaga izvadio olovku i križaljke, legao na podmetač i polako se bavio enigmatikom. Međutim, iako mi je metabolizam bio na minimumu, nakon nekog vremena izležavanja osjetio sam da se – znojim. To znojenje postaje intenzivnije čim napravim bilo kakav pomak tijelom. Jednostavno rečeno, vruće, vruće, vruće.
Obzirom da je sutra točno pola kolovoza (Velika Gospa) ovo tempiranje mise za sedam predvečer se pokazalo jako dobrim potezom. Po bljedilu donjih snimaka može se zaključiti da je isijavanje sunca konačno posustajalo, a time i vrućina kao posljedica toga. Radi toga onaj neugodni, vreli povjetarac preko dana sada mijenja taj dojam u osvježavajući i ugodni.
Ta osvježavajuća ugoda se razvila u neodoljivu milinu nailaskom večeri, pa sam otišao na misu na otvorenom.
Neko vrijeme sam zbog te svježine ostao dokono šetuckati oko crkve, kao i po gradu zajedno sa mnoštvom ljudi.
Kad sam tijelo i duh konačno temeljito ohladio i smirio krenuo sam do kampa na počinak. Sutra me čeka preko 60 km do Imotskog, a neće manje grijati nego danas, pa bi bilo pametno dobro se naspavati i sutra ujutro poraniti.
Za nastavak kliknite ovdje.
subota, 30.01.2016.
Sam u ljeto 2015-to III dio
Za povratak kliknite ovdje.
U selu Bijela (ili Polje Bijela) gurajući uzbrdicom bicikl prošao sam pored novosagrađene, betonske katoličke crkve. Prema internetu crkva je posvećena Kraljici mira.
Modernističke je sakralne arhitekture, te stoga meni malo nejasna, a izgleda mi i nedovršena. A možda se varam, možda sam i krivo vidio, zbog sunca "koje mi je udarilo u glavu".
Pored crkve sam malčice zumirao pogled na Konjic, iznenadivši se da sam već dobrano iznad njega.
Dobar sat vremena sam već pješačio od Konjica. Dobro, često, vrlo često sam se zaustavljao, loveći za to bilo kakvu hladovinu, no zadržavanja su bila kratka, tek da smirim dah i bilo srca, možda guc-dva tekućine. Oko mene uz cestu su stalno bile kuće, tako da je i promet bio živ kao i aktivnosti oko kuća.
Kraj jedne od njih dvojica nešto istovaraju iz kamiona. Na moje pitanje koliko ima još do vrha, sa jednim dugim "Auuuuuu!" rekoše mi da ima dosta, " Sedam, osam kilometara!"
Odgovor mi je toliko zaprepastio da sam sklonište dostojanstva pronašao u ignoriranju njihovog odgovora, kao i u svrstavanja mojih sugovornika u prometne neznalice ("Što oni znaju koliko je to kilometar?!"). U stvari, teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da mi valja još (barem) dva sata gurati uzbrdo po ovoj žezi, pa sam izlaz tražio u bilo čemu, pa makar bilo to ignoriranje objektivnosti.
Kasnije će se pokazati da nisu puno promašili!
Povremeno sam znao sjesti na bicikl i voziti u trenucima kada se uspon malo zanio i dremnuo, pa je smanjio svoje postotke. U jednom takvom drijemežu i mene i uspon trgnuo je jedan glasni "pink!"
Puče mi žbica na zadnjem točku.
Samo mi to još fali!
Ljut i ogorčen na nedostatak sreće (i na to se može biti ljut), iz protesta sam nastavio vožnju. Izostanak zanošenja zadnjeg kraja bicikla me nekako umirio. Jest, pukla je, no to puknuće nije donijelo neke loše posljedice, jer se točak vrtio kao i prije. Nekako umiren time, nastavio sam vožnju brzo zaboravivši i na taj "pink!" i na svoju ogorčenost na nedostatak sreće (sad kad se ta sreća vratila, pa "srećom" točak nije "plesao", zaboravio sam na svoju ljutnju)
Nekako istovremeno su kuće nestale, cesta se suzila, a pojavio se prometni znak koji mi je, na nekoj čudnoj mješavini cinizma, nadrealizma i crnog humora, saopćavao da je ispred mene opasna NIZBRDICA, mada ono što vidim ispred sebe izgleda suprotno.
Ne samo da izgleda, nego i jest.
Ne znam kako sam previdio, no na slijedećem znaku, tamo gdje sam bicikl ostavio, koji govori o krivudavoj cesti, na tabli ispod njega je obavijest da je tako slijedećih 5,5 km. Zbog ovog propusta, stalno sam živio u mješavini očekivanja prijevoja pri svakoj krivini ispred sebe, i razočarenja što se umjesto njega uzbrdica i dalje nastavlja.
Ako maknem u stranu to očekivanje kad će prijevoj i vrućinu, okolina i njen moj doživljaj postaju iznimno zanimljivi.
Uska cesta, krivuda lijevo-desno, često sa lakat krivinama. Strmi obronci brda, po kojima se, valjda, samo divokoza može uspeti, približili su se cesti tako da se lijepo vide stijene, proplanci i spoj neba i brda.
Osim toga, malo-malo pa se pojavi i hladovina. Istina, ne baš gusta, ali ipak, barem malčice, smanji jaru sunca, ako nikako ono barem psihološki, jer osjećam da mršava, žgoljava stabla uz cestu suosjećaju sa mnom, pa kad ne mogu drugačije, a onda barem sa svojom mršavom hladovinom mi olakšati pentranje.
A onda sam na jednoj od bezbroj lakat krivina dobio Dar Božji!
Izvor sa hladnom vodom!
Toliko sam bio zatečem tim izvorom da za trenutak nisam vjerovao svojim očima. Ne dozvoljavajući duši da se razbukta oduševljenjem, prvo sam hladno-racionalno promatrao da ozid ispred mene nema nekakvu drugu funkciju (bez vode), potom dali voda stvarno curi ili je to samo odraz mojih želja.
Što sam mu bliže dolazio, bio sam sigurniji da jest to što mi se čini da jest, pa kad sam, konačno, čuo zvuk žuborenja vode, parkirao sam bicikl i prepustio se neočekivanom užitku, čiji je obim ta neočekivanost višestruko povećala.
A sad sve polako!
Parkirao sam bicikl (polako), došao do izvora (polako), umio se i osvježio (polako), popio vode (polako), sjeo kraj izvora i odmarao (polako).
Pustio sam "mozak napašu", promatrao okoliš, cestu i promet na njoj. Moram priznati da je bilo trenutaka dosta gustog prometa (kolone), obzirom na krajnje usku, krivudavu, i u konačnici, jadnu cestu. Srećom po mene, ti trenuci nisu bili učestali, čak što više, bili su dosta rijetki, pa je cesta uglavnom zjapila prazna.
Odmoren i obodren nastavio sam vožnju. I onako uska, cesta je postajala uža, krivudavija i strmija.
Krivine su bile uglavnom nepregledne, tako sam morao stalno držati uha uključena, ne bi li me zvuk nailazećeg vozila pravovremeno upozorio da se skupim uz rub ceste.
Na slijedećoj od tko zna koliko prijeđenih lakat krivina kao pozornik prometa našao se pravi, pravcati – top.
Tu je već dulje vrijeme, srećom ne korišten. Spomen ploča iz onog vremena je slika i prilika apsurda na ovim prostorima. Prvo je bila jedna država koja je aktere sa spomen ploče dizala u nebesa kao heroje, a potom su došli drugi koje su te sa spomen ploče proglasili, je li, drugima, to jest, drukčijima nego što su prikazani tekstom.
Sve ima svoj kraj, pa tako i ovaj uspon. Konačno, prijevoj!!!!!
Iscrpio me ovaj uspon, ova vrućina, ova zbunjenost gdje i kako krenuti, da li ići, ili vratiti se. Zbog toga sam prije bio tupo rezigniran, nego euforično razdragan što se, eto u jednom danu popeh na treće brdo. Ipak, prema navici, tradiciji ili nečem trećem, a i zbog odmora, ipak sam parkirao bicikli i uzeo si poduži odmor. Tri sata sam se pentrao ovim usponom, sada nešto iza pet. Sunce još uvijek prži, ali se osjeća da u tome posustaje. Povjetarac se smiruje, najavljujući ono neutralno doba između dana i noći kada ovi što žive danju, polako svoje aktivnosti privode kraju, a oni što žive noću, polako se bude i pripremaju.
Naravno, do noći ima još dosta vremena, no najava promjene osjeća se u zraku.
Oko mene, dakle, mir, tišina, muk. Promet nula – apsolutna. No, imam osjećaj da ovaj mir u sebi prije ima zrnce neizvjesnosti i brige, nego dozu opuštenosti i miline.
S takvim, dvojbenim osjećajem nastavio sam vožnju. Nizbrdica je bila simbolična, tek toliko da naznači prijevoj koji upravo prođoh. Nakon par stotina metara cesta se smirila u nekoj vodoravnosti. Pojavio sam se na visoravni u kojoj se smjestilo mjesto Borci. Kuće su bile toliko udaljene jedna od druge da je stvarno nevjerojatno koliko malo kuća ima na koliko velikom prostoru. No, zato su uz kuće i na prostoru između njih bilo masa obrađenih parcela. većih i manjih. Na dosta njih su bili i ljudi koji su marljivo obrađivali tlo, pa sam, kao putnik-prolaznik stekao dojam o vrijednim i strpljivim stanovnicima ovoga zabitog sela. Ovo "zabito" (bez uvrede) došlo mi je sjetivši se duuuge uzbrdice, krivudave i vrlo uske ceste kojom prođoh od Konjica.
Valjda negdje u sredini područja u kojemu su razbacane kuće sela Borci neka je žena nešto radila ispred jedne od tih kuća. Tek ugledavši nešto (janje ili prase) što se vrti na ražnju uz vatru, shvatio sam da se nalazim ispred nekog oblika seoske birtije. Zapitah ženu gdje se u selu skreće za Nevesinje, a ona mi pokaza preko puta.
Na upit kakva je cesta, ona reče da je sada preuređuju, „pa je malo nezgodna“, a inače se nekako (??) može proći.
Na moje „Ima li uspona i nizbrdica?“ odgovori klimanjem glave lijevo-desno uz komentar „Pa ima dosta!“. Ta njena gesta, zajedno sa komentarom me nije baš pretjerano ohrabrila, prije suprotno.
Dok mi je mimikom i šturim odgovorom opisivala gore-dolikanje prema Nevesinju pogledala je u pravcu ceste i brda, a i ja s njom. Obronci brda, poredani jedan iza drugoga, kao da su potvrđivali njen odgovor, a u mojoj duši unijeli zebnju.
(Bi mi neugodno, mada ne znam zašto, pred njom vaditi fotić i snimiti cestu za koju pitah, te to odgodih za sutra dan. Sutradan nje nije bilo, ali je bio njen pas, povelika mrcina, koja je lijeno dremuckala. Sklupčan koji metar od ceste. Bilo me je strah stati baš kod njega (jer je tu bio taj odvojak za Nevesinje), pa sam stao desetak metara dalje – radi toga su gornji snimci takvi kakvi jesu).
Tiho i skoro neprimjetno kako sam ušao u selo, tako sam iz njega i izašao. Samo sam se odjedanput zatekao kako se moja očekivanja o pojavi koje od kuća ne ispunjavaju. Umjesto kuće, ispred mene se pojavila strma nizbrdica.
Zastao sam na početku te nizbrdice, parkirao bicikl i odmaknuo se malo od ceste, tek toliko da mi stabla ne zaklanjaju pogled. To što sam ugledao učinilo je da zaboravim i na umor (koji je bio povelik) i na neizvjesnost sutrašnjeg nastavka putovanja (isto tako povelika) pod dojmom prizora ispred sebe.
Iako je to bila tek predigra, uvertira, uvod onoga što prethodi večeras i sutra ujutro, prizor me je toliko dojmio da sam ostao „paf“. Bila je to divljina, ali različita od one od Kreševa prema Tarčinu. Ona je bila diskretno skrivena raskošnom haljinom zelenila guste šume u kojoj je stidljivo skrivala detalje koji nisu za običnog putnika-namjernika. No ova ispred mene nije se ničega stidjela. Obilno je prepustila mojemu pogledu (a i ostalim čulima) svu raskoš, svaki detalj, svu surost na granici surove bezobzirnosti. A opet, u toj surovoj bezobzirnosti toliko je bilo nekog dostojanstva, neke ljepote, neke raskoši kakvu samo može sadržavati planina netaknuta, nedirnuta od čovjeka i njegovog bezobzirnog utjecaja.
Ovaj izraz „surova bezobzirnost“ očigledno je (malo) pretjeran s moje strane, no s njime pokušavam prikazati kolika je otuđenost „modernog“ čovjeka, naviknutog na sigurnost urbane sredine, od stvarne, nepatvorene, istinite prirode.
I dalje zadivljen prizorom, koji sam jedva približno prikazao gornjim snimkom, s osjećajem punog poštovanja, zatekao sam sebe kako se tiho, skoro na prstima, vraćam biciklu u nakani nastavka vožnje. Kako će već nastavak razvoja ovog putovanja pokazati, sutradan će biti još snimaka u nakani prikazivanja, predočenja gore opisanog.
Ako fotić pri snimanju gornjeg snimka malo pomaknem u lijevo, dobiti ću pogled na jezero koje se smjestilo u dolini.
Na zadnjem snimku je Boračko jezero, idilično prikazano na razglednici koju sam sutradan kupio u prodavaonici kraj kampa na jezeru. S desne strane, na brdu iznad jezera vidi se zmijolika cesta s kojom se meni valja sada spustiti. U tri kilometra puta trebam se spustiti dobrih 300 metara visinske razlike. Dakle, strmi, jako strmi spust.
I ne samo da je strm, nego je i vijugav, jako vijugav.
Vrlo brzo mi je oduševljenje što (ah konačno!) ne moram više ni pješačiti, ni vrtjeti pedale, splasnulo. Zamijenilo ga je mahnito nastojanje da održim ravnotežu, da kočim, kočim, kočim… K'o za vraga odjednom u totalnoj pustoši, što se prometa tiče, počeli su auti voziti meni u susret, Biće da su to bili jednodnevni posjetioci jezera koji se sada, u ovaj suton današnjeg dana vraćaju svojim kućama. Dodatna obzirnost na vozila koja mi iskrsavaju u susret nakon oštrih krivina, uz tu strmoglavu nizbrdicu i kočenje na njoj mi je prelila čašu strpljenja. Demonstrativno (prema komu, čemu!?) sam sišao s bicikla i nastavio – pješice.
Znam, zvuči totalno bez veze, i meni je u prvi mah bilo apsurdno, toliki put preći biciklom da bi na kraju nizbrdo pješke, eeej! No nije prošlo dugo, tek koji trenutak, uhvatio sam, zatekao samog sebe kako s krajnjim guštom, šetam polako lagano kočeći da mi bicikl ne pobjegne. Biće da je taj gušt bio posljedica rasterećenja, razrješenja silne brige, kako kočiti, kako održati ravnotežu, kako paziti na aute.
Šetajući tako po toj sumanuto strmoj nizbrdici, čak sam si mogao dozvoliti luksuz promatranja okoline. Imao sam tu sreću da mi je dolina s jezerom bila s desne strane, pa sam mogao, onako s visine, baciti pogled na razbacane kuće u dolini.
Konačno se i ta nizbrdica završila i cesta se pretvorila u pitomu ravničarsku, malo širu, stazu. Nije mi dala baš previše prilike da uživam u toj ravnici, jer tek par stotina metara nakon dolaska u dolinu naišao sam na tablu koja mi je izrazila dobrodošlicu na Boračko jezero komu sam skrenuo desno odmah iza table.
Preko puta improviziranog ulaza u kamp se nalazio razlog koji mi je izazvao posebno ozareno i razdragano lice – prodavaonica! Još kad sam saznao da i sutra radi, već od sedam sati, mojoj sreći nije bilo kraja. Dobro, malo pretjerujem, no spuštajući se do Boračkog jezera priželjkivao sam takvo što, nadao se, jer sam u rezervi imao nužni minimum, vrećicu juhe za večeras i jednu konzervu mesnog doručka za sutra ujutro. Volio bih dobiti priliku za osvježenje svojih zaliha, ne samo hrane nego i pića. I dobio sam je!
Onaj napomenuti improvizirani ulaz u kamp bio je u obliku komada daske na kojemu je drhtavom rukom, ne baš pažljivo i s osjećajem estetike, napisano KAMP. Nikakve oznake za recepciju, ništa slično, pa sam došao do prve kuće, oko koje su se motali neki ljudi, te pitao jednog od njih za recepciju. Prvo me zbunjeno gledao, ne razumjevši što tražim, a kad sam mu objasnio da bih podigao šator za prenoćište (pa kamp je, što tu nije jasno!?), shvatio je što tražim i rekao da pričekam. Čekao sam malo poduže, očigledno da je otišao po gazdu. Gazda je, u stvari, bila gazdarica, žena srednje dobi koja me je dovela do livade i dala mi na izbor tri mjesta. Nije mi bilo baš jasno zašto i na ostalom dijelu livade, gdje nije bilo drugih šatora, ne mogu podići svoj, no nisam htio ispasti čangrizav. I ovo što mi je ponudila sasvim mi je prihvatljivo.
Obzirom da sutra namjeravam rano krenuti dalje, rekoh joj da bih sad platio.
„Tri marke!“, reče žena.
„TRI MARKE!!!“, zaprepašteno ponovih. Zaprepaštenje je posljedica krajnjeg iznenađenja zbog izuzetno niske cijene. U životu sam jeftinije prenoćio samo kada sam to besplatno činio.
Ganut tim iznenađenjem izvadih kovanicu od pet maraka i rekoh joj da ne treba vraćati kusur. Tren poslije sam se pobojao da ću je uvrijediti („ako je cijena niska to ne znači da mi treba milostinja!“). No žena samo rezignirano slegne ramenima i ode.
Eto, riješio sam problem noćenja.
Prvo sam podigao šator i raspremio stvari. Potom sam krenuo u potragu za sanitarijama koje jedva da sam našao. WC je bio stari, oronuli, mada čist i uredan čučavac. Za pranje i tuširanje sam pronašao pipe sa rostfrajnim sudoperima, koji su bili na otvorenom, nedaleko od šatora. Nije bilo druge, nego improvizirati.
Srećom oko pipa nije bilo nikoga. Skinuo sam se u kratke hlače i prvo se oprao do pasa a potom, uz pomoć one moje PET boce od litre i pol, polijevajući, oprao noge. Krajnje asketski, no ipak sam miris znoja i prašine zamijenio osvježavajućim mirisom sapuna.
Skuhao sam juhu, slasno ju posrkao, oprao suđe i dok sam napravio zadnje pripreme pred spavanje već je pala noć. Zavukao sam se u vreću sa osjećajem blagog gorenja na licu i tijelu, što je bilo posljedica iscrpljenosti. Stvarno me ovaj dan iscijedio.
A što sutra!?
Vrtio sam se u vreći kao prasac na ražnju. Ako nastavim prema Nevesinju, kako sam prvobitno planirao, prema mojim kartama čeka me nešto malo manje uspona nego danas ali bitno više kilometara. I to još neasfaltiranih, prtenom cestom koja je dodatno sumnjive prohodnosti zbog radova na njoj!
Nisam više mogao izdržati, nego ustadoh, uzeh svoje karte i osvijetlih ih s baterijskom lampom. Nakon proučavanja shvatih da te, krajnje neizvjesne, ceste ima dobrih četrdesetak kilometara!
Sve to mi je bilo previše!
Zaključih da „pametniji popušta“, te mi se sutra valja, povijena repa i okrnjenog dostojanstva, vratiti u Konjic, a potom magistralom prema Mostaru.
Vratih se nazad i vreći, neuspješno pokušavah dozvati san.
Što mi je sve ovo trebalo!?
Mogao sam kod kuće vozikati jednodnevne vožnje, pa bih navečer bio u „toplini doma svoga“ gdje bi se k'o čovjek fino istuširao toplom (ej, TOPLOM!) vodom, a ne kao ovdje. Zatim bi fino legao u toplu postelju pa bi spavao k'o car. S njom!
A ovdje sam daleko, daleko od bilo kog svog. Sam.
Tako mi je nedostajalo društvo, suputnik, nedostajalo mi je opušteni razgovor o bilo kojim temama, nedostajale su mi bezvezne, površne fore koje izazivaju neočekivano veliku salvu smijeha, nedostajalo mi je…
Nedostajala mi je ONA…….
