27.11.2010., subota
Poziv na predavanje o "Green New Dealu"
POZIV NA PREDAVANJE S DISKUSIJOM
Seminar o kritičkoj teoriji prirode i društva - tema 1
Ponedjeljak, 29. studenoga 2010. u 17:00
Trg hrvatskih velikana 2/I
Tema: "Što sve uključuje koncepcija Green New Deal"
predavač: Zoran Oštrić
(Adresa je "Trg hrvatskih velikana 2", ali zapravo je to zgrada na zapadnoj strani Draškovićeve. Na uglu Draškovićeve i Jurišićeve je "Kozmo", odmah iza nje prema jugu ulaz u zgradu. Lijevo, pa na prvi kat - prostorije mjesne samouprave.)
Seminar je neformalan i zamišljen kao trajna aktivnost. Namijenjen prvenstveno zainteresiranima za zelenu političku opciju (o pojmu "politička opcija" vidi moj prethodni tekst), ali i svi drugi zainteresirani mogu sudjelovati. Oblik će bitij jedan predavač drži predavanje od oko 40 minuta, slijede pitanja i diskusija slobodna diskusija. Na kraju, može se kratko diskutirati o temama predloženim za slijedeće predavanje.
Teorija je važna, ona je osnov za praksu, i treba naći vremena za teoriju, a ne dozvoliti da dnevna operativa i aktivizam "pojedu" svo vrijeme i energiju.
Povezani trebaju biti:
Program
Akcija
Kampanja
Organizacija
Strategija
Teorija
Treba biti PAKOSTAN!
Za one, koji se žele unaprijed informirati o temi: http://www.greennewdealgroup.org/
(Jednom ću pripremiti i izlaganje o "kritičnoj teoriji", naime tradiciji kritičke teorije društva, Frankfurtska škola, kulturalni studiji posljednji 30 godina, te ekologizam koji tome dodaje i prirodu.)
|
- 21:11 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
U traganju za alternativom: o političkim opcijama
Prije skoro dva tjedna, objavio sam tekst Raskol u Zelenoj listi - na vidiku ozbiljna zelena politička opcija. Preko facebooka, čak 66 ljudi je označilo "sviđa mi se". To je jedan od pokazatelja, da postoji društvena podloga, za optimizam izražen u drugom dijelu naslova. Zelena politička opcija mogla bi zadobiti vidljivost u Hrvatskoj. Postoji "objektivna situacija" - po mom sudu, trenutni su problem "subjektivne snage".
Smatram da je Hrvatskoj potrebna ozbiljna zelena politička opcija. O tome što pod "politička opcija" mislim, pogledajte moj članak Zeleni su jedna od šest opcija u spektru političke ponude. Pisan je prije tri godine, pred parlamentarne izbore. Kako se radi o osnovnim načelima, vrijedi i danas.
U tom tekstu pod onih "šest opcija" imao sam na umu političke pozicije, zasnovane na određenim ideologijama, ili barem marketinški na određenom tipu parola. Takva je velika većina stranaka, koje u parlamentarnim demokracijama sudjeluju na izborima. Neke nisu (bar ne primarno), npr. stranke umirovljenika ili regionalne.
Riječ "ideologija" koristim u striktno neutralnom značenju. Morate imati neke "ideje" ako idete u politiku, a razumno je očekivati da te ideje budu nekako povezane u jedan sustav, nekakvom unutarnjom zajedničkom "logikom"; zato "ideo-logija". Sama riječ ne implicira ništa dobro ni loše o vrijednosti tih ideja.
Dakle, šest opcija su: konzervativna, socijalistička, liberalna, lijeva, zelena i nacionalistička.
Nije to neka "puka teorija", nego neposredna empirija. Ova podjela usko je povezana s time, kako se same stranke svrstavaju, povezujući se u međunarodne saveze na svjetskom i na europskom nivou (kod socijalista i liberala to se zove "internacionala"). Pa se dobro poklapa i s podjelom na grupacije u Europskom parlamentu (ima ih sedam - konzervativci su podijeljeni na dva bloka: jedan je za jaču europsku suradnju, drugi za više samostalnosti nacija),
Uza sve priče o "kraju idelogija", velika većina svih zastupnika u svim zemljama Europe pripada strankama, koje su u jednoj od tih opcija i svjetskih ili europskih asocijacija. Barem 95 posto.
Tako je i u Hrvatskoj. HDZ i HSS su u konzervativnim asocijacijama, SDP u socijalističkim, a u liberalnima su HSLS, HNS i IDS. Od stranaka sada zastupljenih u parlamentu, međunarodno nepovezane su HSP (1 zastupnik), HSU (jedan zastupnik), HDSSB (3 zastupnika), te Hrvatskl laburisti (jedan) Hrvatski socijaldemokrati (jedan) plus dvije sranke nacionalnih manjina (ukupno četiri). Tu su još danas nezavisnih zastupnici. No, za gotovo sve njih je zapravo jasno u koju grupaciju spadaju.
