Marketing
Sam u ljeto 2015-to IV dio
Za povratak kliknite ovdje.
Slijedi par usputnih slika bez komentara nastalih opuštenim, laganim zujanjem bez ičeg konkretnog na pameti.
Kakav bi ja to ljubitelj željeznica bio kad ne bi obišao željeznički kolodvor u Mostaru.
Da jutros u Konjicu moja želja nije bila prevelika, možda bi mi slučaj uz pomoć sreće pomogao da u ovaj grad dođem željeznicom, a ne ovako kako jesam. Istina, bio bi uskraćen na avanturu vožnje busom, gore opisanu.
Bicikl popravljen za 15 minuta uz prihvatljivu cijenu od 10KM (40kuna).
Red je pozabaviti se večerašnjim noćenjem. Nakana mi je to učiniti slično kao u Kreševu.
Dakle doći do Franjevačkog samostana, izvaditi „onaj“ papir i zamoliti franjevce za gostoprimstvo. Oni će reći „nema problema“ odvesti će me do sobe i to je to.
E, pa nije baš tako, barem ne ovdje u Mostaru.
Samostan nije teško pronaći jer je toranj samostanske crkve najviša građevina u mostaru – cijelih 107 metara.
Glavni ulaz u franjevački samostan
Glavni ulaz u samostan je u staroj zgradi uz novosagrađenu crkvu. Vrata ulaza otvorena. Zvonim na zvonu pokraj ulaza (čujem negdje unutra zvrrrrr!)
Niko se ne javlja!
Opet zvonim!
Opet niko!
Opet zvonim!
Opet niko!
(itd, itd ,itd.....)
Nakon xx ponavljanja shvatim uzaludnost mojih pokušaja.
Stajući leđima okrenut ulazu u samostan uočavam ljude koje iz parkiranih auta izlaze i odlaze u crkvu. Na misu. Pogledam na sad – deset do šest. Dakle, misa je u šest sati.
E sad, i zato što se predstavljam hodočasnikom, pa na taj račun tražim gostoprimstvo, ali i zato što sam u Mostaru u deset do šest kraj crkve, dobih poriv, poziv da i ja odem na misu.
A bicikl!?
Odvažih se realizirati zamisao koja mi tren ranije pade na um. Uvezoh bicikl iza vanjskih vrata u mali hodnik, uzeh novčanik i foto-aparat, te izađoh van zatvorivši vanjska vrata iza kojih ostavih bicikl. Pa ako ga netko odveze, neka!
Uđoh u crkvu.
Misa samo što nije počela, pa sam samo kriomice snimio unutrašnjost crkve. Blago neugodno se iznenadih da jednako nedovršeno izgleda kao i prije deset godina, kad sam zadnji put bio ovdje (opet vidi Međugorje 2005).
Po završetku mise s nervoznom žurbom odoh do ulaza u samostan gdje zatekoh svog metalnog pratioca sa svom opremom nedirnutog. E, jesam i ja bijedo, pa tko bi ovakav stari bicikl!?
Dobro sad, nije više ni bitno, jesam li ja bijedo ili ne i je li moj bicikl za hapiti ili ne, 'ajd' da riješimo to noćenje. I opet isto, zvonim – ništa, zvonim - ništa, zvonim- ništa…
I kao u uzbudljivim američkim filmovima kada se već uplašimo za sudbinu glavnog junaka, konačno dolazi spas. Njegov nagovještaj bili su užurbani koraci koje sam čuo u hodniku iza drugih vrata. Vrata se otvoriše i pojavi se franjevac u poznim godinama koji me pogleda pogledom „E, samo si mi ti falio, a ovdje gužva preko glave!“ Ja na brzake izrecitirah svoju priču uz uručenje papirnate preporuke, koju je jedva pogledao. Čak ni moju ultra kratku priču nije do kraja ni poslušao. Priznajem da me je dojmio svojom praktičnošću i odlučnošću. Filtrirajući nebitno iz moje priče shvatio je da tražim noćenje i uz „Nema problema!“, dodao da krenem za njim. Dok smo išli iza crkve dodao je da je u toku vjenčanje a i inače je gužva u samostanu. Doveo me je do prostorije u kojoj bi trebao noćiti. U roku od sekunde i pol mi reče da je u unutra neko predavanje, duhovne vježbe ili slično, pa kad ljudi izađu prostorija je moja. Na moju iskrenu, ganutu zahvalu samo je jedva primjetno klimnuo glavom, okrenuo se, te se hitrinom i gracioznošću mladića izgubio, ne sačekavši moj pozdrav.
