NEMANJA: SMIRENOUMLJE

MANISTRA

meni se ovo ne svida, ovaj sukob markizev i nemanjin, slutim apokalipticno unistenje predivne patoblog mitologije, ne svida mi se ovo. zasto se glozite, braco, fantom je unio razdor. nemanja volim te

a ti, nešo (baš mi ovo 'nešo' zvuči dobro, onako toplo, rodbinski), ushićuje me što si izjedrio ove divne stihove i što si prijemčiv za engleske metafizičare, malo je danas takvih. izgnanik, na primjer, odvaljuje na stihove turbo folk pjesama, ne možeš s njim o J. Alfred Prufrocku baš. i markiz, taj darker s plaštom, nije neko društvo za večer poezije kakvu bih s tobom, nešo, rado upriličila. pozvali bismo i poremećenog katolika. Manistra 07.01.2007. 11:32



... i sama sam rano bivala začuđena stihovima koji se urezuju i proganjaju, samo ja sam se kasnije tek zalijepila za eliota i metafizičare (neke sam s vremenom i prezrela, onog uštogljenog donnea koji se patetično samorazapinjao po pjesmama, ogadilo mi se to, njemu ništa više ne vjerujem). u osmom je moj najmiliji refren bio četverostih vrijednog wordswortha:
Not enjoyment, and not sorrow,
is our destined end or way;
But to act, that each to-morrow
Finds us further than to-day.
kakva budnica, jelda. i u kranjčevićevoj jeftinoj domoljubnoj poeziji našla sam nešto za sebe u osmom razredu:
Ah, ništa više nemam, to sve je što sam spaso
-- al spasoh u tom sve!
i danas zna taj stih izjedriti odnekud, volim ovaj preokret iz patetike u trijumf u drugom stihu, kao, propade sve al ja još stojim, kao Elton John, haha. na budnice okidam, sad sam tek to osvijestila, u šoku sam.
ti si nešo stvarno bio napredan, nek ti se autobiografija zove "od wunderkida do tutankamona", i napiši je fakat, zanima me tvoj razvojni put. Manistra 07.01.2007. 16:20

The Love Song of J. Alfred Prufrock

S’io credesse che mia risposta fosse
A persona che mai tornasse al mondo,
Questa fiamma staria senza piu scosse.
Ma perciocche giammai di questo fondo
Non torno vivo alcun, s’i’odo il vero,
Senza tema d’infamia ti rispondo.



LET us go then, you and I,
When the evening is spread out against the sky
Like a patient etherised upon a table;
Let us go, through certain half-deserted streets,
The muttering retreats 5
Of restless nights in one-night cheap hotels
And sawdust restaurants with oyster-shells:
Streets that follow like a tedious argument
Of insidious intent
To lead you to an overwhelming question … 10
Oh, do not ask, “What is it?”
Let us go and make our visit.

In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.

The yellow fog that rubs its back upon the window-panes, 15
The yellow smoke that rubs its muzzle on the window-panes
Licked its tongue into the corners of the evening,
Lingered upon the pools that stand in drains,
Let fall upon its back the soot that falls from chimneys,
Slipped by the terrace, made a sudden leap, 20
And seeing that it was a soft October night,
Curled once about the house, and fell asleep.

And indeed there will be time
For the yellow smoke that slides along the street,
Rubbing its back upon the window-panes; 25
There will be time, there will be time
To prepare a face to meet the faces that you meet;
There will be time to murder and create,
And time for all the works and days of hands
That lift and drop a question on your plate; 30
Time for you and time for me,
And time yet for a hundred indecisions,
And for a hundred visions and revisions,
Before the taking of a toast and tea.

In the room the women come and go 35
Talking of Michelangelo.

And indeed there will be time
To wonder, “Do I dare?” and, “Do I dare?”
Time to turn back and descend the stair,
With a bald spot in the middle of my hair— 40
[They will say: “How his hair is growing thin!”]
My morning coat, my collar mounting firmly to the chin,
My necktie rich and modest, but asserted by a simple pin—
[They will say: “But how his arms and legs are thin!”]
Do I dare 45
Disturb the universe?
In a minute there is time
For decisions and revisions which a minute will reverse.

For I have known them all already, known them all:—
Have known the evenings, mornings, afternoons, 50
I have measured out my life with coffee spoons;
I know the voices dying with a dying fall
Beneath the music from a farther room.
So how should I presume?

And I have known the eyes already, known them all— 55
The eyes that fix you in a formulated phrase,
And when I am formulated, sprawling on a pin,
When I am pinned and wriggling on the wall,
Then how should I begin
To spit out all the butt-ends of my days and ways? 60
And how should I presume?

And I have known the arms already, known them all—
Arms that are braceleted and white and bare
[But in the lamplight, downed with light brown hair!]
It is perfume from a dress 65
That makes me so digress?
Arms that lie along a table, or wrap about a shawl.
And should I then presume?
And how should I begin?
. . . . .
Shall I say, I have gone at dusk through narrow streets 70
And watched the smoke that rises from the pipes
Of lonely men in shirt-sleeves, leaning out of windows?…

I should have been a pair of ragged claws
Scuttling across the floors of silent seas.
. . . . .
And the afternoon, the evening, sleeps so peacefully! 75
Smoothed by long fingers,
Asleep … tired … or it malingers,
Stretched on the floor, here beside you and me.
Should I, after tea and cakes and ices,
Have the strength to force the moment to its crisis? 80
But though I have wept and fasted, wept and prayed,
Though I have seen my head [grown slightly bald] brought in upon a platter,
I am no prophet—and here’s no great matter;
I have seen the moment of my greatness flicker,
And I have seen the eternal Footman hold my coat, and snicker, 85
And in short, I was afraid.

And would it have been worth it, after all,
After the cups, the marmalade, the tea,
Among the porcelain, among some talk of you and me,
Would it have been worth while, 90
To have bitten off the matter with a smile,
To have squeezed the universe into a ball
To roll it toward some overwhelming question,
To say: “I am Lazarus, come from the dead,
Come back to tell you all, I shall tell you all”— 95
If one, settling a pillow by her head,
Should say: “That is not what I meant at all.
That is not it, at all.”

And would it have been worth it, after all,
Would it have been worth while, 100
After the sunsets and the dooryards and the sprinkled streets,
After the novels, after the teacups, after the skirts that trail along the floor—
And this, and so much more?—
It is impossible to say just what I mean!
But as if a magic lantern threw the nerves in patterns on a screen: 105
Would it have been worth while
If one, settling a pillow or throwing off a shawl,
And turning toward the window, should say:
“That is not it at all,
That is not what I meant, at all.”
. . . . . 110
No! I am not Prince Hamlet, nor was meant to be;
Am an attendant lord, one that will do
To swell a progress, start a scene or two,
Advise the prince; no doubt, an easy tool,
Deferential, glad to be of use, 115
Politic, cautious, and meticulous;
Full of high sentence, but a bit obtuse;
At times, indeed, almost ridiculous—
Almost, at times, the Fool.

I grow old … I grow old … 120
I shall wear the bottoms of my trousers rolled.

Shall I part my hair behind? Do I dare to eat a peach?
I shall wear white flannel trousers, and walk upon the beach.
I have heard the mermaids singing, each to each.

I do not think that they will sing to me. 125

I have seen them riding seaward on the waves
Combing the white hair of the waves blown back
When the wind blows the water white and black.

We have lingered in the chambers of the sea
By sea-girls wreathed with seaweed red and brown 130
Till human voices wake us, and we drown.

BE MY SLAVE!

Queergilije

Neven Jovanović

Zapljuskuju nas prvi valovi reklama za Troju, holivudski spektakl temeljen na Ilijadi, Odiseji i Bradu Pittu. Čim film dođe u kina, s uživanjem ću provjeriti je li se u spektakl uspjela profiltrirati jedna provokativna interpretacija: mogućnost da je ključni obrat Ilijade – Ahilejev povratak u borbu nakon Patroklove smrti – motiviran ne samo time što su Ahilej i Patroklo bili prijatelji nego i što su bili ljubavnici.