Dodajmo još, da je od neparlamentarnih stranaka Lista za Rijeku redovni član European Free Aliance, jedne manje asocijacije regionalnih stranaka koja u Europskom parlamentu djeluje u zajedničkoj grupi sa Europskom zelenom strankom, a Zelena lista ima status promatrača u Europskoj zelenoj stranci (ali joj je ove godine odbijen zahtjev za redovno članstvo, a sada je sigurno da ga u bližoj budućnosti neće dobiti).
Svijest o tome da su ideološki usmjerene opcije i dalje važne, nije naravno završetak političke debate o alternativama. Politička stvarnost je složena. Ali, to je PMSM bitan preduvjet za realnu diskusiju o mogućoj političkoj alternativi u Hrvatskoj, za koju vlada široki osjećaj, da je potrebna.
U Hrvatskoj, u Saboru su danas zastupljene četiri od šest opcija - nema ljevice i zelenih (za Lesara i Laburiste još nije sigurno - da li će pretendirati na poziciju socijalista, gdje je već SDP, ili će ići ljevije).
Moje je mišljenje, da bi za Hrvatsku bilo korisno, da bude i zelenih. Dosadašnje zelene stranke su ostale minorne. Vrijedi, smatram, nastojati, da nastane bolja, prava. Te, osobno, mislim da bi bilo dobro da ja budem jedan od tih zelenih parlamentaraca. Na porazima i promašajima se uči.
Kao dio, možda, jedne šire alternative ovom polititokratskom sranju koje imamo. Ali o detaljima drugom prilikom. (Pogledajte još, kao uvod za dalju diskusiju, moj tekst Alternative u Saboru 2011?.)
|
- 01:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.11.2010., četvrtak
O građanskom i civilnom društvu
Potaknut diskusijom koja se povela na kolaborativnom blogu pollitika.com uz dnevnik Osnovna Svrha Volontiranja Za Civilno Društvo Je... Koja?, prenosim dio jednog svojeg rada iz ožujka o.g. (elaborat, nije objavljen). Tu predlažem neke pojmovne distinkcije, za koje smatram da mogu biti korisne u nastojanju razumijevanja društvene stvarnosti. u kojoj živimo.
Društvo je u Hrvatsko i dalje snažno zavisno od države, prema kojoj je usmjereno najviše pogleda i očekivanja. Problem međutim nije jaka država, nego slabo društvo.
Pojam "civilno društvo" danas je u širokoj upotrebi. Brkaju se termini "građansko" i "civilno" društvo, ne uvažavajući važnu distinkciju koja je uvedene prvo u njemačkom jeziku 1980-ih godina. Ukratko, uz razlikovanje društva i države, korisno je napraviti slijedeću distinkciju na dva tipa društva: klasični pojam "građansko društvo" označava danas sferu privatnoga interesa, konkurencije i brige o zaradi (uvjetovanog ponajviše tržišnom privredom; "privreda" je dobra riječ, jer ukazuje na privređivanje), a "civilno društvo" sferu javnoga interesa, solidarnosti i brige o vrednotama. (Govori se npr. o "ekonomiji sućuti", koncept važan u Europskoj uniji.)
Takvo razlikovanje sukladno je onda i terminologiji o "tri sektora": država, privreda i "treći sektor". Pritom uvijek treba imati u vidu da ne postoje apsolutno čisti oblici (npr. unutar jefnog poduzeća, zaposlenici mogu graditi razne oblike solidarnosti, a u udrugama se zapošljavaju ljudi koji tako zarađuju i stvaraju karijeru). U praksi uvijek ima nejasnih i prelaznih oblika, ali to nas ne smije dovesti u pomutnju da odbacimo jasno načelno razlikovanje (kao što npr. nećemo objasniti razlikovanje biljaka i životinja zato jer postoji euglena).
U takvoj razlikovanju, lokalna samoprava, kao različita od države, institucija je civilnoga društva. Staovništvo na nekom odručju trebalo bi unutar lokalne zajednice diskutirati, odlučivati, pomagati jedni drugima, zadovoljavati zajedničke potrebe.
Ljudi često ne razlikuju što je državna uprava, a što lokalna samouprava - sve su im to neka strana, birokratska tijela. Često i jest tako: država je snažno centralizirana (fascinacija Francuskom), lokalna uprava marginalizirana (i pritom nerazumno usitnjena u mnoštvu premalih općina, a u Zagrebu jedva da i postoji, jer vijeća četvrti imaju ovlaštenja samo mjesnih odbora). Izlazak na lokalne izbore znatno je manii nego na nacionalne, a pritom na odlučivanje često utječu teme koje s lokalnim izborima zapravo nemaju veze. Stranke, koje su kruto organizirane i centralizirane, obično nisu dovoljno fleksibilne da bi lokalni ogranci mogli razvijati ssamostalne politike, pa je to na lokalnim izborima 2005. i 2009. donijelo uspjeh mnogim nezavisnim listama.
