Marketing
Sam u ljeto 2015-to I dio
Vic ide ovako:
Imao Mujo švalerku, Fata se zvala (a kako drugačije!?). Fata je bila udana, i živjela je u stanu na najvišem katu najviše zgrade u Sarajevu. I jednog dana, dok joj je muž bio na poslu, dođe Mujo kod Fate u stan, otiđoše u spavaću sobu i započeše posao. Kad su bili baš blizu vrhunca, odjednom u sobu bane muž. Malo je reći da su ovo dvoje u krevetu bili iznenađeni, zaprepašteni čak. Obzirom da je Fatin muž bio k'o trokrilni ormar, sav u mišićima, bilo koji oblik opiranja prema njemu bio je ne primjeren, a i opasan. Stoga se Mujo primirio, u mišju rupu se sakrio, ne diše. Fata pokuša pomirljivo i mazljivo sniziti tenzije, te nemoj prenagliti, te nije onako kako izgleda, te ona njega (muža) jedino voli,te…Dok ona priča svoju priču, ovaj šuti k'o zaliven, dođe do kreveta, izvuče Muju, onako golog, prenese ga k'o perce do balkona, te ga baci (!!) preko ograde.
Kako to već biva, u tih par sekundi,dok Mujo nezaustavljivo leti prema sivilu asfalta ispod sebe, kroz njegovu glavu proleti cijeli njegov život.
"Bože, što mi je ovo trebalo!? Imam posao,imam dobru ženu, imam djecu, imam kuću, auto, imam čak i vikendicu na moru… I sad zbog ljudske gluposti kako završi…"
Da se ova priča nastavila razvijati prema očekivanju, priče ne bi ni bilo. No, kako to već bude, i u pričama, a i u stvarnom životu, baš se nekako potrefilo da dolje ispod Muje, koji neuspješno glumi Supermena, prolazi traktor sa prikolicom a na prikolici sijeno, puuuno sijena.
Umjesto na tvrdi asfalt, naš leteći junak nježno bubnu na sijeno, još nježnije odskoći, pa opet na sjeno, pa opet u zrak, te na kraju nogama dotakne nogostup. U prvi tren zbunjeno iznenađen ovim krajnje neočekivanim prevratom, no potom neizrecivo zadovoljan što je putovanje na onaj svijte odgođeno do daljnjega, zadovoljno nastavi naš junak šetati. Nonšalantno odmahujući sa ruku ostatke sjena sa sebe pomisli "E, što i ja svašta lupetam kad se uplašim!?"
Slične krajnosti u razmišljanju proživjeti ću i sam za vrijeme ovog putovanja i iza njega.
Od samog početka bila je muka s ovim putovanjem. Za neku od njih sam i sam kriv, neke su me spopale bez mog utjecaja, kao pošast, kao zla kob.
Znam još od mladalačkih dana da su želje te koje uništavaju čovjeka. Treba na njih paziti, držati ih pod kontrolom. Ne valja kad ih se nema, no isto tako nije dobro kad se s njima pretjeruje.
Strasti se puno lakše potpuno odreći nego je svesti na razumnu mjeru.
Navedena izreka, koju čuh davno, još za vrijeme studentskih dana, stalno se mota tu negdje oko mene. Pitam se cijelo ovo vrijeme: Kako glasi, kako izgleda ta razumna mjera!?
Kao i nakon svakog, tako i nakon prošlog ljeta strpljivo podnosim sivilo svakodnevnice, bez pogovora obavljam sve (ili barem to nastojim) što se od mene traži, očekuje i zahtjeva. Jedan od izvora energije i strpljenja je pisanje bloga, ovog kojeg sada čitate, a paralelno s tim je i razrada planova za slijedeću sezonu. Nažalost, moju, pretjerah sa planovima. Što je tomu razlog za ovu priču možda i nije važno. Više je meni, osobno, važno kao pouka, nastala iskustvom, da ubuduće (malo više) pripazim na razbuktavanje planova.
A možda su tome razlog i moje godine koje stvaraju nestrpljenje da neće biti vremena kako za ostvarenje (svih) želja, tako i za ostatak neostvarenog od prošlih godina.
Neostvaren, već duži niz godina je Martin Brod na Uni, a isto tako i vodopad Kravica na rijeci Trebižat kod Ljubuškog.
Biće da je čudna ta ljudska psihologija, jer kako drugačije objasniti te želje i uvjerljivost njihovog ostvarenja. Tokom vremena, intenzivnim i upornim uvjeravanjem samog sebe, one teško ostvarljive, pa čak i nerealne želje, postupno se pretvaraju u nešto sasvim realno i samo po sebi razumljivo. Ni sam nisam primijetio da se u razradi putovanja, proučavanja karata, kilometraže, prikupljanje kojekakvih informacija sa neta događaju dvije bitne stvari.
Prvo, trajanje planiranog putovanja se razvuklo na (barem) dva tjedna (neto), a drugo, unutar tih dvaju tjedna postoje dani gdje bi trebao voziti sumnjivim, čak i neasfaltiranim (nazovi) cestama, a ujedno i sa izuzetno velikom visinskom razlikom.
I zadnja muka, ovdje navedena, a meni se prva pojavila, je suputnik. Ma koliko strpljiv u pronalasku i uvjerljiv u nagovaranju bio, pronaći ga nisam mogao. Iz popisa koji je sadržavao pretjerano puno dana, pretjerano puno kilometara, pretjerano teške dionice, svatko je birao što mu je odgovaralo kao izliku za nepristajanje.
Nisam ni krenuo na put a već me hvatalo bojazan, strah, pa čak i panika da od puta neće biti ništa. U konačnici pritisnut uza zid imao sam dvije mogućnosti :ili ne ići, ili ići sam.
Nijedna mi se nije dopadala, te sam se danima lomio u toj negativnoj ambivalenciji – koji od neželjenih situacija izabrati.
Postupno sam se pokušao sakriti iza neke vrsti kompromisa. Skratiti ću putovanje na pola (ostade Martin Brod i dalje pusta želja), te ću ići sam.
Ipak.
(Teško, vrlo teško i mučno, vrlo mučno mi je bilo donijeti ovu odluku. A i bilo kakvu drugu.)
Prvi dan
Mapu današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Slike sa današnjeg puta možete vidjeti ovdje.
Naprasni prekid putovanja od prije dvije godine, kada sam krahirao u Očeviji (vidi Očevija 2013), inicirao je želju u meni za nastavkom putovanja gdje onomad stadoh. Radi toga sam angažirao istog svog prijevoznika koji me je tada dovezao iz Očevije kući, da me sada vrati nazad.
I konačno, nakon svih peripetija i bura u mojoj duši, osvanuh jednog sunčanog jutra u Očeviji iz koje (ah, konačno!!!) krenuh na put.
Zapanjio me je dojam, gledajući mjesto u ovo prekrasno, osunčano ljetno jutro, da je tek tren prošao od mog prošlog boravka ovdje. Dvije godine u jedan tren, trenutak! A tih trenutaka imamo tek nekoliko desetina u životu, poslije ništa, to je to!
Možda je to znak krize srednjih (ili onih iza) godina, možda je to odraz neispunjenih (i pretjeranih) želja, no osjećam da vrijeme curi u ogromnim količinama ostavljajući jako malo, skoro ništa. Za to jako malo puno, jako, jako puno truda, muke, dvojbe trebam uložiti.
Pa ipak, nakon vožnje uglavnom mi se javi osjećaj zadržavanja barem jednog zrnca od obilja onog pijeska koji curi kroz ruke. A neki od tih zrnaca našli su mjesto u ovom blogu, pa valjda će i ovaj, od ovog putovanja. Ako ništa tek kao znamen, znak jednog vremena.
Tog jutra kad sam, kako već rekoh, konačno krenuo, sve sam ovo zaboravio, maknuo u stranu da mi ne smeta. Otvorio sam sva čula, što se ono kaže, i srce i dušu, prepustio se vremenu i predjelu koje sam prolazio i pustio "mozak na pašu". Ili kraće rečeno, bijah sretan!