Sa tom mutnom smjesom samoprijekornog očajanja nekako utonuh u san.
(Uviđa li netko poveznicu sa vicem iz uvoda kada Mujo pada s najviše zgrade !?)
Dosta mi je trebalo za shvatiti da te glasove koje čujem nisu dio sna. Otvorivši oči uz graju mladih ljudi u šator mi je došla i lelujajuća, tamnocrvena, prigušena svjetlost. Polako i postupno povezujući sve to što čujem i vidim, shvatih konačno da to nema veze sa mojim snom. Grupa mladića i djevojaka je zapalila poveću vatru skupila se oko nje i riječ o ovom, riječ o onom…
Dakle krasno, samo mi još treba remećenje sna.
Jedno vrijeme me držalo to ogorčenje da su baš NOĆAS i baš OVDJE kraj mog šatora odlučili napraviti tulum. Nije mi preostalo ništa drugo nego, onako stoički, ili kršćanski (kako tko to vidi), prihvatiti i ovu u nizu nedaća na ovom putovanju i otrpiti. Prihvativši, dakle i ovo kao prilog zbirci svakojakih iskušenja, smirih prvobitnu ogorčenost, te postupno, počeh slušati što mladi pričaju.
Vrlo brzo se priča pretvorila u pjesmu. U stvari, radilo se u načelu red priče red pjesme.
Priča je bila obzirna, uviđavna, s poštivanjem sugovornika, bilo kojeg spola bio. U priči nije bilo psovki, vulgarnosti, no zato je bilo strpljenja i nekog poštovanja da sugovornik/ca završi pretvorbu svojih misli u riječi i rečenice. Bilo mi je nevjerojatno, da takav topli, skladni, obzirni razgovor čujem ovdje, na ovom mjestu, u ovoj vukojebini gdje je „Bog rekao laku noć“. Badava, koliko god mislimo da ga kontroliramo, život nam je put iznenađenja, pa i najmaštovitija mašta bude do kraja postiđena pred stvarnošću.
Pjesme koje su pjevale su bile uglavnom starije stvari pop i rock scene bivše Juge, tako da je većina tih pjesama nerijetko bila i višestruko starija od učesnika ovog druženja. Zbog toga su me neke od tih pjesama vraćale u neko drugo vrijeme i na neko drugo mjesto gdje sam ja bio vršnjak ovih iz ovog vremena i sa ovog mjesta.
I tako uhvatih samog sebe da na neki čudan način guštam, uživam u tom vremeplovu nošen taktovima pjesama kroz prostor i vrijeme.
Ne znam kad je počelo ni koliko je ovo dugo trajalo. Namjerno, na granici zadrtosti, odbijao sam pogledati na sat, ma ni najmanji pomak učiniti, prepustivši se ovom čudnom mješavinom jave i sna, ovisno koju pjesmu pjevaju. Ako je neka meni nezanimljiva, odlutam korak prema snu. No, ako je neka „moja“, pjesma me istrgne iz naručja polusna, te odlepršam, odletim do nekih drugih ljudi, iz nekog drugog vremena, te s njima nastavim razgovor prekinut prije tko zna koliko godina, s mješavinom zadivljenosti i zaprepaštenja kako i taj razgovor i ti ljudi izgledaju stvarno i realno pred mojim zatvorenim očima. Tako su mi se, čarolijom pjesme, ispred mene pojavila mjesta koja odavno ne vidjeh, ljudi, bilo neke koje i danas viđam, bilo one koje odavno ne vidjeh, ali i jedni i drugi, mlađi, puuuuno mlađi, da bi se na kraju pojavila i ONA, isto tako puno mlađa nego danas…
I tako, amo, tamo, amo, tamo…dok odjednom, naprasno ne otvorih oči i ugledam dnevno svjetlo u mukloj tišini jutra.
Treći dan
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
U prvi mah, neko sam vrijeme mirovao, ni trepnuo čak! Je li to sve, ipak bio san ili…
Ne, ipak nije bio san. U to me je kasnije uvjerio pepeo desetak metara od mog šatora, koji je još imao snage da zadnjim dimom posvjedoči o burnoj, vatrenoj prošloj noći.
Trgoh se, pokrenuh tijelo, vrativši se u realnost. Pogledah na sat, prošlo pola šest. Super, idem u akciju.
Cilj mi je što prije se spremiti, nešto prezalogajiti, da onu strminu, onaj put uzbrdo, pređem po što je moguće većoj svježini jutra.
Ipak ne gori, pa ne moram sumanuto žuriti. Uzeo sam si par minuta za obilazak kampa. Prvo što ugledah je tuš na otvorenom, toliko mi potreban prošle večeri. Čisto sumnjam da se ovdje zna što znači pojam „topla voda“, pa ostadoh zadovoljen i s onim svojim kupanjem.
Dođoh do obale jezera. Suprotno od svega ostalog u okolini koja je još snivala zaostali san od prošle noći, divlje patke su na jezeru vrijedno i brzo radile svoj posao, kao da ga ima još na pretek, a sunce samo što se nije pojavilo.
Dojmila me je mirnoća površine jezera, ne uznemirena ničim, ni najmanjim daškom vjetra. Izgledala je kao staklo. S druge strane jezera nazirao se još jedan kamp. Očigledno da ih oko jezera ima više.
Kampu preko puta preostalo je još samo malo sna, tek koji metar. Zastavši malo više od trenutka, mogao sam pratiti kako se posljednji ostaci noći u obliku sjene povlače pred suncem. Preostaje joj jedino da se skloni u jezero, pa predvečer, kad sunce kreće na počinak, ponovo se iz jezera uspentra uz krošnje stabala prema vrhovima okolnih brda.
Sve ovo oko mene, gdje provedoh prošlu noć, izgledalo je kao da je tek neki dan rat stao, pa se na brzinu, zbrda-zdola, improviziralo najnužnije da ljudi ponovo mogu dolaziti do jezera radi čega su to činili i prije rata. Dosta je posjetilaca, dosta i šatora, preko puta jezera sam vidio i kamp kućice, ali sva potrebna, kako se kaže, infrastuktura je na minimumu minimuma.
A zato su tu uspomene iz rata, kao ova porušena kuća.
Trgovina, ona od sinoć, otvorila se u sedam i mene dočekala kao prvog gosta. Bilo je i svježeg kruha, dakle nije da je sva baš na minimumu minimuma. Pored opskrbe hranom i pićem, nabavio sam, čak i razglednicu Boračkog jezera.
Stigao sam jučer, a sad se vraćam uzbrdo vijugavom cestom desno od jezera. Kamp, u kojemu sam bio, smješten je na ravnoj livadi desno od jezera.
Prema wikipediji Boračko jezero leži na sjeveroistočnom podnožju planine Prenj, na nadmorskoj visini 397 m. Sa zapada ga okružuju strmi i šumoviti visovi Crne gore (1343 m), a sa istoka Tranjine (1055 m). Bazen jezera je nastao u Boračkoj dragi procesom glacijalne erozije.
Jezero ima eliptičan oblik. Dugačko je 786, a široko 402 m. Površina mu iznosi 0,26 četvornih kilometara. Dužina jezerske obale je 2,4 km. Jezero je najdublje u jugoistočnom užem dijelu oko 17 m, a sadrži približno 2,5 mil. kubnih metara vode, koja je zbog bistrozelene boje prozirna i do 8,3 m. Voda je najtoplija u kolovozu (oko 25°C), a najhladnija u veljači (0°C).
Boračko jezero dobiva vodu od Boračkog potoka i brojnih okolnih izvora, kojih ima i po dnu jezera. Iz jezera ističe Šištica, koja se poslije kratkog toka klisurom dugom 6 km i dubokom 60 m ruši 30 m visokim vodopadom u rijeku Neretvu.
I krenula je ta uzbrdica, kojom je ipak bilo lakše pješačiti jučer nizbrdo.
Neodmoren do kraja, sa još pogdjekojim tragom jučerašnje iscrpljenosti, guranje olovno teškog bicikla išlo je sporo, sa čestim zaustavljanjem radi predaha. Kriterij zaustavljanja bilo mi je – bilo. Koliko jako i kojom učestalošću mi kuca srce.
Na jednom od bezbroj tih kratkih predaha snimio sam cestu, bolje rečeno cesticu, puteljak, tek malo širu stazu, koja je svoje mjesto pod suncem dobila tako da ga je otela od stijene.
Promet nikakav, pa sam si dopustio luksuz šetnje lijevom stranom. Pri tome mi je kao, na dlanu, s lijeve strane jezero ostajalo sve više i više negdje dolje.
Postupno mi se jezero ispod mene sve više i više udaljavalo, da bi na kraju potpuno nestalo. Pogled sam podigao na susjedne obronke Prenja. Bili su istovremeno i strašni i prekrasni, onako osunčani suncem sa istoka, koje mi je bio s desne strane.
Konačno sam prešao tih tri kilometra sumanute uzbrdice. Vrijeme koje mi je za to bilo potrebno, namjerno ću prešutjeti jer bi mi to satrlo dostojanstvo u prah i pepeo. No zato sam ozaren dočekao dobrodošlicu u Borce koje mi je uputila prva od usnulih kuća mjesta. Nakon zadnje kuće Boraca, slijedi kratki, blagi uspon prije konačnog prijevoja. Bilo je mrvu prije devet kad sam ga snimio. Još uvijek je trljao snene oči od sna prošle noći, lijeno se protezao igrajući se sa niskim sjenama na sebi.
I konačno prijevoj, a iza njega spust, duuuugi spust, sve do Konjica.
Negdje oko onog topa dobih iznenadno suosjećanje drveća uz cestu koja se razmaknuše, te dopustiše da mi se Konjic uvuče u oko.
Tek sad vidim koliko je grad dolje, a koliko su okolna brda gore. Iako tren poslije racionalno odmahnuh rukom kao besmisleno, u duši mi se pojavi pitanje kako ljudi mogu tako spokojno živjeti okruženi tolikom masom brda. Odakle im povjerenje da se ta brda neće naljutiti i grad prekriti, te ga zauvijek sakriti u svoju utrobu!?
Nastavio sam sa spustom, proživljavajući, još jedanput, svako jučerašnje stajanje, svaku krivinu, svaki…
„Pink!“
Puknuta žbica mi prekinula tok misli, tako da mi ostane i do danas, dok pišem ove redove, neobznanjeno što je bilo slijedeće u tom nizu „svaki“.
Za razliku od one jučerašnje, ova upravo puknuta žbica (pokoj joj duši!) ostavila je posljedice. I to kakve!
Zadnji mi je točak počeo plesati lijevo-desno kao pozadina zanosne ljepotice u uskom jeansu. Ovo je već postalo zabrinjavajuće. Ako je od one jučerašnje do ove današnje puknute žbice prošao dan, onda će, vrlo lako, do slijedeće puknute proći sat, a do one iza tek minut. Možda malo pretjerujem, možda su mi u strahu velike oči.
A možda i nisu.
U svakom slučaju nije mi se zezati, već bi ovo trebalo sanirati što prije, to bolje. Stoga sam nastavak spusta u Konjic nastojao obaviti nježno, nježno, nježnije u nadi da će za rješenjem vrtiguza svog bicikla Konjic biće dovoljan.
Nažalost, neće !
Da ne pretjerujem sa pojedinostima, nađoh majstora koji bi mi promijenio žbice, ako bi mu ja nabavo ključ za skidanje zadnjih lančanika (jer su puknute žbice, jasno pukle na toj strani). Zahvalio sam se najtoplije na ponudi i otišao dalje, jer da imam taj ključ i sam bi to popravio (istog trena si samom sebi se zavjetovah na nikad više na dulju vožnju bez tog ključa i rezervnih žbica).
Majstor, kojim se toplo zahvalih, preporuči mi ili Sarajevo ili Mostar kao najbliže destinacije za popravak.
Sarajevo sam prekrižio, idem do Mostara. Voziti se nisam usudio, pa se dadoh u potragu za prijevozom.
E, sad nastojah obuzdati želju, no bijaše jača. Kako bi bilo lijepo, prekrasno, fantastično, vlakom do Mostara!!! Stog se uputih u potragu za željezničkim kolodvorom, cijelo vrijeme pokušavajući tu želju u sebi obuzdati. Nema nekog racionalnog objašnjenja, znam, no iskustvo me naučilo da rijetko kad sreća dođe kao očekivana. A u meni se sad stvorilo očekivanje veliko do neba.
Ušao sam u hol kolodvora ne dišući , napet do maksimuma od očekivanja željenog ostvarenja….i razočarah se. Jutarnji vlak je već davno otišao, a do večernjeg treba čekati cijeli dan.
Tja, što ćeš! Samog sebi sam se sažaljivo nasmiješio. Ma koliko me razum uvjeravao da je vjerojatnost ostvarenja želje bila minimalna, razočarana mi je duša neutješno cvilila.
No ne zadugo, jer je i dalje je problem prijevoza bio neriješen, pa sam se dao u potragu za autobusnim kolodvorom.
Našao sam ga i zbunjeno zastao gledajući ga.
Konjic sam smatrao gradom, pravim gradom, pa sam očekivao da pravi grad ima i pravi autobusni kolodvor, logično. Možda jest za neke druge „prave“ gradove, no za Konjic nije.
Autobusni kolodvor u Konjicu je, u stvari, malo veće proširenje, nešto slično kao stajališta gradskog autobusa na liniji broj 6.
Ako me već kolodvor Konjički razočarao, dolazak slijedećeg busa za Mostar nije – dolazi za 20 minuta (ah, konačno nešto dobro! – opet dokaz da sreća dolazi jedino neočekivano).
Imao sa taman toliko vremena da bicikl i i prtljagu pripremim za prijevoz busom (sa biciklom 8 komada – pamtim broj), te da u pekari preko puta kupim burek.
A taj burek, e to je nešto fantastično! Konačno sam smirenog duha i tijela, lagano čekajući bus, guštao u fantastičnom okusu delicije. Promatrajući okolinu još koji put sam, za svaki slučaj, prebrojio svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8). Skupilo se još par ljudi , taman toliko da mi uliju sigurnost u očekivanju busa.
I dođe bus, Zavidovići – Mostar. Kondukteru pokazah na svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8) na što mi on, krajnje ozbiljno i odlučno, napomenu „Moraću ti i to naplatit'!“. Nakon što sam pomirljivo i bez pogovora pristao, otvorio mi je bunker, te počeh sa ukrcajem (1,2,3,4,5,6,7,8).
Konačno, sjedoh u bus. S desne strane do prozora, kako već željeh. U autobusu klima piči, pa je fino ugodno, jer je vani već dobrano pržilo. Za slijedećih 70-tak km do Mostara, zajedno s prtljagom (1,2,3,4,5,6,7,8), naplatio mi je 11KM (44kn). Sretan i zadovoljan koliko-toliko povoljnim razvojem, je li, situacije, bez pogovora platih.
Autobus vozi, ugodno svježe u njemu, gledam Jablaničko jezero kroz prozor. Pripremam se za pasivno uživanje promatranja okoline iz udobnog sjedala. Vadim mobitel da malo podužom porukom javim svojoj životnoj suputnici neočekivani razvoj mog putovanja, kad…
Krrr! Krrrk Krrrrrrr!
Autobus usporava, a kondukter iz stražnjeg dijela užurbano i krajnje zabrinutog lica piči ka vozaču. Od putnika nitko se ne mrda, niko ne diše. Samo otvorenih očiju gledaju, ne trepćući.
Zaboravih na mobitel u ruci, boreći se sa nadolazećom misli koju nikako nisam htio priznati „Joj ne, zar baš sada!?“
Ipak jest, baš sada.
Autobus stade, motor radi. Vozač nešto pokušava, ali ono „Krr!“, Krr!“ „Krrrrr!“ izaziva kod njega zabrinuto odmahivanje glavom. Konačno digne ruke, kondukter se okrene nama putnicima i reče nam ono što smo mi već znali – autobus se pokvario.
„Saće naići drugi pa će vas pokupit'!“, pretjeranog i usiljenog mirnog izraza na licu reče kondukter. Sreća u nesreći je da motor može raditi, pa je cijelo vrijeme to i činio pogoneći klimu. A da je stvarno to sreća u nesreći i da uvijek može biti (bitno) gore vidio sam, bolje rečeno, osjetio kad sam izašao van iz busa – vani je pakleno vruće.
Nije prošlo ni dvadesetak minuta i dođe drugi autobus. Bio je to minibus, i kad je njegov vozač pogledom prešao preko nas brodolomnika i preko naše prtljage (1,2,3,4,5,6,7,8), odlučnim glasom reče „Samo oni do Jablanice!“ I nepažljivi promatrač, da je pogledom prelazio preko naših lica i prema izrazima na njemu, mogao je sa sigurnošću zaključiti koji su to sretnici koji nastavljaju putovanje, a koji su oni drugi ostavljeni na pučini žarkoga sunca.
Nama, ovim drugima, preostalo je još dobar sat isčekivanja do dolaska spasonosnog autobusa.
A kad je došao, suprotno od letargije i tupe pasivnosti, na ono „Brže, brže!“ od oba vozača i konduktera, nastalo je mahnito komešanje, prebacivanje i trpanje prtljage (1,2,3,4,5,6,7,8) u drugi bus.
Iako sigurno nisam bio jedini koji je sa sarkazmom prema samome sebi zajedljivo u sebi dobacio“Ajd' da vidim dokle će ovaj!?“ ipak nas je drugi bus bez problema dovezao do Mostara.
U Mostaru opet ono „Brže, brže!“, jer su izgubili vremena nas trpajući, te sad kasne, opet mahnito komešanje, prebacivanje i istovar prtljage (1,2,3,4,5,6,7,8).
Tek što, po tko zna koji put, kao kvočka piliće, prebrojih svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8), autobus ode, a ja (s prtljagom) ostadoh na vrelom asfaltu mostarskog autobusnog kolodvora. Bilo je barem 199°C. Ne. znam odakle je jače pržilo, odozgo od sunca ili odozdo od usijanog asfalta.
Čim sam svu tu svoju prtljagu (1,2,3,4,5,6,7,8) opet, konačno, stopio u jednu cjelinu, uputih se do poveće trafike kraj kolodvora koja je imala hladnjak sa pićem. Kupih jedno Orošeno, hladno Ožujsko u PET boci i upitah prodavača da li zna za servis bicikala u gradu.
„Kako da ne! Ideš ovom cestom ravno i na trećem semaforu skreneš desno i naići ćeš na servis!“
Ah, konačno, nešto kao svjetlo na kraju tunela!
Nakon što sam si život spasio hladnim pivom, ostatak smjestio u termosicu, krenuh u potragu Poliklinike za biciklističke bolesti. I nađoh je.
U prvi mah zastadoh zbunjen silnim natpisima u potrazi za informacijom o radnom vremenu. Potom vidjeh da je dnevna pauza od 14 do 17 sati.
Pogledah na svoj sat - 14 sati i 10 minuta!
„E, Bože moj dragi, baš me iskušavaš!“
Kao već počesto u zadnje vrijeme, preostade mi da rezignirano slegnem ramenima i pomirljivo prihvatim to što imam. Utješih se spoznajom da, ipak, pronađoh taj servis. A ova tri sata provesti ću u obilasku grada. Mada to nisam planirao, ali ovo putovanje je odavno već skrenulo s planirane rute.
Krenuh prema jugu u potrazi za glavnom znamenitošću ovog grada po kojoj je i ime dobio – stari most.Vrlo brzo sam ušao u neku vrsti pješačke zone, pa je spora, lagana vožnja biciklom, u odsutnosti vozila, postajala pravi užitak.
Usputnu su mi pažnju privuklo dvoje djece ispred džamije čiji izgled mi nekako veli da nisu baš iz imućne kuće.
Da sam na pravom putu glavne turističke znamenitosti, zaključujem po sve većoj i većoj gužvi (usprkos silnoj, ali stvarno silnoj vrućini), kao i po kaldrmi lijepo sačinjenoj od kamenih oblutaka.
Suvenirnice sa obe strane puta bile su krcate svim i svačim. Roba izložena na policama ispred prodavaonica plijenila je svojim bojama i njihovim tonovima.
Osim suvenirnica, dosta je i restorana. Neki od njih se ponose Halal certifikatom, te diskretno daju do znanja da unutra nema alkohola, pa ni piva. Srećom po mene, nisu svi takvi.
Da sam blizu mosta nekako sam zaključio po okolini. Osjećala se Neretva tu negdje u blizini. Osim toga gužva na putu je bila maksimalna – čovjek na čovjeku. Sigurno su mi dosta njih, na svom jeziku, spominjali familiju ili životinjski svijet, dok sam se sa krcatim biciklom provlačio između njih.