Gej junaci

Prvo ću govoriti o Homeru, koga ubrajamo među najstarije i najmudrije pjesnike. On često spominje Patrokla i Ahileja, no prikriva njihovu ljubav i drugo ime njihova odnosa, smatrajući da je silina njihove veze potpuno jasna kultiviranim slušaocima.
Ovo je citat iz jednoga sudskoga govora, Protiv Timarha, iz 346. godine prije nove ere (godinu nakon Platonove smrti). Tu je Eshin pokušao uvjeriti otprilike stotinu običnih atenskih građana-porotnika – a kasnije, u zapisanoj varijanti govora, i svakog čitatelja – da gradski moćnik Timarh mora biti isključen iz političkog života, i to prema zakonu koji brani da se (muški) punopravni atenski državljanin prostituira – da prodaje svoje tijelo (drugim punopravnim državljanima, tj. muškarcima; žene u Ateni nisu punopravni subjekti).
Protiv Timarha najduži je starogrčki tekst koji imamo čija su središnja tema (muški) odnosi i običaji kakve danas smatramo homoseksualnima; najduži, ali nipošto jedini. Svjedočanstva antičke Grčke donose podatke po kojima bismo “homoseksualnima” smatrali i Sapfu, i Sokrata, i njegove prijatelje (kao likove Platonovih dijaloga), i Svetu četu iz beotskih Teba (elitnu vojnu jedinicu formiranu, oko 378. p.n.e, isključivo od muških ljubavnih parova), i Aleksandra Makedonskog – da i ne spominjemo galeriju likova na vazama ovjekovječenih u pozama eksplicitnog, dvije i pol tisuće godina starog istospolnog seksa.

Klasik voli dečke

Homerovi su epovi temeljna djela grčke književnosti; oni su klasici, oni su tekstovi koje su svi čitali u školi (štoviše, tekstovi na kojima su svi učili čitati), tekstovi koje su citirati znali i nepismeni; iz vrela Ilijade i Odiseje crpila je kolektivna mašta grčkog svijeta, kasnije i čitave Evrope. Fascinirani dostignućima grčke civilizacije, svoju Ilijadu i Odiseju htjeli su i Rimljani. Taj je izazov prihvatilo nekoliko autora; onaj kome je pravljenje klasika uspjelo zvao se Publije Vergilije Maron, i živio je tri stoljeća nakon Timarha i tebanske Svete čete – od 70. do 19. p.n.e. Još kasnije, kad je Vergilijeva Eneida navršila već dobrih četiristo godina staža, u “bilješci o piscu” (a sastavio ju je jedan profesionalni tumač školskih klasika, pisac udžbenika po imenu Donat) o autoru rimskog klasika čitamo ovo: “Bio je krupna tijela i stasa, tamne puti, seljačkoga lica, nestalna zdravlja (kronično su ga boljeli želudac, grlo i glava, a često je i pljuvao krv). Jela i vina uzimao je vrlo malo; u seksu je bio skloniji dječacima, među kojima je najviše ljubio Cebeta i Aleksandra (Aleksandra u drugoj pjesmi zbirke Bukolika zove Aleksisom, a poklonio mu ga je Azinije Polion); oba su dečka bila obrazovana, a Cebet je i pjesme pisao.”

Relativno naopako

S našeg stajališta – budimo eksplicitni: sa stajališta hrvatske varijante euroameričke civilizacije početka dvadeset i prvog stoljeća, sa stajališta kojem je norma bijeli sredovječni heteroseksualni oženjeni muški Hrvat-katolik – s toga je stajališta antika neosporno queer, ona je bjelodano izvan norme i ozbiljno suočavanje s njom – ne površno niti deklarativno, ne prigodničarsko niti propagandno – “implicira korjenito preispitivanje svih općeprihvaćenih termina” (kako pišu Radat i Simić u prošlom Zarezu). Preispitivanje sve normalnosti, legitimnosti, dominantnosti. Na stranu vaze; što ćemo s činjenicom da su klasici naše civilizacije – temelji naše uljudbe – pederi? I to od one vrste koja voli mlade dečke (idealni su grčki er—omenoi, “pasivni” muški partneri, bili tinejdžeri čije je tijelo već potpuno razvijeno, ali im brada tek niče)? Zamislite analogiju – zamislite da su pisci i likovi školske lektire, da su hrvatske nacionalne ikone homoseksualci – da je, recimo, Smrt Smail-age Čengića homoseksualno motivirana, da je Šenoa po zagrebačkim streljanama imao strastvene veze s mladim Agramerima, da su gej bili Ivica Kičmanović, Ante Starčević, Ranko Marinković, Ivan Slamnig. Ha?



Tko koga

S druge strane, međutim – sa stajališta antike – ni Ahilej, ni Platon, ni Vergilije nisu queer, barem ne zbog svoga seksualnog identiteta. Njihova je seksualnost, naime, u njihovim svjetovima posve normalna. Podsjećam, u velikom dijelu antike podrazumijeva se da muškarce (o ženama manje znamo) mogu erotski privlačiti pripadnici oba spola; u Grčkoj i Rimu – barem do kasnijih stoljeća Rimskog Carstva, i barem prema onome što znamo iz očuvanih svjedočanstava – ključna razdjelnica nije u spolu, nego u ulozi: crta odvaja onoga tko je “aktivan”, tko penetrira, od onoga tko je “pasivan”, tko biva penetriran. Dakle, u vječnoj jednadžbi tko koga za Grke i Rimljane sam odnos subjekt-objekt važniji je od roda tih varijabli (pri čemu je pasivna uloga, na način blizak svim Balkancima, povezana s inferiornošću: prihvatljivi su pasivni partneri žene, robovi, ili mladi muškarci kakvi još nisu punopravni građani).
Queer je u antici negdje drugdje. Recimo, u odbijanju uloge macho-ratnika i graditelja carstva; u svojevoljnom odbacivanju korisničkog paketa “punopravnog građanina”; u javnom govoru o vlastitoj impotenciji ili u opsesivnoj potrebi za kontrolom vlastita tijela (uključujući i njegovu seksualnost). Sve osim posljednjega tema je tzv. rimskih elegičara, posebno Propercija i Ovidija; posljednje su pak do krajnjih granica dotjerali kršćani, pokazujući se tako – barem u svojim počecima – kao ultimativna queer religija antičkog svijeta.

Daj im ono što žele čuti

Dovoljnu potvrdu da ljubavni odnos starijeg i mlađeg muškarca nije ništa neobično – barem ne u Ateni Platonova doba – naći ćemo ako se sjetimo odakle je Eshinov citat o Ahileju i Patroklu. Iz govora pred porotom. Kako primjećuje K. J. Dover u temeljnoj studiji Grčka homoseksualnost (Greek Homosexuality, drugo izdanje 1989.), “Na atenskom sudu nije bilo suca, odnosno nikoga tko bi pravično i nepristrano vodio porotu, nikoga tko bi odbio neprihvatljive dokaze ili zaustavio govornika koji u svoj govor upleće priče, komentare ili nagađanja nebitna za samu raspravu. Svaki je govornik pokušavao uvjeriti porotnike da moraju vjerovati njemu, a ne suprotnoj strani... Stoga si govornik nije mogao priuštiti stavove koji bi se prosječnom porotniku učinili sumnjivima ili neprihvatljivima. Želimo li otkriti društvena i moralna pravila o kojima je prosječni Atenjanin četvrtog stoljeća prije Krista govorio s poštovanjem i za koje je tvrdio da ih se drži, najbolje je proučiti stajališta koja eksplicitno iznose govornici pred sudom, implikacije njihovih aluzija, hvalisanja, prigovora, i vrijednosne ocjene koje unose u svoje pripovijedanje (ili ih odande pažljivo izostavljaju).”