Tek par desetaka metara nakon napuštanja zadnje od kuća, cesta je promijenila i dlaku i ćud. Od asfaltirane, mirne i ravne, pretvorila se u neasfaltirani, grbavi, krivudavi sokak koji nastavlja uzbrdicom. Kasnije će se pokazati da će te uzbrdice biti oko 5 km. Meni za utjehu negdje na polovici od tih 5 km, ponovo se pojavio asfalt.
Vrlo brzo, tek nakon prijeđenih par desetina metara sam shvatio da je besmisleno i pretjerano naporno voziti, pa u stilu "pametniji popušta", pomirljivo sam sišao s bicikla i nastavio šetnjom. Lagano hodajući, srce mi se brzo vratilo na normalu sa svojim otkucajima, pa sam mogao u "miru Božjem" uživati u predjelu kojim prolazim.
Šuma oko mene je bila gusta i beskonačna. Pokoja se ptičica javila svojim pjevom u znak pozdrava. Postupno mi se oduševljenje mirom i tišinom prelazio iz idiličnog u zlokobno (sve je u mojoj glavi), te se pojavio strah od nailaska neke od zvijeri. Strah, uglavnom iracionalni, poprimao je ozbiljne razmjere, te sam se uhvatio kako uznevjereno promatram što mi se krije iza šume stabala u očekivanju da će svaki čas skočiti na mene, mada ne znam tko to ili što.
Vidim, taj je strah poprimio zabrinjavajuće obime, te je za njegovo rastjerivanje potrebno nešto više od ignoriranja. To nešto više sam pronašao u – zvonu na biciklu. Samome sebi sam odao priznanje što sam u opremu svog dvotočkaškog suputnika stavio i to pomagalo, mada tada kad sam ga montirao nisam "ni u peti" pretpostavljao da će poslužiti i za rastjerivanje zvijeri. Dobro, sad to "rastjerivanje zvijeri" možda je malo pretjerano rečeno. Ostalo mi je nejasno da li sam, stvarno rastjerao zvijeri, ali znam da sam rastjerao svoj strah od njih.
I tako u nastavku putovanja, svaki put kad mi se ponovo pojavila nelagoda da bi me netko mogao neugodno iznenaditi, par puta cin-cin i idila uživanja u ambijentu se ponovo vratila.
Kako već rekoh, nakon nekih 2,5 km ponovo se pojavio asfalt. Nisam baš pretjerano vozio, tek na mjestima manje uzbrdice, ali i pješačenje po njemu je bio lakše i brže. Ipak gurati bicikl po ravnoj tvrdoj podlozi je jedno a gurati ga preko kamenja i stijene koje zlokobno vire iz tla, nešto sasvim drugo.
Osjećam potrebu napomenuti da sam relativno kasno jutros krenuo na put – nešto prije 10 sati. Razlog tomu je moja želja da ne uvrijedim domaćine koji me nisu pustili na put prije doručka. Taj se doručak otegnuo, mada sam strpljivo čekao, što nije bio problem jer se sa ukućanima i komšijama razvezao ugodan razgovor. Osim toga na put, iako kasno, krenuo sam punog stomaka, pa o tome, barem jedno vrijeme, ne moram brinuti.
Nakon nekih sat i deset minuta od Očevije stigao sam do prijevoja. Njegova mi je zanimljivost ponajviše u tome što nije u šumi, kroz koju sam cijelo vrijeme išao, već na nekoj vrsti proplanka. Proplanak nije neki ogroman, naprotiv, jer se sa samog prijevoja vidi da mi opet valja u šumu.
Na samom prijevoju, povučena od ceste nekih 20-tak metara je lijepa brvnara lovačkog društva. To saznajem čitajući tablu na njoj. Tabla mi veli da sam na L.G. (pretpostavljam na lovačkom gazdinstvu) "Zvijezda“ Vareš, odnosno detaljnije, na lovnoj sekciji Miznovići.
S druge strane ceste, tek dva-tri metra od nje, nalazi se kišomjer koji mjeri kišu i ostale oborine. Zujajući po internetu našao sam da vanjska posuda ima s gornje strane točno određen otvor (obično 200 cm˛). Kišnica skupljena u unutrašnjoj posudi prelijeva se i mjeri u menzuri (s podjelom na milimetre visine oborine). Snijeg treba prije mjerenja rastopiti. Mjerenje se obavlja svakodnevno u 7 sati ujutro, a na sinoptičkim postajama i svakih šest sati. Na nepristupačnim planinama i nenastanjenim područjima postavljaju se totalizatori, veliki kišomjeri u kojima se skuplja oborina tijekom dužeg razdoblja (obično šest mjeseci ili godinu dana), a koji sadrže kemikalije za sprječavanje hlapljenja.
Očigledno da ovaj kojeg sam sreo spada u te totalizatore.
Nakon kilometar i pol do dva izašao sam na „pravu“cestu gdje sam, poslije nekog vremena neodlučnosti, skrenuo lijevo. Neodlučnost je posljedica pretjeranog uživanja i opuštanja, što je imalo za posljedicu izostanak pojma o vremenu. Iako su mi jutros domaćini, kod kojih sam prenoćio, rekli da ću naići na ovakvu cestu te da skrenem lijevo, sve mi je to nekako došlo prebrzo.
Cesta na kojom sam nakon skretanja nastavio vožnju bila je cesta kakva treba biti – dovoljno široka da se, ako treba, i dva kamiona mogu bez problema mimoići, a po sredini je imala i propisanu crtu. Dobro, istina, dosta je krivudala, pa je malo-malo bilo ograničenja brzine na 40 km/h, no ta krivudavost meni na biciklu nije smetala, naprotiv!
A okolina te ceste kao iz bajke!
Mjesto se zvalo Zvijezda po istoimenoj planini kojom vozim još od jutros. Kuće tu-i-tamo razbacane, čak je bilo i ljudi koji nešto rade oko kuće. I te kuće i ta cesta stisnuli su se na uskom području pritisnuti crnogoričnom šumom sa obe strane. Tek je prošlo 11 sati, pa je jutarnja svježina sa svim planinskim mirisima još uvijek bila prisutna. Doživljaj rijedak, jedinstven i zlata vrijedan koji se duboko smješta u sjećanje iako toga nisam svjestan. A biti ću ga svjestan potom, kad mi bude, iz samo sebi znanog povoda, dolazio do svijesti, uzrokujući gubitak poimanja vremena i prostora u kojemu se tada nalazim. U tom trenu, kraćim od sekunde, ali vrlo osebujnim i snažnim, preselim se u ovo zelenilo, u ovaj miris i u ovu svijetlost.
Slijedio je slagani, krivudavi spust kroz planinski ambijent. U jednoj od stidljivih hladovina zastao sam na kratki odmor. Dok sam promatrao ambijent u kojem se nađoh, sjetio sam se voćne pite koju mi je jučer pripremila moja životna suputnica.
Žvačući ukusne komade slastice promatram, rekoh, okolinu, te mi pogled zastade iznad bicikla gdje mi je jedno stablo demonstriralo borbu za opstanak u ovom kraju.
A tada sam stigao pred tunel.
Iako se odmah ne vidi, ogromna, okomita siva stijena, u čije podnožje se „zabija“ cesta, naslućuje ga. Znao sam za njega, čuo iz priče domaćina, pokušao ga sagledati na Google Earth-u, ali sve badava. Usprkos informacijama i pretrazi po netu, iznenadio me je svojom pojavom. Badava kažem, jer tek kad se dođe na mjesto dobije se stvarni dojam o njemu, kao i spoznaja u koju sam se zabludu uvalio, uvjeravajući se da „dosta toga znam i imam pojma“.