I konačno, most!
Naslonio sam bicikl na kamenitu ogradu, zamolio prvog polaznika da me „opali“ fotićem i zauzeo nezgrapnu pozu. Očigledno da je neka vrst kamene klupe, na koju sam sjeo, napravljena baš za ovu potrebu – da se polaznici fino namjeste i da u foto-aparatu ponesu uspomenu, dokaz da su ovdje bili.
Autoportret s mostom 2015 godine…
Pa ajd' da se i ja pohvalim da mi ovo nije prvi put da sam ovdje, kao i da sam ovdje s biciklom. Desilo se to ranije, prije točno deset godina (Vidi Međugorje 2005)
Na sajtu grada Mostara pronađoh staru fotografiju mosta od prije puno, puno godina, pa evo usporedba starog mosta nekad i sad.
Prema wikipediji stari most je čuveni most preko rijeke Neretve u Mostaru. Sagrađen je između 1557 - 1566 godine, djelo turskoga graditelja Hajrudina. 9. novembra 1993. HVO je srušio Stari most. Nakon obnove 2004. most je uvršten na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Poznat je kao glavni simbol Mostara i Hercegovine.
Mostarski Stari most je kameni most izgrađen od kamena tenelija. Luk je dug skoro 29, a visok 20, metara, savijen blizu sniženog polukruga. Karakteriziran je po tankom i elegantnom obliku: profil mosta je bio toliko tanak i visoko iznad vode da je mnogima bilo teško zamisliti da se takva građevina da napraviti od ogromnih kamenih blokova. Most je svijetle sjajne boje koja se mijenja tokom dana, zavisno od Sunca.
Most je bio izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale Neretve, bez ikakve ukrasne namjere ili posebnog značaja. Glavni utjecaj na dizajn mosta imala je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoj kroz doba, zavisan od povijesnih događaja i potrebe za zaštitu prijelaza preko rijeke. Stari most nije povezan ni s jednim specifičnim stilom ili periodom u arhitekturi tako da je jedinstven u svijetu.
Eto me sad na tom mostu, zajedno s biciklom. Sjećam se prije rata, u svojim mladim danima, kad sam bio na mostu, te to sjećanje uspoređivao sa ovim što vidim sada. Moram priznati da su se svojski trudili, te da su ga napravili onakvim kakav je bio prije rušenja. Razlika je jedino u nedovoljnoj ispoliranosti koja nastaje od mnoštva stopala koja kroz stoljeća hodaju po mostu. No, to jedva da se i primijeti, pa je to više moj subjektivni dojam.
Meni barem, izgleda ružni dodatak mostu u obliku tornja na sredini mosta. Valjda je potrebna za skakače, pretpostavljam. Natpis Red Bull vjerojatno je donio znatnu svotu doniranog novca.
Nizvodno od mosta je neka vrst kupališta na kojemu se oni hrabriji kupaju u hladnoj Neretvi („Oj Neretvo, hladna vodo!“). Da je hladna probao sam davno, davno pa mi je to iskustvo dovoljno i za ova današnja vremena.
S druge strane mosta i dalje rijeka ljudi.
Što zbog kazaljki na satu koje pokazuju da je pola tri već odavno prošlo, što zbog žestoke vrućine, što zbog izobilja popijene tekućine, počeo sam osjećati glad. Sjetih se da sam prije deset godina tu nedaleko u debeloj hladovini stoljetnih stabala ručao ćevape, pa poželjeh to ponoviti.
Pronašao sam tu terasu na čijem ulazu su bile lutke njega i nje odjevene u staru muslimansku odoru. Pokušao sam negdje u sebi pronaći strpljenje ne bi li dočekao slobodno mjesto. Međutim takvih kao ja bilo je dosta oko mene, pa sam brzo odustao od nemoguće misije, te krenuo nazad preko mosta u nadi da ću uz put naći neko prihvatljivo mjesto za ručak.
I našao sam ga.
Dobro, nije baš hladovina od stoljetnih stabala, tek tenda natkrivena nad stolovima. Kasnije će se pokazati da je pozicija idealna za promatranje prolaznika, jer je restoran zamaknut tek koji metar od glavne prometnice.
Sad slijedi jedan od naj ručaka ikad.
Prvo je naj zbog sadržaja.
Ćevapi prošireni višestrukim prilogom uz točeno Sarajevsko pivo (jedno popio prije nego je ručak bio gotov).
Naj je bila i cijena, barem za prilike u Bosni, mada im to nisam uzeo za zlo. Razlog tomu je kvaliteta (stvarno su bili ukusni), a i višestruki prilog (vidi sliku).
Kad sam svog magu podmirio, pojeo što se moglo pojesti, pijuckao sam drugo pivo i promatrao prolaznike. Imao sam dobrih pola sata vremena dok mi se servis otvori, pa mi se nije žurilo. Mjesto za promatranje je bilo slijedeće u tom popisu naj ručka.
Dosta je bilo motiva koje nije pouzdano smjestiti u pamćenje, pa sam se sjetio fotića. Stavio sam ga na stol, usmjerio ga na glavnu prometnicu i škljoc, škljoc, škljoc.
Znam da bi bilo krajnje neumjesno, ali mi se pojavila želja, neodoljiv poriv za saznanjem u kojemu podneblju živi ova azijatkinja i da li je kod nje ovako pakleno vruće kao što je sad ovdje? Prema izrazu njena lica čini mi se da nije.
Slično mogu reći i za gospođu u poznim godinama koja je zadigla bluzu očigledno ne da pokaže vitak i uski struk, kako to rade mlade cure, već jednostavno da se riješi koje količine nesnosne topline tijela.
No dok je nama, zapadnjacima bilo pod „dobar dan“ da se žalimo na vrućinu i zbog toga se razodijevamo, ovi orijentalnih nadzora ju stoički podnose, makar bili kompletno pokriveni crnom odorom. Svaka čast, treba to izdržati, kao ova žena ili djevojka koja je odlepršala kao ptičica, kao da je rano proljeće a ne žestoka žega u sred ljeta.
Imam i ja psa, mada nije neki kostolomac (4 kg žive vage), ali voditi po ovoj vrućini nekog tko po defoltu treba živjeti na sjevernom polu mislim da je nasilje nad životinjama, mada je ta životinja to stoički podnosila. Čak mi je fino pozirala, promatrajući mačku koja je iza mene lijeno dremuckala u hladovini.
Blizu je pet sati, pa bi valjalo krenuti. Ovaj ručak, zajedno sa podužim odmorom nakon njega, osnažio mi je tijelo i obodrio duh. Osjećam da se postupno vraćam na normalu. Uz pomoć (s)trpljenja, smirenosti i prihvaćanja neispravljivog uspio sam prebroditi nedaće u prošlih 24 i nešto sati.
Na izlazu iz starog dijela grada snimkom fotića pozdravio sam zanimljivu kaldrmu.
Kažu ako čovjek želi osjetiti duh grada, treba otići na tržnicu. Ovdje ju pijacom nazivaju, no pošto su bili kasni poslije podnevni sati, malo što je od duha grada na njoj ostalo.
Napomenuh već da imam psa pa me privrženost čovjeku kod te životinje uvijek impresionira. Ne kaže badava poslovica da je „pas najbolji prijatelj čovjeka – žena je na izvrsnom drugom mjestu“.
Za nastavak kliknite ovdje.
petak, 29.01.2016.
Sam u ljeto 2015-to II dio
Za povratak kliknite ovdje.
Iznenadih se koliko mnogo svijeta je bilo u crkvi, obzirom da je običan radni dan. No to iznenađenje nije ništa spram onog drugog. Odjeven u odoru svećenika misu je vodio – moj sugovornik koji mi je rekao da sačekam petnaestak minuta. Tih petnaestak minuta je, u stvari bilo potrebno da se ova misa obavi (stvarno ju je skratio).
Nakon kraćeg čekanja, potrebnog da se moj sugovornik presvlačenjem ponovo vrati u ovaj moj, običan svijet, suzdržano ljubazno, no krajnje šutljivo prvo me odveo u vjeronaučnu učionicu gdje mi je tiho, jedva čujno rekao da bicikl ovdje ostavim, te da uzmem najnužnije stvari za konak i pođem za njim.
Dugo smo hodali hodnicima, na drugi kat se popeli (svojski sam se trudio zapamtiti put), da bi konačno otvorio vrata sobe meni namijenjena, te šutke, rukom mi pokazao da je to to. Ganut činjenicom da imam kraljevsko rješenje za noćenje promucah nešto u znak zahvalnosti, na što on sam klimnu glavom i ode.
Ostadoh sam u sobi.
Jedno (duže) vrijeme sam nijemo stajao opčinjen raskošnom čistoćom i urednošću sobe, i dalje zbunjen mojim i više nego šutljivim domaćinom. Trebalo mi je neko vrijeme da, slegnuvši ramenima, to prihvatim tako kako jest, te da se lagano prepustim guštu stavljanja točke na i ovog dana putovanja. Nije još ni sedam, dakle dan još uveliko traje, pa ima vremena da sve obavim što je moguće laganije, uživajući u svakom koraku i trenutku.
Prvo je slijedilo tuširanje, lagano i dugo, zatim sušenje kose, pa javljanje porukom svojoj životnoj suputnici.
A onda je došao problem juhe za laku noć.
Gdje ju skuhati!?
Ovdje u sobi- nema smisla. Isto tako ni u hodniku.
Tako sam polako, u mislima prolazio kroz samostan, pokušavajući se sjetiti zgodnog mjesta, da bi to mjesto na kraju našao – van samostana.
Zamršenim labirintom, koji sam, izgleda uspio zapamtiti, sišao sam do svog bicikla u vjeronaučnoj učionici, uzeo kuhalo, posudu i vrećicu juhe te na ivičnjaku ispred jednog od ulaza u samostan, kod ove učionice - napravio svoju kuhinju.
I tako plavkasta vatrica plina tiho gori, juha se tiho kuha, ja ju tiho miješam, i pri tome tiho promatram okolinu utonulu u tišinu sutona. Misli kaotično lutaju od prizora koje gledam do prizora danas negdje viđenim a sada čudnom logikom iskrslih preda mnom. Ta mi kaotičnost ne smeta, dapače, baš me opušta i odmara to skakanje sa slike na sliku, ta mješavina ovog ispred mene i onog u meni.
„Pa dobro gdje ste vi!?“, povika žena na mene tren poslije nakon što je kroz vrata izašla van sa nekim čovjekom. Osjećao sam se kao nenadano posut hladnom vodom, kao grubo probuđen iza dubokog sna.
„Evo, kuham si juhu!“, pokazujući rukom na kuhalo, kao da je u njemu sva odgovornost za moj nepromišljeni čin nestanka.
„Mi vam pripremili večeru, kako je velečasni rekao, a vas nigdje!“, reče žena, očigledno kuharica.
„Evo, ja je vozim kući, pa kad se vratim možeš sa mnom!“, odgovori čovjek, nazvati ću ga nekom vrst domara, jer mi se čini da se takvim osjeća.
„Taman dotle ću skuhati juhu!“, rekoh pomirljivo, dok su njih svoje ulazili u auto o odlazili.
Eto, ne valja sudove o ljudima brzopleto donositi, pogotovo ne radikalne. Moj šutljivi i suzdržani domaćin je, izgleda, takav samo na riječima, dok je na djelu potpuno suprotan. Zaključujem to na osnovu ovog nenadanog poziva na večeru.
Kad sam s „domarom“ došao u kuhinju prvo sam se riješio svoje juhe, pa iako sit, pojeo sam i jednu filovanu papriku, tek toliko da se domaćin, ovaj put „domar“, ne uvrijedi.
Domaćin, „domar“ bio je ugodno razgovorljiv, pa sam prihvatio priču. Polako zobajući svoju večeru, sa barem rečenicom dvije između zalogaja, razvezli smo priču o ovome i o onome. Rekoh mu da sam više nego ugodno iznenađen mjestom, jer, iako je malo, djeluje mi čisto, uredno i nada sve, dobro stojeće, potpuna suprotnost od Vareša. On mi uzvrati da je tamo bila čista pljačka od privatizacije „a da smo mi ovdje to puno pametnije uradili“. Zbog toga, posla u Kreševu ima za svakoga tko hoće raditi i, kako stvari izgledaju, imati će ga i u buduće. Osim toga većina ljudi ovdje ima i neki svoj posjed. Eto na primjer on se, pored ostalog, bavi i pčelarstvom.
Na moju napomenu o Kiseljaku i izvoru mineralne vode u njegovom parku, moj sugovornik odgovori da je ovaj kraj bogat vodom. Eto na primjer on na svojim njivama ima i izvor tople vode, i izvor mineralne vode, kao i izvor „obične“ vode. Koje bogatstvo, pomislih!
Nakon pranja zubi i ostalih aktivnosti pred počinak, legao sam u raskošni krevet pokušavajući u glavi napraviti kakav-takav red i mir potreban za san.
Bože, kakav dan!
Drugi dan
Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.
Možda će pažljiviji čitalac primijetiti nepovezanost između vica iz uvoda i ostale, dosadašnje priče. Još malo strpljenja molim, tek do sredine ovog dana, kada neće biti tako idilično kao do sada.
Probudio sam se što ranije moguće, te prvo otvorio prozor i udahnuo svježeg zraka koje mi je azurno plavo nebo, bez ijednog oblačka, sačuvalo od prošle noći. Razbudivši se tako, požurio sam sa spremanjem, pa sam brzo, iznenadivši i samog sebe tom brzinom, bicikl pripremio za nastavak puta.
Prolazeći kroz samostan od sobe do učionice, gdje mi je bicikl, nigdje žive duše niti kakvog zvuka od tih duša. Spremivši bicikl i sebe za nastavak puta, zastao sam u dilemi što činiti. Bilo mi je nekako bez veze izvući se iz samostana kao nekakav lopov, Bože mi oprosti. Imao sam za potrebu nekome, bilo kome iz samostana reći jedno skromno „Hvala!“ iz neke zahvalnosti za ukazano gostoprimstvo. To „Hvala!“ sam umotao u papirić na kojemu sam napisao web adresu svoga bloga, te pažljivo držeći u ruci to dvoje, pošao pustim hodnicima samostana u potrazi za nekome tko remeti tišinu. Kad sam već pomislio da ništa od moje potrage, iza jednih zatvorenih vrata čuo sam lupu posuđa (kuhinja,dakle!).
Pokucah i uđoh. Zatekoh kuharicu od sinoć.
- Pa gdje ste vi, ja vas čekam sa doručkom“
- Ne treba, hvala htio bih što ranije krenuti!
- Pa nećeš valjda na put bez doručka! 'Ajd' sjedi pa pojedi, barem malo!
Što sam mogao drugo, nego sjesti i prihvatiti to „barem malo“, predajući joj onaj papirić i ono zamotano u njemu. Na to moje „hvala!“, tek jedva primjetno odmahne rukom, kao, sitnica koja nije vrijedna spomena.
I opet kao i sinoć, samo ovaj put sa drugim sugovornikom, zalogaj, pa rečenica-dvije, pa opet zalogaj, pa rečenica. Uglavnom, na žalost, nema djece, pa ima vremena druge dobrovoljno pomagati, kao i ovo kuhanje u samostanu. Uz moju napomenu da me dojmilo mjesto reče da su ovdje ljudi dobri, „čak sveti“, pa da i nisam došao u samostan, sigurna je da bi konak lako riješio i u samome mjestu.
Nešto iza pola osam konačno sam, mirne duše i nahranjenog želuca, izašao van ispred samostana, zadovoljan onim što mi kazaljke na satu govore. Dosta rano krećem na put, pogotovo što sam obavljenog doručka.
Prije nastavka puta da prozborim koju o samostanu.
Prema internetu samostan je najvjerojatnije utemeljen koncem XIV. stoljeća. Šezdesetak godina nakon pada Bosne pod Turke, 1521. ili 1524. godine, srušeni su i samostan i crkva. Samostan i crkva ponovno su uništeni u požaru na Uskrs 1765. godine, samo dvije godine nakon što su obnovljeni. Nova samostanska zgrada izgrađena je dvije godine nakon požara, no, samostan je nakon nekoliko desetljeća ponovno postao trošan i neuvjetan za stalni boravak velikog broja fratara. Zato je između 1889. i 1895. sagrađena nova samostanska zgrada. Ta zgrada i danas je u uporabi, s manjim preinakama na krovu i fasadi. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada samostana je bila izuzeta od strane tadašnjih komunističkih vlasti, a služila je kao vojarna, te kao dom za smještaj mentalno retardirane djece. Fratri su preko noći morali napustiti samostan, koji im je vraćen tek 1954. godine. Temeljito je obnovljen između 1976. i 1981. godine. Prije toga je uz zvonik postavljena bista fra Grge Martića, rad Ivana Meštrovića. Po samostanu je, između ostalog i samo Kreševo nadaleko poznato. U samostanskoj se knjižnici čuva samo jedna inkunabula i to Strabonova Geographia iz 1480. godine, te niz djela o metalnim obrtima.
Nikako nisam mogao samostan snimiti u cijelosti, pa sam zadnji snimak posudio sa http://www.samostan-kresevo.com/
Umornost tijela jučer pri dolasku u Kreševo, uz posustalost duha, nije dala oduševljenju duhu mome da se rasplamsa, nego je čučalo strpljivo u duši u očekivanju svojih pet minuta. Te minute je dobila jutros po silasku u mjesto, pa obodrena ljepotom ljetnog jutra, posebno razbuktana svježinom okolnih šuma, učinila je da mi duša i tijelo neočekivano počnu treperiti od neobuzdanog ushićenja.
Mjesto ima glavnu ulicu, par sporednih i to je to. U toj glavnoj ulici se u nekoj simbiozi izmjenjuju stare Bosanske kuće i moderne građevine. No, sve nekako u skladu. Valjda da tradicionalne, stare kuće ne budu postiđene, i ove moderne nisu bitno veće. Taj se sklad, izgleda, prenosi i na ljude, pa ima mjesta i za stare i za mlade, i za vozila različitih oblika i veličina. U tom skladu nisu potrebne crte na ulici koje razgraničavaju vaše i naše, jer su svi jedno.
Iako samog sebe pokušavam preispitati čime me je ova zabit, bez neke konkretne zanimljivosti, toliko oduševila, odustajem od potrage jer se neke stvari jednostavno ne daju objasniti. Ili ih osjećamo ili ne, trećeg nema.
Kreševo će u mome sjećanju uvijek imati posebno mjesto!
Nakon popunjavanja zaliha hrane u trgovini sa vedrom i nasmiješenom trgovkinjom („A odakle idete?“-osmjeh- „ A kuda?“ osmjeh- „E, svaka čast, 'ajd nek' vas Bog prati!-osmjeh- „Sretno!“- osmjeh) našao sam putokaz koji me upućuje u Tarčin.
U Tarčinu se trebam spojiti sa glavnom magistralom, te s njom preko Ivana do Konjica. Putokaz me pokušava razmaziti pretjeranim optimizmom u obliku brojke od sam 16 km. No, već sam se ranije cijepio od euforičnog, te time varljivog, a u konačnici i opasnog optimizma, prikupljenim informacijama. Neke su bile nedvojbene a neke su se još uvijek raspravljale u mojoj glavi koja je ispravna a koja ne.
Ono što je nedvojbeno je da od tih 16, posebno prgavi su prvih 10 km. Oni su se rasporedili tako da prvih pet streme nebu pod oblake, a obzirom da ih danas nema, onda još i više. A drugi pet suprotno, dakle strmoglavo dolje. Meni se onih prvih pet čini bitno većim problemom pogotovo što pri tome trebam savladati visinsku razliku od preko 360 metara. Možda je za nekog to tek nešto više od sitnice, no za mene je to izazov pažnje i poštovanja vrijedan.
Ono što do kraja ostade ne razjašnjeno, i što će se razriješiti tek ovom vožnjom, je pitanje koliko je od tog puta neasfaltirano. Koliko je, toliko je, uz nadu da je toga što manje, krećem hrabro na put.
A put odmah pokazuje zube i to one prave, već prvim metrima od putokaza u obliku strme uzbrdice.
Zanimljive su mi bile klupe smještene u hladovinu zelenila. Kao da često, i to u vrijeme ljetne žege, ovuda prolaze pješaci pa, eto, neka imaju gdje odmoriti se.
Da je ovo cesta manje važnosti pokazuje i upozorenje da se ne nadamo ralice ili posipanja soli u vrijeme zimskih radosti. Jednostavno se ostavi da se problem snijega sam od sebe riješi solarno – grijanjem sunčevim zrakama. A do tada bolje ne računati na ovu cestu. Ova „preporuka“ još više mi je ovu cestu učinila zanimljivijom, sad u sred ljeta.
