Pregled posta

O građanskom i civilnom društvu

Potaknut diskusijom koja se povela na kolaborativnom blogu pollitika.com uz dnevnik Osnovna Svrha Volontiranja Za Civilno Društvo Je... Koja?, prenosim dio jednog svojeg rada iz ožujka o.g. (elaborat, nije objavljen). Tu predlažem neke pojmovne distinkcije, za koje smatram da mogu biti korisne u nastojanju razumijevanja društvene stvarnosti. u kojoj živimo.

Društvo je u Hrvatsko i dalje snažno zavisno od države, prema kojoj je usmjereno najviše pogleda i očekivanja. Problem međutim nije jaka država, nego slabo društvo.

Pojam "civilno društvo" danas je u širokoj upotrebi. Brkaju se termini "građansko" i "civilno" društvo, ne uvažavajući važnu distinkciju koja je uvedene prvo u njemačkom jeziku 1980-ih godina. Ukratko, uz razlikovanje društva i države, korisno je napraviti slijedeću distinkciju na dva tipa društva: klasični pojam "građansko društvo" označava danas sferu privatnoga interesa, konkurencije i brige o zaradi (uvjetovanog ponajviše tržišnom privredom; "privreda" je dobra riječ, jer ukazuje na privređivanje), a "civilno društvo" sferu javnoga interesa, solidarnosti i brige o vrednotama. (Govori se npr. o "ekonomiji sućuti", koncept važan u Europskoj uniji.)

Takvo razlikovanje sukladno je onda i terminologiji o "tri sektora": država, privreda i "treći sektor". Pritom uvijek treba imati u vidu da ne postoje apsolutno čisti oblici (npr. unutar jefnog poduzeća, zaposlenici mogu graditi razne oblike solidarnosti, a u udrugama se zapošljavaju ljudi koji tako zarađuju i stvaraju karijeru). U praksi uvijek ima nejasnih i prelaznih oblika, ali to nas ne smije dovesti u pomutnju da odbacimo jasno načelno razlikovanje (kao što npr. nećemo objasniti razlikovanje biljaka i životinja zato jer postoji euglena).

U takvoj razlikovanju, lokalna samoprava, kao različita od države, institucija je civilnoga društva. Staovništvo na nekom odručju trebalo bi unutar lokalne zajednice diskutirati, odlučivati, pomagati jedni drugima, zadovoljavati zajedničke potrebe.

Ljudi često ne razlikuju što je državna uprava, a što lokalna samouprava - sve su im to neka strana, birokratska tijela. Često i jest tako: država je snažno centralizirana (fascinacija Francuskom), lokalna uprava marginalizirana (i pritom nerazumno usitnjena u mnoštvu premalih općina, a u Zagrebu jedva da i postoji, jer vijeća četvrti imaju ovlaštenja samo mjesnih odbora). Izlazak na lokalne izbore znatno je manii nego na nacionalne, a pritom na odlučivanje često utječu teme koje s lokalnim izborima zapravo nemaju veze. Stranke, koje su kruto organizirane i centralizirane, obično nisu dovoljno fleksibilne da bi lokalni ogranci mogli razvijati ssamostalne politike, pa je to na lokalnim izborima 2005. i 2009. donijelo uspjeh mnogim nezavisnim listama.

Prisutna je na mnogo načina prevelika orijentacija na državu, prevelika očekivanja, da država riješi razne probleme. To je shvatljivo s obzirom na nasljeđe ne samo socijalizma, nego i 1990-ih godina, ali je ozbilja kočnica društvenome razvoju. Naizgled paradoksalno, država se nalazi pred problemom preopterećenosti očekivanjima, strukturalno istoj krizi koja je pogodila najrazvijenije "države blagostanja" 1970-ih godina.

Poseban problem su sindikati, organizacije koje po gornjem razlikovanju strukturalno pripadaju sferi građanskoga društva (zastupaju osobne interese svojih članova, brigu o njihovim zaradama), ali po logici djelovanja sferi civilnoga društva (naglasak na solidarnost i vrednotu socijalne pravde). Oni vrlo suzdržano koriste tradicionalne metode radničke borbe, da i ne govorimo o mogućim oblicima poput zauzimanja tvornica isl.. ČInjenica da radnici pristaju mjesecima raditi bez plaće, a sindikati su pasivni, pokazuje na ozbiljni poremećaj osnovnih društvenih vrijednosti. Postoje tek neki nagovještaji da bi se situacija mogla početi mijenjati.

Važno je spomenuti da je građansko društvo sfera interesa i konkurencije, ali da svi njeni sudinici mogu razviti razne zajedničke interese u suradnji, oko definiranje zajedničkih "pravila igre" i "meta-ciljeva", u kojima postoji i solidarnost i orijentacija na vrednote (npr. donošenje pravila raznih profesija kao što su odvjetnici ili novinari, prihvaćanje etičkih povelja, standarda kvalitete i zaštie okolša u industriji isl.). U Hrvatskoj, takvo izražavanje zajedničkog interesa premalo je zastupljeno; a to pomaže jakima ("hobotnica") da nametnu svoje interese, nasuprot slabijima (radnici, mali seljački posjedi, mali i srednji poduzetnici isl.).

