Marketing
Kamo ide duša poslije smrti?
Ima li života poslje smrti?
Pokušavao sam izbjeći neizbježan zaključak. Čitao sam razne svete knjige i njihova tumačenja. Pokušao u sebi odgojiti vjeru, da poslije smrti tijela, nešto od osobe ostaje.
Ali zaključak, na osnovu svakodnevnog iskustva, stoljeća istraživanja i razmišljanja, neizbježan je.
Ne samo da duša nikamo ne "ide" nakon smrti, nego niti ne postoji nekakav entitet, koji bismo mogli nazvati "dušom".
Postoji visokoorganizirana materija, koja čini ljudsko tijelo. Živo tijelo je načelo organizacije, a ne "čvrsto tijelo" kao što je to kamen. Atomi koji danas čine moje tijelo su posve drugi od onih, koji su ga činili prije godinu dana.
U materiji visokog stupnja složenosti javlja se fenomen "svijesti-o-sebi". Zatim, jedino kod homo sapiensa: "svijest-o-svijesti-o-sebi", što filozofski nazivamo "samosvijest" (njemački: Selbstbewusstsein, engleski nema valjan prevod). Ona nije neki "entitet", koji bismo mogli nazvati dušom. Nema osnovu ("esenciju"), čista je egzistencija (što teologija od Aristotela projecira u Božanstvo).
Samosvijest ("duša") otkriva da je sama, u odnosu na cjelokupni kozmos. Proživljava užas i tjeskobu. Traži utjehu. Nalazi je u mitovima, baziranim na analogijama sa iskustvom snova. Sanjamo umrle, i možemo zamisliti, da nas oni u snu stvarno posjećuju. Projeciramo svoje iskustvo svjesnosti u prirodu (animizam). Ljudska uobrazila stvara poeziju i mitove ("mitopoetsko mišljenje"). Razvija se religija ("re-ligare": ponovno povezivanje samosvijesti sa svijetom, iz kojeg se izdvaja). Čudesna mašta, fascinantna po sebi (može se život tome posvetiti!).
Ali iskustvo nam govori da su mitovi starih Egipćana (od kojih su neki Židovi, a kasnije kršćani, preuzeli ideju o sudu nakon smrti), Bhgavad-Gita, indijanski totemizam i kršćanski mit, jednako bez ikakve potpore u iskustvu.
Da nakon smrti svijeta "duša" opstaje, morali bismo o tome imati nekakva provjerljiva iskustva. Makar to bio drugi svijet, nekako mora biti povezan s ovim.
Naravno, bezbrojni zastupnici raznih mitopoetskih fantazija tvrde, da iskustva postoje. Ali nikad ne izdržavaju sustavnu provjeru, a k tome su mitovi međusobno proturječni. Ostaje čista vjera. Koju danas sve manje ljudi slijedi.
Smrt je raspad one fine organizacije materije, koja čini tijelo. Molekule i atomi raspadaju se; truljenjem prelaze u sastav zemlje i atmofere, tijela bakterija i crva itd..Ništa drugo.
Može li se s takvim uvidom živjeti? Protivan je našoj prirodnoj težnji. Ali može.
Ono što ostaje, ipak, nije samo šutnja kozmosa. Nego govor drugih.
Kako biti u zajednici, a ostati "ja"? Moramo s tim unutrašnje proturječnim zahtjevima živjeti. Svakodnevno to rješavamo, u svim međuljudskim kontaktima. Od seksa do pisanja bloga.
Pakao - to su drugi. Ali i raj, također.
Post je objavljen 01.11.2010. u 15:49 sati.