Nakon par lakat krivina i još uvijek strme uzbrdice, gurajući bicikl stigao sam do nekog vidikovca. Podatak o nadmorskoj visini vidikovca me dobrano zbunio, čak mi u dušu unio zrnce zebnje. Na tabli piše da je vidikovac na 693 metara nad morem. Obzirom da je Kreševo na 640 metara ispada da sam se ova dva kilometra meni strme uzbrdice digao tek nešto više od 60 metara!!! A koliko još ima do prijevoja!?
Uz pomoć još uvijek jutarnje svježine, prekrasnog zelenog krajolika, i općenito pravog bajkovitog ambijenta uspio sam zebnju potisnuti u stranu i prepustiti se upijanju dojmova.
Uostalom, tek je prošlo jedanaest, sunce je jedini gospodar plavog neba, jer su se oblaci negdje sakrili, pa ima vremena i za vožnju i za odmor. Nekako ću prebroditi i ovo brdo i ovaj dan. Pogled dolje na Kreševo i okolinu nekako me je bodrio, ulio optimizam da sa vedrinom nastavim dalje.
Dolje, nakon izlaska iz Kreševa, društvo na cesti su mi pravili kamioni kiperi. U oba smjera. Toliko su bili učestali da sam (ispravno) zaključio da je neki kamenolom u blizini. I stvarno, nakon nekog vremena naišao sam na raskrižje na kojemu se skretalo na taj kamenolom. Vidio ga nisam, na tom raskrižju, ali u nastavku pješačenja uzbrdicom na jednom mjestu su se stabla razmakla da bi ispred sebe ugledao prizor raskošnog zelenila koje je čovjek svojom mehanizacijom ozlijedio, pa je izgledalo kao živa rana.
Zaboravih napomenuti da se ona uska cesta, na izlazu iz Kreševa, nakon nekih kilometar i pol proširila na pravu magistralu. Čak je i crtu u sredini dobila. Suprotno raskošnoj cesti, uz izuzetak onih kamiona, promet na njoj je bio nikakav. Toliko nikakav, da mi se povremeno pojavila želja da barem netko prođe, radi rastjerivanja osjećaja „Pale je sam na svijetu“ .
Srećom tu je jutarnja svježina, neočekivano zaostala duže od očekivanog, zbog još uvijek niskog sunca, hladovine je isto tako bilo na pretek, a tu su i razno-razni miomirisi brdsko-planinskog područja oko mene. Sve to skupa je, izgleda, utjecalo da me pojava prijevoja zatekla, iznenadila čak. Nije mi zbog toga bilo žao, naprotiv. Zaokupljen impresijama okoline izgubio sam osjećaj prolaznosti vremena, nešto najbolje što se može doživjeti penjući se uz prijevoj.
Na prijevoju nema žive duše. Da je neko nekad bio, ali davno, pokazuje napušteni utovarivač, jadan osakaćen, bez prednjih kotača. Napravio sam pauzu, pa na prijevoju sam. Jedno vrijeme slušao sam mir i spokoj. Biće da se sve živo i neživo s dužnim poštovanjem odnosilo prema tom miru i spokoju. Povjetarac koji je pirio, činio je to krajnje bešumno, kao da me paučinom dira po licu, a da bi čuo pjev ptica, koji mi je dolazio iz šume, skoro sam trebao zaustaviti disanje.
U jednom trenu sam se prenuo, osjetivši da tonem u blaženstvo tog mira i tišine, da gubim svijest, pojam tko sam gdje sam, odakle dolazim, kamo idem. Postade me strah da bi ovdje mogao ostati dugo, jaaako dugo. Samome sebi se čudim kako me jedna banalnost, ništa, jer bi netko zloban mogao mir i tišinu s ništavilom usporediti, može s tolikom snagom i čvrstinom držati za se.
Brže-bolje sam se stresao, skočio na noge, sjeo na bicikl i krenuo.
Ispred mene se cesta gubila negdje dolje, a podigavši pogled u daljinu, pojavila se neka sura planina. Uz onaj mir i tišinu, prizor je poprimio nekakvu superiornu dostojanstvenost koji je mene, čovjeka, najsavršenijeg stvora na planeti (kako si znamo tepati), sveo na beznačajno zrnce prašine koju, da hoće, vjetar može pomesti gdje i kako hoće. Pod utiskom tog skoro nadnaravnog dostojanstva nehotično sam se trudio što tiše voziti, što tiše slušati, što tiše gledati, što tiše disati…
Izgleda da sam stvarno bio tih, jer sam, spuštajući se bez okretanja pedala na beskonačno dugoj nizbrdici, iz jedne od krivina, na sred ceste, točno na punoj liniji ugledao lisicu kako se izležava. Što lisicu čak tri, jer je desetak metara iza prve bila druga, a desetak metara iza druge treća (kao da su posvađane)
Što mi je sad činiti!?
Potpuno iznenađen, zatečen mentalni mi je sklop zastao u stvaranju emocija. Valjda je strah trebao biti slijedeći, no desna mi je ruka, mimo svjesne, racionalne odluke na pitanje iz prethodne rečenice, posegla za zvonom (valjda iz navike stvorene jučer ujutro kad sam se iz Očevija provlačio kroz guste šume). Na cin-cin znak mog zvona sve tri su me lisice pogledale iznenađeno (iznenađenost i zatečenost je, dakle, bila obostrana), da bi se potom poslušno i polako ustale i izgubile u zelenilu pored puta, nekako u stilu „pametniji popušta“. Kao kakav-takav pametni potez prestao mi je jedino pedalama pomoći biciklu da što prije napustimo mjesto opuštanja lokalnih gazda. Nije mi se ostajalo ni tren provjeravati jesu li lisice u ovom slučaju i dalje ostale pametnije koje popuštaju, ili su se u tome predomislile pa se još i, ne daj Bože, vratile.
Možda će netko pomisliti da sam od mrava napravio slona, no te su mi lisice izgledale bitno veće nego ova „domaće“, kod mene u Slavoniji, pa ne znam što bi ostalo od mene i mog dostojanstva da je samo jedna od njih zarežala na mene, a o ostalom da ne pričam. Zato mi je drago što je sve to na kraju bio „mrav“ a ne „slon“.
Gusta šuma zelenila koja me je pratila od Kreševa konačno se počela razilaziti prepustivši mojim očima neočekivani, no ugodni vidik. Na padini susjednog brda okruženo proplancima pojavilo se neko selo.
To su oni prizori malih naseljenih mjesta, često viđeni na putovanju kroz brdovitu Bosnu, koji u ovo ljetno doba mirnog sunčanog vremena izgledaju krajnje bajkovito. Ostaje mašti da si pokuša predočiti kako to selo izgleda, a naročito život u njemu, zimi kad snijeg zatrpa sve uokolo (čisto racionalno, jer nikako ne mijenja dojam viđenog, selo se zove Gunjani).
Moja se cesta, očito treba spustiti do doline iznad koje su na drugoj strani ti Gunjani. Da bi to učinila trebala se saviti u jednu lakat krivinu. Valjda ogorčena zbog tog oštrog savijanja, da mi napakosti, priredila mi je neugodno iznenađenje u obliku nestanka asfalta.
Odjednom, tek u metar-dva, sa široke raskošne asfaltirane magistrale, cesta se vratila u stanje kakvo je davno nekad, izgleda, sva bila. U makadam. Prašnjavi, grbavi, tandrkavi, sa masom kamenja i kamenčića.
Biće da se navedena cesta sažalila nada mnom, običnim, skromnim, jadnim biciklistom koji tek snagom svoga tijela i duha putuje ovim krajevima, pa mi je to neugodno iznenađenje kratko držala, tek petsto metara. A i oni su se skratili zbog nizbrdice, te je prošao tek podulji tren kada mi je cesta podamnom prostrla glanc novi asfalt, kao da je jutros postavljen. Ne znam čini li mi se, ili je nekim čudnim nijemim načinom cesta dojavila da navedenu pakost nije namijenila meni, običnim smrtnikom, ni krivom ni dužnom, već ljudima koji sebe smatraju lokalnim moćnicima, toliko moćnima da se ne mogu dogovoriti gdje je granica na kojoj prestaje moć jednoga a počinje moć drugoga. Zbog te njihove moćne nesposobnosti (ili nesposobne moći) tih se pola kilometra našlo na ničijoj zemlji kao jadno siroče koje dvije majke jedna drugoj prebacuju, odbijajući prihvatiti kao svoje.
Stotinjak metara iza skretanja u gore navedena Gunjane, čiju sam posjetu ostavio za neka druga vremena zastao sam vidjevši prizor koji me je posebno dojmio.
…i pogled kraj izvora odakle sam stigao
Ozidani izvor iz čije je, nazivam je tako, glavne cijevi sukljalo obilje bistre, hladne vode. Izgleda toliko obilje vode koje je izvor imao u sebi bilo je previše,te mu je bila potrebna još jedna cijev sa strane da se, jadan rastereti pritiska. Toliko obilje zlata koje ravnodušno otječe do potoka, ne obzirući se na svakodnevnicu.
Desno je izvor, a ispred mene put kojim nastavljam putovanje
Već sam napomenuo novi asfalt po kojemu mi je bicikl nečujno klizio. Nije, istina (još) imao crtu po sredini, i bio je nešto uži nego onaj kojim sam se spuštao, ali mu to nikako na uzimam za zlo. Naprotiv, imati tako ravnu i tako novu podlogu ovdje gdje još uvijek ne vidjeh ništa od prometala, gdje je sam u ovom zelenom, brdovitom raju, može biti samo poklon Božji.
Onih 10 km, pola gore, a pola dolje, sam, dakle prošao i ostaje tek 5-6, skoro pa, vodoravnih kilometara. Da nije potoka uz cestu koji veselo žubori u suprotnom smjeru od mojega, skoro bih pomislio da je cesta stvarno vodoravna, koliko mi je vožnja bila lagana i ugodna.
Ako je ravna što se tiče nagiba nije što se tiče krivina. Vijugala je kao zmija lijevo-desno, zajedno s potokom vješto se provlačeći između obronaka zelenih brda. Da sam blizu Tarčina pokazao mi je vrhunac civilizacije što se prometa tiče – prava, pravcata auto cesta.
Istrčala je tunelom iz jednog brda, skokom uz pomoć mosta preskočila „moju“ cestu i izgubila se u tunelu drugog brda. Mahniti putnici na njoj, vječno u žurbi, nisu ni svjesni da je pod njima ovog trena jedan pripadnik njihovog roda kojemu se, gle čuda, nikuda ne žuri.
Po načelu „živi i pusti druge da žive“ pustio sam ove gore neka srljaju u svoj život, a ja ću polako u svoj.
Auto cesta mi je dala do znanja da je Tarčin blizu, pa me ta spoznaja učinila nestrpljivim kao malo dijete koje nervozno tapka nogama, dok mu se iz vrećice vadi bombon. Pa dobro, što je u tom Tarčinu meni tako zanimljivo!? Tu su Tarčinski vijadukti na magistralnoj željezničkoj pruzi, koje mi je uvijek zanimljivo vidjeti. No, ovaj put se ta zanimljivost proširila i dodatkom prolaska ispod jednog od njih, a to do sada nisam doživio.
Kako sam odmah po izlasku na magistralnu cestu Sarajevo Mostar odmah skrenuo desno, vijadukt, ispod kojeg prođoh, ostavio sam iza sebe. Stoga od foruma www.vozovi.com posuđujem fotografiju cijelog vijadukta.
Oštro oko će uočiti da je cesta iz Kreševa, zajedno sa mnom prošla ispod krajnjeg lijevog luka, i to uz stup između tog krajnje lijevog i srednjeg luka.
Pretpostavljam da većini koji su, čitajući ovaj blog, došli do ovih redova, ovo detaljno lociranje ceste ispod mosta izgleda kao bespotrebno i suvišno cijepanje dlake, no meni je, kao ljubitelju željeznice, to bitno u životu. I sad dok pišem ove redove, sjetivši se prizora kad sam bio ispod vijadukta, oživljavanje tog prizora preda mnom je toliko burno i impresivno, da sam za trenutak morao stati s pisanjem ne bi li mi se duh smirio i skulirao.
Da ne pretjerujem s tim vijaduktom ali prolaskom ispod njega kao da sam prošao kroz vremensko-prostorni prolaz. Iz područja stisnutih zelenih, bujno šumovitih obronaka između kojih se provlači cesta, iz područja gdje nema ni ljudi ni njihovih kuća (s izuzetkom Gunjana), iz područja gdje je promet toliko rijedak da se zvijeri (lisice) sunčaju na cesti, iz područja sa tolikim mirom i tišinom da me je kad-kad bilo stid disati, koliku buku dižem, stigao sam u područje široke doline gdje su se obronci brda daleko odmakli, područje gdje je šuma prepustila glavnu ulogu livadama i njivama, područje gdje su kuće razbacane svuda uokolo, te na kraju područje gdje je promet, manje-više, stalno prisutan, i na kraju gdje stalno nešto svira, zuji, pišti, bruji.
A sve to zbog izlaska na glavnu magistralu Sarajevo - Mostar - Opuzen koja je bila raskošno široka, tako da sam uvijek imao dovoljno mjesta uz rubnu liniju za skloniti se od kamiona i ostalih prometala. No, cesti sam trenutno poklanjao minimum pažnje, tek toliko da vožnju ne dovedem u pitanje. Raskošni ostatak moje preokupacije sam usmjerio u potragu za ostalim Tarčinskim vijaduktima. Ono na što sam mrko gledao je kompleks novoizgrađenih prometnica koje su predstavljale izlaz, odnosno ulaz na auto cestu. Kvarili su mi kompoziciju snimka baš onako kako Njegovo Veličanstvo Čovjek (s velikim Č) zna bezobzirno rasturiti i pokvariti sve oko sebe, u nastojanju zadovoljenja svojih sebičnih, egoističnih prohtjeva.
Prebirući po svojoj arhivi dijapozitiva, pronašao sam snimke ovih vijadukata iz davne 1980-te godine kad sam sa svojim roditeljima, bratom i sestrom putovao na jug u drumskoj krstarici znanoj kao Škoda 100.
Zastao sam na trenutak, u nastavku vožnje, u nakani snimanja koža, krzna, saća, meda i svega ostalog ponuđeno svakomu kome bi to bilo interesantno. Čim sam stao postao sam posebno zanimljiv vlasniku svega navedenog koji me je pogledom mrko skenirao. Što je uljudnije moguće, držeći foto aparat u ruci, više gestom nego riječima upitah ga da li mogu škljocnuti jedan snimak. Ne mijenjajući mrkost pogleda, samo je jedva primjetno klimnuo glavom, pa sad pred sobom, osim asortimana njegove trgovine na otvorenom, vidite i raskošnost trbuha vlasnika.
Red je da i magistralu predstavim. Za sada vijuga blagim krivinama, promet, ni rijedak ni gust, ali stalan, uglavnom ima obzira prema meni, pa me obilazi u širokom luku. Cesta ide blago uzbrdo, čija je blagost dovoljno blaga da još uvijek mogu voziti bez većeg napora. Znam iz iskustva da će se ta blagost uspona uskoro promijeniti u solidan uspon dug dobra tri kilometra. To iskustvo iako staro 29 godina, iskrsnulo mi je pred očima kao da je bilo jučer.
Da, kao da je bilo jučer iako je bilo 1986 godine. Tada sam s curom prvi put išao na more baš ovom cestom (vidi: Prvi put s curom na more)
Tada nije bilo treće trake na usponu, pa je meni sada lakše ovaj uspon savladavati nego onomad nama dvoma. Dobio sam, dakle dodatnu traku za spora vozila koja se dobrano zapušu na usponu. Takvi je, istina bilo malo, jako malo. Uglavnom je većina vozila srednjom trakom, pa sam imao dojam da je ova, sporohodna traka isključivo meni namijenjena.
Sunce je nemilosrdno pržilo. Negdje krajičkom svijesti pojavi mi se neki oblik začuđenosti, obzirom da smo relativno visoko, a sunce prži kao da sam na moru. No, to je bilo u tako udaljenom krajičku svijesti,pa se ta začuđenosti nije spojila s drugom, koja je bila u suprotnom kraju. A ta druga se pitala zašto se tako brzo umaram i zašto sam tako žedan, pa pijem, nemilice, zalihe tekućine. Umjesto da spoji te dvije premisi u jednu konkretnu misao, um mi se radije prepustio ugodnom dojmu onoga što gledam, čujem i osjećam.
A predjele koje gledam, čujem i osjećam su toliko pitomi, lepršavi, prekrasni da je sasvim razumljiv izostanak bilo kakvog logičkog razmišljanja. Sve se u meni pretvorilo u jedan ogromni prijemnik dojmova, bez razmišljanja o bilo kojemu od njih. Jednostavno, pretvorio sam se u spužvu koja samo upija, upija, upija...
Za razliku od one sure, nedirnute divljine od Kreševa do Tarčina, u kojoj su one lisice jezgro, esencija sredine kojom sam prošao, ovdje je sasvim drugi slučaj. Tu su i brda, no ta su brda išarana malo šumama, malo livadama, pa malo njivama. I sve to maknuto od ceste, tako da pogled slobodno može odletjeti daleko, daleko, pa se vratiti donoseći pregršt oduševljenja. Pogled to oduševljenje ostavi duši kao pčela koja donese pelud. Ostavi u košnicu i odlazi po novi, pa tako i moj pogled opet odluta, pa zuji, zuji, čekam ga da se vrati, a njega nema pa nema. I baš kad mi se pojavi zebnja da ću ostati bez njega, eto ga sa novim pregrštom još većim, sočnijim i mirišljavijim... I tako stalno, dok se ne sjetim da ovo ne može trajati do vijeka, da bi trebalo pogled vratiti ga, obuzdati, usmjeriti na cestu i krenuti dalje.
Na mjestu ove ceste prije stoljeća i pol nije bilo ničega ili jedva primjetno kao trag čovjeka. Tada su došli Austro-Ugari i procijenili da bi ovuda trebala proći željeznica na svom putu od Sarajeva do mora. Sagradili su uskotračnu željeznicu, u narodu poznatija pod imenom ćiro, koja je na ovom usponu, baš ovdje gdje je sada cesta, imala i treću tračnicu u sredini u obliku zubne letve. Lokomotiva je imala zupčanik pa je na taj način omogućeno putovanje vlakom po ovim uzbrdicama znatnim i za cestu a kamo li za željeznicu. Na prijevoju su probušili brdo zvano Ivan tunelom,da bi nakon tunela slijedio jednako strm pad sa isto tako zubnom letvom u sredini.
Porastom količine robe koja se prevozila, ovo pentranje i silaženje s druge strane tunela bilo je usko grlo, kočnica povećanju obima prijevoza. Stoga su dolje niže probušili bitno dulji tunel, a ovu trasu zajedno sa tunelom ostavili cestovnom prometu. Tračnice su podigli, proširili ono što je ostalo, i tako se rodila cesta na prijevoju preko Ivan planine.
Tunel na prijevoju Ivan sedlo prije stotinjak godina…(posuđeno sa www.zeljeznice.net)
A sada opet o tunelu.
Ovaj je bio sasvim drugačiji od onog ispred Vareša. Ovaj je bio ravan kao strijela, odmah na ulazu vidio mu se izlaz u daljini, dok je onaj bio zavijen.
Ovaj je bio obilno osvijetljen onaj mračan kao u rogu.
Ovaj je bio krcat prometom, i to u oba smjera, kroz onaj rijetko kad netko prođe.
I na kraju, ovaj je imao nogostup, rezerviran samo za pješake, onaj ne.
Ostaje mi nejasno da li zbog pretrpljenog straha na ulazu u onaj tunel, da li zbog osvjetljenja, da li zbog nogostupa, uglavnom i samog sebe iznenadih idejom da stanem na pola tunela, popnem se na nogostup i opalim koji snimak.
Iako promet, osrednje gust u oba smjera, stvara takvu buku kao da se avion spušta, osim te buke ništa nije posebno drugačije nego u prometu pod suncem. Nogostup, obilno širok, preko jednog metra, fizički je odvojen od prometa. Zbrojim tomu i obilno osvjetljenje, dobivam dojam izdvojenosti od prometa a time i neki čudan osjećaj sigurnosti.
Izuzmem li tu buku, skoro da mi je bilo ugodno. Tihi propuh, svjež zrak, temperatura koja rashlađuje, potpuna suprotnost uzavreloj vrućini. Skoro da bih ostao malo duže, ali mi pada na um da to što radim možda se ne bi dopalo prometnoj policiji. Iako je vjerojatnost mala da baš sad naiđu, nisam htio pretjerano izazivati sudbinu, nego sam sjeo na bicikl i izašao iz tunela.