Par trenutaka sam nepomično zurio u prazan prostor kroz koji je prošao. Nevjerojatna živost, odlučnost i praktičnost za čovjeka koji ima sve sijede na glavi. Stvarno su impresivni ti duhovnjaci!
A gdje ja to noćim večeras!?
U prostoriju se ulazilo direktno izvana. Prostorija je bila kombinacija učionice (tu su školske klupe sa stolicama) i mini kuhinje. Sad da li to nazvati kuhinjom ili ne, ne znam, jer nije bilo ni štednjaka, ni hladnjaka, no bili su kuhinjski elementi i sudoper sa bojlerom. Bojler mi nije bio potreban, dovoljan mi je bio pristup hladnoj vodi iz pipe.
S druge strane učionice na podu sam našao mjesto za pripremu svoje spavaonice.
Ušao sam u prostoriju, zajedno s biciklom. Raspremio opremu i stao pitajući se što dalje. Problem mi je bio što nije bilo kupaonice, a trebao bih se nekako oprati.
Nema druge, slijedi kupanje kao sinoć na Boračkom jezeru.
Skinuo sam se u kratke hlače, u vanicu iz sudopera natočio hladne vode, izašao van te se na popločanoj površini uz kanalizacijski odvod oprao.
Nakon „tuširanja“ slijedi večera. Nju sam u obliku juhe skuhao na svom plinskom kuhalu u sudoperu. Sudoper mi je dobro došao u slučaju kipljenja juhe.
Prije spavanja još sam zabilježio današnju kilometražu. Nije bog zna kako impresivan broj, no obzirom na okolnosti sasvim prihvatljivo.
Četvrti dan
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Već prije sedam izašao sam van iz svoje „spavaonice“. Iako do Međugorja, današnjeg odredišta, imam tek 40-tak kilometara, na tom putu imam jedan uspon od 3,5 km, te mi je bila namjera da taj uspon savladam sto je moguće više u jutarnjoj kakvoj-takvoj svježini. Očigledno da će i danas pržiti kao i jučer i prekjučer.
No, ne moram, ipak, bezglavo žuriti. Mogu odvojiti malčice vremena za dodatni obilazak Mostara u ovo ljetno jutro.
Franjevačka crkva, koja se nalazi odmah uz samostan, sagrađena je nakon zadnjeg rata i meni izgleda još uvijek nedovršenom, mada monumentalnom.
Zujajući po internetu pronašao sam na sajtu grada Mostara snimak crkve i samostana od prije stotinjak godina kada je pored samostana prolazila uskotračna pruga. Sada je na trasi te pruge široka cesta.
S lijeve i desne strane glavnog ulaza u samostan (onog gdje sam sinoć ostavio bicikl) su kipovi i ploče s natpisima.
Na internetskim turističkim stranicama grada Mostara saznao sam da su Osmanlije pomogli izgradnju katoličke crkve 1866 godine. Crkva je stradala u ratu 1992. godine, a 2000. godine, na istom mjestu je napravljena nova crkva većih dimenzija. Ovaj kompleks se može pohvaliti bibliotekom sa 50.000 starih spisa, zapadnih i istočnih, i najveći je, takvih karakteristika, u cijeloj Hercegovini. U zgradi samostana nalazi se i važna kolekcija slika talijanskih majstora iz XVI i XVII vijeka
I prije deset godina, kada sam boravio zadnji put u ovom gradu, Mostar mi je bio slika i prilika osnovne impresije cijele Bosne i Hercegovine, masa suprotnosti, onih krajnjih, ekstremnih, smještenih tako blizu. Takav dojam, manje-više, osjećam i sad. Tu su još uvijek ruševine od rata, mada je od njega prošlo dvadesetak godina.