Paket aranžman

Tražiti u prošlosti objašnjenja, opravdanja, zaštitu sadašnjosti jest gesta očito urođena ljudskoj vrsti. Upiremo pogled u Njih i kličemo s olakšanjem: “I Oni su to radili!” ili “I Oni su bili protiv toga!” (već prema onom što nam treba). Ali čim progovorimo o njima, u pluralu i općenito, o Grcima i Rimljanima u đuture, brišemo ono što je otklon; već govorimo o normi. Jer otklon je, čini mi se, u prvom redu individualan. Film o “transrodnoj indijskoj vozačici kamiona” govori o transrodnoj vozačici, ne o transrodnim vozačicama (zamislite tu temu u pluralu, i odmah se pretvara u farsu). Otud, čini mi se, određena korjenita proturječnost ideje o otklonu od normale: premda je, kao kod Tolstoja, svatko queer na svoj način, sve te unikatne queer osobe i dalje imaju potrebu nastupati kao jedinstvena grupa. Zbog ove je proturječnosti moguće da Queer Zagreb 2004. festival bude kritiziran kao nedovoljno queer po svom programu – kao što je i moguće, i vjerojatno opravdano, kritiziranje gej publike jednog filma s tog istog festivala kao “politički pasivne i tupe publike koja vjerojatno nikad u životu nije promišljala bilo kakvu vrstu otpora, osim ako je riječ o role playingu” (Zarez 129, već spomenuti članak Radat i Simić). Kako bi to ironično sažela jedna moja prijateljica, “Mi smo pravi malograđani, osim što smo lezbijke.” Posebnost ne dolazi u paket



SVETE ČETE TEBE

The Sacred Band of Thebes (hieros lókhos) was a troop of picked soldiers, numbering 150 pederastic couples, which formed the elite force of the Theban army in the 4th century BC. It was organized by the Theban commander Gorgidas in 378 BC, played a crucial role in the Battle of Leuctra, and was completely annihilated in the Battle of Chaeronea in 338 BC.
The reasoning behind the Sacred Band was that lovers would fight more fiercely and more cohesively at each other's sides than would strangers with no ardent bonds. According to Plutarch (in his Life of Pelopidas), the inspiration for the Band's formation came from Plato’s Symposium, wherein the character Phaedrus remarks:
And if there were only some way of contriving that a state or an army should be made up of lovers and their loves, they would be the very best governors of their own city, abstaining from all dishonour, and emulating one another in honour; and when fighting at each other's side, although a mere handful, they would overcome the world. For what lover would not choose rather to be seen by all mankind than by his beloved, either when abandoning his post or throwing away his arms? He would be ready to die a thousand deaths rather than endure this. Or who would desert his beloved or fail him in the hour of danger?
The Sacred Band originally was formed of picked men in couples, each lover with his beloved, selected from the ranks of the existing Theban citizen-army. They were housed and trained at the city’s expense. During their early engagements, in an attempt to bolster a general morale, they were dispersed by their commander Gorgidas throughout the front ranks of the Theban army.
After the Theban general Pelopidas recaptured the acropolis of Thebes in 379 BC, he assumed command of the Sacred Band in which he fought alongside his good friend, Epaminondas. It was Pelopidas who formed these couples into a distinct unit: he “never separated or scattered them, but would stand [them with himself in] the brunt of battle, using them as one body.” They became, in effect, the “crack” force of Greek soldiery, and the forty years of their known existence (378 – 338 BC) marked the pre-eminence of Thebes as a military and political power in late-classical Greece.
The Sacred Band under Pelopidas fought the Spartans at Tegyra in 375 BC, vanquishing an army that was at least three times their number. It was also responsible for the victory of Leuctra in 371 BC, called by Pausanias the most decisive battle ever fought by Greeks against Greeks. Leuctra established Theban independence from Spartan rule, and laid the groundwork for the expansion of Theban power, though possibly also for Philip II's eventual victory.
Defeat came at the Battle of Chaeronea (338 BC), the decisive contest in which Philip II of Macedon (with his son, Alexander the Great, as he would later be known) extinguished the authority of the Greek city-states. The traditional Greek hoplite infantry were no match for the novel long-speared Macedonian phalanx: the Theban army and its allies broke and fled, but the Sacred Band, though surrounded and overwhelmed, refused to surrender. They held their ground and fell where they stood. Plutarch records that upon encountering their corpses “heaped one upon another”, King Philip, understanding who they were, eed:

"Perish any man who suspects that these men either did or suffered anything unseemly."

Though Plutarch claims that all three hundred died that day, other writers[citation needed] claim that two hundred and fifty-four died and all the rest were wounded. That claim was substantiated upon the excavation of their communal grave at Chaeronea in the early 1800s in which two hundred and fifty-four skeletons were found, arranged in seven rows.

BAKA

Prerafaelitizam


Preko vikenda bili smo kod bake na selu.

Ona je jedna jako stara žena.

Čim smo došli baka je rekla:

"Svi, Jezus, totalno ste se raspištoljili. Izdat ćemo rječnik."

Ja sam samo upitao:

"Bako, bako, a zašto ti zaista imaš tako velike oči da vidiš uvijek preko i prije svih? Recimo, ovo s rječnikom...Evo, ja ću pomoći. Upravo ću na blogu objaviti jedan specifičan rječnik koji nam može poslužiti kao polazište. Pričekajmo do večeras. Da niz nebo večer spusti se i padne, kao na stol bolesnik u narkozi...!"

Odnekud se stvorila bakina susjeda Suzi* i brže-bolje priklopila:

"Ja bih da se objavi Riečnik."

"Eto, eto koji je smisao bloga: tu cijeli naraštaj brusi jednu misao kao voda rijeke oblutak! I ja bih, Suzi, da se Riečnik - Objavi! Evo, kad završimo Luce i ja raspru o ekspirozi - jer ona će kad tad izgorjeti od želje, i uzdići se iz pepela - vjeruj, Objavit će se Riečnik. Isprva Rečnik, a onda, zavaljujući svima nama, i Riečnik.",

odgovorio sam spremno.

Baka me je prekorila:

"Nemanja, there will be time to murder and create (and I will wait)."

Jedna lijepa gospođa, mislim da se zvala Luce, pogladila me je po kosi i nježno prošaptala:

"Rasprava je završila, možete se baciti na Rijećnik.
Babo, čuvaj mi mjesto u prvom redu."

A moja je baka zaključila (jer njena mora biti zadnja):

"Podnaslov Rijećnika bit će Lijećnik radi političke korektnosti prema ljudima koji ne mogu izgovoriti glas r."

Tu je rasprava završila.

Inače, moja je baka jedna lijepa žena. Ona je seoska učiteljica. Evo kako izgleda:



Ona nije samo stara, lijepa i ugledna, nego i pametna. Ovo su neke od njenih misli:

Kurtz je nenužno zlo.

Halucinogeni u prerafaelitizmu.

Atopija je oksimoron u jednoj jedinoj riječi: neumjesno mjesto!

"Još uvijek" je pleonazam.

Nedavno mi je sub rosa kazala: "Reći ću ti, Nemanjo, povjeriti se da sam s prijateljicom osnovala Klub ljubitelja pleonazama i kad god uočimo u javnosti kakvu mrcinu poput "gratis poklona" ili "vjenčane burme", odmah bilježimo."

Ja jako volim svoju Baku.

Ona mene isto voli.

Ljetos mi je dala sliku dide. On je nastradao u ratu, a bio je jedan jako lijep čovjek, kao i svi naši vojnici:



Vidite i sami zašto se baka zaljubila u didu. Kvaternika.

On je nestao u vihoru rata.

Baka sad ima novog didu. Često se znaju ludirati, a ima i sliku o tome:



Ja rado volim biti kod bake na selu, jer tamo ima puno životinja.

Jednu sam i nacrtao:



Jedva čekam da opet idemo na selo k baki.




Nemanja, 1.c razred o.š."Stevan Prvovenčani II", Zemun

____________________________________

*Evo zanimljivog razgovora koji sam poveo s tom gospođom:

- Ja imam par pitanja o seksualnosti., reče ona.
a)Postoji li neki, da tako kažem, fenotipski obrazac po kojem možeš razlikovati kokošetinu od pičetine?
(nudge-nudge)
b) Pročitala sam negdje da je, kad frajeri doživljavaju vrhunac, velika mogućnost da orgijastički, frojdovski fiksirani objekt pretvore u racionalistički: dojke koje speluju teoriju kulture oxfordskog profesora književnosti ili vulva koja "asketskim protestantizmom" preobražava donedavnu religioznu virtuoznost u hm! ovostrano svladavnje podataka o nutricionističkim vrijednostima sjemena?! Zanima me ima li ovo veze s prethodnim pitanjem?(wink-wink)
Imam još nekoliko pitanja političke naravi, ali neću ih postaviti jer ću zvučati pretenciozno što mi do sad uopće nije bila namjera.
Kiss!