Desetak metara nakon tunela, s desne strane, je proširenje u obliku parkirališta koji ujedno ima ulogu i vidikovca.
Gledajući s tog vidikovca pogled puca na masivu ogranka Bjelašnice, a dolje negdje je nekakva udolina. Oštro oko pažljivog promatrača uočiti će iza zelenila u prvom planu, tanku sivu crtu ceste po kojoj mi slijedi nastavak puta. Baš po toj cesti je prije stotinjak godina ćiro putovao zupčanom željeznicom. Kad sam bio jako mali čuo sam da lokomotiva ćire na ovom mjestu, kada ide uzbrdo, viče „Pomoz' Bože! Pomoz' Bože! Pomoz' Bože!“, a kad ide nizbrdo onda se čuje „Pomog'o, ne pomog'o! Pomog'o, ne pomog'o! Pomog'o, ne pomog'o!“ Kad mi je gledanja sa vidikovca bilo dosta slijedio je dobro znani gušt spuštanja s prijevoja, a ovo nije običan prijevoj. Sav sam ustreptao u očekivanju zadovoljstva jer je preda mnom skoro 17 km nizbrdice, bilo strmije, bilo blaže.
Stoga sam i ja, kao ćirina lokomotiva, s onim „Pomog'o, ne pomog'o!“ krenuo unaprijed spoznajući da u tih 17 km neću znati ni tko sam, ni zašto sam, ni gdje sam. Neću, u stvari, uopće ništa ni znati, ni razmišljati ni pretpostavljati ni… samo ću gledati, slušati, mirisati, osjećati…te to spremiti u najsigurnije kutke svoje duše. Dugo, duuugo iza ovog spusta, gdje će se ta dužina mjeriti ne samo godinama, već desetcima godina, na bilo koji zvuk, pogled, miris, koji me podsjeti na ovo spuštanje, kao novi, ispred mene će iskrsnuti i ovaj tunel, i ovaj pogled s vidikovca i ovo spuštanje u Konjic.
Postoje mjesta koje možemo proglasiti Rajem na zemlji. Postoje, sigurno, samo zahtijevaju, traže, išću malo truda i od naše strane. A nije to bez veze, ma kakvi! Ta muka, taj trud penjanja uz prijevoj je rijedak, dragocjen začin koji spuštanje pretvori u toliki višestruki užitak, toliko zadovoljstvo, puno, puuuno veće od, recimo da nas netko doveze na prijevoj, a zatim mi biciklima nastavimo spuštanje.
Prvih 2 km se strmije spuštam, a potom 2 km blago, prolazeći cestu sa zadnjeg snimka, do mjesta Bradina. Mjesto bi ostalo ono što je i bilo, Bogu zaleđima, potpuno nepoznato, da u njemu nije izlaz iz onog nižeg tunela kroz Ivan planinu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je izgrađena „normalna“ željeznica Sarajevo – Ploče (čiji su oni Tarčinski vijadukti) graditelji su iskoristili ćirin tunel, malo ga proširivši za normalne vlakove. Tako je Bradina od 30-tih godina dvadesetog stoljeća sinonim cilja, spasa, olakšanja svim vlakovima koji se iz Konjica penju na svom putu ka Sarajevu. Odmah iza stanice u Bradini ravno, bez uspona, vlak ulazi u podugačak tunel, a dalje sve nizbrdo do Sarajeva.
Možda malo previše udavih s tom željeznicom, no, prolazeći kroz Bradinu sjećam se davno, kao klinac, da sam od oca, koji je radio na željeznici, mada ne ovdje, čuo priču o toj Bradini kao pojmu strašnog, užasnog u vrijeme zime kada snjegovi zapadaju i vjetrovi zapušu. Tada umjesto ovog raja kroz koji, kako se meni čini, sad prolazim, bude pravi ledeni pakao. Granica između tog raja i tog pakla je tanka, tek oko pola godine.
Zaokupljen promatranjem okoline i sjećanjem na tu priču moga oca, prošao sam mjesto ne snimivši ga. Tek na izlazu sam zastao i snimio ulaz sa južne strane, pa gornji snimak prikazuje ulaz u Bradinu od strane Konjica. Slijedeća dobra četiri kilometra je nizbrdica neobično strma obzirom da se radi o magistralnoj cesti. Znak kaže da je nagib 9%, mada bih rekao da je veći, no nisu imali drugog znaka pa su stavili onaj koji su imali.
Da je vrag odnio šalu i da je nizbrdica ozbiljna s kojom se nije šaliti pokazuje prometni znak proširen pravom tablom na kojoj se, slovom i brojem, savjetuje kojom „brzinom“ treba voziti. Da ovaj savjet treba ozbiljno shvatiti, uvjerio sam se vlastitim iskustvom. Prije desetak godina vozio sam ovuda svojim autom, samouvjereno, pun sebe, ignorirao njihov savjet („Neće,valjda oni mene učiti kako treba voziti!“), no već nakon druge krivine kad je auto počeo ozbiljno ubrzavati, brže-bolje sam prebacio u drugu i polako, s Božjom pomoći, nastavio vožnju.
Kako ja onda, tako, od prilike, voze sva vozila i danas. Kako ona koja idu nizbrdo, tako i ona koja idu uzbrdo, brzina im, po mojoj procijeni iznosila 40- 50 km/h. Zbog toga sam imao dojam da paze (i) na mene kada me zaobilaze, te sam u konačnici stekao dojam blagonaklone simbioze između mene, običnog bicikliste („desnog smetala“), i ostalih vozila, bilo manjih bilo većih.
Na toj strmoj nizbrdici našlo se mjesta i za jedan tunel. Kao i danas, bio mi je zanimljiv i davne 1986 godine, pa evo oba snimka, radi usporedbe.
Nedaleko iza tog tunela slijedile su oštre krivine uz nesmanjenu strminu nizbrdice. Krivine koje su bile razlog smanjenju brzine putovanja mojih suučesnika u prometu.
Zamjerite mi koliko god hoćete, no ja bez željeznice ne mogu, kad god imam priliku za to. Pa bila ona ovog vremena ili iz nekog drugog vremena. Stoga, ako strpljiv promatrač oštra oka odvoji koju sekundu više za promatranje donje fotografije, na njenom lijevom dijelu uočiti će ostatke ćirine trase kojom se ta minijatura od željeznice spuštala u Konjic.
Da bi (ćirinu trasu) snimio, morao sam preći magistralu. No, ona nije razlogom tog prelaska, ona je došla onako usput, neočekivani bonus. Pravi razlog prelaska ceste bilo je nešto drugo.
Ako dobro čitam kartu, to selo trebalo bi se zvati Brđani. To sam saznao sad, dok pišem ove redove. Dok sam stajao na rubu magistrale i promatrao ga, ni na kraj pameti mi nije bilo da vadim kartu u potrazi za njegovim imenom. Motalo mi se nešto drugo po glavi. Kako je prvom njegovom stanovniku palo na um da baš ovdje sagradi svoj dom kao klicu, zametak ovog današnjeg sela. Je li i on bio oduševljen okolišem, mirisom blagog vjetra, ugodno toplim zrakama sunca, kao i ja sad. Ili je možda neka muka, zla kob, nužda odredila mjesto njegovog doma!?
Jer, lijepo je to i krasno meni, prolaznikom u ovo blaženo ljetno doba diviti se mjestom i njegovim okolišem. A što je u jesen, kada kiše razlokaju putove, što je zimi kada snijeg, zapusi i vjetar odreže, odsiječe posljednje veze sa civilizacijom. Uostalom Bradina nije daleko, a već sam spomenuo kako je zimi u njoj.
Po tko zna koji put na ovom, a i inače na ostalim putovanjima uočavam obrnutu korelaciju između egzotičnosti nekog mjesta, prizora, okoliša, i lakoće življenja u njemu.
Opet neki vijadukt!
Ovaj je bio od „normalne“ željeznice, još u funkciji, one željeznice koje još od Tarčina malo-malo, pa spominjem. Krajičkom oka sam ju primijetio gore u Bradini. Ostaje pitanje kako je ona savladala ovu visinsku razliku kojom sam se ja, zajedno s magistralom, sunovratio prošla četiri kilometra. Odgovor je serpentinama, istina malo puno blažih krivina i malo puno manjih nagiba. Za tako što potrebno je puno mjesta i domišljatosti graditelja, pa stoga nije ni čudo da su planinske željeznice našle dosta svojih ljubitelja koji ponekad njima putuju iz čistog zadovoljstva. Jedan od takvih je i skromna, moja malenkost.
Komadić te serpentine se na susjednom brdu vidi u obliku dva željeznička vijadukta, jedan iznad drugog, po kojima vlakovi putuju cik-cak putanjom.
Neka vrst industrijske zone najavila je skorašnji ulazak u Konjic. U prvi mah se zbunih, kao da sam se iznenada probudio u nekoj nepoznatoj prostoriji. Trebalo mi je vremena da shvatim da je spustu u Konjic (skoro) kraj.
Šteta, baš je bio zanimljiv spust. Pokazalo se po tko zna koji put da sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Ostaje jedino ići naprijed do slijedećeg lijepog.
Prema internetu stara kamena ćuprija u Konjicu sagrađena je 1682.godine i, uz Višegradsku ćupriju na Drini i Stari most u Mostaru, predstavlja jednu od najznačajnijih građevina u BiH, po mnogim komponentama, jedinstvenu srednjovjekovnu građevinu.
Most je predstavljao remek djelo arhitekture XVII stoljeća. Prilikom povlačenja 03. ožujka 1945.godine, kamenu ćupriju je bombardiranjem porušila Pionirska jedinica 3.bataljona 370.grenadirskog puka Wermachta, a ostali su čitavi samo kameni stupovi.
Pošto je to bio i jedini prijelaz preko Neretve, 1946.godine je napravljen novi betonski most niže od ćuprije, koji je i danas u funkciji magistralnog puta M-17. Preko ostataka Kamene ćuprije 1962.g postojeća drvena konstrukcija zamijenjena je armirano-betonskom.
U lipnju 2003.godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je ovo dobro nacionalnim spomenikom od značaja za Bosnu i Hercegovinu. Godine 2006. općina Konjic je počela sa radovima na rekonstrukciji Stare kamene ćuprije, uz pomoć Vlade Republike Turske i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao i revitalizaciji stare konjičke čaršije sa rekonstrukcijom starih dućana koji su bili neposredno uz most sa lijeve strane.
Za izgradnju novog starog mosta u Konjicu saznao sam slučajno, zujeći internetom. Stoga je sasvim logično da sam se dolaskom u Konjic prvo k njemu uputio.
Meni zgleda impresivno. Stvarno su si dali truda, pa mi izgleda kao da sam se vremeplovom vratio u sedamnaesto stoljeće.
Isto kao i most, i ta rekonstrukcija stare čaršije vrijedna je pažnje i poštovanja.
Nakon što sam se snimio na sred starog mosta u hladovini središnjeg uzvišenja, trebalo mi je mjesto da sredim dojmove, misli i nakane. Mjesto, kao idealno za to pronašao sam u debelom hladu terase mjesnog hotela. Još kad su mi rekli da će mi donijeti pola litre točenog, mjesto za smirenje dojmova nisam mogao bolje izabrati.
Još od uspona na Ivan sedlo primijetio sam da mi nekako teško ide, da se puno znojim i time puno pijem. Od prijevoja je sve nizbrdo pa nisam imao osjećaj pretjerane vrućine, mada u trenucima kad sam stao krajičkom svijesti sam nekako mutno osjećao tu vrućinu. Mutno kažem, jer sam bio preokupiram dojmovima okoline. Sjećam se nekog kratkotrajnog trzaja u svijesti, nešto kao da mi je za trenutak proletjelo u glavi. Bilo je to pitanje, zbunjenost, odakle tolika vrućina na ovolikoj nadmorskoj visini!? Prije bih očekivao ugodnu svježinu.
Pred Konjicem, kad se dugačka nizbrdica potrošila, te sam morao okretati pedale, odjednom sam osjetio ono što sam cijelo vrijeme slutilo – bilo je vruće, pakleno vruće!
Rashlađujući se s pivom i hladovinom, još uvijek sa zbrkom u glavi tupo sam promatrao okolinu i pogled mi se zaustavio na mome biciklu. Sjetivši se da na brzinomjeru imam opciju mjerenja temperature, uzeo sam fotić i snimio….
Neka i laže par stupnjeva, još uvijek je vruće. Ovoliku brojku Celzijusa nije još nikad izmjerio.
Dakle, što imam!?
Iako danas do sada imam prijeđenih 40-tak kilometara, do Boračkog jezera, današnjeg cilja, imam još 20-tak, ti su kilometri žestoki. Žestoki su radi prijevoja. Dva sam do sada prešao, jedan od nekih 320 metara visinske razlike (penjanje iz Kreševa) i drugi od nekih 350 metara (Ivan sedlo). Ovaj treći je najveći, preko 530 metara u vis.
Dakle veliko brdo, a kratka cesta, posljedica strmi, vrlo strmi uspon.
Slijedeće što imam je vrućina. Žega. Pripeka.
Posljedica žestoke vrućine je – žestoko iscrpljivanje.
I u konačnici, imam dilemu: nastaviti prema planu ili ne!?
Nakon podužeg razmišljanja, višestrukog vaganja argumenata za i protiv, odlučih nastaviti dalje. Toj odluci je dosta pridonio i položaj kazaljki na satu. Bilo je tek pola dva, pa tih dvadesetak kilometara ću, valjda, do noći prijeći, pa makar cijelo vrijeme pješačio!
Mjesto za unutrašnje svoje preispitivanje, izgleda, nisam mogao bolje naći. Bilo je to točno u centru grada, na trgu Državnosti.
Na tom trgu se nalazila fontana koja se bezobzirno razbacivala hladnom vodom. Stjecajem okolnosti baš u trenutku okidanja moga foto aparata, to isto je učinio još jedan, u rukama tete koja se slikala strogo postrojene klince (desno na gornjem snimku).
Prema, je li, sveznajućem Google-u Konjic je grad i središte istoimene općine na krajnjem sjeveru planinske Hercegovine, u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad je 1991. brojao oko14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Bogatstvo općine su poljoprivredno i šumsko zemljište, ogromni vodeni potencijal, velike zalihe rude pirofilita, turistički kapaciteti i dr. Konjic je atraktivan zbog bogate prirode koja u potpunosti okružuje grad. Najsjeverniji grad Hercegovine nikad nije bio ni „prava Hercegovina" niti „prava Bosna", već nešto zaista unikatno i neponovljivo.
Konjic se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1382. godine, a o imenu grada postoji i legenda koja kaže: na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo je malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka. Kako je imao natprirodne sposobnosti znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište.
Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga. Samo jedna starica, čija kuća je bila jedna od najtrošnijih u naselju, pružila mu je utočište i sa njim podijelila posljednji komad hljeba.
Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane.
Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: "Ajde Konjice moj!". Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično. Tako je nastao Konjic, trgovačko mjesto i tranzitna točka za sve koji sa sjevera pohode južne krajeve i obratno.
Ovaj će put meni Konjic ostati u sjećanju prvo zbog konačne spoznaje o žestokoj vrućini.
Vrijeme ručku se približilo, no htio sam koji metar u visinu se popeti na tom putu za Boračko jezero, prije glavnog objeda. Pronašao sam nekakvu staru ćevabdžinicu, bez terase, u kojoj je bilo dosta svijeta. Od nekih desetak stolova tek dva-tri su bila slobodna, Dobar znak, čak i pouzdan, čini mi se, da je jelo koje se tu stvara dobre kvalitete.
Ostavio sam bicikl ispred ulaza, sjeo za jednom od slobodnih stolova tako da ga držim na oku i naručio „jednu veliku“. Što zbog vanjske vrućine, što zbog nikakve ventilacije, a što zbog mirisa prženja iz kuhinje, zrak je bio zagušljiv, težak za disanje. Ili se to meni tako učinilo zbog razvučenog čekanja. Na licima oko ostalih zauzetih stolova očitavao se tipični istočnjački tvrdi, beskonačni, kontemplativni mir. Kao da je svima oko mene bilo sasvim razumljivo da se na jednu porciju ćevapa čeka dva do tri dana.
Dobih, konačno te ćevape, platih ih (čak!) četiri marke, te izletjeh van na, i dalje, vreli zrak, ali barem bez mirisa kulinarske vještine. Improvizirano stavih vrećicu sa ručkom na zadnji pak treger, ovlaš ih osigurah elastičnom vezicom.
Kao i u Kiseljaku, a isto tako i u Kreševu i u ovome gradu bila je česma sa hladnom, izvorskom vodom, koja je mirno tekla, ne obzirući se da li će je itko barem malčice srknuti. Tako sam se i ja opskrbio rezervama te dragocjene tekućine.
Pa ništa, ako ću ići, vrijeme je da se krene.
U početku je cesta išla desnom stranom Neretve, koja je i meni bila s desne strane, jer putujem u suprotnom smjeru od rijeke. Naišao sam na najljepši tunel ovog putovanja.
Prvo bio je kratak.
Drugo bio je osvijetljen, mada za to nije bilo potrebe zbog sunčanog vremena, te je rasvjeta bila isključena.
Treće i pješaci su raskošno ugošćeni posebnim, mini tunelom sačinjenim specijalno za njih.
Četvrto, na zidu tog pješačkog tunela bili su info plakati, da pješaku učine zanimljivije prolaz kroz njega. Razumljivo, nisu svi oduševljeni takvim građevinama na prometnici kao moja malenkost, pa s nečim je potrebno tu oduševljenost malčice razbuktati.
Netko od gospodara najboljeg čovjekovog prijatelja je došao na ideju da malo rashladi svog kućnog ljubimca. Nije mi baš izgledalo da pas u tome uživa, mada je ostalo nejasno da li to zbog njega samog ili zbog hladne vode Neretve.
Slijedio je skok preko Neretve pri čemu mi je pomogao raskošni, novosagrađeni most. Osim funkcije da prometalima omogući brz i lagan prijelaz preko rijeke, ovaj je most imao i dodatnu funkciju stvaranja hlada kao nasušnju potrebu kupača za zaštitom od vrelih sunčevih zraka.
Više sam se nadao, nego očekivao, da će moje putovanje ravnom cestom uz Neretvu potrajati, no tek kilometar, kilometar i pol nakon prelaska, cesta je mahnula rijeci, odvojila se od rijeke i krenula uzbrdo. Shvatio sam da po ovoj vrućini i ovolikom uzbrdicom nemam što tražiti na biciklu. Stoga sam sišao i nastavio pjehe.
Odnekud se pojavila debela hladovina, istina ne od drveća već od povelike kuće, a uz hladovinu i prodavaonica sa hladnim limenkama piva. U trenu sam odlučio da je baš sad pravo vrijeme za ručak. Nakon smještaja u hladovini i nabavke limenke, ovaj put Sarajevskog piva, okrenuh se prema pak tregeru, kad tamo – nema ćevapa! Negdje sam ih usput posijao (sad se vjerojatno koja mačka ili pas neočekivano slade). Baš sam traljav, kad sam tako „sigurno“ ručak spakirao. Ništa, preostalo mi je posegnuti u svoje materijalne rezerve gdje uvijek imam obrok-dva, za izvanredne slučajeve. Kao što je ovaj.
Za nastavak kliknite ovdje.
petak, 22.01.2016.
Sam u ljeto 2015-to I dio
Vic ide ovako:
Imao Mujo švalerku, Fata se zvala (a kako drugačije!?). Fata je bila udana, i živjela je u stanu na najvišem katu najviše zgrade u Sarajevu. I jednog dana, dok joj je muž bio na poslu, dođe Mujo kod Fate u stan, otiđoše u spavaću sobu i započeše posao. Kad su bili baš blizu vrhunca, odjednom u sobu bane muž. Malo je reći da su ovo dvoje u krevetu bili iznenađeni, zaprepašteni čak. Obzirom da je Fatin muž bio k'o trokrilni ormar, sav u mišićima, bilo koji oblik opiranja prema njemu bio je ne primjeren, a i opasan. Stoga se Mujo primirio, u mišju rupu se sakrio, ne diše. Fata pokuša pomirljivo i mazljivo sniziti tenzije, te nemoj prenagliti, te nije onako kako izgleda, te ona njega (muža) jedino voli,te…Dok ona priča svoju priču, ovaj šuti k'o zaliven, dođe do kreveta, izvuče Muju, onako golog, prenese ga k'o perce do balkona, te ga baci (!!) preko ograde.