No uz te ruševine, ili mrvicu dalje smjestile su se prave arhitektonske ljepotice.Jedna od tih ljepotica je,bez sumnje i zgrada Mostarske gimnazije, dotjerane i uređene da ne može bolje.
Prema wikipediji Gimnazija u Mostaru osnovana je 1893. godine i počela je s radom na Luci (naselje u Mostaru). Tu je gimnazija djelovala do 1898. godine kada je izgrađeno jedno krilo današnje zgrade, prema nacrtu češkog arhitekta Františeka Blažeka. God. 1902., dograđeno je i drugo krilo i time je zgrada dobila sadašnji izgled. Zgrada pseudomaurskog stila se odlikovala brojnim ukrasima inspirirani palačom Alhambra u Španjolskoj.
Gimnazija Aleksa Šantić, nazvana tako u čast najpoznatijeg mostarskog pjesnika Alekse Šantića, je bila jedna od prvih i najnaprednijih školskih institucija u Kraljevini Jugoslaviji.
Zgrada međunarodne osnovne škole, zajedno sa okolišem kao da je teleportirana iz nekog sasvim drugačijeg prostora i vremena (još jedan primjer Bosne i Hercegovine kao zemlje pune kontrasta).
Na stranicama ism.internationalschool.ba saznajem da je međunarodna osnovna škola u Mostaru projekt kompanije "Bosna Sema", koja u BiH djeluje još od 1996. Godine. U Međunarodnoj osnovnoj školi se posebna briga vodi o polaznicima i njihovim roditeljima, sa kojima se radi praktički 24 sata na dan. Učenici ne moraju nositi knjige i ostalu opremu u školu, jer je sve što im je potrebno već u učionicama, a za učenike i osoblje će se svaki dan pripremati doručak i ručak. Hrana se neće kuhati u prostorijama škole, već se dopremati iz kvalitetnih restorana.
Dakle kako već rekoh kao da je iz nekog drugog vremena i prostora.
Slijedi gradska vijećnica grada Mostara.
Vijećnica prije II sv. Rata dok je pored nje prolazio ćiro (posuđeno sa sajta grada Mostara)
Sagrađena je 1900-te godine. Prvo je bila osnovna škola, poslije drugog svjetskog rata je kratko vrijeme bila i gimnazija. Što se na staroj fotografiji vidi, tik uz nju je prolazila uskotračna željeznica, kojoj je ta zgrada bila s desne strane pri putovanju ka moru.
Nešto iza pola osam, trasom te željeznice, na kojoj je danas široka gradska ulica, i ja sam krenuo na jug put mora.Po izlasku iz grada polje na kojemu je Mostar proširilo se, tako da je cesta ravna kao strijela. Čak je bilo mjesta i dobre volje pa se smjestila i staza i to asfaltirana. U početku sam je prisvojio kao biciklističku, no nakon što sam pretekao jutarnjeg joggera, staza je dobila univerzalnu upotrebu. Čija god da je, odvojenu od glavnog kolovoza magistrale, bilo je poseban gušt bezbrižno voziti po njoj.
Sve što je lijepo, kratko traje, ma koliko dugo trajalo, pa je tako to slučaj i sa ovom biciklističko joggerskom stazom. Sa lijeve strane magistrale nailazi rijeka Buna koja se, provlačeći ispod mosta magistrale, ulijeva u Neretvu. Do te Bune,rijeke, a i istoimenog mjesta, i do tog mosta se prostire polje, a potom opet uska krivudava dolina/klanac Neretve uz koji se s lijeve strane stisnula magistrala, a s desne željeznica, ova normalna.
Nakon što se provukla ispod mosta, a prije nego se udružila s Neretvom, Buna se raširila na sve strane koliko god je mogla. Stvorila je tako čudnu mješavinu kristalno bistre vode koja lijeno i sporo otječe obilazeći grmove bujne zelene trave. Ovog jutra, dok sunce još nije pokazalo svoju žestinu, mjesto za guštanje su pronašle – patke.