Na što sam ja lakonski odgovorio:
- Herr primarius Kizza, mislim da treba kazati i second opinion maker u slučaju pacjentice a.!
Reč je o uvaženoj koleginici koja izdaje "Die Fuckel", virtualni časopis za anhedoniju i drkadžije.
Mislim da nam kolegijalna solidarnost nalaže širi odgovor:
a) Kizza i ja ne može da ne doživimo ugodu, tako da o anhedoniji imamo mišljenje kao turski ambasador o operi "Nikola Šubić Zrinski": razumemo šta oće da se kaže, ali nekako nije zgodno da se to nama predočava, bre batice, mojne, razumeš!?
b)Obrazac postoji i može da se kupi u "Narodnim novinama". Tražiti fenotipski obrazac.
c)Šteta što ste samo pročitali da je, kad frajeri doživljavaju vrhunac, velika mogućnost da orgijastički, frojdovski fiksirani objekt pretvore u racionalistički: dojke koje speluju teoriju kulture oxfordskog profesora književnosti ili vulva koja "asketskim protestantizmom" preobražava donedavnu religioznu virtuoznost u hm! ovostrano svladavnje podataka o nutricionističkim vrijednostima sjemena! Naime, to isto može da se doživi radnim danom od 9 do 17 a subotom do 14 sati u našoj La Boratoriji "Ora et Labora" na Svetom Duhu. Molimo da objekte donesete sa sobom. Za pretvorene objekte ne odgovaramo, jer mi odgovaramo samo pred sudom svoje partije.
d)Sve je to u izravnoj vezi s prethodnim pitanjem. Samo, pitanje je kako ono glasi! To je i pitanje vama.
S osobitim poštovanjem.

EVO LUCIJA tj. FIAT LUX

Iskoni be Slovo, kao i obično:

*PHANTOM LIMB oder DEVOTEE

Phantoms in the Brain
Grief and Loss



HBO: What is a phantom limb?

Jay Rosenblatt: It's this experience of people who have lost a limb who have this sensation that the limb is still there. And many of them still feel pain where the limb was. So it seemed like the perfect metaphor for losing a loved one, where you have lost them but you still feel that they're there and you still feel the pain of the loss.


Phantom limb

A phantom limb is the sensation that an amputated or missing limb is still attached to the body and is moving appropriately with other body parts ( Mitchell 1871; Melzack 1992; Ramachandran & Hirstein 1998). Approximately 50 to 80% of amputees experience these phantom sensations in their amputated limb, and the majority of these people report that the sensations are painful (Sherman, Sherman & Parker 1984). Phantom sensations and phantom pain may also occur after the removal of body parts other than the limbs, e.g. after amputation of the breast, extraction of a tooth (phantom tooth pain) or removal of an eye (phantom eye syndrome).
Phantom pains can also occur in people who are born without limbs and people who are paralyzed ( Ramachandran 1993; Saadah & Melzack 1994). Phantom pains occur when the missing limb causes discomfort. Other induced sensations include warmth, cold, itching, squeezing and burning ( Ramachandran & Blakeslee 1998; Ramachandran & Hirstein 1998). The missing limb often feels shorter and may feel as if it is in a distorted and painful position. Occasionally, the pain can be made worse by stress, anxiety and weather changes.

Clinical description

Although not all phantom limbs are painful, patients will sometimes feel as if they are gesturing, feel itches, twitch or even try to pick things up. For example, Ramachandran and Blakeslee describe that some people's representations of their limbs don't actually match what they should be, for example, one patient reported that her phantom arm was about "6 inches too short" (Ramachandran & Blakeslee 1998).
Some people with phantom limbs find that the limb will gesticulate as they talk. Given the way that the hands and arms are represented on the motor cortex and language centers, this is not surprising. Some people find that their phantom limb feels and behaves as though it is still there, others find that it begins to take on a life of its own, and doesn't obey their commands.
I placed a coffee cup in front of John and asked him to grab it [with his phantom limb]. Just as he said he was reaching out, I yanked the cup away.
"Ow!" he yelled. "Don't do that!"
"What's the matter?"
"Don't do that", he repeated. "I had just got my fingers around the cup handle when you pulled it. That really hurts!"
Hold on a minute. I wrench a real cup from phantom fingers and the person yells, ouch! The fingers were illusory, but the pain was real - indeed, so intense that I dared not repeat the experiment.
—Ramachandran, Phantoms in the Brain, p. 43. (Ramachandran & Blakeslee 1998)

Neurological basis

Until recently, the dominant theory for cause of phantom limbs was irritation in the severed nerve endings (called "neuromas"). When a limb is amputated, many severed nerve endings are terminated at the remaining stump. These nerve endings can become inflamed, and were thought to send anomalous signals to the brain. These signals, being functionally nonsense, were thought to be interpreted by the brain as pain.
Treatments based on this theory were generally failures. In extreme cases, surgeons would perform a second amputation, shortening the stump, with the hope of removing the inflamed nerve endings and causing temporary relief from the phantom pain. But instead, the patients' phantom pains increased, and many were left with the sensation of both the original phantom limb, as well as a new phantom stump, with a pain all its own (Ramachandran & Blakeslee 1998). In some cases, surgeons even cut the sensory nerves leading into the spinal cord or in extreme cases, even removed the part of the thalamus that receives sensory signals from the body.
In the early 1990s, Tim Pons, at the National Institutes of Health (NIH), showed that the brain can reorganize if sensory input is cut off (Pons et al. 1991). Hearing about these results,V. S. Ramachandran realized that phantom limb sensations could be due to "crosswiring" in the somatosenory cortex, which is located in the postcentral gyrus ( Ramachandran & Blakeslee 1998; Ramachandran & Hirstein 1998), and which receives input from the limbs and body. Input from the left side of the body goes to the right hemisphere and vice versa. The input from extremities comes into the somatosensory cortex in an ordered way, the representation of which is referred to as the somatosensory homonculus. Input from the hand is located next to the input from the arm, input from the foot is located next to input from the hand, and so on. One oddity is input from the face is located next to input from the hand.
Ramachandran reasoned that if someone were to lose their right hand in an accident, they may then have the feelings of a phantom limb because the input that normally would go from their hand to the left somatosensory cortex would be stopped. The areas in the somatosensory cortex that are near to the ones of the hand (the arm and face) will take over (or "remap") this cortical region that no longer has input. Ramachandran and colleagues first demonstrated this remapping by showing that stroking different parts of the face led to perceptions of being touched on different parts of the missing limb (Ramachandran, Rogers-Ramachandran & Stewart 1992). Through magnetoencephalography (MEG), which permits visualization of activity in the human brain (Yang et al. 1994), Ramachandran verified the reorganization in the somatosensory cortex.



Treatment

Some treatments include drugs such as antidepressants. Spinal cord stimulation (SCS) can be effective treatment for phantom pain. An electrical stimulator is implanted under the skin, and an electrode is placed next to the spinal cord. The nerve pathways in the spinal cord are stimulated by an electric current. This interferes with the impulses travelling towards the brain and lessens the pain felt in the phantom limb (Melzack 1992). Instead, amputees feel a tingling sensation in the phantom limb.
Vibration therapy, acupuncture, hypnosis and biofeedback may all be used to treat phantom pain but are often of little help. The pain can sometimes be helped by keeping busy and focusing attention on something else. Massaging the stump can sometimes help.
For planned amputation, phantom pain can reduced by preoperative pain management, effective control of pain by analgesic or neuroleptic is required. The brain seems to implant the sensations from the preoperative state.
One particularly novel treatment for phantom limb pain is the mirror box developed by Ramachandran and colleagues (Ramachandran, Rogers-Ramachandran & Cobb 1995). Through the use of artificial visual feedback it becomes possible for the patient to "move" the phantom limb, and to unclench it from potentially painful positions. Repeated training in some subjects has lead to long-term improvement, and in one exceptional case, even to the complete elimination of the phantom limb between the hand and the shoulder (so that the phantom hand was dangling from the shoulder).
More recently, virtual reality has been used to combat the discomfort caused by phantom limb syndrome, [1]. Scientists from the University of Manchester have shown that phantom limb pain can be relieved by attaching the sufferer's real limb to an interface that allows them to see two limbs moving in a computer-generated simulation. This works on a similar principle to the mirror box technique in that the somatosensory cortex is being ‘tricked’, except that the illusion is stronger.