Kako to već biva, u tih par sekundi,dok Mujo nezaustavljivo leti prema sivilu asfalta ispod sebe, kroz njegovu glavu proleti cijeli njegov život.
"Bože, što mi je ovo trebalo!? Imam posao,imam dobru ženu, imam djecu, imam kuću, auto, imam čak i vikendicu na moru… I sad zbog ljudske gluposti kako završi…"
Da se ova priča nastavila razvijati prema očekivanju, priče ne bi ni bilo. No, kako to već bude, i u pričama, a i u stvarnom životu, baš se nekako potrefilo da dolje ispod Muje, koji neuspješno glumi Supermena, prolazi traktor sa prikolicom a na prikolici sijeno, puuuno sijena.
Umjesto na tvrdi asfalt, naš leteći junak nježno bubnu na sijeno, još nježnije odskoći, pa opet na sjeno, pa opet u zrak, te na kraju nogama dotakne nogostup. U prvi tren zbunjeno iznenađen ovim krajnje neočekivanim prevratom, no potom neizrecivo zadovoljan što je putovanje na onaj svijte odgođeno do daljnjega, zadovoljno nastavi naš junak šetati. Nonšalantno odmahujući sa ruku ostatke sjena sa sebe pomisli "E, što i ja svašta lupetam kad se uplašim!?"
Slične krajnosti u razmišljanju proživjeti ću i sam za vrijeme ovog putovanja i iza njega.
Od samog početka bila je muka s ovim putovanjem. Za neku od njih sam i sam kriv, neke su me spopale bez mog utjecaja, kao pošast, kao zla kob.
Znam još od mladalačkih dana da su želje te koje uništavaju čovjeka. Treba na njih paziti, držati ih pod kontrolom. Ne valja kad ih se nema, no isto tako nije dobro kad se s njima pretjeruje.
Strasti se puno lakše potpuno odreći nego je svesti na razumnu mjeru.
Navedena izreka, koju čuh davno, još za vrijeme studentskih dana, stalno se mota tu negdje oko mene. Pitam se cijelo ovo vrijeme: Kako glasi, kako izgleda ta razumna mjera!?
Kao i nakon svakog, tako i nakon prošlog ljeta strpljivo podnosim sivilo svakodnevnice, bez pogovora obavljam sve (ili barem to nastojim) što se od mene traži, očekuje i zahtjeva. Jedan od izvora energije i strpljenja je pisanje bloga, ovog kojeg sada čitate, a paralelno s tim je i razrada planova za slijedeću sezonu. Nažalost, moju, pretjerah sa planovima. Što je tomu razlog za ovu priču možda i nije važno. Više je meni, osobno, važno kao pouka, nastala iskustvom, da ubuduće (malo više) pripazim na razbuktavanje planova.
A možda su tome razlog i moje godine koje stvaraju nestrpljenje da neće biti vremena kako za ostvarenje (svih) želja, tako i za ostatak neostvarenog od prošlih godina.
Neostvaren, već duži niz godina je Martin Brod na Uni, a isto tako i vodopad Kravica na rijeci Trebižat kod Ljubuškog.
Biće da je čudna ta ljudska psihologija, jer kako drugačije objasniti te želje i uvjerljivost njihovog ostvarenja. Tokom vremena, intenzivnim i upornim uvjeravanjem samog sebe, one teško ostvarljive, pa čak i nerealne želje, postupno se pretvaraju u nešto sasvim realno i samo po sebi razumljivo. Ni sam nisam primijetio da se u razradi putovanja, proučavanja karata, kilometraže, prikupljanje kojekakvih informacija sa neta događaju dvije bitne stvari.
Prvo, trajanje planiranog putovanja se razvuklo na (barem) dva tjedna (neto), a drugo, unutar tih dvaju tjedna postoje dani gdje bi trebao voziti sumnjivim, čak i neasfaltiranim (nazovi) cestama, a ujedno i sa izuzetno velikom visinskom razlikom.
I zadnja muka, ovdje navedena, a meni se prva pojavila, je suputnik. Ma koliko strpljiv u pronalasku i uvjerljiv u nagovaranju bio, pronaći ga nisam mogao. Iz popisa koji je sadržavao pretjerano puno dana, pretjerano puno kilometara, pretjerano teške dionice, svatko je birao što mu je odgovaralo kao izliku za nepristajanje.
Nisam ni krenuo na put a već me hvatalo bojazan, strah, pa čak i panika da od puta neće biti ništa. U konačnici pritisnut uza zid imao sam dvije mogućnosti :ili ne ići, ili ići sam.
Nijedna mi se nije dopadala, te sam se danima lomio u toj negativnoj ambivalenciji – koji od neželjenih situacija izabrati.
Postupno sam se pokušao sakriti iza neke vrsti kompromisa. Skratiti ću putovanje na pola (ostade Martin Brod i dalje pusta želja), te ću ići sam.
Ipak.
(Teško, vrlo teško i mučno, vrlo mučno mi je bilo donijeti ovu odluku. A i bilo kakvu drugu.)
Prvi dan
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Naprasni prekid putovanja od prije dvije godine, kada sam krahirao u Očeviji (vidi Očevija 2013), inicirao je želju u meni za nastavkom putovanja gdje onomad stadoh. Radi toga sam angažirao istog svog prijevoznika koji me je tada dovezao iz Očevije kući, da me sada vrati nazad.
I konačno, nakon svih peripetija i bura u mojoj duši, osvanuh jednog sunčanog jutra u Očeviji iz koje (ah, konačno!!!) krenuh na put.
Zapanjio me je dojam, gledajući mjesto u ovo prekrasno, osunčano ljetno jutro, da je tek tren prošao od mog prošlog boravka ovdje. Dvije godine u jedan tren, trenutak! A tih trenutaka imamo tek nekoliko desetina u životu, poslije ništa, to je to!
Možda je to znak krize srednjih (ili onih iza) godina, možda je to odraz neispunjenih (i pretjeranih) želja, no osjećam da vrijeme curi u ogromnim količinama ostavljajući jako malo, skoro ništa. Za to jako malo puno, jako, jako puno truda, muke, dvojbe trebam uložiti.
Pa ipak, nakon vožnje uglavnom mi se javi osjećaj zadržavanja barem jednog zrnca od obilja onog pijeska koji curi kroz ruke. A neki od tih zrnaca našli su mjesto u ovom blogu, pa valjda će i ovaj, od ovog putovanja. Ako ništa tek kao znamen, znak jednog vremena.
Tog jutra kad sam, kako već rekoh, konačno krenuo, sve sam ovo zaboravio, maknuo u stranu da mi ne smeta. Otvorio sam sva čula, što se ono kaže, i srce i dušu, prepustio se vremenu i predjelu koje sam prolazio i pustio "mozak na pašu". Ili kraće rečeno, bijah sretan!
Tek par desetaka metara nakon napuštanja zadnje od kuća, cesta je promijenila i dlaku i ćud. Od asfaltirane, mirne i ravne, pretvorila se u neasfaltirani, grbavi, krivudavi sokak koji nastavlja uzbrdicom. Kasnije će se pokazati da će te uzbrdice biti oko 5 km. Meni za utjehu negdje na polovici od tih 5 km, ponovo se pojavio asfalt.
Vrlo brzo, tek nakon prijeđenih par desetina metara sam shvatio da je besmisleno i pretjerano naporno voziti, pa u stilu "pametniji popušta", pomirljivo sam sišao s bicikla i nastavio šetnjom. Lagano hodajući, srce mi se brzo vratilo na normalu sa svojim otkucajima, pa sam mogao u "miru Božjem" uživati u predjelu kojim prolazim.
Šuma oko mene je bila gusta i beskonačna. Pokoja se ptičica javila svojim pjevom u znak pozdrava. Postupno mi se oduševljenje mirom i tišinom prelazio iz idiličnog u zlokobno (sve je u mojoj glavi), te se pojavio strah od nailaska neke od zvijeri. Strah, uglavnom iracionalni, poprimao je ozbiljne razmjere, te sam se uhvatio kako uznevjereno promatram što mi se krije iza šume stabala u očekivanju da će svaki čas skočiti na mene, mada ne znam tko to ili što.
Vidim, taj je strah poprimio zabrinjavajuće obime, te je za njegovo rastjerivanje potrebno nešto više od ignoriranja. To nešto više sam pronašao u – zvonu na biciklu. Samome sebi sam odao priznanje što sam u opremu svog dvotočkaškog suputnika stavio i to pomagalo, mada tada kad sam ga montirao nisam "ni u peti" pretpostavljao da će poslužiti i za rastjerivanje zvijeri. Dobro, sad to "rastjerivanje zvijeri" možda je malo pretjerano rečeno. Ostalo mi je nejasno da li sam, stvarno rastjerao zvijeri, ali znam da sam rastjerao svoj strah od njih.
I tako u nastavku putovanja, svaki put kad mi se ponovo pojavila nelagoda da bi me netko mogao neugodno iznenaditi, par puta cin-cin i idila uživanja u ambijentu se ponovo vratila.
Kako već rekoh, nakon nekih 2,5 km ponovo se pojavio asfalt. Nisam baš pretjerano vozio, tek na mjestima manje uzbrdice, ali i pješačenje po njemu je bio lakše i brže. Ipak gurati bicikl po ravnoj tvrdoj podlozi je jedno a gurati ga preko kamenja i stijene koje zlokobno vire iz tla, nešto sasvim drugo.
Osjećam potrebu napomenuti da sam relativno kasno jutros krenuo na put – nešto prije 10 sati. Razlog tomu je moja želja da ne uvrijedim domaćine koji me nisu pustili na put prije doručka. Taj se doručak otegnuo, mada sam strpljivo čekao, što nije bio problem jer se sa ukućanima i komšijama razvezao ugodan razgovor. Osim toga na put, iako kasno, krenuo sam punog stomaka, pa o tome, barem jedno vrijeme, ne moram brinuti.
Nakon nekih sat i deset minuta od Očevije stigao sam do prijevoja. Njegova mi je zanimljivost ponajviše u tome što nije u šumi, kroz koju sam cijelo vrijeme išao, već na nekoj vrsti proplanka. Proplanak nije neki ogroman, naprotiv, jer se sa samog prijevoja vidi da mi opet valja u šumu.
Na samom prijevoju, povučena od ceste nekih 20-tak metara je lijepa brvnara lovačkog društva. To saznajem čitajući tablu na njoj. Tabla mi veli da sam na L.G. (pretpostavljam na lovačkom gazdinstvu) "Zvijezda“ Vareš, odnosno detaljnije, na lovnoj sekciji Miznovići.
S druge strane ceste, tek dva-tri metra od nje, nalazi se kišomjer koji mjeri kišu i ostale oborine. Zujajući po internetu našao sam da vanjska posuda ima s gornje strane točno određen otvor (obično 200 cm˛). Kišnica skupljena u unutrašnjoj posudi prelijeva se i mjeri u menzuri (s podjelom na milimetre visine oborine). Snijeg treba prije mjerenja rastopiti. Mjerenje se obavlja svakodnevno u 7 sati ujutro, a na sinoptičkim postajama i svakih šest sati. Na nepristupačnim planinama i nenastanjenim područjima postavljaju se totalizatori, veliki kišomjeri u kojima se skuplja oborina tijekom dužeg razdoblja (obično šest mjeseci ili godinu dana), a koji sadrže kemikalije za sprječavanje hlapljenja.
Očigledno da ovaj kojeg sam sreo spada u te totalizatore.
Nakon kilometar i pol do dva izašao sam na „pravu“cestu gdje sam, poslije nekog vremena neodlučnosti, skrenuo lijevo. Neodlučnost je posljedica pretjeranog uživanja i opuštanja, što je imalo za posljedicu izostanak pojma o vremenu. Iako su mi jutros domaćini, kod kojih sam prenoćio, rekli da ću naići na ovakvu cestu te da skrenem lijevo, sve mi je to nekako došlo prebrzo.
Cesta na kojom sam nakon skretanja nastavio vožnju bila je cesta kakva treba biti – dovoljno široka da se, ako treba, i dva kamiona mogu bez problema mimoići, a po sredini je imala i propisanu crtu. Dobro, istina, dosta je krivudala, pa je malo-malo bilo ograničenja brzine na 40 km/h, no ta krivudavost meni na biciklu nije smetala, naprotiv!
A okolina te ceste kao iz bajke!
Mjesto se zvalo Zvijezda po istoimenoj planini kojom vozim još od jutros. Kuće tu-i-tamo razbacane, čak je bilo i ljudi koji nešto rade oko kuće. I te kuće i ta cesta stisnuli su se na uskom području pritisnuti crnogoričnom šumom sa obe strane. Tek je prošlo 11 sati, pa je jutarnja svježina sa svim planinskim mirisima još uvijek bila prisutna. Doživljaj rijedak, jedinstven i zlata vrijedan koji se duboko smješta u sjećanje iako toga nisam svjestan. A biti ću ga svjestan potom, kad mi bude, iz samo sebi znanog povoda, dolazio do svijesti, uzrokujući gubitak poimanja vremena i prostora u kojemu se tada nalazim. U tom trenu, kraćim od sekunde, ali vrlo osebujnim i snažnim, preselim se u ovo zelenilo, u ovaj miris i u ovu svijetlost.
Slijedio je slagani, krivudavi spust kroz planinski ambijent. U jednoj od stidljivih hladovina zastao sam na kratki odmor. Dok sam promatrao ambijent u kojem se nađoh, sjetio sam se voćne pite koju mi je jučer pripremila moja životna suputnica.
Žvačući ukusne komade slastice promatram, rekoh, okolinu, te mi pogled zastade iznad bicikla gdje mi je jedno stablo demonstriralo borbu za opstanak u ovom kraju.
A tada sam stigao pred tunel.
Iako se odmah ne vidi, ogromna, okomita siva stijena, u čije podnožje se „zabija“ cesta, naslućuje ga. Znao sam za njega, čuo iz priče domaćina, pokušao ga sagledati na Google Earth-u, ali sve badava. Usprkos informacijama i pretrazi po netu, iznenadio me je svojom pojavom. Badava kažem, jer tek kad se dođe na mjesto dobije se stvarni dojam o njemu, kao i spoznaja u koju sam se zabludu uvalio, uvjeravajući se da „dosta toga znam i imam pojma“.
Ulaz u podzemni svijet
Nijedan tunel do sada, a prošao sam ih dosta, nije u meni izazvao ovako poseban dojam kao ovaj ispred kojeg stojim. Ispred mene ogromna okomita stijena u čije crnilo, također stjenovito, bez betoniranja, nestaje cesta. Kao da ju halapljivo guta. Oko mene tišina, teška, zlokobna, a i ono malo zvuka kao da dolazi odnekud iz dna duboko ispod mene. Samom sebi sam se zajedljivo nasmiješio kad mi se učinilo da se stijena iznad mene miče ne bi li i mene uvukla u sebe. Iako je sunce i više nego dovoljno grijalo, stresao sam se od osjećaja zebnje nastale zbog tjeskobe koju je ambijent izazvao.
Ma, jesam li se ja to uplašio tunela!?
Dojam tomu je pojačavao i beživotni potok koji je, skupa s cestom, nestajao u crnilu tunela. Kao za vraga nikako da naiđe nekakvo vozilo, bilo tko iz ovog svijeta da me vrati u realnost, da me osnaži, ukaže da mrak ispred mene ne vodi u središte tame, da iza ovog crnila, ipak ima svjetla, ovog istog koje me sada obasjava.
„Valja nama preko rijeke!“ obratio sam se nijemom svom dvotočkaškom suputniku, upalio zadnju bljeskalicu i prednju LED lampu, i držeći se za njihovu svjetlost kao za slamku spasa krenuo u crnilo.
Prvo, odmah po ulazu tunel cesta zakreće oštro u lijevo, zbog čega se dnevna svijetlost iza mene neočekivano brzo gasi. Drugo, željno očekivana svijetlost kraj tunela ispred mene ugasila je potpuna tmina, mrak kakav se rijetko doživljava, mrak višestruko zatamnjen tjeskobom i strahom koju osjetih u duši. Ona moja ledica mi je bacala tako slabašnu svjetlost ispred mene da sam od totalne tame oko sebe uspio razaznati tek blijedu liniju na rubu ceste, a potom i onu na sredini. Shvatio sam da bezglavo vrludam cik-cak po mraku, ma kakvom mraku, mrakači!
Bijah slijep!
Shvativši da ovako dalje ne ide stadoh uz onu rubnu liniju te desnom rukom krenuh pipajući u potragu za dinamom koju imam na prednjem točku (napominjem još jednom o totalnom, mrklom mraku oko sebe). Uspio sam napipati spasonosnu dinamu uključio ju sa jednim „klik!“ koji mi je javio da se točkić diname stisnuo uz gumu prednjeg točka, te da samo trebam krenuti.
Baš kad pomislih da mi se ništa gore od ovog pipanja po biciklu u sred totalnog mraka ne može desiti, zvuk nadolazećeg auta iza mene zlokobno i zlurado reče „Može, može!“
Nakon zvuka pojaviše se i prvi, slabašni zraci svjetlosti. Preostalo mi je jedino da se stisnem uz desni rub ceste, čak sam se nagnuo u desno koliko god sam mogao, uzdajući se tada u snagu treptave crvene svjetlosti zadnje bljeskalice. Očigledno da je ta snaga bila više nego dovoljna, jer me je auto obišao u šiiiiirokom luku. Stajajući tako nahereno u iščekivanju auta, ispred sebe sam promatrao kako se crna, tamna, zlokobna mrakača pretvara u obrise stjenovitog i naboranog tunela, čija je naboranost izgledala kao ždrijelo opake zvijeri koja guta mene i ovaj nadolazeći auto. Gibanje svjetla, kao posljedica gibanja auta, oživjela je to ždrijelo, pa izgleda kao da se halapljivo giba proždirući slastan zalogaj.
Ispratio sam pogledom crvena svjetla auta koji odmiče ispred mene. Kada me je ponovo okružio totalni mrak skoro da sam odahnuo, još uvijek ispred sebe proživljavajući ono ždrijelo. Ipak, ovaj mrak i nije tako loš. Nekako smiren i spokojan, kao da mi je ovaj mrak oko mene zajedljivo šapnuo „Ja sam ništa, mene se bojiš!?“, krenuo sam sa vožnjom. Zazujao je dinamo, svjetlo se pojavilo iz lampe (one pogonjene dinamom) a ja sam (ah, konačno!) ispred sebe ugledao cestu dovoljno osvijetljenu. Pojačavši malo pritisak na pedale, bicikl ispod mene je ubrzao, pa sam sada osim ceste ispred sebe sasvim jasno pregledavao stjenovite obrise tunela.
Fasciniran viđenim ispred sebe, osjetio sam kako mi se dušom prožima ugodan doživljaj guštanja. Zatekao sam samog sebe kako uživam u ovoj vožnji u kojoj je potpuno nestalo zlokobnosti, tjeskobe i straha. Ugledavši ispred sebe tračak svjetla koji izdajnički otkriva kraj tunela, osjetio sam svojevrsno razočarenje što ovo guštanje ne traje dulje.
Eto što ti je čovjek! U tunel sam ušao sa nelagodom, tjeskobom, čak i strahom, a izlazim iz njega sa razočarenjem zbog prerano prekinutog užitka. Ne znajući kako si to objasniti, uobličiti ću to u još jednu pobjedu nad najvećim od svih neprijatelja s kojima se susrećem – sa samim sobom, odnosno sa svojim iracionalnim strahovima.
Tjedan dana nakon povratka kući u Lidl-u sam za male novce kupio pravo prednje svjetlo koje svijetli, kako piše na kutiji 20 Luksa, baš onakvo kakvo mi je trebalo u tunelu. Probao sam je u mraku svog podruma i zaključujem: Ako ona svijetli 20 Luksa, onda ona moja ledica, ovdje u tunelu, nema ni 2 Luksa.
Kako u slučajnost baš puno ne vjerujem, pripisujem to Onomu gore koji me je tako nagradio zbog vjere u sebe i Njega pri prolasku kroz tunel, ili drugačije rečeno, radi jedne male ali bitne moje pobjede nad tim, kako već rekoh, "najvećim od svih neprijatelja"
Inače lokalci se sa ovim tunelom na neki način ponose, jer je ovakvih u svijetu samo pet. Radi se o prirodnom tunelu kojeg je davno, davno probila bujica potoka, da bi ga čovjek tek naknadno malo proširio tako da uz potok ima još mjesta i za cestu.
Kojih stotinjak metara nakon tunela cesta skreće u lijevo i obrušava se kratkom, ali strmom nizbrdicom. Strmina brzo prolazi, zamjenjuje je lagana nizbrdica.