Ulaz u podzemni svijet
Nijedan tunel do sada, a prošao sam ih dosta, nije u meni izazvao ovako poseban dojam kao ovaj ispred kojeg stojim. Ispred mene ogromna okomita stijena u čije crnilo, također stjenovito, bez betoniranja, nestaje cesta. Kao da ju halapljivo guta. Oko mene tišina, teška, zlokobna, a i ono malo zvuka kao da dolazi odnekud iz dna duboko ispod mene. Samom sebi sam se zajedljivo nasmiješio kad mi se učinilo da se stijena iznad mene miče ne bi li i mene uvukla u sebe. Iako je sunce i više nego dovoljno grijalo, stresao sam se od osjećaja zebnje nastale zbog tjeskobe koju je ambijent izazvao.
Ma, jesam li se ja to uplašio tunela!?
Dojam tomu je pojačavao i beživotni potok koji je, skupa s cestom, nestajao u crnilu tunela. Kao za vraga nikako da naiđe nekakvo vozilo, bilo tko iz ovog svijeta da me vrati u realnost, da me osnaži, ukaže da mrak ispred mene ne vodi u središte tame, da iza ovog crnila, ipak ima svjetla, ovog istog koje me sada obasjava.
„Valja nama preko rijeke!“ obratio sam se nijemom svom dvotočkaškom suputniku, upalio zadnju bljeskalicu i prednju LED lampu, i držeći se za njihovu svjetlost kao za slamku spasa krenuo u crnilo.
Prvo, odmah po ulazu tunel cesta zakreće oštro u lijevo, zbog čega se dnevna svijetlost iza mene neočekivano brzo gasi. Drugo, željno očekivana svijetlost kraj tunela ispred mene ugasila je potpuna tmina, mrak kakav se rijetko doživljava, mrak višestruko zatamnjen tjeskobom i strahom koju osjetih u duši. Ona moja ledica mi je bacala tako slabašnu svjetlost ispred mene da sam od totalne tame oko sebe uspio razaznati tek blijedu liniju na rubu ceste, a potom i onu na sredini. Shvatio sam da bezglavo vrludam cik-cak po mraku, ma kakvom mraku, mrakači!
Bijah slijep!
Shvativši da ovako dalje ne ide stadoh uz onu rubnu liniju te desnom rukom krenuh pipajući u potragu za dinamom koju imam na prednjem točku (napominjem još jednom o totalnom, mrklom mraku oko sebe). Uspio sam napipati spasonosnu dinamu uključio ju sa jednim „klik!“ koji mi je javio da se točkić diname stisnuo uz gumu prednjeg točka, te da samo trebam krenuti.
Baš kad pomislih da mi se ništa gore od ovog pipanja po biciklu u sred totalnog mraka ne može desiti, zvuk nadolazećeg auta iza mene zlokobno i zlurado reče „Može, može!“
Nakon zvuka pojaviše se i prvi, slabašni zraci svjetlosti. Preostalo mi je jedino da se stisnem uz desni rub ceste, čak sam se nagnuo u desno koliko god sam mogao, uzdajući se tada u snagu treptave crvene svjetlosti zadnje bljeskalice. Očigledno da je ta snaga bila više nego dovoljna, jer me je auto obišao u šiiiiirokom luku. Stajajući tako nahereno u iščekivanju auta, ispred sebe sam promatrao kako se crna, tamna, zlokobna mrakača pretvara u obrise stjenovitog i naboranog tunela, čija je naboranost izgledala kao ždrijelo opake zvijeri koja guta mene i ovaj nadolazeći auto. Gibanje svjetla, kao posljedica gibanja auta, oživjela je to ždrijelo, pa izgleda kao da se halapljivo giba proždirući slastan zalogaj.
Ispratio sam pogledom crvena svjetla auta koji odmiče ispred mene. Kada me je ponovo okružio totalni mrak skoro da sam odahnuo, još uvijek ispred sebe proživljavajući ono ždrijelo. Ipak, ovaj mrak i nije tako loš. Nekako smiren i spokojan, kao da mi je ovaj mrak oko mene zajedljivo šapnuo „Ja sam ništa, mene se bojiš!?“, krenuo sam sa vožnjom. Zazujao je dinamo, svjetlo se pojavilo iz lampe (one pogonjene dinamom) a ja sam (ah, konačno!) ispred sebe ugledao cestu dovoljno osvijetljenu. Pojačavši malo pritisak na pedale, bicikl ispod mene je ubrzao, pa sam sada osim ceste ispred sebe sasvim jasno pregledavao stjenovite obrise tunela.
Fasciniran viđenim ispred sebe, osjetio sam kako mi se dušom prožima ugodan doživljaj guštanja. Zatekao sam samog sebe kako uživam u ovoj vožnji u kojoj je potpuno nestalo zlokobnosti, tjeskobe i straha. Ugledavši ispred sebe tračak svjetla koji izdajnički otkriva kraj tunela, osjetio sam svojevrsno razočarenje što ovo guštanje ne traje dulje.
Eto što ti je čovjek! U tunel sam ušao sa nelagodom, tjeskobom, čak i strahom, a izlazim iz njega sa razočarenjem zbog prerano prekinutog užitka. Ne znajući kako si to objasniti, uobličiti ću to u još jednu pobjedu nad najvećim od svih neprijatelja s kojima se susrećem – sa samim sobom, odnosno sa svojim iracionalnim strahovima.
Tjedan dana nakon povratka kući u Lidl-u sam za male novce kupio pravo prednje svjetlo koje svijetli, kako piše na kutiji 20 Luksa, baš onakvo kakvo mi je trebalo u tunelu. Probao sam je u mraku svog podruma i zaključujem: Ako ona svijetli 20 Luksa, onda ona moja ledica, ovdje u tunelu, nema ni 2 Luksa.
Kako u slučajnost baš puno ne vjerujem, pripisujem to Onomu gore koji me je tako nagradio zbog vjere u sebe i Njega pri prolasku kroz tunel, ili drugačije rečeno, radi jedne male ali bitne moje pobjede nad tim, kako već rekoh, "najvećim od svih neprijatelja"
Inače lokalci se sa ovim tunelom na neki način ponose, jer je ovakvih u svijetu samo pet. Radi se o prirodnom tunelu kojeg je davno, davno probila bujica potoka, da bi ga čovjek tek naknadno malo proširio tako da uz potok ima još mjesta i za cestu.
Kojih stotinjak metara nakon tunela cesta skreće u lijevo i obrušava se kratkom, ali strmom nizbrdicom. Strmina brzo prolazi, zamjenjuje je lagana nizbrdica.
Ubrzo se pojavljuju prve kuće grada Vareša.
Sad kad gledam unazad, čini mi se da ova kuća koja se stisnula uz lijevu stranu ceste, predstavlja stanje samog grada Vareša.
Prvo, smještena je na toliko strmom terenu, da su lijeve strane kuće čak tri etaže, a s desne je tek koji pedalj od krova do tla, iako kuća nije pretjerano široka.
Drugo dograđeni crni krov, sada napola urušen, te prozori sa razbijenim staklom ili oni koji stakla uopće nemaju – sve to govori da je upitno da li trenutno itko u toj kući živi, a ako i da, onda ih je bitno manje nego nekada davno, kad je život na ovom mjestu bio vedriji, lakši, življi i lepršaviji.
Treće, bujno zelenilo oko kuće kao da je jedina vedra strana, jedino nešto što nije smanjilo svoj intenzitet življenja od onih boljih dana do danas.
Dakle, sam grad je smješten uz rijeku, bolje rečeno potok Stavnju. Uz potok jedva da ima malo mjesta za cestu, a kamo li kuće, da ne kažem grad. A i ta cesta, zajedno s potokom, ide nizbrdo, pa da nisam svjesno, namjerno kočio mogao sam prošišati kroz grad ništa ne vidjevši.
A i to što sam vidio nije baš vedro i veselo.
Ljudi ne baš previše, trgovina premalo, uglavnom su zatvorene i zapuštene, fasade zgrada oronule. Stao sam na kamenom mostiću preko potoka u nakani snimanja grada. Dok sam škljocao fotićem, osjetio sam u zraku čudan miris, raspadanja, smeća ili nešto slično. Možda je potok prolazio nekakvim divljim deponijem prije grada, možda je negdje u blizino zaostalo smeće, a možda mi se to pričinilo. Da li mi se pričinilo ili ne, to sad nije ni važno, bitno je da sam osjetio da se, koliko se god žitelji trudili suprotno, ovaj grad gubi, nestaje, tone…umire. Rijetko koja zgrada je s obnovljenom fasadom, na ostalim zgradama ima više čvrsto zatvorenih prozora, toliko čvrsto zatvoreni da se već dulje vrijeme nisu otvarali. Takvi prozori čuvaju nijemu tišinu unutrašnjosti u kojoj nema žive duše.
Čuo sam već ranije da je ovaj grad u potpunom raspadu, ali je jedno čuti, a drugo je promatrati grad upijajući ga duhom i tijelom, svim čulima.
Prema internetu grad je smješten na nadmorskoj visini od 829 metara u kotlini rijeke Stavnje, 45 km od Sarajeva. Nad kotlinom Stavnje izdižu se s obje strane visoka, strma brda. Takav oblik tla nepogodan je da se na njemu razvije veće naselje, budući da se ono ovdje može širiti samo po dužini, u pravcu sjever-jug. Vareš je tako vrlo rijedak primjer većega naselja, koje se – silom prilika – pružilo poput vrpce na dužini od pet kilometara. Područje Vareša posjeduje rudno bogatstvo, guste šume posvuda unaokolo i velike količine vode. Računa se da u vareškim brdima ima preko 150 milijuna tona željezne rude srednje kvalitete. To je, po prilici, bila polovica svih zaliha te rude u bivšoj Jugoslaviji. A vareška okolica obiluje ne samo željeznom nego i drugim rudama, koje sadrže olovo, krom, cink, aluminij. Pred zadnji rat Vareš je bio snažno industrijsko središte. Rudnik željezne rude zapošljavao je 1180 radnika, željezara 890, prerada drva 630, šumarstvo 750, "Vranica" - građevno poduzeće Bobovac 490…
Od svega toga danas skoro ništa. Rat u suradnji sa divljom privatizacijom je sve to rastjerao. Nakon privatizacije ono što se moglo odvesti i/ili prodati je nestalo, a ostali su goli zidovi u obliku ruševina koji nijemo svjedoče i o prošlosti i o sadašnjosti, a ponajviše o (pojedinim) ljudima i njihovoj svijesti.
Gornje snimke snimio sam na južnom izlazu iz grada. dok sam promatrao krajolik osjeti sam hladnu jezu kako mi prolazi tijelom i izaziva drhtavicu, iako je već bio prošlo podne i sunce je žestoko grijalo. Pravi postapokaliptički prizor u maniru Mad Maxa. Miris, onaj iz grada, ostao u zraku, čak nešto i pojačan, miris bezumlja, beznađa, miris ravnodušnosti, letargije, miris potpunog kraha čovjeka.
Inače, ostaje mi i dalje nejasno, kako je netko na ovakvom terenu mogao osmisliti grad. Jedino opravdanje je profit, jer ovo područje jednostavno nema mjesta za kakav- takav miran život. Brda, i to strma sa obe strane uske doline rijeke bila su odredišta za kuće.
Dok sam odmarao ispred katoličke crkve pažnju mi je privukla zgradurina sagrađena u nekim boljim, vedrijim vremenima ovog grada.
Zgrada ima 7 do 10 katova, ovisno s koje strane strmog brda brojim. Uz malo mašte i matematike, ako pretpostavim da na svakom katu ima 7-10 stanova, dolazim do brojke od 60-tak stanova. Neka je u svakom stanu bilo dvoje, troje djece, dolazim do brojke od oko 150 djece. Gdje su se ona igrala, zabavljala, gdje su provodili nešto što se zove sretno djetinjstvo i što tiho, neprimjetno, ali odlučno i do srži temeljito određuje nešto što zovemo karakterom odraslog čovjeka!?
Prema internetu župa Vareš je vrlo stara. Njezin je nastanak vezan za 16. stoljeće, dok je sam gradić nastao pod konac 15. stoljeća. Matične knjige se vode od 1643. godine. Nova crkva u Varešu dijelom je izgrađena 1854-69, posvećena je sv. Mihovilu Arkanđelu. Jedan je zvonik podignut 1886. po projektu Josipa Vancaša. God. 1906. crkva je temeljito preuređena tako da je dobila konačni sadašnji izgled s dva zvonika (danas ima četiri zvona). Iste godine likovno ju je ukrasio Marko Antonini likovima svetaca, te geometrijskim i biljnim ornamentima. Tih je godina nabavljen i glavni oltar, tirolske provenijencije. God. 1977. započela je njezina obnova a završena je do 1981. U tom vremenu u crkvi su prema nacrtima slikara Josipa Bifela izvedeni vitraji, među kojima je i jedna rozeta.
Stojim, dakle ispred crkve okupane suncem i prepuštam se jednim od rijetkih ugodnih dojmova pri prolazu kroz ovaj grad. Iako nije prevelika, crkva mi odaje dojam smirenosti, dostojanstva, i u konačnici, vjere, toliko potrebite stanovnicima ovog grada, kako u burnoj prošlosti, tako danas. Pogotovo danas, jer nedaće iz povijesti, koliko god bile teške, otišle su u povijest, dok ova sadašnja je sveprisutna, pritišće, guši, ne da disati ni živjeti. A živjeti se mora!
Prizor tipičan za Bosnu ugledao sam preko puta katoličke crkve. Bila je to pravoslavna crkva, iako manja, isto tako je bila lijepo uređena i dotjerana.
Nastavio sam putovanje, u želji da se odmorim od tjeskobne težine koja mi je sjela na dušu pri prolasku kroz ovaj nesretni grad. Nesretni kažem, jer uz bogatstva šuma, voda, i uz rudna bogatstva ima sve preduvjete da cvjeta i razvija se, a on umire. Vrhunac ironije je crtica, koju pročitah na internetu, da bi grad mogao zaraditi bitna dodatna sredstva iznajmivši bivša postrojenja kao scenografiju za snimanje apokaliptičnih filmova, ali ne smije. Sva ta scenografija je, u stvari, u privatnom vlasništvu, a grad ne može s njom raspolagati bez odobrenja vlasnika. A vlasnici su negdje daaaaleko u svijetu žestoko obogaćeni rasprodajom postrojenja iz ovog grada, i ne žele se prisjećati porijekla tog svog bogatstva.
Današnji mi je cilj Kreševo, a do njega trebam proći Brezu, Visoko i Kiseljak. Dakle još dosta puta, iako je već pola jedan. Vrijeme koje mi sat pokazuje nije ono zabrinjavajuće. Zabrinjavajuće mi je ono drugo vrijeme, vrijeme koje nameće zvizdan iznad mene. Iako je (tek) prošlo podne grijalo je žestoko, čak što više, pržilo.
Mada bi trebala biti nizbrdica, tako mi moje karte govore, no biciklu se nekako nije mililo voziti, pa sam posumnjao da se nisu pojavili nekakvi tehnički problemi. Istini za volju valja reći da jesu bili tehnički problemi, ali ne s biciklom već s vrelim južnim vjetrom koji mi je puhao u lice poništavajući prednosti blage nizbrdice.
Cesta kojom vozim sasvim OK, sasvim dovoljne širine, asfalt nije loš.
Rekoh već ranije, ta cesta ide blagom nizbrdicom, vijuga uz varešku rijeku/potok Stavnju. Društvo cesti, a i meni na njoj čini željeznička pruga normalnog kolosijeka. Na moju žalost bujno zelenilo i okolna brda će tu prugu uglavnom sakrivati od mog pogleda. Tek povremeno će izlaziti na vidjelo u obliku podzida ili mosta preko rijeke i ceste. Osjećam se blago razočaranim, jer, dok sam kod kuće promatrao karte, očekivao sam više egzotike. Toj razočaranosti se pridružio i osjećaj tjeskobe nastao izostankom vlakova. U stvari ta tjeskoba je posljedica saznanja da vlak ovom prugom već godinama nije prošao,a kako stvari stoje niti će. Dakle, nije mi bilo tjeskobno što nema vlakova, već što ZNAM da ih nema, i nema ih već godinama.