GRANICE KAO FANTOMSKI UD - ISTOČNA I ZAPADNA NJEMAČKA

Berlinska granica je lokalitet reprezentativne arhitekture “nove države”. Unutarnja njemačka granica, duga 1380 kilometara, trebala bi se promijeniti iz mrtvog poteza u žilu kucavicu s 200 ugroženih vrsta, spomenik na otvorenom u sjećanje na granicu. 1989. na zapadnoj strani je 90% stanova imalo površinu od 39 kvadratnih metara, a na istoku 28. Danas je dvije trećine stanova modernizirano i obnovljeno > Mladi napuštaju istočna područja i idu na zapad, zanimljiv zbog radnih mjesta. Urbanističke dotacije povećat će se na 1.08 milijardi. U dekadi 2002.-2009., 5 milijardi DEM trebalo bi biti uloženo u istočnu građevinsku industriju, a 2,2 milijarde trebala bi potrošiti njemačka vlada > 1989., nakon 33 godine razdvajanja, rušenje Berlinskoga zida i unutarnje njemačke granice povezalo je istočni i zapadni dio Njemačke. Dotacije su iznosile oko 1200 milijardi DEM. S druge strane, dominacija zapada kod istočnjaka otkriva poteškoće u psihološkom i ljudskom prihvaćanju novoga stanja .


Phantom Limb Disorder

The leap from silence to a whisper is infinite. A mind is quiet. Aside from the background hum of inactivity, oscillating in perfect waveform, not a disturbance can be detected from this intricately woven system. Then, with no provocation from any incoming source, a signal spontaneously sparks into being. There is no discernable context from which this proto-thought has emerged, but the jump from nothing to something is seemingly random and infinite. From there a cascade of neural activity takes place, amplifying the signal into a meaningful code which, when pumped through the appropriate machinery, emerges as an idea or a softly spoken word.
"I have a splinter in my toe," the man says, referring to the nagging prickle below. The brain is an organ with extraordinary information processing ability. A mechanical signal such as a tear in the skin can be transformed into an electrical code relayed to the central nervous system, processed by neural circuitry (which communicates by chemical signals), modulated by several association cortices, until finally perceived as a pain sensation. But what may be just as eerie as a thought emerging from a pool of nothing is when a sensation arrives from a body part that does not exist. Just as curious is when a lower-leg amputee begins to complain of a splinter in a toe that is no longer there. Somewhere in the depths of the brain an errant signal emerges and, like a whisper out of the silence, breaths life into a phantom appendage. Such phantom sensations challenge our views on how our brains create perceptions of the world we see and even the notion of our own selves. What is "me", may not necessarily be.

History

The phenomenon of phantom limb was first described by a French doctor, Ambroise Pare, in the 16th century. It wasn't until 1866, after the American Civil War, when Doctor Wier Mitchell published his first account of the malady, coining the term "Phantom Limb". (Melzack, 1992). As the name implies, phantom limb disorder is the persistent sensation of an appendage, after removal by amputation or simple denervation. The onset of sensation in the phantom limb is relatively fast, occurring within weeks or even days following amputation. Although the effects may be transient in some, the symptoms usually persist for years without diminishing. (Shreeve, 1993).
The rate of incidence has been reported as high as 80% of all amputees acquiring phantom limb (Melzack, 1992). Patients will often speak of their phantom limbs as if they were physical parts. To the patient, the appendage feels just as real as any other. Phantom arms will swing while a woman walks, phantom fingers will grasp for a cup as a man aims his stump toward the table, a man reportedly even had a problem of falling out of bed in the morning when he tried to bear weight on his phantom leg. Interestingly, the sensation of an accessory such as a watch or ring can often be felt on the phantom limb as well (Shreeve, 1993).
Occasionally a more disturbing analogue of phantom limb manifests whereby the patient can not only feel the missing limb, but it is in constant pain. The most common descriptions of this pain are crushing, burning, itching or shooting sensations (Miles, 1989). Other reports include a distortion of the appendage such as a painful twisting of a foot, or fingernails pushing through the flesh of the palm in a tight fist which never releases (Shreeve, 1993).
Naturally the earliest explanations for this disorder were mental psychosis resulting from the traumatic loss of a limb. In effect the sensations were regarded as "not real," stemming only from the mind. (Though the sensations are now regarded as very real, they may have been right that "the mind" is their origin). Another classic explanation for phantom limb placed the root of ghostly sensation at the severed sensory neurons themselves. When a sensory nerve is severed during amputation, a nodule called a neuroma will form near the end of the stump. These neuromas can be very sensitive to the touch and were thus believed to generate the mysterious signals. Although surgically removing the neuromas occasionally provided temporary relief, the phantom limb always returned (Shreeve, 1993).
A wide range of remedies have been attempted to abate the phantom limb/phantom pain sensations. Many involve stimulation of the stump in some fashion to diminish the phantom pain (see pain gate theory later on), while others rely on surgery or some other means. Some examples include: percussion of the stump, transcutaneous electrical stimulation, massage, ultrasound applied at the stump (Anderson, 1981), electric stimulation of the brain, surgery and chemical pain blocks such as propranolol. Some of the more unusual remedies include electroshock therapy, acupuncture, "nerve strangulation" (where the nerves are literally tied off at the ends a few inches above the amputation line), administration of LSD, hypnosis, psychotherapy and prefrontal lobotomies (Sherman, 1980). Most of the treatments worked temporarily for about 1/3 of the recipients, but were ineffective upon a 1-year follow-up. In almost all cases, because the numbers of success were so similar, regardless of the type of treatment, and because of the eventual return of phantom limb, the temporary relief has been attributed to the placebo effect. (Sherman, 1980).

Explanations & Mechanisms



In order to understand the current explanations for phantom limb disorder, it is important to consider the normal pathways involved in sensation. Both hemispheres of the brain contain a deep fissure called the central sulcus (see fig. 1). This crevice is flanked on either side, rostrally by the precentral gyrus (motor cortex), and caudally by the postcentral gyrus (somatosensory cortex), (see fig. 2). Incoming sensory afferents from the contralateral (opposite) side of the body will synapse at the somatosensory cortex after routing through the thalamus (see fig. 7). The somatosensory cortex (S1) is highly ordered in a roughly topographic fashion, containing a receptive field for every body part, with larger receptive fields devoted to areas that are more highly innervated such as the hands and lips. The receptive fields are laid out in an ordered fashion along the length of S1, representing the entire body surface in an abstract map known as a homunculus (Latin = diminutive human), (see fig. 3). When a sensation comes in from a particular location, the corresponding receptive field will become active. Likewise, if an area of S1 is stimulated, the person will feel a sensation in the corresponding body part. (Kandel, 324-329).
But what happens when an appendage and its incoming sensory afferents are severed? One would expect the corresponding receptive field to go silent, however this is not entirely the case. Interestingly, shortly after deafferentation those fields become active again. Using imaging techniques such as magnetoencephalography (MEG) and magnetic source imaging, researchers have found that these areas of S1 are not only active, but respond to stimulus from other parts of the body (Flor, 1995, Yang, 1994). Typically an area of the cortical map on the homunculus adjacent to the deafferented (severed) section will expand following deafferentation (Barinaga, 1992, Flor, 1995, Yang, 1994). As a result of this cortical reorganization, the newly recruited cells respond to the body part represented by this expanded receptive field. The encroachment actually takes place on either side of the deafferented location so that two receptive fields enlarge, filling in the area (Ramachandran, 1992).
The observable result of cortical reorganization has been studied extensively by Dr. Vilayanur Ramachandran at the University of California, San Diego. While probing the entire body surface with a Q-tip, certain areas would evoke a strong sensation in the phantom limb. These "referred sensations" were highly localized with one to one correspondence between points on the reference field and points on the phantom limb. (Ramachandran, 1992). The most common locations for reference fields are the chest for leg amputations (the two are adjacent in S1) and the face for arm amputations. By carefully probing the skin surface, one could map out an entire phantom appendage onto a body location--for instance a phantom hand, fingers and all, mapped across the chin and jawline of an arm amputee (see fig. 6). Touching a particular area on the person's body will evoke a phantom sensation, but what is very interesting is that the sensations are modality specific (Ramachandran, 1992, Yang, 1994). Put a drop of water on the body reference field, and the corresponding phantom limb will feel wet; apply pressure, and the sense of pressure is perceived on the phantom.
Michael B. Calford and Rowan Tweedale showed that permanent amputation is not required for transient cortical reorganization. In their study, the somatosensory cortices on both hemispheres of flying foxes were mapped using electrodes. Then a single digit was temporarily anesthetized with an injection of 2% lignocain. What was unique about this experiment is that plasticity induced in one hemisphere by receptive field expansion from a small peripheral denervation was immediately mirrored in the other hemisphere. Receptive fields are normally shaped by lateral inhibition; denervation allowed for previously inhibited/masked fields to appear. The reason cortical expansion occurred on both hemispheres in this case was that the normally inhibitory ipsilateral influence was released following temporary denervation for the duration of the anesthetic. (Calford & Tweedale, 1990).



A perceptual correlate of the interhemispheric field expansion experiment was done by Yigal Gross and Ronald Melzack. They cut off the sensation in the arms of participants with a tightly fastened pressure-cuff (pressure-cuff ischemia), (see fig. 5). After 40 minutes of ischemia, the perceived location of the arm was strikingly different from its actual position. The premise behind this experiment is that our perceptions of limbs are determined by activity in neural cell assemblies (see Hebb's cell assemblies later in text) that are derived by earlier sensory-motor activity of the real limb. When modulatory inputs are abolished, cell assembly activity becomes increasingly independent of the position of the real limb. Therefore the reduction of sensory input is one essential condition for the appearance of phantom limb (Gross & Melzack, 1978).
The most pressing issue is finding an insight into the mechanisms behind these perceptual shifts and cortical reorganizations. The puzzle has not been solved; there are several dominant theories explaining phantom limb, but all are yet to be proven equivocally. Consider the expansion of cortical fields in the somatosensory cortex. One of the most prevalent theories for this brain plasticity is that deafferented areas of S1 become reactivated and receptive field expansion occurs because of the unmasking of latent circuits (Calford, 1991, Calford & Tweedale, 1990, Barinaga, 1992). There are many systems in the brain and PNS that make use of neuronal competition. Through either a superior firing rate or actual feedback/feedforward inhibition, "stronger" synapses will tend to "dominate" or "weaken" nearby synapses which effectively become masked (Kandel, 106-107). Many of the observed S1 cortical expansions have occurred within a range of 1-2 millimeters (Calford, 1991), so one possible source of underlying circuits could simply be the wide arborization of thalamocortical afferents (Calford & Tweedale, 1990). The axon terminals of the thalamocortical cells, bringing signals from the thalamus to S1, have a wide branching pattern which spans between 1-2 millimeters. The idea is that when one thalamocortical afferent goes silent, an adjacent one--previously inhibited in the location of interest--becomes unmasked, thus encroaching a neighboring receptive field into the deafferented area (Calford, 1991).



The problem with the thalamocortical arborization hypothesis is that it is limited to the width of a projection zone of a single thalamocortical axon--1 to 2mm. However, cortical encroachments have certainly been observed over areas much greater than this limit. For example, in a study on the perceptual correlate of cortical reorganization using magnetic source imaging, H. Flor, et. al. found a mean shift in the focus of cortical responsivity of 0.43 centimeters in phantom limb subjects, and a mean shift of 2.05 centimeters in phantom pain subjects (1995). (Though note, they were looking at the shift in focus of responsivity, not the actual shift of boundaries).
Probably the most cited study in cortical reorganization and phantom limb to date is the "Massive Cortical Reorganization" in the Silver Spring Monkeys by Timothy Pons, et. al. What they found closed the door on many of the hidden pathway theories. In 1971 a group of macaques, the Silver Spring Monkeys, were involved in an unrelated experiment under Edward Taub in which the sensory nerves from one arm were cut where they entered the spinal cord. The monkeys then became a center of animal rights attention, after which time the experiment was halted and the macaques were held, off-limits to research. Before they were put to sleep 12 years later, Pons requested permission to take recordings from the animals' cortices (Shreeve, 1993). What they found was unexpected. The entire deafferented zone responded to the stimulation of the face in a highly systematic pattern of reorganization. The area of the face representing the lower jaw and chin stretched into a cortical sheet 10-14mm long, extending the upper limit of cortical reorganization by an order of magnitude. Rather than unmasking hidden circuits, Pons believes the magnitude of this plasticity can only be explained by neuronal growth; although evidence for the sprouting could occur in subcortical areas where modest growth would be amplified by divergence. (Pons, et. al., 1991).
Few scientists currently support the neuronal sprouting theory. Mike Calford feels the massively extended cortical fields in the Silver Monkeys is not evidence enough to suggest neuronal growth. Based on work with cortical representation of raccoon hands (which have large receptive fields in S1), deafferentation will result in neural responses in S1 that seem to come from existing connections from other areas of the somatosensory cortex which do not have quite the precision of the primary field. These preexisting cortico-cortical connections, according to Calford, are responsible for such plasticity on a larger scale. (Calford, 1991).
As seen with the temporarily anesthetized digits of flying foxes, deafferentation is not required to observe cortical reorganization. In the mid 1980's Michael Merzenich and his colleagues severed a nerve supplying sensory input from the palm of a monkey's hand. They found that over time (a month or so), cortical neurons that used to receive information from that nerve began to respond to stimulation from the back of the hand instead (Barinaga, 1992). This finding was important in overturning the hard-wired brain view established by David Hubel and Thorsten Wiesel, who discovered immutable (in adulthood) ocular dominance columns in the visual systems of cats in the 1960's (Barinaga, 1992, Kandel 470-477). The outcome of Merzenich's experiment--a more pliable brain circuitry--revealed that not all cortical systems are as unyielding as the primary visual cortex. But in a more recent experiment, Merzenich and his colleagues taught fully-intact monkeys to discriminate vibrations of differing frequency with their middle fingers. As the animals became more adept at this activity, neural connections devoted to the middle finger in S1 became stronger and the receptive fields also began to expand (Barinaga, 1992, Shreeve, 1993, Kandel 329-333).
Charles Gilbert of Rockefeller University believes a working model of such cortical plasticity can be found, ironically enough, in the visual system. These are the so-called "horizontal connections", first found by Gilbert. His experiment involved creating a lesion (blind spot) in a cat's retina with a laser. Within a matter of minutes, the silent cortical cells began to expand their receptive fields until they responded to signals from areas of the retina surrounding the blind spot (see fig. 8). (Barinaga, 1992).
"The classical receptive field is the tip of a floating iceberg," illustrates Vilayanur Ramachandran. "If the tip of the iceberg is cut off--by creating a blind spot that covers the receptive field--the iceberg can ride a bit higher in the water, exposing a new and broader receptive field." (Barinaga, 1992). Ramachandran has done a lot of interesting work lately with phantom limb and other perceptual disorders. He likes to point out that many systems in the brain behave in a fashion similar to the visual filling in of a blind spot. (Shreeve, 1993). The brain is a feature detector which, in the absence of meaningful information, will often fill in the blanks with whatever surrounds. A proponent of the unmasked silent synapse idea, Ramachandran is currently investigating the effect of vision of phantom limb sensations. This investigation involves a mirror box containing two holes on the side where a person can stick his hands. The left and right halves of the box are divided by a mirror which has been placed over the top of the box in a manner such that the participant can only see into one of the two halves from the top. When, for instance, the participant places his right hand into the box (left compartment is covered), a sterioisomeric image resembling a "virtual" left hand appears in the mirror. From here, a multitude of manipulations can be done. Recall that many patients complain of a tightly clenched phantom fist sensation. When both "hands" are placed into the box--superimposing the virtual mirror image left-hand over the phantom hand--the patient is asked to make a fist, which would resemble the phantom contortion. He is then asked to unclench the fist (with both hands) while watching in the mirror. Four of the five patients experienced immediate relief upon observing the phantom hand unclench in the mirror. This did not work when the eyes were closed. (Ramachandran, 1995).
In similar versions of the same experiment, patients were asked to move their real hands inside the box. Whenever the phantom hand was visually perceived to move, the patients would actually feel the proprioceptive movement in the phantom. Ramachandran explains for the two experiments, that motor commands sent from the motor cortex are usually damped by error feedback and proprioception. However such dampening is not possible in a phantom limb; this may result in a continually amplified motor output eventually perceived as a painful spasm. The visual feedback (which is an important sense in proprioception) seems to interrupt the amplified loop. (Ramachandran, 1995). An equally interesting finding was that touching the real hand in the mirror box, evoked the same sensation at the same location in the phantom hand (recall Calford's interhemispheric transfer of plasticity in flying foxes). Two of the patients had to actually witness the event on the phantom for the effect to work. But what is most fascinating is that these symmetrical referred sensations (not to be confused with "referred sensations" discussed earlier from reference fields plotted onto the face or chest) were modality-specific for most sensations such as pressure, wetness, vibration, etc. Heat, cold and pain however were not referred. When a patient's real hand was placed in a bucket of ice, the phantom would perceive the shape and texture of the cubes, but not the cold. Ramachandran believes these referred sensations are due to unidentified commissural pathways to mirror-symmetrical points in the opposing cerebral hemisphere. Pain and temperature may not have been referred because there may be no commissural pathways for these modalities. The observed vision-touch interactions suggest that the current modular hierarchy view of the brain must be replaced with a more dynamic model. (Ramachandran, 1995).



Such a dynamic model is the neuromatrix, proposed by Ronald Melzack of McGill university. According to him, any suitable explanation for phantom sensation and phantom pain must look beyond the somatosensory cortex, into highly integrated systems involving higher processing centers. He believes this neuromatrix must contain at least three systems: 1) the classical sensory pathway from the thalamus to S1, 2) emotion pathways such as those through the reticular formation to the limbic system, and 3) regions for the recognition of "self" such as the parietal lobe (see fig. 4). This neuromatrix forms a continuously generating pattern--a neurosignature--indicating a body part as one's own. Whenever a new signal comes in from sensory pathways it must pass through all three systems of the neuromatrix in parallel, where it is compared with the self-regenerating neurosignature--usually with no conflict. In the absence of incoming signals, concept and literal sensation of a limb is continuously generated by the neuromatrix. (Melzack, 1992). Melzack's neuromatrix is similar to the idea of Donald Hebb's cell assemblies whereby cells, and later systems of cells, that fire together in a given pattern will wire together in associated assemblies (synapse). The biggest difference in Melzack's idea is that the neuromatrix is largely genetic and present from birth (babies born without limbs often experience vivid phantoms). According to Melzack, this neuromatrix can then be sculpted by experience (recall those who could feel rings or watches on their phantom hands). From there the neurosignature is modulated by experience over time, but locked in place once experiences cease to form. (Melzack, 1993).
In 1965 Melzack proposed the gate-control theory of pain. This theory involves a neural mechanism in the dorsal horn of the spine which can increase or decrease the strength of impulses entering the CNS. The degree to which this gate acts depends on the relative activity of large-diameter and small diameter fibers as well as descending pathways from the brain. (Melzack, 153-158). This has a bearing when the act of patting or stimulating the stump to abate phantom pain is considered. The incoming signals from the stimulated stump activate the gating mechanisms in the spinal cord, diminishing a phantom pain pathway generated by the neuromatrix. Not only that, but presumably the incoming signal itself will interact with the neuromatrix, threading through the parallel pathways, and quelling the internally amplified neurosignature. Supporting the notion of a neuromatrix which can be modified with experience is the breakdown of the numbers of phantom limb patients with pain and without. Those who experienced a lot of pain in the limb prior to deafferentation (hospital patients who experience pre-surgical pain before the procedure), tend to often exhibit phantom limb pain. conversely, those who lose a limb suddenly with no prior pain (war amputees) rarely exhibit phantom limb pain. This finding makes intuitive sense in light of a modifiable neuromatrix. (Melzack, 55).

Considerations and Implications

The undeniable bulk of speculation about phantom limb lies in the theories of the unmasking of latent circuits; but the door has not been closed on the idea of neural growth. Studies have shown neuronal growth after lesions in the mammalian CNS, not from regenerated axons, but from collateral sprouting of nearby axons (Kuno, 128-129). Such sprouting may in the future sufficiently explain receptive field revival after deafferentation, or at the very least serve as an important compliment to the strengthening of latent circuits.
Probably one of the most important facets of phantom limb, that will have to be addressed in the future when considering a potential mechanism, is the specificity of sensation modality in this disorder. The somatosensory cortex contains a separate map (homunculus) for each modality of sensation (see fig. 3). (Kandel 328). Of the four areas illustrated, a particular modality tends to dominate that locale (3a responds to muscle stretch-proprioception, 3b responds to superficial skin receptors, 2 responds to deep pressure, and 1 responds to rapidly adapting skin receptors). (Kandel 32-329). An explanation for encroachment of any sort (hidden layers, sprouting, etc.) will have to be symmetrical for all four submodalities and their corresponding somatosensory locations.
Final Thoughts
Phantom limb disorder is not merely a parlor-room curiosity. It gives us a glimpse into the little, dark box where the secrets of memory, learning, the notion of "self" and consciousness are hidden. Insights into how cortical maps expand will shed light onto areas such as how a blind person learns to discriminate with her fingers, tiny Braille dots (remember the monkeys who learned to discriminate vibrations). Certainly the body I feel, whether it is there or not, is an integral association with my conscious notion of "self" and who I am. Resisting the temptation to quote Descartes, I must marvel at the universe and all its parts that exist not out there, but in here--and is aware.
Phantom limb is surreal--a twitching appendage that you cannot see, a ring on a finger that doesn't exist, a tightly clenched fist that never lets go. We brush our teeth, fall in love and dream up ghosts from the same matter capable of producing phantom limbs. If the phantom sensation were a shadow, then the flesh from which it perfuses would be a block, obscuring the source of illumination from which it derives.

AKROTOMOFILIJA



Acrotomophilia je seksualna sklonost prema osobama koje nemaju nogu ili ruku. Pojavljuje se kod oba pola, ali najveći broj akrotomofila su heteroseksualni muškarci. Mada akrotomofile mogu seksualno uzbuđivati osobe suprotnog pola koje su doživele razne vrste amputacija udova, od amputacije prsta do višestrukih amputacija ruku i nogu, za većinu su iz nekog razloga daleko najprivlačnije žene kojima je amputirana samo jedna noga iznad kolena. Neki akrotomofili su više skloni ženama koje koriste protezu, ali većinu najviše privlače žene koje hodaju sa štakama.
Dugo se vode polemike o tome da li je akrotomofilija vrsta seksualnog fetišizma ili ne. Na neki način tačno je oboje. Neke akrotomofile snažno, možda čak isključivo, privlači patrljak amputiranog uda i u takvim slučajevima se najverovatnije zaista radi o podvrsti fetišizma delova tela. Neke akrotomofile na sličan način uzbuđuje proteza ruke ili noge i u takvim slučajevima se najverovatnije radi o podvrsti fetišizma neživih predmeta. Izgleda da, ipak, veliki broj akrotomofila ne privlače samo patrljak ili proteza, nego ih, na neki način, privlači cela osoba koja je doživela amputaciju. U takvim slučajevima je svođenje akrotomofilije na puki fetišizam verovatno potpuno pogrešno.
Ništa kraće ne traju ni rasprave o tome da li je akrotomofilija seksualna perverzija ili običan i normalan (mada ne čest) seksualni varijetet koji se u suštini ne razlikuje od sklonosti prema ženama sa velikim grudima ili plavušama. Ima argumenata i za jedan i za drugi stav, a najverovatnije istina, kao i u prethodnom slučaju, varira od slučaja do slučaja. Mada ozbiljnih istraživanja akrotomofilije nije bilo mnogo, dosadašnja istraživanja su pokazala da akrotomofili ne ispoljavaju psihopatološke osobine u većoj meri od proseka populacije a pokazalo se da su obrazovni nivo i inteligencija akrotomofila iznad proseka populacije. Verovatno je zato sve veći broj stručnjaka sklon da na akrotomofiliju ne gleda kao na seksualni poremećaj, perverziju ili bolest, već kao na normalan varijetet koji ne treba lečiti nego pravilno usmeriti ka seksualnoj i bračnoj vezi sa odgovarajućom osobom.
U praksi se, izgleda, ovaj savet stručnjaka ipak veoma teško realizuje. Jedan od razloga je to što žene koje su doživele amputaciju nekog uda s razlogom taj događaj doživljavaju kao ličnu tragediju, kao ekstremno traumatičan, bolan i frustrirajući, a deo tela gde im je izvršena amputacija vide kao nešto ružno, nakazno i neprivlačno. Zbog toga većina žena-amputirki ne želi da ulazi ni u kakve veze sa muškarcima kojima je privlačno ono što one doživljavaju kao svoju najveću nesreću.