U „krizološkoj“ literaturi s područja društvenih znanosti 1980-ih godina, govorilo se o „blokadi društvenih potencijala“ (Josip Županov i dr.), do kojeg dolazi zbog sukoba demokratskog i autoritarnog načela (samoupravljanje i partija), pri čemu potonji, srastao s državom, redovno prevladava kad dođe do konflikta,s te općenito „kolonizira“ javni prostor, blokirajući sposobnost društva za promjene. Usprkos promjeni političkog režima 1990., pa i drugoj važnoj promjeni 2000., možemo reći da se ta dihotomija nastavlja.

Samostalne organizacije divilnoga društva (za ljudska prava, mir i nenasilje, feminističke, ekološke isl.) igrale su važnu ulogu tijekom 1990-ih godina, djelujući "antisistemski", van tadašnjeg režima koji je imao snažna autoritarna svojstva. Male grupe aktivista, često "veterana" društvenih borbi iz razdoblja prije 1990., dobivali su političku i financijsku potporu izvana, neukorijenjeni u širu zajednicu (jedna nedavno objavljena knjiga Srđana Dvornika naslovljena je "Akteri bez društva"). Osuđivane često kao neprijateljstke prema državi, postepeno su, krajem 1990-ih, počele dobivati i potporu države i lokalnih vlasti, kao i nekih poduzeća. Važna prekretnica bila je kampanja "Glas 99" pred parlamentarne izbore 2000. godine.

Tijekom slijedećeg desetljeća, udruge su prihvaćene kao normalni dio društvenog života, kao partner i korektiv javne vlasti. Dolazi međutim i do otupljivanja njihovog anti-sistemskog potencijala u promoviranju vizija i globalnih alternativa. Dinamika "novih društvenih pokreta" smirila se u statici "Trećeg sektora", u okviru prevladavajuće neo-liberalne kostelacije i diskursa. Struktura je, još jednom, pojela pokret (kao što se to recimo dogodilo u Jugoslaviji 1970-ih u odnosu na dinamizam 1960-ih), što su neki akteri "civilne scene" jasno artikulirali oko 2000.-2005. g..

Društvena je baza ostala krajnje uska: lideri udruga rijetko uspješno komuniciraju sa širom publikom i mobiliziraju masovniju podršku; uz vlastite slabosti, suočene su s raširenim cinizmom i apatijom. S druge strane, lokalne prosvjedne inicijative često ne nalaze potporu etablinranih udruga. (Naznake novih kretanja pojavljuju se otprilike od 2008. godine. Kampanja oko Cvjetnoga trga u Zagrebu primjer je uspješne masovne mobilizacije, ali i tu je bilo problema i lutanja. Suprotni primjer potpunog neuspjeha u obrani prostora u gradu od privatnih porfiterskih interesa je Split: usprkos izraženom masovnom nezadovoljstvu, prosvjedne akcije nisu okupile više od nekoliko desetaka sudionika.)

Udruge uglavnom imaju vrlo usku bazu samostalnog financiranja. Ovise o domaćim i stranim institucionalnim donatorima i to stvara neminovni učinak otupljivanja volje za promjenom, sposobnosti stvaranja vizija i spremnosti za rizik. (Jedan od rijetkih primjera sustavno građenog samostalnog financiranja je udruga "Prijatelji životinja".) To znatno ograničava potencijal udruga da se stvarno nametnu kao relevantan čimbenik političkoga života nasuprot prva dva sektora. (Tu situaciju prikazala je npr. studija "Civilno društvo u Hrvatskoj", Bežovan i Zrinšćak, 2007., iako njihov pristup smatram manjkavim.)

Kao dio ne-stranačke scene, koji je snažno politički profiliran, treba spomenuti anarhističku tradiciju, koja ima kontinuitet već skoro 20 godina (danas je najaktivnija Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja, MASA), radikalnije lijeve grupe Crvena akcija i Radnička borba (potonja je članica Četvrte internacionale), te mlade antifašiste.

Masovna manifestacija novih gibanja je Nezavisna studentska inicijativa, koja je tijekom 2009. dvaput organizirala blokade fakulteta. Oko dvije tisuće studenata uključilo se u razne aktivnosti, a plenumi se i dalje redovno sastaju na Filozofskom fakultetu Zagreb i nekim drugim. Potaknuta je i značajna teorijska produkcija, koja daje perspektivu za novi suodnos promišljanja zbilje i njenog mijenjanja (vidi točku 4).

Sve su to zasad još marginalna, ali značajna društvena gibanja, koja bi mogla biti baza i za značajne promjene u hrvatskome društvu slijedećih godina.

Treba imati u vidu i znatnu ulogu udruga koje brane tradicionalne vrednote (fokus na crkvu, obitelj i državu). One također izražavaju snažno nezadovoljstvo društvenom situacijom, djelovanjem državnih institucija i političkih stranaka. Unutar civilnoga društva postoji polarizacija političko-društvenih koncepcija, koju prikazujem u slijedećoj točki.

Post je objavljen 25.11.2010. u 17:36 sati.