Uz sve to još se trebam dobrano načekati da i cestom netko prođe. Tako se ona opća tjeskoba iz Vareša proširila i na ovu cestu. Pusta cesta, mrtva pruga, monotoni, zlokobni, vrući povjetarac (u lice) gusto zelenilo koje sve skriva i ja, kao Pale sam na svijetu, na cesti.
Taj osjećaj samoće višestruko je pojačan dolaskom pred odron na cesti. Improviziran je neki prašnjavi obilazak odrona, no i taj odron i taj obilazak mi se čini da nisu ni od ovog ljeta, ni od prošle zime, već od nekad davno, davno. Stoga je ondašnja improvizacija, napravljena privremeno, ostala za stalno, jer se shvatilo da za je ovako rijedak promet sasvim dovoljno i ovakvo rješenje.
Pretakajući tako po svojim tjeskobnim mislima s osjećajem napuštenosti od ljudi, baš dok se truckam ovom prašnjavom improvizacijom, pojavi se odnekud kamion da me zamete u totalno neproziran oblak prašine, te mi tako pokaže da biti sam (sa tim mislima) nije apsolutno loše, te da uvijek može biti gore. (Usput dugo, dugo nakon ovog kamiona nije bilo nikakvog prometala na cesti)
Onaj nijemi suputnik, željeznička pruga svoje putovanje prema Brezi često vrši kroz brda, tunelima, a isto tako prelazi mostovima preko ceste i rijeke uz nju. To čini uglavnom mostovima istog tipa sa izuzetkom jednog.
Taj izuzetak je metalne, rešetkaste konstrukcije, pokraj ceste je, te nastaje skokom pruge iz jednog tunela u drugi.
Ovi ostali su betonski, istovremeno preskaču i rijeku i cestu, i istog su oblika i konstrukcije.
Pažljivom oku strpljivog pogleda neće promaći nedostatak dijela ograde na zadnjem snimku. To, kao i izgled ograde koja je imala tu sreću da ostade neukradena slikovito (po)kazuje da je dosta vremena, da ne kažem godina, prošlo od kada se netko sjetio održavanjem pokazati da most, kao i pruga koja ide preko njega, još uvijek ima nekakav smisao postojanja.
Da postoji i dan-danas nekakav čudni, ironični, čak i morbidni smisao postojanja jednog od tih mostova pokazao je plakat nalijepljen na njegov stup.
Kad su dani sreće i prosperiteta, narod ima potrebu za zabavom da proslavi stanje u kome se nalazi. Kada je kriza i beznađe, opet je potreba za zabavom, da se, barem za trenutak zaboravi sivilo svakodnevnice. Tako i ovaj plakat, čiji opstanak posredno omogućava Vareška željeznica, poziva svekoliko pučanstvo na šampionsku koridu. Tamo će uz pomoć bikova koji se međusobno bodu, vreve gužve potpomognute, vjerojatno, (pre)glasnom narodnom ili "narodnom" glazbom, dobrom trpezom zalivenom obiljem alkohola uspjeti barem za tren pobjeći od muka, nedaća i problema u čije rješenje su već izgubili svaku nadu. A podnošenje bez nade postaje nepodnošljivo.
Sunce piči, topli povjetarac pirka u lice, nigdje žive duše, samo ja sam sa sobom. Vrtim pedale, bicikl klizi zujim pogledom lijevo desno po brdovitom zelenilu, misli odlutale tko zna gdje, kad…
Zakočio sam u tren, parkirao bicikl (u hladovinu, nek' ne pati), uzeo fotić i prešao peko ceste.
Prav za prav rečeno ništa posebno, curak vode prelazi preko stijene. No zanimljiva mi je bila boja koju ta voda ostavlja. Evo mi i konkretnog dokaza da prolazim krajem koji krije rudna bogatstva ispod tla, pa neki tanki vodotok, nakon prolaska tim podzemljem, na vidjelo dana sa sobom iznese i koji trunak onoga ispod zemlje. I sad, kad kaskadno pretrčava stijenu za sobom ostavlja paletu boja kao slikar sa kičicom, samo puno suptilnije.
Brda, ona zelena, koja zelenilom ljubomorno skriva što se krije u njima, su se razišla napravivši široku dolinu. Dolina će, pokazati će se kasnije biti sve šira i šira, a sada, ovdje na njenom početku se smjestila Breza.
Prema internetu Breza se kao naselje u povijesnim dokumentima spominje od drugog stoljeća naše ere s imenom Hedum Kastelum (naseljena tvrđava). Bila je sjedište veoma militantnog plemena Desidiata. Ukupne površine je oko 83 km˛ i s oko 14.000 stanovnika. Pripada Zeničko-dobojskom kantonu i ubraja se u najmanje općine. U Brezi se nalaze nalazišta ugljena, kao i rudnici koji su glavna odlika gospodarstva ovog grada.
Tu su vrlo blizu, tek nekoliko desetaka metara udaljene jedna od druge, tri božja hrama, katolička crkva, pravoslavna crkva i džamija.
Iako se nisam dugo zadržao, grad me je zbunio svojim vedrim, solidnim, i recimo dobrim, normalnim izgledom. Pod ovim „normalnim“ mislim živim, svakodnevnim, čak i radosnim. Očigledno je da sam još uvijek pod dojmom depresivnosti doživljene u Varešu, pa sam zbunjeno promatrao ovaj, kako već rekoh „normalan“ grad, grad na prvi pogled kao svaki drugi, pa recimo kao i onaj u kojemu ja živim.
Biće da je to osobina Bosne, taj kontrast, suprotnosti, toliko različite, a toliko blizu jedna druge. Eto, tek nekih nešto više od 20 km, sasvim drugi grad, sasvim drugo vrijeme, sasvim drugi izgled. Evo i sad dok ovo pišem, zujim po internetu u potrazi muka, teškoća i problema koje muče Brežane. Iako ih imaju, ni izbliza ne nalazim onolike muke, teškoće i probleme kakva muče Varešane. Kao da su odvojeni 20 svjetlosnih godina a ne 20 kilometara.
Napustio sam ovaj grad koji me je , ako ništa drugo, barem malo uspio razvedriti, dati uvjerljivu nadu da ću u nastavku ovog putovanja sresti dosta onih pozitivnih suprotnosti koje putovanje čine ugodnim i srcu dragim.
Napustio sam ga vozeći prema jugu. Zatečen sam gustoćom prometa, nije to neka oho-ho gustoća, no navikavši voziti onom pustinjom do Breze. Što se tog prometa tiče, ovo je bio pravi povratak u normalu. Okoliš se pretvorio u široku dolinu, dosta naseljenu, jer su kuće bile porazbacane kud koja, no većina ih je uz cestu. Brda su još uvijek tu (ne može Bosna bez brda), ali su se nekako povukla u daljinu pustivši ljude da na miru Božjem žive svoju svakodnevnicu.
Nakon 6 kilometara vožnje od Breze stigao sam do raskrižja gdje bi, ako skrenem lijevo, nakon par stotina metara došao u Podlugove, Iako sam u duši rocker te zabavnjake gledam ( i slušam) s prezirom, onako s visine, ipak mi je ime mjesta asociralo na moje mlade dane kada je Zdravko Čolić opjevao (željezničku) stanicu Podlugovi gdje je sreo NJU koja je stresla snijeg s plave kose čekajući voz za Brezu.
Međutim mene ovaj moj put navodi na suprotno skretanje, pa sam skrenuvši desno ostavio Podlugove i stanicu u njima iza sebe.