Prisutna je na mnogo načina prevelika orijentacija na državu, prevelika očekivanja, da država riješi razne probleme. To je shvatljivo s obzirom na nasljeđe ne samo socijalizma, nego i 1990-ih godina, ali je ozbilja kočnica društvenome razvoju. Naizgled paradoksalno, država se nalazi pred problemom preopterećenosti očekivanjima, strukturalno istoj krizi koja je pogodila najrazvijenije "države blagostanja" 1970-ih godina.
Poseban problem su sindikati, organizacije koje po gornjem razlikovanju strukturalno pripadaju sferi građanskoga društva (zastupaju osobne interese svojih članova, brigu o njihovim zaradama), ali po logici djelovanja sferi civilnoga društva (naglasak na solidarnost i vrednotu socijalne pravde). Oni vrlo suzdržano koriste tradicionalne metode radničke borbe, da i ne govorimo o mogućim oblicima poput zauzimanja tvornica isl.. ČInjenica da radnici pristaju mjesecima raditi bez plaće, a sindikati su pasivni, pokazuje na ozbiljni poremećaj osnovnih društvenih vrijednosti. Postoje tek neki nagovještaji da bi se situacija mogla početi mijenjati.
Važno je spomenuti da je građansko društvo sfera interesa i konkurencije, ali da svi njeni sudinici mogu razviti razne zajedničke interese u suradnji, oko definiranje zajedničkih "pravila igre" i "meta-ciljeva", u kojima postoji i solidarnost i orijentacija na vrednote (npr. donošenje pravila raznih profesija kao što su odvjetnici ili novinari, prihvaćanje etičkih povelja, standarda kvalitete i zaštie okolša u industriji isl.). U Hrvatskoj, takvo izražavanje zajedničkog interesa premalo je zastupljeno; a to pomaže jakima ("hobotnica") da nametnu svoje interese, nasuprot slabijima (radnici, mali seljački posjedi, mali i srednji poduzetnici isl.).
U „krizološkoj“ literaturi s područja društvenih znanosti 1980-ih godina, govorilo se o „blokadi društvenih potencijala“ (Josip Županov i dr.), do kojeg dolazi zbog sukoba demokratskog i autoritarnog načela (samoupravljanje i partija), pri čemu potonji, srastao s državom, redovno prevladava kad dođe do konflikta,s te općenito „kolonizira“ javni prostor, blokirajući sposobnost društva za promjene. Usprkos promjeni političkog režima 1990., pa i drugoj važnoj promjeni 2000., možemo reći da se ta dihotomija nastavlja.
Samostalne organizacije divilnoga društva (za ljudska prava, mir i nenasilje, feminističke, ekološke isl.) igrale su važnu ulogu tijekom 1990-ih godina, djelujući "antisistemski", van tadašnjeg režima koji je imao snažna autoritarna svojstva. Male grupe aktivista, često "veterana" društvenih borbi iz razdoblja prije 1990., dobivali su političku i financijsku potporu izvana, neukorijenjeni u širu zajednicu (jedna nedavno objavljena knjiga Srđana Dvornika naslovljena je "Akteri bez društva"). Osuđivane često kao neprijateljstke prema državi, postepeno su, krajem 1990-ih, počele dobivati i potporu države i lokalnih vlasti, kao i nekih poduzeća. Važna prekretnica bila je kampanja "Glas 99" pred parlamentarne izbore 2000. godine.
Tijekom slijedećeg desetljeća, udruge su prihvaćene kao normalni dio društvenog života, kao partner i korektiv javne vlasti. Dolazi međutim i do otupljivanja njihovog anti-sistemskog potencijala u promoviranju vizija i globalnih alternativa. Dinamika "novih društvenih pokreta" smirila se u statici "Trećeg sektora", u okviru prevladavajuće neo-liberalne kostelacije i diskursa. Struktura je, još jednom, pojela pokret (kao što se to recimo dogodilo u Jugoslaviji 1970-ih u odnosu na dinamizam 1960-ih), što su neki akteri "civilne scene" jasno artikulirali oko 2000.-2005. g..
Društvena je baza ostala krajnje uska: lideri udruga rijetko uspješno komuniciraju sa širom publikom i mobiliziraju masovniju podršku; uz vlastite slabosti, suočene su s raširenim cinizmom i apatijom. S druge strane, lokalne prosvjedne inicijative često ne nalaze potporu etablinranih udruga. (Naznake novih kretanja pojavljuju se otprilike od 2008. godine. Kampanja oko Cvjetnoga trga u Zagrebu primjer je uspješne masovne mobilizacije, ali i tu je bilo problema i lutanja. Suprotni primjer potpunog neuspjeha u obrani prostora u gradu od privatnih porfiterskih interesa je Split: usprkos izraženom masovnom nezadovoljstvu, prosvjedne akcije nisu okupile više od nekoliko desetaka sudionika.)