Ubrzo se pojavljuju prve kuće grada Vareša.
Sad kad gledam unazad, čini mi se da ova kuća koja se stisnula uz lijevu stranu ceste, predstavlja stanje samog grada Vareša.
Prvo, smještena je na toliko strmom terenu, da su lijeve strane kuće čak tri etaže, a s desne je tek koji pedalj od krova do tla, iako kuća nije pretjerano široka.
Drugo dograđeni crni krov, sada napola urušen, te prozori sa razbijenim staklom ili oni koji stakla uopće nemaju – sve to govori da je upitno da li trenutno itko u toj kući živi, a ako i da, onda ih je bitno manje nego nekada davno, kad je život na ovom mjestu bio vedriji, lakši, življi i lepršaviji.
Treće, bujno zelenilo oko kuće kao da je jedina vedra strana, jedino nešto što nije smanjilo svoj intenzitet življenja od onih boljih dana do danas.
Dakle, sam grad je smješten uz rijeku, bolje rečeno potok Stavnju. Uz potok jedva da ima malo mjesta za cestu, a kamo li kuće, da ne kažem grad. A i ta cesta, zajedno s potokom, ide nizbrdo, pa da nisam svjesno, namjerno kočio mogao sam prošišati kroz grad ništa ne vidjevši.
A i to što sam vidio nije baš vedro i veselo.
Ljudi ne baš previše, trgovina premalo, uglavnom su zatvorene i zapuštene, fasade zgrada oronule. Stao sam na kamenom mostiću preko potoka u nakani snimanja grada. Dok sam škljocao fotićem, osjetio sam u zraku čudan miris, raspadanja, smeća ili nešto slično. Možda je potok prolazio nekakvim divljim deponijem prije grada, možda je negdje u blizino zaostalo smeće, a možda mi se to pričinilo. Da li mi se pričinilo ili ne, to sad nije ni važno, bitno je da sam osjetio da se, koliko se god žitelji trudili suprotno, ovaj grad gubi, nestaje, tone…umire. Rijetko koja zgrada je s obnovljenom fasadom, na ostalim zgradama ima više čvrsto zatvorenih prozora, toliko čvrsto zatvoreni da se već dulje vrijeme nisu otvarali. Takvi prozori čuvaju nijemu tišinu unutrašnjosti u kojoj nema žive duše.
Čuo sam već ranije da je ovaj grad u potpunom raspadu, ali je jedno čuti, a drugo je promatrati grad upijajući ga duhom i tijelom, svim čulima.
Prema internetu grad je smješten na nadmorskoj visini od 829 metara u kotlini rijeke Stavnje, 45 km od Sarajeva. Nad kotlinom Stavnje izdižu se s obje strane visoka, strma brda. Takav oblik tla nepogodan je da se na njemu razvije veće naselje, budući da se ono ovdje može širiti samo po dužini, u pravcu sjever-jug. Vareš je tako vrlo rijedak primjer većega naselja, koje se – silom prilika – pružilo poput vrpce na dužini od pet kilometara. Područje Vareša posjeduje rudno bogatstvo, guste šume posvuda unaokolo i velike količine vode. Računa se da u vareškim brdima ima preko 150 milijuna tona željezne rude srednje kvalitete. To je, po prilici, bila polovica svih zaliha te rude u bivšoj Jugoslaviji. A vareška okolica obiluje ne samo željeznom nego i drugim rudama, koje sadrže olovo, krom, cink, aluminij. Pred zadnji rat Vareš je bio snažno industrijsko središte. Rudnik željezne rude zapošljavao je 1180 radnika, željezara 890, prerada drva 630, šumarstvo 750, "Vranica" - građevno poduzeće Bobovac 490…
Od svega toga danas skoro ništa. Rat u suradnji sa divljom privatizacijom je sve to rastjerao. Nakon privatizacije ono što se moglo odvesti i/ili prodati je nestalo, a ostali su goli zidovi u obliku ruševina koji nijemo svjedoče i o prošlosti i o sadašnjosti, a ponajviše o (pojedinim) ljudima i njihovoj svijesti.
Gornje snimke snimio sam na južnom izlazu iz grada. dok sam promatrao krajolik osjeti sam hladnu jezu kako mi prolazi tijelom i izaziva drhtavicu, iako je već bio prošlo podne i sunce je žestoko grijalo. Pravi postapokaliptički prizor u maniru Mad Maxa. Miris, onaj iz grada, ostao u zraku, čak nešto i pojačan, miris bezumlja, beznađa, miris ravnodušnosti, letargije, miris potpunog kraha čovjeka.
Inače, ostaje mi i dalje nejasno, kako je netko na ovakvom terenu mogao osmisliti grad. Jedino opravdanje je profit, jer ovo područje jednostavno nema mjesta za kakav- takav miran život. Brda, i to strma sa obe strane uske doline rijeke bila su odredišta za kuće.
Dok sam odmarao ispred katoličke crkve pažnju mi je privukla zgradurina sagrađena u nekim boljim, vedrijim vremenima ovog grada.
Zgrada ima 7 do 10 katova, ovisno s koje strane strmog brda brojim. Uz malo mašte i matematike, ako pretpostavim da na svakom katu ima 7-10 stanova, dolazim do brojke od 60-tak stanova. Neka je u svakom stanu bilo dvoje, troje djece, dolazim do brojke od oko 150 djece. Gdje su se ona igrala, zabavljala, gdje su provodili nešto što se zove sretno djetinjstvo i što tiho, neprimjetno, ali odlučno i do srži temeljito određuje nešto što zovemo karakterom odraslog čovjeka!?
Prema internetu župa Vareš je vrlo stara. Njezin je nastanak vezan za 16. stoljeće, dok je sam gradić nastao pod konac 15. stoljeća. Matične knjige se vode od 1643. godine. Nova crkva u Varešu dijelom je izgrađena 1854-69, posvećena je sv. Mihovilu Arkanđelu. Jedan je zvonik podignut 1886. po projektu Josipa Vancaša. God. 1906. crkva je temeljito preuređena tako da je dobila konačni sadašnji izgled s dva zvonika (danas ima četiri zvona). Iste godine likovno ju je ukrasio Marko Antonini likovima svetaca, te geometrijskim i biljnim ornamentima. Tih je godina nabavljen i glavni oltar, tirolske provenijencije. God. 1977. započela je njezina obnova a završena je do 1981. U tom vremenu u crkvi su prema nacrtima slikara Josipa Bifela izvedeni vitraji, među kojima je i jedna rozeta.
Stojim, dakle ispred crkve okupane suncem i prepuštam se jednim od rijetkih ugodnih dojmova pri prolazu kroz ovaj grad. Iako nije prevelika, crkva mi odaje dojam smirenosti, dostojanstva, i u konačnici, vjere, toliko potrebite stanovnicima ovog grada, kako u burnoj prošlosti, tako danas. Pogotovo danas, jer nedaće iz povijesti, koliko god bile teške, otišle su u povijest, dok ova sadašnja je sveprisutna, pritišće, guši, ne da disati ni živjeti. A živjeti se mora!
Prizor tipičan za Bosnu ugledao sam preko puta katoličke crkve. Bila je to pravoslavna crkva, iako manja, isto tako je bila lijepo uređena i dotjerana.
Nastavio sam putovanje, u želji da se odmorim od tjeskobne težine koja mi je sjela na dušu pri prolasku kroz ovaj nesretni grad. Nesretni kažem, jer uz bogatstva šuma, voda, i uz rudna bogatstva ima sve preduvjete da cvjeta i razvija se, a on umire. Vrhunac ironije je crtica, koju pročitah na internetu, da bi grad mogao zaraditi bitna dodatna sredstva iznajmivši bivša postrojenja kao scenografiju za snimanje apokaliptičnih filmova, ali ne smije. Sva ta scenografija je, u stvari, u privatnom vlasništvu, a grad ne može s njom raspolagati bez odobrenja vlasnika. A vlasnici su negdje daaaaleko u svijetu žestoko obogaćeni rasprodajom postrojenja iz ovog grada, i ne žele se prisjećati porijekla tog svog bogatstva.
Današnji mi je cilj Kreševo, a do njega trebam proći Brezu, Visoko i Kiseljak. Dakle još dosta puta, iako je već pola jedan. Vrijeme koje mi sat pokazuje nije ono zabrinjavajuće. Zabrinjavajuće mi je ono drugo vrijeme, vrijeme koje nameće zvizdan iznad mene. Iako je (tek) prošlo podne grijalo je žestoko, čak što više, pržilo.
Mada bi trebala biti nizbrdica, tako mi moje karte govore, no biciklu se nekako nije mililo voziti, pa sam posumnjao da se nisu pojavili nekakvi tehnički problemi. Istini za volju valja reći da jesu bili tehnički problemi, ali ne s biciklom već s vrelim južnim vjetrom koji mi je puhao u lice poništavajući prednosti blage nizbrdice.
Cesta kojom vozim sasvim OK, sasvim dovoljne širine, asfalt nije loš.
Rekoh već ranije, ta cesta ide blagom nizbrdicom, vijuga uz varešku rijeku/potok Stavnju. Društvo cesti, a i meni na njoj čini željeznička pruga normalnog kolosijeka. Na moju žalost bujno zelenilo i okolna brda će tu prugu uglavnom sakrivati od mog pogleda. Tek povremeno će izlaziti na vidjelo u obliku podzida ili mosta preko rijeke i ceste. Osjećam se blago razočaranim, jer, dok sam kod kuće promatrao karte, očekivao sam više egzotike. Toj razočaranosti se pridružio i osjećaj tjeskobe nastao izostankom vlakova. U stvari ta tjeskoba je posljedica saznanja da vlak ovom prugom već godinama nije prošao,a kako stvari stoje niti će. Dakle, nije mi bilo tjeskobno što nema vlakova, već što ZNAM da ih nema, i nema ih već godinama.
Uz sve to još se trebam dobrano načekati da i cestom netko prođe. Tako se ona opća tjeskoba iz Vareša proširila i na ovu cestu. Pusta cesta, mrtva pruga, monotoni, zlokobni, vrući povjetarac (u lice) gusto zelenilo koje sve skriva i ja, kao Pale sam na svijetu, na cesti.
Taj osjećaj samoće višestruko je pojačan dolaskom pred odron na cesti. Improviziran je neki prašnjavi obilazak odrona, no i taj odron i taj obilazak mi se čini da nisu ni od ovog ljeta, ni od prošle zime, već od nekad davno, davno. Stoga je ondašnja improvizacija, napravljena privremeno, ostala za stalno, jer se shvatilo da za je ovako rijedak promet sasvim dovoljno i ovakvo rješenje.
Pretakajući tako po svojim tjeskobnim mislima s osjećajem napuštenosti od ljudi, baš dok se truckam ovom prašnjavom improvizacijom, pojavi se odnekud kamion da me zamete u totalno neproziran oblak prašine, te mi tako pokaže da biti sam (sa tim mislima) nije apsolutno loše, te da uvijek može biti gore. (Usput dugo, dugo nakon ovog kamiona nije bilo nikakvog prometala na cesti)
Onaj nijemi suputnik, željeznička pruga svoje putovanje prema Brezi često vrši kroz brda, tunelima, a isto tako prelazi mostovima preko ceste i rijeke uz nju. To čini uglavnom mostovima istog tipa sa izuzetkom jednog.
Taj izuzetak je metalne, rešetkaste konstrukcije, pokraj ceste je, te nastaje skokom pruge iz jednog tunela u drugi.
Ovi ostali su betonski, istovremeno preskaču i rijeku i cestu, i istog su oblika i konstrukcije.
Pažljivom oku strpljivog pogleda neće promaći nedostatak dijela ograde na zadnjem snimku. To, kao i izgled ograde koja je imala tu sreću da ostade neukradena slikovito (po)kazuje da je dosta vremena, da ne kažem godina, prošlo od kada se netko sjetio održavanjem pokazati da most, kao i pruga koja ide preko njega, još uvijek ima nekakav smisao postojanja.
Da postoji i dan-danas nekakav čudni, ironični, čak i morbidni smisao postojanja jednog od tih mostova pokazao je plakat nalijepljen na njegov stup.
Kad su dani sreće i prosperiteta, narod ima potrebu za zabavom da proslavi stanje u kome se nalazi. Kada je kriza i beznađe, opet je potreba za zabavom, da se, barem za trenutak zaboravi sivilo svakodnevnice. Tako i ovaj plakat, čiji opstanak posredno omogućava Vareška željeznica, poziva svekoliko pučanstvo na šampionsku koridu. Tamo će uz pomoć bikova koji se međusobno bodu, vreve gužve potpomognute, vjerojatno, (pre)glasnom narodnom ili "narodnom" glazbom, dobrom trpezom zalivenom obiljem alkohola uspjeti barem za tren pobjeći od muka, nedaća i problema u čije rješenje su već izgubili svaku nadu. A podnošenje bez nade postaje nepodnošljivo.
Sunce piči, topli povjetarac pirka u lice, nigdje žive duše, samo ja sam sa sobom. Vrtim pedale, bicikl klizi zujim pogledom lijevo desno po brdovitom zelenilu, misli odlutale tko zna gdje, kad…
Zakočio sam u tren, parkirao bicikl (u hladovinu, nek' ne pati), uzeo fotić i prešao peko ceste.
Prav za prav rečeno ništa posebno, curak vode prelazi preko stijene. No zanimljiva mi je bila boja koju ta voda ostavlja. Evo mi i konkretnog dokaza da prolazim krajem koji krije rudna bogatstva ispod tla, pa neki tanki vodotok, nakon prolaska tim podzemljem, na vidjelo dana sa sobom iznese i koji trunak onoga ispod zemlje. I sad, kad kaskadno pretrčava stijenu za sobom ostavlja paletu boja kao slikar sa kičicom, samo puno suptilnije.
Brda, ona zelena, koja zelenilom ljubomorno skriva što se krije u njima, su se razišla napravivši široku dolinu. Dolina će, pokazati će se kasnije biti sve šira i šira, a sada, ovdje na njenom početku se smjestila Breza.
Prema internetu Breza se kao naselje u povijesnim dokumentima spominje od drugog stoljeća naše ere s imenom Hedum Kastelum (naseljena tvrđava). Bila je sjedište veoma militantnog plemena Desidiata. Ukupne površine je oko 83 km˛ i s oko 14.000 stanovnika. Pripada Zeničko-dobojskom kantonu i ubraja se u najmanje općine. U Brezi se nalaze nalazišta ugljena, kao i rudnici koji su glavna odlika gospodarstva ovog grada.
Tu su vrlo blizu, tek nekoliko desetaka metara udaljene jedna od druge, tri božja hrama, katolička crkva, pravoslavna crkva i džamija.
Iako se nisam dugo zadržao, grad me je zbunio svojim vedrim, solidnim, i recimo dobrim, normalnim izgledom. Pod ovim „normalnim“ mislim živim, svakodnevnim, čak i radosnim. Očigledno je da sam još uvijek pod dojmom depresivnosti doživljene u Varešu, pa sam zbunjeno promatrao ovaj, kako već rekoh „normalan“ grad, grad na prvi pogled kao svaki drugi, pa recimo kao i onaj u kojemu ja živim.
Biće da je to osobina Bosne, taj kontrast, suprotnosti, toliko različite, a toliko blizu jedna druge. Eto, tek nekih nešto više od 20 km, sasvim drugi grad, sasvim drugo vrijeme, sasvim drugi izgled. Evo i sad dok ovo pišem, zujim po internetu u potrazi muka, teškoća i problema koje muče Brežane. Iako ih imaju, ni izbliza ne nalazim onolike muke, teškoće i probleme kakva muče Varešane. Kao da su odvojeni 20 svjetlosnih godina a ne 20 kilometara.
Napustio sam ovaj grad koji me je , ako ništa drugo, barem malo uspio razvedriti, dati uvjerljivu nadu da ću u nastavku ovog putovanja sresti dosta onih pozitivnih suprotnosti koje putovanje čine ugodnim i srcu dragim.
Napustio sam ga vozeći prema jugu. Zatečen sam gustoćom prometa, nije to neka oho-ho gustoća, no navikavši voziti onom pustinjom do Breze. Što se tog prometa tiče, ovo je bio pravi povratak u normalu. Okoliš se pretvorio u široku dolinu, dosta naseljenu, jer su kuće bile porazbacane kud koja, no većina ih je uz cestu. Brda su još uvijek tu (ne može Bosna bez brda), ali su se nekako povukla u daljinu pustivši ljude da na miru Božjem žive svoju svakodnevnicu.
Nakon 6 kilometara vožnje od Breze stigao sam do raskrižja gdje bi, ako skrenem lijevo, nakon par stotina metara došao u Podlugove, Iako sam u duši rocker te zabavnjake gledam ( i slušam) s prezirom, onako s visine, ipak mi je ime mjesta asociralo na moje mlade dane kada je Zdravko Čolić opjevao (željezničku) stanicu Podlugovi gdje je sreo NJU koja je stresla snijeg s plave kose čekajući voz za Brezu.
Međutim mene ovaj moj put navodi na suprotno skretanje, pa sam skrenuvši desno ostavio Podlugove i stanicu u njima iza sebe.
Našao sam se, u stvari u dolini rijeke Bosne. Od Sarajeva na jugu pa sve do svog ušća u Savu kod Šamca na sjeveru, dolina te rijeke je više od same doline. Ona čini svojevrsnu okosnicu Bosne jer u njoj je dosta gradova u kojemu je dosta ljudi koji rade u dosta bitnom gospodarstvu. Sad kad imam priliku vidjeti kako ta dolina izgleda iz prvog reda, ovako osunčanu, čak mi je nekako i simpatična. Promet lokalnom cestom, kojom lagano vozim bicikl je kao i moja vožnja, dakle lagan, što znači da mi daje priliku da zvjerlam lijevo-desno lagano se opustivši u promatranju. Uz cestu je i željeznička pruga, čuvena Šamac-Sarajevo, odavno već i elektrificirana. Ona od Šamca putuje navedenom dolinom rijeke Bosne do Sarajeva, a potom dalje na jug do Ploča, i glavni je željeznički pravac u Bosni. Uz cestu više ili manje, ali uglavnom stalno ili kuće ili neki mali ili manji gospodarski pogoni.
Za trenutak sam zastao u nakani snimanja džambo plakata koji poziva Bosansku mladež da se pridruže obrazovanju na Perzijsko-Bosanski koledž.
Dolina se malo suzila, ili su se brda s desne strane približila mojoj cesti, uglavnom ona je počela krivudati, pa gore dolje, pa preko pruge, pa ispod auto ceste da bi me dočekala dobrodošlica u obliku table na kojoj piše „Visoko“. Netom je prošlo dva sata, vrućina postaje nesnosna, tako da bi dobro došla pauza, a i vrijeme je ručku. Gužva na cesti je sveprisutna, ispred mene je stari most preko rijeke Bosne, a ja ne znam kud bi sa sobom. Prvi put sam u životu u ovom gradu, potpuno sam nepripremljen tako da pojma nemam kakav je to grad i što u njemu ima.
Želudac me podsjetio na prioritete, te izabrah nekog srednjovječnog prolaznika kao izvor informacija gdje se u gradu dobro jede. Rekoh mu „Dobar dan!“, te htjedoh postaviti pitanje, kada lik priđe meni pruži mi ruku (!) koju prihvatih, te mi reče:
„Dobar dan i vama, ja sam Ekrem, izvoli te šta trebate!“
Ostadoh zabezeknut, bez teksta, ovako nešto u Bosni (bez uvrede) ne bi ni na kraj pameti sanjao. Prihvatio sam uljudnost (a što bi drugo“?) te mu se, isto tako ljubazno, predstavih uz pitanje gdje su tu dobri ćevapi.
„Kod Ihtijarevića!“ odgovori mi i uputi me, sve fino, dostojanstveno, uljudno, uz detaljno objašnjenje gdje skrenuti, a gdje nastaviti ravno
(Za razliku od imena mog sugovornika, za koje nisam siguran da sam ispravno zapamtio, ime, odnosno prezime, vlasnika ćevabdžinice sam zapamtio zbor svoje zbunjujuće osobine da pamtim, na prvi pogled, sasvim nebitne i nepotrebne stvari. Tako je početkom 80-tih, na radio Sarajevo drugi program ujutro u 8 sati bila emisija u stilu „Dobro jutro!“. Red servisnih informacija, red dobre glazbe, red suptilne priče, dosjetke, izreke (primjer: Strasti se je puno lakše potpuno odreći, nego je svesti na razumu mjeru). I baš zbog ove suptilnosti, svaki put kad je bila voditeljica izvjesna Dragica Ihtijarević sa posebnom sam pažnjom slušao radio. Eto, to mi je ime i prezime još uvijek kristalno jasno ostalo u pamćenju)
Potraga za mojim ručkom me je navela u stari dio grada što se po arhitekturi uz ulicu može zaključiti. Iako sam prošao pored par ćevabdžinica, produžio sam, odlučno i kapriciozno, mada već dobrano gladan, do svoje preporučene.