Podigavši pogled ugledao sam neki uski most preko Neretve, pa me radoznalost povuče da ga pogledam iz bliza. Prošlog ljeta sam ovuda vozio sa najljepšom i najboljom od svih suputnica, pa mi ostade nepoznanica zašto se onda nismo odlučili za posjet mostu.
A trebali smo!
Most premošćuje tok Neretve koja se ovdje, kao neka debela knjiga bukvalno svela na dva slova. Grbavo suho korito svjedoči da postoje doba godine kada ovdje Neretva pobjesni i raširi se na sve strane. Očigledno da sada, dok sam ja ovdje to nije to doba, jer se Neretva stisnula u mini kanjon širine 3-4 metra i dubine oko metar i pol do površine vode, kroz kojeg je pičila sto na sat.
Kao pačići napušteni od mame patke, Buna se, podijeljena na bezbroj malih slapića, sunovraćala niz okomitu liticu kanjona. Čim je voda Bune pala u maticu Neretve, bila je munjevito povučena u turbulentni tok i već za sekundu, dvije bila je daleko od mene.
Tih slapića je bilo kako prije mosta, na kojem sam promatrao taj iznenađujući unikat prirode, tako i poslije mosta.
Stajao sam potpuno iznenađen i opčinjen prizorom. Slušao šumove malih slapića i promatrao dinamiku i živost tako nežive tvari kao što je voda. Šumilo je oko mene kao da sam na Plitvičkim jezerima.
Slijedećih 7 kilometra su mi dobro znani od prošle godine. S desne strane Neretva, s lijeve brdo. Vjetar slab, hladovina od brda s lijeve strane još uvijek prisutna, pa sam s lakoćom i osjećajem ugode i dosta prije nego što očekivah, stigoh do skretanja za Žitomisliće. Zastao sam na mostu preko Neretve i snimio osunčano brdo i cik-cak cestu po kojoj mi se valja popeti.
Prije tog uspona posjetio sam željeznički kolodvor u Žitomislićima, a preko puta njega je crkva koju smo moja životna pratilja i ja posjetili prošle godine. Prošle godine je na crkvi bilo deset do podne, a sada je pola deset. Dakle brže se vozi kad se sam vozi.
U tih tri i pol kilometra uzbrdica, ovako ujutro nema ni jednog hlada, jer je cesta na istočnoj strani brda.
Jedini hlad sam pronašao na jednoj lakat krivini koja je djelomično bila usječena u brdo, pa joj je taj usjek pravio hladovinu. Jasno, to sam iskoristio za poduži odmor, pripremajući duh i tijelo za konačni obračun sa uzbrdicom.
Sa tog mjesta odmora negdje dolje se vidi most preko Neretve, kao i Žitomislići sa kolodvorom.
Ako se pogledom prati tok Neretve, vidi se njen put prema moru. Na tom je putu prati magistrala i željeznica.
Netom prije prijevoja još jedanput sam se pozdravio sa Neretvom pogledavši odakle sam, s njome došao, te gdje bi nastavio, da sam ostao uz nju.
Opet ostaci požara, još od prošle godine. Nikakvog pomaka u oporavku za tih godinu dana nisam primijetio. Strava i užas!
Nakon prijevoja, popeo sam se na svojevrsnu visoravan sa blagim gore-dolikanjem. Počelo je dobrano pržiti, pa sam požurio do Međugorja.
Stigao sam netom prije podneva sa prijeđenih 40 kilometara.
Vrijeme dolaska pokazuje mobitel jer mi je sat stao (još jedno obilježje u zbirci nedaća i neprilika ovog putovanja).
U kampu u Međugorju – ludnica. Sutra je Velika Gospa, dakle danas je 14-ti kolovoz. Na ulazu u kamp masa kampera (kamp-kamiona), na recepciji gužva, čovjek do čovjeka.
Ne vidim nikakvog smislenog reda, pa kad susretoh pogled sa unezvjerenim vlasnikom rekoh pružajući svoju osobnu „Sve jedno, jedan šator, jedan bicikl, jedan čovjek, jedna noć!“
Zastade za trenutak, gledajući osobnu, pa mene. Rekoh mu da sam prošle godine bio ovdje sa suprugom. „Znam sjećam se!“, zastade za trenutak, pa mi vrati osobnu uz komentar „Pa kad je sve jedno, ne moraš ništa platiti!“
I tako se vraćam sa recepcije prema svome biciklu uz blaženi smiješak zadovoljstva. Eto, ljudske topline čovjek pronađe kad je se i najmanje nada. Potom se sjetih da imam još jedan dokaz ljudske topline vlasnika ovog kampa. Kad sam sa suputnikom bio ovdje prije deset godina, fasciniran koliki smo put prešli biciklom, nije nam ništa naplatio. A ostali smo dvije noći!(opet vidi Međugorje 2005)
Prvo sam raspremio opremu i podigao šator. Pri tome se dobrano oznojio. Ne zbog umora, ni zbog teškog posla, već zbog vrućine. Iako je kamp u debeloj, stvarno deeeebeloj hladovini, iako pirka povjetarac, taj je povjetarac tako vreo da više dodatno grije nego što rashlađuje. Iako je hladovina debela i krošnja drveća gusta ipak se osjeti vrelina sunčevih zraka. Jednom riječju bilo je vruće, jako vruće.
Neko vrijeme sam bio rashlađen nakon tuširanja, pravog tuširanja sa tuš kabinama i toplom vodom (ah, konačno!). Doduše ta mi topla voda (skoro) nije trebala obzirom na trenutni raskoš ljeta.
Slijedi ručak. Nije mi se dalo, ovaj put, zujati po restoranima, već mi je bio izazov nešto fino napraviti onim čime raspolažem. U obližnjoj trgovini kupio sam tjesteninu, punomasni sir i gulaš u konzervi i bacio se na posao.
Nešto kao betonski blokovi, razbacani su po kampu, ostavljeni na slobodnu upotrebu gostiju kampa. Simpatično mi je to i zgodno.
Iako to na slijedećim slikama tako ne izgleda, u kampu je bila povelika gužva.
Nakon obilnog ručka za kojeg ne znam da li mi je tako dobro prijao što sam bio gladan ili što je dobro pripravljen, ili napose, što sam ga JA tako dobro pripravio, slijedio je odlazak do sanitarija zbog pranja suđa. Na tom putu sam sreo dva psića za koje se ne mogu odlučiti koji je simpatičniji.
Ostao mi je na raspolaganju obilni poslijepodnevni odmor, sve do sedam kad bih na misu na otvorenom (kad sam već u Međugorju).
Kako ga provesti!?
Podmetač (karimat) sam naslonio na stablo pored šatora, iz bisaga izvadio olovku i križaljke, legao na podmetač i polako se bavio enigmatikom. Međutim, iako mi je metabolizam bio na minimumu, nakon nekog vremena izležavanja osjetio sam da se – znojim. To znojenje postaje intenzivnije čim napravim bilo kakav pomak tijelom. Jednostavno rečeno, vruće, vruće, vruće.
Obzirom da je sutra točno pola kolovoza (Velika Gospa) ovo tempiranje mise za sedam predvečer se pokazalo jako dobrim potezom. Po bljedilu donjih snimaka može se zaključiti da je isijavanje sunca konačno posustajalo, a time i vrućina kao posljedica toga. Radi toga onaj neugodni, vreli povjetarac preko dana sada mijenja taj dojam u osvježavajući i ugodni.
Ta osvježavajuća ugoda se razvila u neodoljivu milinu nailaskom večeri, pa sam otišao na misu na otvorenom.
Neko vrijeme sam zbog te svježine ostao dokono šetuckati oko crkve, kao i po gradu zajedno sa mnoštvom ljudi.
Kad sam tijelo i duh konačno temeljito ohladio i smirio krenuo sam do kampa na počinak. Sutra me čeka preko 60 km do Imotskog, a neće manje grijati nego danas, pa bi bilo pametno dobro se naspavati i sutra ujutro poraniti.
Za nastavak kliknite ovdje.
Post je objavljen 31.01.2016. u 15:56 sati.