Našao sam se, u stvari u dolini rijeke Bosne. Od Sarajeva na jugu pa sve do svog ušća u Savu kod Šamca na sjeveru, dolina te rijeke je više od same doline. Ona čini svojevrsnu okosnicu Bosne jer u njoj je dosta gradova u kojemu je dosta ljudi koji rade u dosta bitnom gospodarstvu. Sad kad imam priliku vidjeti kako ta dolina izgleda iz prvog reda, ovako osunčanu, čak mi je nekako i simpatična. Promet lokalnom cestom, kojom lagano vozim bicikl je kao i moja vožnja, dakle lagan, što znači da mi daje priliku da zvjerlam lijevo-desno lagano se opustivši u promatranju. Uz cestu je i željeznička pruga, čuvena Šamac-Sarajevo, odavno već i elektrificirana. Ona od Šamca putuje navedenom dolinom rijeke Bosne do Sarajeva, a potom dalje na jug do Ploča, i glavni je željeznički pravac u Bosni. Uz cestu više ili manje, ali uglavnom stalno ili kuće ili neki mali ili manji gospodarski pogoni.
Za trenutak sam zastao u nakani snimanja džambo plakata koji poziva Bosansku mladež da se pridruže obrazovanju na Perzijsko-Bosanski koledž.
Dolina se malo suzila, ili su se brda s desne strane približila mojoj cesti, uglavnom ona je počela krivudati, pa gore dolje, pa preko pruge, pa ispod auto ceste da bi me dočekala dobrodošlica u obliku table na kojoj piše „Visoko“. Netom je prošlo dva sata, vrućina postaje nesnosna, tako da bi dobro došla pauza, a i vrijeme je ručku. Gužva na cesti je sveprisutna, ispred mene je stari most preko rijeke Bosne, a ja ne znam kud bi sa sobom. Prvi put sam u životu u ovom gradu, potpuno sam nepripremljen tako da pojma nemam kakav je to grad i što u njemu ima.
Želudac me podsjetio na prioritete, te izabrah nekog srednjovječnog prolaznika kao izvor informacija gdje se u gradu dobro jede. Rekoh mu „Dobar dan!“, te htjedoh postaviti pitanje, kada lik priđe meni pruži mi ruku (!) koju prihvatih, te mi reče:
„Dobar dan i vama, ja sam Ekrem, izvoli te šta trebate!“
Ostadoh zabezeknut, bez teksta, ovako nešto u Bosni (bez uvrede) ne bi ni na kraj pameti sanjao. Prihvatio sam uljudnost (a što bi drugo“?) te mu se, isto tako ljubazno, predstavih uz pitanje gdje su tu dobri ćevapi.
„Kod Ihtijarevića!“ odgovori mi i uputi me, sve fino, dostojanstveno, uljudno, uz detaljno objašnjenje gdje skrenuti, a gdje nastaviti ravno
(Za razliku od imena mog sugovornika, za koje nisam siguran da sam ispravno zapamtio, ime, odnosno prezime, vlasnika ćevabdžinice sam zapamtio zbor svoje zbunjujuće osobine da pamtim, na prvi pogled, sasvim nebitne i nepotrebne stvari. Tako je početkom 80-tih, na radio Sarajevo drugi program ujutro u 8 sati bila emisija u stilu „Dobro jutro!“. Red servisnih informacija, red dobre glazbe, red suptilne priče, dosjetke, izreke (primjer: Strasti se je puno lakše potpuno odreći, nego je svesti na razumu mjeru). I baš zbog ove suptilnosti, svaki put kad je bila voditeljica izvjesna Dragica Ihtijarević sa posebnom sam pažnjom slušao radio. Eto, to mi je ime i prezime još uvijek kristalno jasno ostalo u pamćenju)
Potraga za mojim ručkom me je navela u stari dio grada što se po arhitekturi uz ulicu može zaključiti. Iako sam prošao pored par ćevabdžinica, produžio sam, odlučno i kapriciozno, mada već dobrano gladan, do svoje preporučene.
Na moje razočarenje i ta moja preporučena ćevabdžinica, kao i one koje sam prošao usput, nisu imale terasu nego bi valjalo ući unutra u tamnu, iz vana nevidljivu, unutrašnjost. Nije mi se ostavljalo bicikl bez nadzora jer sam pobornik stava da na mom biciklu mora biti barem jedna od tri moje stvari, ili moja guza, ili moja ruka, ili moj pogled.
Uputio sam se nazad u potragu za ručkom na nekoj terasi. I našao sam ga. Nije bila terasa sa gustom hladovinom debelih stabala, već tanka hladovina raširenog suncobrana na suncu.
( Uz sve ovo napomena da je sunce žestoko, ali stvarno žestoko pržilo.)
U stilu daj-što-daš, smjestio sam bicikl i uz njega sjeo u tu tananu hladovinu. Naručio sam (a što drugo nego) pivo i ćevape, na što mi je stidljiva konobarica skrušeno, no i odlučno, napomenula „Pivo ne držimo!“ Muslimanska sredina, pomislih, uzdahnuh razočarano, te naručih kolu i mineralnu.
Da li zbog nedostatka piva, da li zbog prepečenih, na rubu zagorenosti, ćevapa, ili zbog žestoke vrućine koju tanana hladovina nije mogla zaustaviti, a najvjerojatnije biće zbog svega navedenoga, ručak mi nije ispunio očekivanja, te sam, blago razočaran, otišao do izvorske vode u blizini za dodatnim osvježenjem. Usput sam termosice napunio hladnom vodom, kao rezerva ako ništa drugo (pivo) na uspijem pronaći. Pokazati će se da ovaj grad radikalno drži nastojanja trezvenosti jer dvoguzu hladnog piva nisam uspio pronaći, pa sam se do Kiseljaka ložio običnom, izvorskom vodom.
Inače, moram priznati da me sam grad ugodno iznenadio, čak i dojmio. Dosta je stare arhitekture iz doba Austro-Ugarske. Pored zgrade izvora gdje sam se osvježio, koja se diči godinom 1909-tom zapisanoj na fasadi, tu je i zgrada zavičajnog muzeja, a uz njega i zgrada
Gradskog kina institucije koja odavno ne živi u mom gradu. Tu negdje u blizini je i gradska vijećnica.
Prema izvorima koja saznajem sa interneta, Visoko se nalazi u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine u Zeničko-dobojskoj županiji, unutar industrijske regije Sarajevo-Zenica. Prirodna sredina općine je određena dolinama rijeka Bosne i Fojnice koja se u nju ulijeva. Poznato je i po preradi kože. Kožarski je posao prelazio s koljena na koljeno, s oca na sina pa je zanatsko iskustvo prerade kože rasprostranjeno do današnjih dana. Stari način proizvodnje visočkih "tabaka" s poznatim "tabhanama" trajao je s manjim izmjenama i stjecanjem rutine i iskustva tijekom cijelog razdoblja otomanske vlasti. Isti način je zadržan i dolaskom Austro-ugarske monarhije, da bi tek poslije Prvog svjetskog rata bio uveden suvremeniji i moderniji način prerade kože u gotove proizvode kao što su odjevni i obućarski.
U novije vrijeme velika turistička atrakcija u Visokom su okolna brda kao što je Visočica, zbog tvrdnji pseudoistraživača Semira Osmanagića kako se nedaleko od grada Visokog nalazi više piramida izgrađenih ljudskom rukom u davnoj prošlosti. Ozbiljnija znanstvena istraživanja su pokazala kako u okolici Visokog ne postoje piramide kao ni građevine sličnog podrijetla. Štoviše, dio akademske zajednice je kritizirao bosanske vlasti jer podupiru opovrgnute tvrdnje o piramidama u Visokom.
Slijedećih 14-tak km, do Kiseljaka, cesta vijuga dolinom Fojnničke rijeke.
Međutim od te Fojničke rijeke slabo što sam vidio. A i ta dolina je uska, jako uska, pa cesta uglavnom ide obronkom brda. Rijeku, tu Fojničku, primijetio sam samo izdaleka, i onako s visine. Moram priznati da mi je ova dionica bila ljepša dok sam je gledao na karti nego sada dok vozim. Da se razumijemo, nije to bila nikakva teška vožnja, naprotiv! Problem je samo u pretjeranim željama koje zbog te pretjeranosti ostadoše neispunjene.
A u stvari cesta vijuga lijevo-desno (više) i gore–dolje (manje), oko mene obilje zelenila, tako da se,usprkos vrelini sunca, može sasvim solidno disati. Izostanak strmijih, a isto tako i dužih uzbrdica doprinosi utisku da se lagano vozi, pa bicikl skoro sam od sebe klizi.
One zalihe izvorske vode su mi već na izdisaju, a i nje mi postaje već dosta, pa čežnja za pivom sve više i više raste. Iz principa neću u birtije, već nadu polažem u Kiseljak i njihov malo liberalniji stav prema tom piću nego što ga imaju žitelji Visokoga.
Osim toga pojavila mi se paralela između mineralne vode Sarajevski kiseljak i grada Kiseljaka komu stremim. Nikad nisam do kraja istjerao na čistac dilemu da li ta dva Kiseljaka, onaj Sarajevski i ovaj ispred mene imaju kakvu poveznicu.
Ulaskom u ovaj „moj“ Kiseljak vidio sam da imaju.
I to kakvu!
Riješio sam dilemu, to nisu dva Kiseljaka, to je jedan, jedini Kiseljak.
Samome sebi sam se osmjehnuo zbog rješenja ove dileme, nastavih pogledom tražiti kakvu trgovinu dok sam lagano okretao pedale. I našao sam je, parkirao bicikl i s vrata bacio pogled do hladnjaka. Sav sam se rastopio od ozarenosti kad sam ugledao dvoguzu Ožujskoga. Izvadio sam je iz hladnjaka i stao ispred lika na blagajni. Blagajnica je liku objašnjavala da joj duguje još 20 feninga. Nešto je promrljao (valjda nešto u stilu „Sad ću donijeti“) i izašao iz trgovine.
Sad sam ja na redu. Ona dvoguza u ruci se lijepo zarosila, tako da sam jedva čekao da probam sadržaj.
„Dvije marke i osamdeset feninga!“ Poslovno hladno reče mlada trgovkinja za blagajnom.
Dvije marke i osamdeset!!!, prođe mi glavom, te brzo izračunah da je to 11,20 kn, a potom se zaprepastih.
Jedanaest kuna i dvadeset lipa!!! A kod nas je 19,99 kn (slovima devetnaest kuna i devedeset devet lipa)!!! Pa tko je tu lud!!!???
Sav ustreptao od sreće, što zbog hladne, orošene boce, što zbog iznenađujuće cijene, pružih mladoj blagajnici tri kovanice od jedne marke (3 x 1 KM). Ona poče prebirati po sitnišu da mi vrati kusur, no u želji da što prije probam sadržaj boce, velikodušno joj rekoh da mi ne treba vraćati, neka to bude onih dvadeset feninga koji je moj prethodnik ostao dužan. Tada mi mlada blagajnica crnih očiju uputi tako iskren osmjeh, sav iz dubine duše. Za takav osmjeh vrijedilo bi dati puno više od tih dvadeset feninga (u stvari, osmjeh nije posljedica svote, nego geste).
Konačno sam došao do bicikla, nastavio laganu vožnjicu u potrazi za zgodnim mjestom za predah. Izgleda kao slučajno, mada u slučaj baš puno ne vjerujem, da sam naišao na park i u parku izvor. Naknadno sam spoznao da to nije bilo kakav izvor već izvor čuvenog Sarajevskog kiseljaka.
Konačno sam pronašao debelu hladovinu povelikih stabala. Sretan i zadovoljan otvorio sam orošenu bocu piva i povukao par gutljaja. Osjećaj blaženstva, sreće i zadovoljstva prostrujao je svakim atomom moga tijela. Možete vi pomisliti, čak i reći što hoćete, da pretjerujem s tom pivofilijom, da rezoniram kao pravi kronus, da….ali pri tome ostajete prikraćeni za to blaženstvo, za tu sreću, za to zadovoljstvo koje ja osjetih dok se navedena tekućina razlijevala po meni.
Nisam puno popio, tek pola litre (ekvivalent jednog piva, a ljudi moji, što je jedno pivo za ovakvog čovjeka kao što sam ja!?), a sa ostatkom sam popunio termosice, jednu od pola i jednu od litre.
Smiren kvalitetnom popunom rezervi tekućine, blaženog osjećaja zbog kvalitetno ugašene žeđi, osvježen hladovinom zelenila, počeo sam polako pojmiti okolinu i grad u kojem se nalazim. Prvo sam primijetio da malo-malo ljudi dolaze točiti u boce ili kanistere vodu s izvora. Uzeh i ja svoju PET bocu od litre i pol, te nasuh vode. (Tu sam bocu namijenio uglavnom vodi u slučaju potrebe umivanja ili hlađenja tokom putovanja, mada je smještena u etui koji se trudio biti izolacija od vanjske topline).
Probajući tu vodu s izvora iznenadih se, što iznenadih, zapanjih se kako je bila ugodna. Nije to bila obična voda, već Sarajevski kiseljak, original, blago gaziran, no što je najviše uzrokovalo to moje iznenađenje, voda je bila sasvim fino hladna! Izgleda da se sadržaj ove boce neće koristiti za umivanje, već za internu upotrebu (gašenje žeđi).
Odmah iza izvora, u parku, uz sami cvjetni natpis "Sarajevski kiseljak, smjestili su stečke sa lokaliteta Vrbica-Podastinje, kako već pročitah na ploči.
Prema internetu, stečci su se pojavili u drugoj polovici 12. stoljeća, doživjeli vrhunac u 14. i 15. stoljeću, te su se postupno prestali proizvoditi do sredine 16. stoljeća. Stečak je vrsta kamenog srednjovjekovnog nadgrobnog spomenika. Naziv mu potječe od prezenta participa glagola »stajati«, tj. »stojeći«. Stećci su nastali u srednjem vijeku i oslikavaju tadašnji život, a većinom se nalaze u Bosni i Hercegovini, ali ima ih i u jugoistočnoj Hrvatskoj, jugozapadnoj Srbiji i sjeverozapadnoj Crnoj Gori. Stećci se dijele na položene (sanduci, ploče i najčešći sljemenjaci u obliku sarkofaga), koji su u većini, i uspravne (stupovi, stele i krstače. Obično su ukrašeni srednjovjekovnim simbolima koji su uklesani kao plitki, ili rjeđe uleknuti reljef. Motivi su vjerski (križ, ljiljan, polumjesec, prsten i sl.) ili svjetovni (ples, lov, viteški turniri i sl.), koji se miješaju i nadopunjuju. Najviše podataka za povjesničare daju natpisi na bosančici koji odlikuju manji broj stećaka (njih oko 5.000). Natpisi govore o različitim društvenim slojevima koji su pokapani ispod stećaka, a i njihovim različitim vjerskim pripadnostima (Crkva Bosanska, Katolička Crkva, Pravoslavna crkva).
Uz park je lijepo uređena šetnjica, kojoj se s druge strane stisnuo potok Lepenica u obliku jezera. Sve to, i staza, i jezero bilo je uređeno,dotjerano i čisto.
Par desetaka metara dalje otkrio se uzrok smirenosti vode, u obliku brane koju je voda preljevom savlađivala. Koji metar nizvodno od brane, u plićaku i svježini uzburkane vode, neki su našli idealno mjesto za poslijepodnevni odmor.
Vratio sam se uzvodno potokom Lepenica, odnosno jezerom, nekih stotinjak metara i mostom prešao preko potoka/jezera. Most je bio kratak, ali lijepo dotjeran, sa ogradom od rostfraja (nehrđajućeg čelika). Vodotok Lepenice i dalje uredno kamenom obložen.
Na malom brdu, tik iznad Lepenice smjestila se crkva sv Ilije Proroka, zaštitnika Bosne.