Na moje razočarenje i ta moja preporučena ćevabdžinica, kao i one koje sam prošao usput, nisu imale terasu nego bi valjalo ući unutra u tamnu, iz vana nevidljivu, unutrašnjost. Nije mi se ostavljalo bicikl bez nadzora jer sam pobornik stava da na mom biciklu mora biti barem jedna od tri moje stvari, ili moja guza, ili moja ruka, ili moj pogled.
Uputio sam se nazad u potragu za ručkom na nekoj terasi. I našao sam ga. Nije bila terasa sa gustom hladovinom debelih stabala, već tanka hladovina raširenog suncobrana na suncu.
( Uz sve ovo napomena da je sunce žestoko, ali stvarno žestoko pržilo.)
U stilu daj-što-daš, smjestio sam bicikl i uz njega sjeo u tu tananu hladovinu. Naručio sam (a što drugo nego) pivo i ćevape, na što mi je stidljiva konobarica skrušeno, no i odlučno, napomenula „Pivo ne držimo!“ Muslimanska sredina, pomislih, uzdahnuh razočarano, te naručih kolu i mineralnu.
Da li zbog nedostatka piva, da li zbog prepečenih, na rubu zagorenosti, ćevapa, ili zbog žestoke vrućine koju tanana hladovina nije mogla zaustaviti, a najvjerojatnije biće zbog svega navedenoga, ručak mi nije ispunio očekivanja, te sam, blago razočaran, otišao do izvorske vode u blizini za dodatnim osvježenjem. Usput sam termosice napunio hladnom vodom, kao rezerva ako ništa drugo (pivo) na uspijem pronaći. Pokazati će se da ovaj grad radikalno drži nastojanja trezvenosti jer dvoguzu hladnog piva nisam uspio pronaći, pa sam se do Kiseljaka ložio običnom, izvorskom vodom.
Inače, moram priznati da me sam grad ugodno iznenadio, čak i dojmio. Dosta je stare arhitekture iz doba Austro-Ugarske. Pored zgrade izvora gdje sam se osvježio, koja se diči godinom 1909-tom zapisanoj na fasadi, tu je i zgrada zavičajnog muzeja, a uz njega i zgrada
Gradskog kina institucije koja odavno ne živi u mom gradu. Tu negdje u blizini je i gradska vijećnica.
Prema izvorima koja saznajem sa interneta, Visoko se nalazi u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine u Zeničko-dobojskoj županiji, unutar industrijske regije Sarajevo-Zenica. Prirodna sredina općine je određena dolinama rijeka Bosne i Fojnice koja se u nju ulijeva. Poznato je i po preradi kože. Kožarski je posao prelazio s koljena na koljeno, s oca na sina pa je zanatsko iskustvo prerade kože rasprostranjeno do današnjih dana. Stari način proizvodnje visočkih "tabaka" s poznatim "tabhanama" trajao je s manjim izmjenama i stjecanjem rutine i iskustva tijekom cijelog razdoblja otomanske vlasti. Isti način je zadržan i dolaskom Austro-ugarske monarhije, da bi tek poslije Prvog svjetskog rata bio uveden suvremeniji i moderniji način prerade kože u gotove proizvode kao što su odjevni i obućarski.
U novije vrijeme velika turistička atrakcija u Visokom su okolna brda kao što je Visočica, zbog tvrdnji pseudoistraživača Semira Osmanagića kako se nedaleko od grada Visokog nalazi više piramida izgrađenih ljudskom rukom u davnoj prošlosti. Ozbiljnija znanstvena istraživanja su pokazala kako u okolici Visokog ne postoje piramide kao ni građevine sličnog podrijetla. Štoviše, dio akademske zajednice je kritizirao bosanske vlasti jer podupiru opovrgnute tvrdnje o piramidama u Visokom.
Slijedećih 14-tak km, do Kiseljaka, cesta vijuga dolinom Fojnničke rijeke.
Međutim od te Fojničke rijeke slabo što sam vidio. A i ta dolina je uska, jako uska, pa cesta uglavnom ide obronkom brda. Rijeku, tu Fojničku, primijetio sam samo izdaleka, i onako s visine. Moram priznati da mi je ova dionica bila ljepša dok sam je gledao na karti nego sada dok vozim. Da se razumijemo, nije to bila nikakva teška vožnja, naprotiv! Problem je samo u pretjeranim željama koje zbog te pretjeranosti ostadoše neispunjene.
A u stvari cesta vijuga lijevo-desno (više) i gore–dolje (manje), oko mene obilje zelenila, tako da se,usprkos vrelini sunca, može sasvim solidno disati. Izostanak strmijih, a isto tako i dužih uzbrdica doprinosi utisku da se lagano vozi, pa bicikl skoro sam od sebe klizi.
One zalihe izvorske vode su mi već na izdisaju, a i nje mi postaje već dosta, pa čežnja za pivom sve više i više raste. Iz principa neću u birtije, već nadu polažem u Kiseljak i njihov malo liberalniji stav prema tom piću nego što ga imaju žitelji Visokoga.
Osim toga pojavila mi se paralela između mineralne vode Sarajevski kiseljak i grada Kiseljaka komu stremim. Nikad nisam do kraja istjerao na čistac dilemu da li ta dva Kiseljaka, onaj Sarajevski i ovaj ispred mene imaju kakvu poveznicu.
Ulaskom u ovaj „moj“ Kiseljak vidio sam da imaju.
I to kakvu!
Riješio sam dilemu, to nisu dva Kiseljaka, to je jedan, jedini Kiseljak.
Samome sebi sam se osmjehnuo zbog rješenja ove dileme, nastavih pogledom tražiti kakvu trgovinu dok sam lagano okretao pedale. I našao sam je, parkirao bicikl i s vrata bacio pogled do hladnjaka. Sav sam se rastopio od ozarenosti kad sam ugledao dvoguzu Ožujskoga. Izvadio sam je iz hladnjaka i stao ispred lika na blagajni. Blagajnica je liku objašnjavala da joj duguje još 20 feninga. Nešto je promrljao (valjda nešto u stilu „Sad ću donijeti“) i izašao iz trgovine.
Sad sam ja na redu. Ona dvoguza u ruci se lijepo zarosila, tako da sam jedva čekao da probam sadržaj.
„Dvije marke i osamdeset feninga!“ Poslovno hladno reče mlada trgovkinja za blagajnom.
Dvije marke i osamdeset!!!, prođe mi glavom, te brzo izračunah da je to 11,20 kn, a potom se zaprepastih.
Jedanaest kuna i dvadeset lipa!!! A kod nas je 19,99 kn (slovima devetnaest kuna i devedeset devet lipa)!!! Pa tko je tu lud!!!???
Sav ustreptao od sreće, što zbog hladne, orošene boce, što zbog iznenađujuće cijene, pružih mladoj blagajnici tri kovanice od jedne marke (3 x 1 KM). Ona poče prebirati po sitnišu da mi vrati kusur, no u želji da što prije probam sadržaj boce, velikodušno joj rekoh da mi ne treba vraćati, neka to bude onih dvadeset feninga koji je moj prethodnik ostao dužan. Tada mi mlada blagajnica crnih očiju uputi tako iskren osmjeh, sav iz dubine duše. Za takav osmjeh vrijedilo bi dati puno više od tih dvadeset feninga (u stvari, osmjeh nije posljedica svote, nego geste).
Konačno sam došao do bicikla, nastavio laganu vožnjicu u potrazi za zgodnim mjestom za predah. Izgleda kao slučajno, mada u slučaj baš puno ne vjerujem, da sam naišao na park i u parku izvor. Naknadno sam spoznao da to nije bilo kakav izvor već izvor čuvenog Sarajevskog kiseljaka.
Konačno sam pronašao debelu hladovinu povelikih stabala. Sretan i zadovoljan otvorio sam orošenu bocu piva i povukao par gutljaja. Osjećaj blaženstva, sreće i zadovoljstva prostrujao je svakim atomom moga tijela. Možete vi pomisliti, čak i reći što hoćete, da pretjerujem s tom pivofilijom, da rezoniram kao pravi kronus, da….ali pri tome ostajete prikraćeni za to blaženstvo, za tu sreću, za to zadovoljstvo koje ja osjetih dok se navedena tekućina razlijevala po meni.
Nisam puno popio, tek pola litre (ekvivalent jednog piva, a ljudi moji, što je jedno pivo za ovakvog čovjeka kao što sam ja!?), a sa ostatkom sam popunio termosice, jednu od pola i jednu od litre.
Smiren kvalitetnom popunom rezervi tekućine, blaženog osjećaja zbog kvalitetno ugašene žeđi, osvježen hladovinom zelenila, počeo sam polako pojmiti okolinu i grad u kojem se nalazim. Prvo sam primijetio da malo-malo ljudi dolaze točiti u boce ili kanistere vodu s izvora. Uzeh i ja svoju PET bocu od litre i pol, te nasuh vode. (Tu sam bocu namijenio uglavnom vodi u slučaju potrebe umivanja ili hlađenja tokom putovanja, mada je smještena u etui koji se trudio biti izolacija od vanjske topline).
Probajući tu vodu s izvora iznenadih se, što iznenadih, zapanjih se kako je bila ugodna. Nije to bila obična voda, već Sarajevski kiseljak, original, blago gaziran, no što je najviše uzrokovalo to moje iznenađenje, voda je bila sasvim fino hladna! Izgleda da se sadržaj ove boce neće koristiti za umivanje, već za internu upotrebu (gašenje žeđi).
Odmah iza izvora, u parku, uz sami cvjetni natpis "Sarajevski kiseljak, smjestili su stečke sa lokaliteta Vrbica-Podastinje, kako već pročitah na ploči.
Prema internetu, stečci su se pojavili u drugoj polovici 12. stoljeća, doživjeli vrhunac u 14. i 15. stoljeću, te su se postupno prestali proizvoditi do sredine 16. stoljeća. Stečak je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. Stećci su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori. Stećci se dijele na položene (sanduci, ploče i najčešći sljemenjaci u obliku sarkofaga), koji su u većini, i uspravne (stupovi, stele i krstače. Obično su ukrašeni srednjovjekovnim simbolima koji su uklesani kao plitki, ili rjeđe uleknuti reljef. Motivi su vjerski (križ, ljiljan, polumjesec, prsten i sl.) ili svjetovni (ples, lov, viteški turniri i sl.), koji se miješaju i nadopunjuju. Najviše podataka za povjesničare daju natpisi na bosančici koji odlikuju manji broj stećaka (njih oko 5.000). Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su pokapani ispod stećaka, a i njihovim različitim vjerskim pripadnostima (Crkva Bosanska, Katolička Crkva, Pravoslavna crkva).
Uz park je lijepo uređena šetnjica, kojoj se s druge strane stisnuo potok Lepenica u obliku jezera. Sve to, i staza, i jezero bilo je uređeno,dotjerano i čisto.
Par desetaka metara dalje otkrio se uzrok smirenosti vode, u obliku brane koju je voda preljevom savlađivala. Koji metar nizvodno od brane, u plićaku i svježini uzburkane vode, neki su našli idealno mjesto za poslijepodnevni odmor.
Vratio sam se uzvodno potokom Lepenica, odnosno jezerom, nekih stotinjak metara i mostom prešao preko potoka/jezera. Most je bio kratak, ali lijepo dotjeran, sa ogradom od rostfraja (nehrđajućeg čelika). Vodotok Lepenice i dalje uredno kamenom obložen.
Na malom brdu, tik iznad Lepenice smjestila se crkva sv Ilije Proroka, zaštitnika Bosne.
Pola pet je prošlo već odavno, pa je vrijeme da se krene. Do Kreševa, konačnog današnjeg odredišta, imam nekih 15-tak km. Putokaz me uljudno uputio na skretanje desno, jer ako nastavim ravno biće "Zbogom Bosno, eto mene u Sarajevu!".
Nakon što sam napustio i zadnju kuću Kiseljaka, ceste se krivudavo skrila u bujno zelenilo. Iako me karta uvjerava da mi s lijeve strane negdje treba biti potok Kreševka, čijim tokom uzvodno vozim, od potoka, zbog navedenog zelenila ni p.
Tek je prošlo pet sati, pa bi sunce, usprkos zelenilu, još uvijek dobrano grijalo, da mi se nisu smilovali oblaci i prekrili ga. Uz oblake pojavio se i osvježavajući povjetarac, pa su mi ove zadnje kilometre današnje vožnje učinile neočekivano ugodnim. Uz tu , zanimljivost vožnje su mi učinili putokazi koji su mi davali do znanja da, ako skrenem desno, u vrlo malom prostoru mogu spoznati potpune suprotnosti.
Tu spoznaju sam, ipak, ostavio za neko drugo vrijeme i neku drugu vožnju, te nastavio pravo "glavnom" cestom. Nedugo poslije, došao sam do ulaza u Kreševo koje me je pozdravilo velikim plakatom iznad ceste dajući mi do znanja da mještani posebno cijene sredinu mjeseca kolovoza.
A zašto baš Kreševo!?
Pri planiranju ovog putovanja trebao sam smisliti kako od Vareša doći do Konjica. Gledajući kartu, prvo rješenje koje mi se samo po sebi nametalo je da to učinim preko Sarajeva. Da sam tako danas vozio, prošao bih pored one stanice Podlugovi, zatim Ilijaš i došao do Ilidže. Tamo bih pronašao kamp (valjda još uvijek postoji), te sutradan glavnom prometnicom preko Hadžića, Tarčina i prijevoja Ivan-sedlo spustio se u Konjic. Problem koji mi je ovu varijantu činio odbojnim je gužva oko, i u Sarajevu. Pored toga za obilazak grada skoro da ne bih imao vremena, bolje bi bilo ostati još jedan dan, a to mi produljuje putovanje… pa sam se odlučio na varijantu B. Danas ovim putem do Kreševa, a sutra preko nepoznatog prijevoja do Tarčina gdje izlazim na magistralu Sarajevo – Mostar. Zujajući prostranstvima interneta, obzirom da u Kreševu nisam nikad bio, saznao sam pojedine spoznaje koje su mi ovaj gradić učinile još privlačnijim.
A saznao sam da je Kreševo stari bosanski kraljevski grad u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, sa oko 1.300 stanovnika. Nadmorska visina Kreševa je 640 m. U povijesti je imao osobinu prometne izoliranosti jer je izvan glavnih prometnih veza Bosne i Hercegovine. U pisanim dokumentima mjesto Kreševo, se spominje prvi put 1435. godine, a u 15. vijeku Kreševo je jedna od rezidencija bosanskih kraljeva, s kraljevskim dvorom i utvrdom. U tursko doba Kreševo je, uz Vareš, glavno središte bosanske metalurgije i njeguje dobre trgovačke veze s Dubrovnikom. U Kreševu je radila tvornica kovanog alata "Čelik Kreševo" i ćilimara. Kreševo je poznato po rudnicima barita, željeza, bakra, srebra i žive. Nakon posljednjeg rata, privreda u Kreševu doživljava preporod. Pored dotadašnjih "tradicionalnih" djelatnosti, u Kreševu su otvorene nove tvornice za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina, za proizvodnju suhe žbuke, građevinske limarije i stolarije, namještaja, stiropora, spužve, itd. Ujedno i građevinarstvo postaje jedna od jačih grana. Danas je Kreševo jedna od rijetkih općina u BiH u kojoj nezaposlenih gotovo da i nema.
Dakle, situacija potpuno suprotna onoj u Varešu. Baš je Bosna zemlja kontrasta!
Ona zelena brda, koja su me pratila s obe strane putujući iz Kiseljaka, sada su se samo malčice razmaknula tek toliko da se uz cestu i kuće smjeste. Uzbrdica, koja je do Kreševa bila jedva primjetna, u samome mjestu je povećala svoje postotke, tako da sam prebacio prijenos u (skoro) najsporiju brzinu. Ovako umornim i zasićenim današnjim putovanjem samo mi je na kraju još uzbrdica falila. Zadihano vozeći pokušavao sam kroz kuće nazrijeti samostan, mjesto današnjeg noćenja. Od samostana zasad ni s, pa mi se pojavila zlokobna, ali logična pretpostavka da je smješten na kraju mjesta. (prebirući po internetu pronašao sam snimak pazarnog dan u Kreševu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća na kojoj se vidi, istina dosta mutno, stari samostan ( treći snimak dolje posudio sa https://stjepanzelenika.wordpress.com/2011/03/03/o-nastanku-imena-kresevo/))
Moja pretpostavka nije bila istinita. Samostan nije smješten na kraju mjesta, nego je smješten na BRDU na kraju mjesta. Krasno!
Slijedila je strma, strma, strma staza do samostana na kojoj mi je duša izašla na nos.
Došavši do samostana okončao sam ovo današnje putovanje, pa evo malo statističkih podataka:
Smirujući dah pogledao sam nazad na mjesto kroz koje sam prošao. Kako mi je sunce pri tome bilo iza leđa, lijepo je i obilno obasjalo Kreševo, pa nisam mogao odoljeti ne snimivši ga.
Ova velika hala u prvom planu je neka metalna tvornica iz koje je dopirao zvuk preše, brušenja i ostale vrste obrade metala. Zvuk je odavao pouzdan dojam da proizvodnja radi sve u šesnaest!
Prošao sam desno od ulaza u crkvu, u koju su ulazili ljudi, očigledno na misu u 6, te došao do vrata sa strane samostana. Na klupi ispred vrata sjedio je čovjek i opušteno pušio cigaretu. Činio je to s guštom, smireno, kao da time uzima predah nakon naporna posla, ili se duhom i tijelom priprema za neki takav. Priđoh mu, predstavih se i upitah je li iz samostana. Nakon što mi je potvrdno odgovorio dao sam mu papir na kojemu je župnik moje župe mene naziva hodočasnikom i moli svakog domaćina, pa dakle i ovog preda mnom, za skromno gostoprimstvo u obliku prenoćišta.
„Pričekajte petnaestak minuta!“, reče, ustane i uđe u samostan. Ostadoh zbunjen u nedoumici da li taj njegov odgovor znači da, ili je i dalje neizvjesno. Slegoh ramena, skrušeno prihvativši neizvjesnost čekanja. Dok sam tako pretakao sam s sobom čuh kako u crkvi počinje misa. Tja, što ćeš! Sad kad sam toliki put prevalio, prvi put se u životu našao u Kreševu, bilo bi lijepo, a i nekako logično da i crkvu posjetim. Kad sam već prednjom.
Nisam se usudio bicikl ostaviti samog vani, pa nađoh neko kompromisno rješenje u obliku slušanja mise, ako je već ne mogu gledati. I tren nakon tog mog Solomonskog rješenja prisustvovanju mise naiđe neki stari franjevac te pozdravivši me blago i toplo me upita trebam li što. Opisah mu ukratko što sam i tko sam, pa shvativši očigledno moju želju za ulazom u crkvu predloži mi da slobodno, bez brige uđem u crkvu, a on će mi čuvati bicikl. Na kraju napomenu da mu (biciklu) ionako neće biti ništa, jer već odavno oko samostana nije ništa misteriozno nestalo, da ne kaže ukradeno. Potpuno iznenađen i zbunjen neočekivanim preokretom uzeh novčanik i fotoaparat sa sobom (ipak) i uđoh u crkvu.
Za nastavak kliknite ovdje.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari
Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com
Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.
Retro
Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)
Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)
Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)
Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)
Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine
Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom
Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem
Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu
Vožnj(ic)e dnevne
Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu
Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim
Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde
Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)
Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)
Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali
Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu
Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una
Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu
Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap
Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova
Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom
Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera
Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni
Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima
Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin
Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je
Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina
Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi
Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta
Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju
Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog
Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici
Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje
Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija
Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar
Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj
K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka
Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni
Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka
Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao
Vožnje višednevne
Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa
Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak
K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb
K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom
K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu
K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio
K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio
Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana
Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan
Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana
Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka
Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad
Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege
Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice
Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero
Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija
K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014
K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014
Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku
Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru
Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš
Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja
Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja
Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini
Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom
Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom
Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e
Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru
Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina
Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara
Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja
Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te
Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj
Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio
Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio
Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio
Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio
Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine
Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice
Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji
K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva
K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva
Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad
Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)
Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini
Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini
Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji
Novo Mesto II dio
Drugi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji