Marketing
Sam u ljeto 2015-to V dio
Za povretak kliknite ovdje.
Peti dan
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Donji, mutljavi snimak, snimljen dok je i duša mog fotića spavala, pokazuje da sam tog jutra bio vrijedan. Dakle,već u 6.41, kad je snimljen, bilo je sve spremljeno i spremno za nastavak putovanja.
Cijeli kamp je duboko plovio prostranstvima sna, pa sam na prstima, tiho, tiho najtiše, izašao na cestu, te, popevši se na bicikl, krenuo.
Kako je danas Velika Gospa, očekivah rijeku hodočasnika koji, pješice putujući, kako se priča, cijelu noć, konačno u rano jutro dolaze do crkve. I stvarno, bila je rijeka ljudi, no nisu dolazili pješice već autima.
Tih starih, tradicionalnih hodočasnika koji, biblijski, sa štapom hodočaste, jedva da sam kojeg sreo. Nekako mi se čini da je staro, tradicionalno shvaćanje hodočašća kao dugo i teško ali i ustrajno i strpljivo ustuknulo pred brzim, površnim posjetom svetišta klimatiziranim limenim ljubimcem, a potom još bržim povratkom.
Istina, ispred crkve, ovako iz daleka, vidio sam masu ljudi. Tko zna, možda su oni, ili neko od njih, ranije došli na taj stari, tradicionalni način.
U nastavku vožnje po mjestu, u potrazi za izlazom prema Ljubuškim, prošao sam pored, kako ga ovdje nazivaju autobusnim stajalištem. U odnosu na onaj „kolodvor“ u Konjicu ovo izgleda kao terminal, a ne samo kolodvor.
Na izlazu iz Međugorje smjestila se ogromna trgovina željezom i željezarijama, meni zanimljiva po tome što u svojoj ponudi ima i – kavez za psa.
Nakon te željezarije je veliko, raskošno raskrižje u obliku kružnog toka. Ta prometnica, kao i okolne zgrade, daju dojam da je sve to skupa smješteno negdje na “trulo bogatom“ zapadu, a ne ovdje na Hecegovačkom kršu.
Par kilometara nakon Međugorja dolazim u malo mjesto Cerno. U stvari kuće mjesta se sa ceste uopće ne vide, tu je samo crkva, koja djeluje zbunjujuće – crkva u pustopoljini. Netom prije te crkve je duhoviti džambo plakat koji upozorava da vatra ovdje može biti veliko zlo.
Koji kilometar prije Ljubuškog velika je trgovina Kiwi sporta koji sam izabrao za mjesto doručka.
Iako je tek osam sati, osjetio sam glad, valjda zbog toga što sam jutros rano ustao.
Sunce je već dobrano grijalo pa sam hlad pronašao iza velikog reklamnog panoa navedene trgovine.
Dok sam prebirao zalogaje u ustima primijetio sam zaboravljenu plastičnu krunicu na ivičnjaku. Biće da ju je neki od onih tradicionalnih hodočasnika (ipak ih ima!) jutros zaboravio. Ostavio sam je da dalje živi u očekivanju tko će je podignuti. Dovoljno mi je bilo što sam je zabilježio fotićem.
Pred Ljubuškim, točnije pred spustom koji vodi u taj Hercegovački grad, na brdu su bili ostaci starog grada koji se pripisuje herceg Stjepanu, mada je gradina, kažu, starija od njega.
Spust nije nešto naročito dugačak, teško da se može kilometar u njega ugurati, ali mi je na biciklu bilo kratko, ali slatko zadovoljstvo s njega se sjuriti do polja u kojem leži Ljubuški.
I dalje sam uvjerenja da u gradu nema baš Bog zna što za pogledati, naročito ako sam u svojevrsnoj žurbi da pobjegnem vrućini što se više može. Stoga sam na raskrižju pred ulazak grada skrenuo desno u smjeru putokaza koji je pokazivao put ka Imotskom.
Iza Ljubuškog slijedi neprekidni niz mjesta jedno iza drugog. Mrvicu dolje s lijeve strane ceste je plodno polje u kojemu je obilje povrća i voća, što se iz ponude na cesti vidi. Ovaj kraj pored obilja sunca i plodne zemlje ima i obilje vode iz rijeka Trebižata i Tihaljine, tako da je potrebna samo dobra volja, pa će se trud isplatiti.
Prolazeći pored jedne trgovine sanitarnim materijalom zabilježih zgodnu reklamu za pločice, keramičke, valjda, a možda i neke druge.
Svaki put pri prolasku ovim krajem biciklom, a sada mi je treći, budem iznova fasciniram brežuljkom Klobuk.
Uz brežuljak Klobuk smjestilo se selo,a kakvog imena nego, Klobuk. U tom Klobuku (selu, a ne brežuljku) zanimljivo mi je bio primjer otimanja plodne zemlje od krša.
Par kilometara prije prijevoja, a desetak prije Gruda (kako već veli putokaz) odmarah malčice u nekoj od usputnih hladovina. Tek je prošlo pola deset pa se u tim hladovinama još uvijek može pronaći koje zrno svježine, mada na otvorenom zrake sunca dobrano već griju.
Nepuni sat kasnije konačno ugledah ispod sebe istočni dio Imotskog polja i Grude u njemu. Slijedu dakle gušt spuštanja.
Na ulazu u Grude pozdravljaju me bezlične višekatnice meni, ipak, posebno zanimljive jer sam pored njih tražio predah pri bicikliranju iz Mostara do Imotskog davne 1982 godine.
Pored gradske vijećnice je park borovine u čijem sam si hladu dopustio poduži odmor uz konzumaciju sočnih bresaka, jučer u Međugorju nabavljenih.
Imotski sam ostavio na brdu, pa sam prešao preko Imotskog polja, kao i rijeku Vrljiku, na njegovom suprotnom djelu, prešavši preko mosta.
Od svog najranijeg djetinjstva preko ljeta posjećujem ovaj kraj i od svojeg najranijeg djetinjstva svaki put kad vidim kristalno bistru vodu rijeke jednako ostajem bez riječi, krajnje zadivljen. Koje zlato, pravi dar Božji!
Ostaje mi sada popeti se na Perića brig koje je, vjerovali ili ne – na brijegu. Imam na raspolaganju asfaltiranu cestu od oko kilometar i pol i duplo kraći sokak, dodatno rasturen zbog priprema za asfaltiranje. Izabrah kraći put.
Mjesto na kojemu sam načinio autoportret je dobro za pogledati na polje i preko njega.
Preko polja na obronku suprotnog brda smjestio se grad Imotski uz Modro jezero. Tri kilometra lijevo od Modrog jezera (ne vidi se na slici) je Crveno jezero, najdublje jezero u Hrvatskoj. Iako ovaj put ta jezera ostadoše neobiđena s moje strane, slijedi snimci kad sam to učinio nekim ranijim posjetom ovog kraja.
Do vode Modrog jezera postoji uređena staza te se može na kupanje tko želi. No, do vode Crvenog jezera za sada nema nikakvog pristupa.
Modro jezero
Crveno jezero
Da li je kraći put, koji sam izabrao za Perića brig, trajao više vremena ili ne, ne znam. Znam da sam današnju vožnju završio.
Umjesto šestog dana
Tih 90-tak kilometara, koliko imam do Splita, namjeravao sam odvesti ovog šestog dana, da bi u njegov sumrak vlakom nastavio put, osvanuvši slijedeći dan u Slavoniji. Međutim, čovjek snuje, a Bog određuje. A Bog je odredio da baš na ovaj, moj nesuđeni šesti, dan usliša molitve te podari kišu žednoj zemlji. Radi toga sam ostavio bicikl kod rodbine, te sam se, uz pomoć sina moje sestričine i njegovog auta, negdje oko šest poslije podne našao u Splitu.
Kišnom, vrlo, vrlo kišnom Splitu!
Kasnije sam doznao da je u Splitu do ovog dana prošlo 43 suha dana sa dnevnom temperaturom preko 30°C!
U vagonima vlaka, za razliku od prošle godine, bila su mjesta za bicikle, no sada ja nisam imao bicikl.
Vagon je bio novije proizvodnje, moderan, uređen i sa – neudobnim sjedištima. Možda sam nostalgičar, no ona stara sjedišta na razvlačenje su mi bila puno udobnija.
Ako sam se ja već od njega rastao, bilo je ljudi koji su i dalje bili nerazdvojni s svojim biciklima, te koji namjeravaju putovanje nastaviti ovim vlakom.
Prije odlaska na spavanje uspio sam još pozdraviti usnule Perkoviće.
Što napisati ispod podvučene crte!?
Par dana mi je trebalo da se dobro naspavam i dobro odmorim. No, nije prošlo ni tjedan dana a već sam sebe uhvatio kako sam zaboravio teške, mučne trenutke ovog putovanja (ovako sa distance nisu izgledali tako teški i tako mučni), te kako razmišljam gdje i kako nastaviti slijedeće godine, koji dodatni alat ponijeti (puknute žbice), koju opremu, kako izbjeći vrućinu, kako…
Kao Mujo s kraja vica u uvodu ovog putopisa.
Post je objavljen 31.01.2016. u 17:08 sati.