Udruge uglavnom imaju vrlo usku bazu samostalnog financiranja. Ovise o domaćim i stranim institucionalnim donatorima i to stvara neminovni učinak otupljivanja volje za promjenom, sposobnosti stvaranja vizija i spremnosti za rizik. (Jedan od rijetkih primjera sustavno građenog samostalnog financiranja je udruga "Prijatelji životinja".) To znatno ograničava potencijal udruga da se stvarno nametnu kao relevantan čimbenik političkoga života nasuprot prva dva sektora. (Tu situaciju prikazala je npr. studija "Civilno društvo u Hrvatskoj", Bežovan i Zrinšćak, 2007., iako njihov pristup smatram manjkavim.)
Kao dio ne-stranačke scene, koji je snažno politički profiliran, treba spomenuti anarhističku tradiciju, koja ima kontinuitet već skoro 20 godina (danas je najaktivnija Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja, MASA), radikalnije lijeve grupe Crvena akcija i Radnička borba (potonja je članica Četvrte internacionale), te mlade antifašiste.
Masovna manifestacija novih gibanja je Nezavisna studentska inicijativa, koja je tijekom 2009. dvaput organizirala blokade fakulteta. Oko dvije tisuće studenata uključilo se u razne aktivnosti, a plenumi se i dalje redovno sastaju na Filozofskom fakultetu Zagreb i nekim drugim. Potaknuta je i značajna teorijska produkcija, koja daje perspektivu za novi suodnos promišljanja zbilje i njenog mijenjanja (vidi točku 4).
Sve su to zasad još marginalna, ali značajna društvena gibanja, koja bi mogla biti baza i za značajne promjene u hrvatskome društvu slijedećih godina.
Treba imati u vidu i znatnu ulogu udruga koje brane tradicionalne vrednote (fokus na crkvu, obitelj i državu). One također izražavaju snažno nezadovoljstvo društvenom situacijom, djelovanjem državnih institucija i političkih stranaka. Unutar civilnoga društva postoji polarizacija političko-društvenih koncepcija, koju prikazujem u slijedećoj točki.
|
- 17:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.11.2010., ponedjeljak
Raskol u Zelenoj listi - na vidiku ozbiljna zelena politička opcija
Stranka kojoj sam osnivač, nažalost, našla se u dubokoj krizi koju je u cijelosti kreirala pučistička grupacija u vrhu stranke. Tipična, ružna priča iz politike, kad ona postaje isključivo borba za moć, privilegije, interes.
Kriv sam i ja, jer neke negativne čimbenike i trendove nisam na vrijeme vidio. Međutim, na greškama se uči. Što nas ne ubije, čini nas jačim. Nešto smo ipak od 2004., kad smo osnovani, postigli. Sad se na onom dobrom i na steknutim iskustvima i spoznajama ide dalje.
Grupacija koja se sada okupila širi se novim članovima i članicama. Hrvatskoj je potrebna ozbiljna zelena politička opcija, i ona je sada na vidiku.
Članovi, delegati, vijećnici i članovi Vijeća Zelene liste, članovi
županijskih organizacija i podružnica
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Zagreb, ponedjeljak 15.studeni, 2010.
Želimo obznaniti hrvatskoj javnosti da mi, članovi, delegati, vijećnici i članovi Vijeća te županijskih organizacija i podružnica političke stranke Zelene liste odlučno krećemo u borbu za socijalna i ljudska prava kao i beskompromisni obračun s korupcijom i nasilništvom u ovoj državi.
Žalosno je što nas je u tome dosad spriječavalo i vlastito vodstvo koje stranku godinama drži kao taoca svoje uske interesne skupine. Tome se želimo snažno suprotstaviti te pozivamo sve zelene grupacije i i druge aktere da nam u tome pomognu.
Svaka želja da se ozbiljno pokrene zelena politička inicijativa završavala je glavosječom unutar stranke iz koje su mnogi ugledni ljudi odlazili.
Početkom godine smijenjen je supredsjednik Zelene liste Mile Sokolić iz Karlovca.
Potom je protustatutarno proklamirano da je ugašena organizacija Mladih Zelene liste.
Dalju čistku nepoćudnih članova i članica Vijeća Zelene liste pokupašala je provesti supredsjednica stranke Vlasta Toth, uz podršku supredsjednika Milana Lončara iz Siska, na nelegalno organiziranoj Izvanrednoj glavnoj skupštini 6. studenoga u Sisku, na koju su novoimenovani delegati dovoženi autobusima kako bi se stvorila glasačka mašinerija. Legalitet i legalnost tog skupa je Zajedničkom izjavom osporilo 56 delegata i delegatkinja Glavne skupštine (više od 1/3), među kojima je većina članova i članica Vijeća te predsjednici 12 od 22 aktivne podružnice. Prema neslužbenim informacijama, tamo je „raspušteno“ Vijeće stranke, te je smijenjena „nepoćudna“ članica Nadzornog odbora.
Vijeće stranke pokušalo je pokrenuti zelenu političku stranku i ponuditi građanima nadu na izborima, no to očigledno nije odgovaralo uskom krugu okupljenom oko supredsjednika, koje drže suspektni interesi.
Supredsjednici Vlasta Toth i Milan Lončar kompromitirani su na zelenoj političkoj sceni svojim besramnim željama za sinekurama, sisačkim podrškama HDZ-u i HSP-u premda je Sisak grad koji Zeleni nikada ne bi trebali "prodati" politici sve dok svaki građanin ne bude imao osiguran čisti zrak i pravo na zdravlje. Dezorijentirano vođenje stranke prošle godine rezultiralo je i postavljanjem Alke Vujice za predsjedničku kandidatkinju Zelene liste koja je gotovo svojevoljnom odlukom supredsjednice nametnuta članstvu u Zagrebu.
Vlasta Toth i Milan Lončar izgubili su kredibilitet za bilo kakvo okupljanje zelenog pokreta u jedinstvenu političku snagu. Oni su odavno izgubili zelenu boju, jer ne prezaju ni od čistki vlastitih ljudi niti od mijenjanja stranačkih dresova, a zeleno ime koriste samo kao alibi za očuvanje svojih pozicija. U tome im pomaže osoba koja je pod kaznenim istragama.
Zbog toga se ograđujemo od takvih supredsjednika i mizerne politike koju vode. Odlučno ćemo se nastaviti boriti za istinsku i principijelnu zelenu politiku koju građani ove zemlje zaslužuju.
U ime 56 delegata i delegatkinja Glavne skupštine, te drugih članova koji podupiru ovu inicijativu:
Fran Brdar, koordinator Mladih Zelene liste
Dalma Luketin, supredsjednica Županijske organizacije Splitsko-dalmatinske županije
Zoran Oštrić, član Glavnog odbora
Ivan Pernar, supredsjednik Gradske organizacije grada Zagreba
Lovro Rumora, supredsjednik Županijske organizacije Splitsko-dalmatinske županije
Aleksandra Starčević, predsjednica Vijeća
|
- 12:57 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
13.11.2010., subota
Tvornice radnicima! Započnimo s brodogradilištima
Prenosim dijelove teksta s mrežnog sjedišta "Radničke borbe". Dalje dolje, dajem jedan primjer radničkog samoupravljanja u notorno komunističkim Sjedinjenim Američkim Državama, te prenosim iz jednog svog teksta pisanog prije dvije godine neke citate o tome što su na temu radničkog vlasništva i upravljanja rekli Milton Friedman i neki drugi poznati marksisti.
U izdanju tjednika Globus od 29.10.2010. između ostalih tekstova nalazi se i članak kojega potpisuje Ante Milković. Njegov puni naslov glasi Sindikalni plan za spas brodogradilišta- Dajte škverove nama radnicima(i to uz 25 milijardi kuna). Autor je navedenim člankom pokazao potpuno ekonomsko nepoznavanje činjenica i stanja stvari, te je dokazao kako je (ne)svjesni apologet trenutno vladajuće (iako krizom uzdrmane) škole ekonomske misli. (...) Ovakvim člancima koji izlaze u najčitanijim časopisima mediji oblikuju javno mnijenje, pogotovo kod ljudi koji previše ne razmišljaju; nastojeći pritom usmjeriti nezaposlene protiv zaposlenih radnika, radnike protiv umirovljenika i studenata, radnike privatnog sektora protiv radnika državnog sektora…Najpopularnije metode ovih nadri-novinara su ukazivanje na tobožnju neostvarivost zahtjeva, na to kako se uslijed stanja u zemlji svi moramo žrtvovati (osim vladajuće klase), na to što od nas očekuje EU (odnosno krupni kapital koji u svom interesu kontrolira EU) itd. (...)
Na povijesna kao i ona još uvijek aktualna iskustva radničkog upravljanja tvornicama (Argentina, Venezuela, Španjolska itd…) najlakše je zažmiriti i praviti se da ne postoje. No, ovakvo očigledno neznanje se teško može prihvatiti kao argument. (...)
Slika dolje: radnici Chatsworth Products Inc., koji su istovremeno stopostotni vlasnici svoje tvrtke. CPI je jedna od 11.000 kompanija koje su u radničkom vlasništvu po ESOP-u (employee stock ownership program) u SAD.
29. prosinca 1989. tadašnji časopis "Privredni vjesnik" objavio je intervju s Miltonom Friedmanom, ocem neoliberalizma, koji je nekoliko puta posjećivao Jugoslaviju i poznavao situaciju. "Samoupravljanje nema budućnosti", rekao je, ali:
»Vaše samoupravno poduzeće treba pretvoriti u dioničarsko društvo (…) svaki radnik, koji sad ima pravo na razmjeran dio dohotka, dobit će isti razmjeran dio u dionicama (…) ta promjena neće izazvati nikakve poremećaje.« Podjela dionica samo radnicima nije baš etična, jer oni raspolažu kapitalom koji nisu samo oni stvarali, ali je praktično rješenje, koje se može provesti brzo, a brzina je posebno važna.
Radnici »najviše znaju o poduzeću i najbolje su kvalificirani da ga učine produktivnim i djelotvornim.« Nemojte polagati puno nade u strani kapital. »Inozemni kupac neće doći da bi vam pomogao već samo zbog vlastite koristi.« Stranci će »jefino kupovati najbolja poduzeća, čime će si zemlja stvoriti izvanredno teške problem za budućnost.«
Dakako, Friedman je ovo zastupao kao "najmanje zlo", u odnosu na sustav gdje država o svemu odlučuje. Njegovi prijedlozi nisu prihvaćeni, naprotiv: otišlo se u posve drugom smjeru, ka sustavu gdje država daleko više intervenira u ekonomiju nego što je to bilo u samourpavnom socijalizmu. Dobili smo balkansku varijantu kumovskog kapitalizma, sustava kojem je opet sam M. Friedman bitno kumovao u SAD - a onda, globalizacijom, u cijelom svijetu.
Jedan sarkastični komentar:
|
- 22:00 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
12.11.2010., petak
HDZ-ova Bastilja mora pasti! Svi pred HRT!
Danas prosvjed, ispred glavnog ulaza u zgradu Hrvatske radio televizije na Prisavlju!
Evo jedne slikice s jednog malog okupljanja 20. studenoga prošle godine, s prigodnim ošikuom. Izvještaj pogledajte ovdje. Nadam se, da će nas danas ipak biti više!
|
- 06:52 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
10.11.2010., srijeda
Jedan pozitivni primjer obrazovanja o prirodi
Nasuprot glupostima, koje sam naveo jučer, navodim danas suprutni primjer, kakav naravno neće izazvati divljenje zanesenih sljedbenika. Skrenuli su mi pažnju na intervju objavljen na portalu biologija.com.hr. Sugovornik je Vlado Prskalo, ravnatelj Srednje škole "Matija Antun Reljković" iz Slavonskog Broda, koji govori o uspjesima po mnogim kriterijima najuspješnije škole u Hrvatskoj.
Što je to učenje u životnom okruženju, hidroponski uzgoj rajčica, kako izgledaju najljepši hrvatski školski vrt i ergela lipicanaca te zašto Prskalo u početku nije niti htio biti ravnatelj, a ipak je iz Europske unije za svoju školu osigurao više stotina tisuća eura, doznajte u razgovoru sa suradnicom portala biologija.com.hr Željkom Majić.
To je "na rubu znanosti" (koja traga za istinitim), samo što s druge strane tog ruba nije šarlatanstvo (koje besramno laže i manipulira), nego ideal obrazovanja: dati učenicima znanje, ali i "obraz" (spoznavati, također, ono lijepo, i ono dobro).
|
- 15:13 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
09.11.2010., utorak
Nepojmljive gluposti u udžbenicima
U posjednjih pola godine, pružao sam javnu podršku inicijativi da se emisija "Na rubu znanosti" isključi iz znanstvenog programa HTV. Ne, dakle, kako su neki shvatili, da se ukine (ne cenzura), nego da ne bude u tom programu, jer nije znanstvena: prelazi daleko preko ruba - u pseudoznanost i šarlatanstvo
Koliko strašne oblike dobiva neznanje i nerazumijevanje osnova znanstvenih pojmova, svedoči nekoliko primjera, koji su objavljeni u članku na mrežnom sjedištu zvjezdarnica.com. Nešto što je zaista teško zamisliti. Riječ je o nečuvenim glupostima u udžbenicima za srednje škole, koji su odobreni za upotrebu, dakle prošli su proces recenzije i višestrukih provjera.
U jednom udžbeniku, iz kemije, Sunce je nazvano "planetom"!!!
U drugom udžbeniku, iz biologije, piše da "Nastanak svemira i planeta Zemlje danas pokušavaju objasniti fizičari i astrolozi." Halo, molim: astrolozi!!!???
Riječ je između ostaloga valjda o "fah idotizmu". I on pokazuje značaj općeg znanstvenog - i mudroljubnog - obrazovanja.
Treba učiti što znanost jest. I što nije. Gdje je fascinantna i nezaobilazna (u proučavanju onoga što jest, metode da razlikujemo dobro potkrijepljene tvrdnje od proizvoljnosti i laži), a gdje nije (kad razgovramo o onome što treba biti, o etici).
O tome moji članci:
Na rubu znannosti: mudroljublje, a ne šarlatanstvo
Rub znanosti: A što je s druge strane?
Znanost se bazira na mašti - i na provjeri
Emisija "Na rubu znanosti" ne bavi se znanošću
|
- 23:59 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
08.11.2010., ponedjeljak
Radnik, poduzetnik i filozof
Večernjakov tjedni prilog "Obzor" objavio je prekjučer kratki intervju sa slovačkim praktičarem i teoretičarem maketinga i managementa Štefanom Kassayem. Povode je prvi tom njegovog petoknjižja o poduzeću i poduzetništvu, na engleskom, koji će biti predstavljen na Interliberu. Naslov je "Tvornice pripadaju zaposlenima, ne samo vlasnicima".
Njegov moto, prema jednom slovačkom sajtu: "Svrha života nije novac, nego ono što čovjek stvara i time pridonose zajedničkom radu."
Čovjek raznolikih interesa i obrazovanja. Bio je i jest tokar, konstruktor, novinar, profesor, poduzetnik. Diplomirao strojarstvo i filozofiju, doktorirao ekonomiju. Kaže: "Čovjek nije samo strojar ili filozof, nego i biće koje razmišlja, teži samoostvarenju i priznanju." Oni malo stariji, koji imaju filozofsko obrazovanje (barem, recimo, da su 1980-ih imali dobre nastavnike "Osnova marksizma" u srednjoj školi!) prepoznati će parafrazu riječi mladoga Marxa o potrebi svestranog razvoja ljudskoga bića. Koliko god smo često cinični prema dostignućima suvremene civilizacije, danas ipak imamo puno više uvjeta za takav razvoj, da netko bude i radnik i filozof itd., nego što je bilo prije 165 godina, kad je mladac Karlo to pisao.
Kassay o etici poduzetništva: "Ako je čovjek pošten, to mu se uvijek vrati. Etika je poduzetništva etika odnosa korektnosti i čistoće, poštovanja drugoga."
Tvornice pripadaju i onima, koji u njima rade: "Često izjavljujem da tvornica ne pripada samo vlasnicima, nego onima koji su zaslužni za njezino postojanje i rast, razvijaju vrijednost i pridonose širenju dobra glasa o njoj. Bilo koji praktičan problem najbolje znaju riješiti oni koji su mu najbliže."
Objavio je (na slovačkom) i knjigu "Kassayev princip : Algoritmi života poduzetnika, znanstvenika i pedagoga", u kojoj na dokumentarno-literaran način iznosi životne priče svojih junaka, koji sudjeluju kao menadžeri u razvoju uspješne tvrtke, a istovremeno u osobnom rastu.
Rekao bih da, za razliku od većine "školskih filozofa", zaslužuje ugledan epitet mudroljuba.
|
- 23:00 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
03.11.2010., srijeda
Trebaju nam privatne vojske!
Ovog puta, protivno svom običaju, prenosim bez komentara ovaj dragulj žurnalistike iz Bandićevog propagandnog glasila Zagreb.hr (tiska se i besplatno dijeli u golemoj nakladi, ne možete pobjeći od njega po gradu, a dostupan je kao pdf dokument na online-zagreb.hr) Obratite posebnu pažnju na pohvalu "Horvatinčićevoj privatnoj vojsci"!
CVJETNI TRG JE POBJEDA JAVNOG - I PRIVATNOG
Piše: Jozo Renić, jozo.renic@mmreza.hr
I Cvjetni je prolaz mogao ostati jedan od neostvarenih projekata u posljednjih nekoliko desetljeća u Zagrebu. Međutim, jednog lijepog listopadskog dana Horvatinčić je pozvao društvo na svoje gradilište da bi podigli čašu viziji koja se ipak ostvaruje. Kada smo jednog od uzvanika upitali što ste zapravo došli slaviti, odgovorio je:
- Propast nečijeg nauma da u ovom gradu dobijemo još jedan propali poduzetnički i arhitektonski san! Jedva čekam da se protivnici ove gradnje sami uvjere da su bili u zabludi.
Kako se vidi po konturama, sredinom iduće godine uistinu bi se zeleno društvo moglo lupiti u čelo dok budu šetali prolazom, zapravo ne prolazom, jer investitor ne želi da to bude nešto “usko i klaustrofobično”, nego da nastane ulica, javno šetalište. Htjelo se promijeniti zagrebačku vizuru dobivanjem novog vrijednog prostora, širokog 24 i visokog 16 metara. Iznad svega toga, doduše, bit će spavaonice bogataša, 45 apartmana, Zagrebački kristali, a dolje pod zemljom njihove garaže i parkirna mjesta. Ta kombinacija privatnog i javnog prostora u današnje je vrijeme neminovna, jer bez privatnog pitanje je dokad bismo gledali štakoraj, a bez javne svrhe ta investicija ne bi dobila zeleno svjetlo gradskih vlasti. U svakom slučaju, bit ćeb to nešto između Ilice i šoping-centara kakvih smo već siti na drugim mjestima, tj. posve nova pješačka oaza u kakvu bismo u nekoj europskoj metropoli rado zašli.
Horvatinčićeva privatna vojska, njegovi zaštitari koji su ga čuvali na vrućem tlu Cvjetnog trga, pomalo simboliziraju neko novo vrijeme, neki novi poduzetnički otpor, kakav se nije mogao voditi šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su zbog nečijeg miga izvisili mnogi projekti. Ovdje smo se već nagledali neostvarenih arhitektonskih vizija i pitanje je kako bi ovaj grad izgledao da je u ono vrijeme bilo više slobode. (...)
|
- 23:59 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
01.11.2010., ponedjeljak
Kamo ide duša poslije smrti?
Ima li života poslje smrti?
Pokušavao sam izbjeći neizbježan zaključak. Čitao sam razne svete knjige i njihova tumačenja. Pokušao u sebi odgojiti vjeru, da poslije smrti tijela, nešto od osobe ostaje.
Ali zaključak, na osnovu svakodnevnog iskustva, stoljeća istraživanja i razmišljanja, neizbježan je.
Ne samo da duša nikamo ne "ide" nakon smrti, nego niti ne postoji nekakav entitet, koji bismo mogli nazvati "dušom".
Postoji visokoorganizirana materija, koja čini ljudsko tijelo. Živo tijelo je načelo organizacije, a ne "čvrsto tijelo" kao što je to kamen. Atomi koji danas čine moje tijelo su posve drugi od onih, koji su ga činili prije godinu dana.
U materiji visokog stupnja složenosti javlja se fenomen "svijesti-o-sebi". Zatim, jedino kod homo sapiensa: "svijest-o-svijesti-o-sebi", što filozofski nazivamo "samosvijest" (njemački: Selbstbewusstsein, engleski nema valjan prevod). Ona nije neki "entitet", koji bismo mogli nazvati dušom. Nema osnovu ("esenciju"), čista je egzistencija (što teologija od Aristotela projecira u Božanstvo).
Samosvijest ("duša") otkriva da je sama, u odnosu na cjelokupni kozmos. Proživljava užas i tjeskobu. Traži utjehu. Nalazi je u mitovima, baziranim na analogijama sa iskustvom snova. Sanjamo umrle, i možemo zamisliti, da nas oni u snu stvarno posjećuju. Projeciramo svoje iskustvo svjesnosti u prirodu (animizam). Ljudska uobrazila stvara poeziju i mitove ("mitopoetsko mišljenje"). Razvija se religija ("re-ligare": ponovno povezivanje samosvijesti sa svijetom, iz kojeg se izdvaja). Čudesna mašta, fascinantna po sebi (može se život tome posvetiti!).
Ali iskustvo nam govori da su mitovi starih Egipćana (od kojih su neki Židovi, a kasnije kršćani, preuzeli ideju o sudu nakon smrti), Bhgavad-Gita, indijanski totemizam i kršćanski mit, jednako bez ikakve potpore u iskustvu.
Da nakon smrti svijeta "duša" opstaje, morali bismo o tome imati nekakva provjerljiva iskustva. Makar to bio drugi svijet, nekako mora biti povezan s ovim.
Naravno, bezbrojni zastupnici raznih mitopoetskih fantazija tvrde, da iskustva postoje. Ali nikad ne izdržavaju sustavnu provjeru, a k tome su mitovi međusobno proturječni. Ostaje čista vjera. Koju danas sve manje ljudi slijedi.
Smrt je raspad one fine organizacije materije, koja čini tijelo. Molekule i atomi raspadaju se; truljenjem prelaze u sastav zemlje i atmofere, tijela bakterija i crva itd..Ništa drugo.
Može li se s takvim uvidom živjeti? Protivan je našoj prirodnoj težnji. Ali može.
Ono što ostaje, ipak, nije samo šutnja kozmosa. Nego govor drugih.
Kako biti u zajednici, a ostati "ja"? Moramo s tim unutrašnje proturječnim zahtjevima živjeti. Svakodnevno to rješavamo, u svim međuljudskim kontaktima. Od seksa do pisanja bloga.
Pakao - to su drugi. Ali i raj, također.
|
- 15:49 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
|