Pola pet je prošlo već odavno, pa je vrijeme da se krene. Do Kreševa, konačnog današnjeg odredišta, imam nekih 15-tak km. Putokaz me uljudno uputio na skretanje desno, jer ako nastavim ravno biće "Zbogom Bosno, eto mene u Sarajevu!".
Nakon što sam napustio i zadnju kuću Kiseljaka, ceste se krivudavo skrila u bujno zelenilo. Iako me karta uvjerava da mi s lijeve strane negdje treba biti potok Kreševka, čijim tokom uzvodno vozim, od potoka, zbog navedenog zelenila ni p.
Tek je prošlo pet sati, pa bi sunce, usprkos zelenilu, još uvijek dobrano grijalo, da mi se nisu smilovali oblaci i prekrili ga. Uz oblake pojavio se i osvježavajući povjetarac, pa su mi ove zadnje kilometre današnje vožnje učinile neočekivano ugodnim. Uz tu , zanimljivost vožnje su mi učinili putokazi koji su mi davali do znanja da, ako skrenem desno, u vrlo malom prostoru mogu spoznati potpune suprotnosti.
Tu spoznaju sam, ipak, ostavio za neko drugo vrijeme i neku drugu vožnju, te nastavio pravo "glavnom" cestom. Nedugo poslije, došao sam do ulaza u Kreševo koje me je pozdravilo velikim plakatom iznad ceste dajući mi do znanja da mještani posebno cijene sredinu mjeseca kolovoza.
A zašto baš Kreševo!?
Pri planiranju ovog putovanja trebao sam smisliti kako od Vareša doći do Konjica. Gledajući kartu, prvo rješenje koje mi se samo po sebi nametalo je da to učinim preko Sarajeva. Da sam tako danas vozio, prošao bih pored one stanice Podlugovi, zatim Ilijaš i došao do Ilidže. Tamo bih pronašao kamp (valjda još uvijek postoji), te sutradan glavnom prometnicom preko Hadžića, Tarčina i prijevoja Ivan-sedlo spustio se u Konjic. Problem koji mi je ovu varijantu činio odbojnim je gužva oko, i u Sarajevu. Pored toga za obilazak grada skoro da ne bih imao vremena, bolje bi bilo ostati još jedan dan, a to mi produljuje putovanje… pa sam se odlučio na varijantu B. Danas ovim putem do Kreševa, a sutra preko nepoznatog prijevoja do Tarčina gdje izlazim na magistralu Sarajevo – Mostar. Zujajući prostranstvima interneta, obzirom da u Kreševu nisam nikad bio, saznao sam pojedine spoznaje koje su mi ovaj gradić učinile još privlačnijim.
A saznao sam da je Kreševo stari bosanski kraljevski grad u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine, sa oko 1.300 stanovnika. Nadmorska visina Kreševa je 640 m. U povijesti je imao osobinu prometne izoliranosti jer je izvan glavnih prometnih veza Bosne i Hercegovine. U pisanim dokumentima mjesto Kreševo, se spominje prvi put 1435. godine, a u 15. vijeku Kreševo je jedna od rezidencija bosanskih kraljeva, s kraljevskim dvorom i utvrdom. U tursko doba Kreševo je, uz Vareš, glavno središte bosanske metalurgije i njeguje dobre trgovačke veze s Dubrovnikom. U Kreševu je radila tvornica kovanog alata "Čelik Kreševo" i ćilimara. Kreševo je poznato po rudnicima barita, željeza, bakra, srebra i žive. Nakon posljednjeg rata, privreda u Kreševu doživljava preporod. Pored dotadašnjih "tradicionalnih" djelatnosti, u Kreševu su otvorene nove tvornice za proizvodnju mesa i mesnih prerađevina, za proizvodnju suhe žbuke, građevinske limarije i stolarije, namještaja, stiropora, spužve, itd. Ujedno i građevinarstvo postaje jedna od jačih grana. Danas je Kreševo jedna od rijetkih općina u BiH u kojoj nezaposlenih gotovo da i nema.
Dakle, situacija potpuno suprotna onoj u Varešu. Baš je Bosna zemlja kontrasta!
Ona zelena brda, koja su me pratila s obe strane putujući iz Kiseljaka, sada su se samo malčice razmaknula tek toliko da se uz cestu i kuće smjeste. Uzbrdica, koja je do Kreševa bila jedva primjetna, u samome mjestu je povećala svoje postotke, tako da sam prebacio prijenos u (skoro) najsporiju brzinu. Ovako umornim i zasićenim današnjim putovanjem samo mi je na kraju još uzbrdica falila. Zadihano vozeći pokušavao sam kroz kuće nazrijeti samostan, mjesto današnjeg noćenja. Od samostana zasad ni s, pa mi se pojavila zlokobna, ali logična pretpostavka da je smješten na kraju mjesta. (prebirući po internetu pronašao sam snimak pazarnog dan u Kreševu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća na kojoj se vidi, istina dosta mutno, stari samostan ( treći snimak dolje posudio sa https://stjepanzelenika.wordpress.com/2011/03/03/o-nastanku-imena-kresevo/))
Moja pretpostavka nije bila istinita. Samostan nije smješten na kraju mjesta, nego je smješten na BRDU na kraju mjesta. Krasno!
Slijedila je strma, strma, strma staza do samostana na kojoj mi je duša izašla na nos.
Došavši do samostana okončao sam ovo današnje putovanje, pa evo malo statističkih podataka:
Smirujući dah pogledao sam nazad na mjesto kroz koje sam prošao. Kako mi je sunce pri tome bilo iza leđa, lijepo je i obilno obasjalo Kreševo, pa nisam mogao odoljeti ne snimivši ga.
Ova velika hala u prvom planu je neka metalna tvornica iz koje je dopirao zvuk preše, brušenja i ostale vrste obrade metala. Zvuk je odavao pouzdan dojam da proizvodnja radi sve u šesnaest!
Prošao sam desno od ulaza u crkvu, u koju su ulazili ljudi, očigledno na misu u 6, te došao do vrata sa strane samostana. Na klupi ispred vrata sjedio je čovjek i opušteno pušio cigaretu. Činio je to s guštom, smireno, kao da time uzima predah nakon naporna posla, ili se duhom i tijelom priprema za neki takav. Priđoh mu, predstavih se i upitah je li iz samostana. Nakon što mi je potvrdno odgovorio dao sam mu papir na kojemu je župnik moje župe mene naziva hodočasnikom i moli svakog domaćina, pa dakle i ovog preda mnom, za skromno gostoprimstvo u obliku prenoćišta.
„Pričekajte petnaestak minuta!“, reče, ustane i uđe u samostan. Ostadoh zbunjen u nedoumici da li taj njegov odgovor znači da, ili je i dalje neizvjesno. Slegoh ramena, skrušeno prihvativši neizvjesnost čekanja. Dok sam tako pretakao sam s sobom čuh kako u crkvi počinje misa. Tja, što ćeš! Sad kad sam toliki put prevalio, prvi put se u životu našao u Kreševu, bilo bi lijepo, a i nekako logično da i crkvu posjetim. Kad sam već prednjom.
Nisam se usudio bicikl ostaviti samog vani, pa nađoh neko kompromisno rješenje u obliku slušanja mise, ako je već ne mogu gledati. I tren nakon tog mog Solomonskog rješenja prisustvovanju mise naiđe neki stari franjevac te pozdravivši me blago i toplo me upita trebam li što. Opisah mu ukratko što sam i tko sam, pa shvativši očigledno moju želju za ulazom u crkvu predloži mi da slobodno, bez brige uđem u crkvu, a on će mi čuvati bicikl. Na kraju napomenu da mu (biciklu) ionako neće biti ništa, jer već odavno oko samostana nije ništa misteriozno nestalo, da ne kaže ukradeno. Potpuno iznenađen i zbunjen neočekivanim preokretom uzeh novčanik i fotoaparat sa sobom (ipak) i uđoh u crkvu.
Za nastavak kliknite ovdje.
Post je objavljen 22.01.2016. u 18:19 sati.