Naravno, ima i amputirki koje to što su za neke muškarce izuzetno privlačne doživljavaju ne samo kao nešto sasvim prihvatljivo, već kao svojevrsnu prednost. Takve žene su činjenicu da su im neki udovi amputirani sasvim prihvatile kao deo sopstvenog identiteta i ne osećaju se više "oštećenim" amputacijom koliko "promenjenim". Takve žene ne samo da rado ulaze u seksualne veze sa akrotomofilima i sklapaju sa njima brakove, već su mnogo više zainteresovane da budu u vezi sa akrotomofilima nego sa "normalnim" muškarcima, jer se samo u vezi sa akrotomofilima osećaju celovitim i do kraja prihvaćenim takvima kakve jesu. Ali ovakav stav, izgleda, nije dominantan kod žena-amputirki, možda i zato što je većini amputirki ipak izuzetno teško da se do kraja pomire sa svojom amputacijom.
Drugi razlog zbog koga je akrotomofilima teško da zasnuju normalnu vezu je to što je broj žena sa amputiranom rukom ili nogom mali. Dok "normalan" muškarac svakodnevno sreće stotine žena koje bi potencijalno mogle da mu budu seksualni partneri, akrotomofil je "srećan" ako jednom u pola godine negde na ulici sretne neku ženu bez noge. Amputirke odgovarajućih godina sreće još ređe, da o onima koje poseduju ostale psihofizičke osobine neophodne za stvaranje uspešne veze i ne govorimo.
Neki akrotomofili zbog toga ulaze u veze sa ženama-amputirkama koje im po svojim ostalim psihofizičkim osobinama ne odgovaraju. Takve veze, naravno, ne mogu da budu uspešne i to sve izaziva još veće frustracije.



To što se amputirke retko sreću dovodi i do toga da neki akrotomofili ispoljavaju sasvim neprihvatljivo ponašanje kada negde sretnu ženu bez noge ili bez ruke: prate je, krišom fotografišu ili snimaju kamerom, pokušavaju da otkriju gde stanuje... Mada je ovakvo ponašanje donekle razumljivo, ne samo da je takva praksa u većini zemalja kažnjiva, nego ona s razlogom amputirke plaši, frustrira i uznemiruje. Ovakvo ponašanje samo još više doprinosi da amputirke ne žele da imaju ništa sa akrotomofilima.
Istine radi, treba reći da ipak ima mnogo veoma uspešnih, srećnih i dugotrajnih veza između amputirki i akrotomofila. Zato, kao i u svim ostalim ljudskim stvarima, verovatno je potrebno više otvorenosti, više razumevanja i više spontanosti s obe strane. To znači da bi amputirke treba da na svakog čoveka, bio on akrotomofil ili ne, da gledaju kao na posebnu i jedinstvenu ličnost i da ne polaze od predrasuda odbacujući unapred svaku pomisao da uđu u vezu sa nekim muškarcem koji oseća privlačnost prema amputirkama. Niko ne može garantovati da će eventualna veza neke amputirke sa akrotomofilom biti uspešna, ali isto tako niko ne može unapred tvrditi da ona neće biti pun pogodak. Predrasude i apriorno negativni stavovi, kao i obično, ni ovde nisu dobar savetodavac.
Akrotomofili pak treba, isto tako, da amputirku gledaju pre svega kao posebnu i jedinstvenu ličnost, da je tretiraju kao celovitu osobu i da umesto neprihvatljivih postupaka poput praćenja i tajnog fotografisanja pristupe amputirki koju sretnu onako kako bi muškarac pristupio svakoj drugoj ženi koja mu je privlačna.



EPILOG
Prvo si Njetočki napisao da je portret s/završen (Barthes itd). Riječ doista ima semantičku vrijednost u oba slučaja, hehe. Potom, ovo s njezinim fantomskim udom, daš joj dijagnozu kod Kizze, nađeš prikladnu sliku i još podastreš cijelu elaboraciju i više... Fenomenalno! Razvio si čitavu jednu priču (ne u fikcionalnom smislu) iz jednog njezinog komentara.
Iako, tema je morbidna je pa nisam mogla odjedno pročitati nego u navratima (jednom sam pala u nesvijest gledajući film Harry and Maud - film o tipu koji voli posjećivati sprovode i svako mao inscenira samoubojstvo).

Hvala! Veseli me da zapažaš ove detalje koji mi zapravo znače koliko i slikarima što u nekoj renesansnoj masovnoj sceni naslikaju diskretnu gemmu oko vrata dame na vjenčanju mletačkoga dužda. Čudno je to što je zaista krenulo od opaske o muškobanjastosti (aluzija na mogući skriveni Kozzin alter ego!?), a završilo s tom blagom viješću da je portret s/završen! Ali, tu ima i skrivenih aliteracija: recimo, spot banda "The Shins" nosi naziv "Phantom Limb"! Sve su ilustracije posvećene tom motivu, a jedna (slika) izrijekom nosi taj naziv! "Boxing Helena", gospođice Lynch, zastupa filmsku umjetnost, varirajući isti motiv! Onda, tu je sretno mada morbidno nadošla i tema ove akrotomofilije; morbidezza ima eho u Witkinovim fotografijama.
Jay Rosenblatt je autor filma Phantom Limb! Objašnjavajući sintagmu 'phantom limb' kao SAVRŠENU METAFORU GUBITKA VOLJENE OSOBE, izriče punch-line cijelog projekta! Onda, tu je znanstveni, psihijatrijsko-medicinski diskurs, historijat, dijagnostika te kurativa koja završava nevjerojatnom rečenicom: virtual reality has been used to combat the discomfort caused by phantom limb syndrome, dakle - ti bi rekla - autoreferencijalnošću, jer tu dolazimo do svijesti o vlastitom mediju (virtual reality) kao oruđu borbe protiv tegoba uzorkovanih sindromom fantomskoga uda (ujedno i ironijski odmak od Njetočkinog portreta, ili nje same). Granice su tu kao politička dimenzija fenomena. Crvolika gospođa, donedavna je supruga Sir Paula, Heather Mills, i sama invalid! Retroaktivno, nakon cijelog gornjeg posta, koji je sljedio prvotni portret, sama naslovna ilustracija poprima viši smisao, tj. biva resemantizirana: fantomski je ud falus MUMIJE/FANTOMA koji je zaklonjen peruškom od koje smo portret započeli! Baš kao što je namjerno u gornjem tekstu, koji je tek fus-nota na tekst o Njet točki - odatle asteriks - uvrštena Witkinova ilustracija žene s falusom: iako je u cijelom tekstu riječ o tome da nešto nedostaje, ovdje imamo posla sa suviškom; to je lacanistički motiv onoga manjka koji je suvišak. O motivu sobarice kao romansirane autostilizacije i fantazmi naše Njet točke, koji dovodi do priče o fetišu, ne treba trošiti riječi: uživao sam u slaganju ovih cipelica, spomenu Oza, potrazi za Garcijinim balerinkama - ima ih moja prijateljica, kupila ih je za Božić u Njemačkoj - uglavnom u izvršavanju ove nijansirane dijalektike želje i zapovijedi, kao što sam obećao Njet točki. Pa i sama ta igra je sretno ispala: kao, ona nije ovo što pokazujemo, nego nešto drugo! Znam da je sve ovo sumanuto, ali zaista mislim na sve te stvari kad kolažiram recentne postove.
Zato me je zaista razveselilo kad sam shvatio da si vidjela što radim.
Nemoj nikome kazati!
Danke Dojčland!



p.s.

Luce
DEVOTEE (mn. devotees) - Osoba koju seksualno privlače osobe sa amputacijom, tj. osobe bez noge ili bez ruke. Koriste se i izrazi admirer, akrotomofil, akrotomofiličar.
Riječ devotee također se može prevesti kao štovalac, sljedbenik, poklonik, isto kao i riječ admirer.
Zbog toga, evolucijski netaknuta ostaje činjenica da kurac, kao takav, nije trebao biti smješten u pičci, iz jednostavnog razloga : ne bi ga bilo moguće štovati kao fantomskog, što obara pojam štovanja po defaultu; štovanje uda kojeg osjećaš i kad fizički nisi spojen za njega osnovni je lajt-motiv proze i poezije žena trećeg milenija i upravo ih nepostojanje evolucijske greške drži pet centimetara iznad vode, to jest pet centimetara od prelaska tanke granice između devotte-a i akromotofila. Muškarci s udom najstrasniji su fetiš (može li fetiš biti nestrastan?) žena akromotofiličarki, u tom paradoksu glavna je činjenica da tuđi ud štuješ kao svoj otkinuti.
Po domaće, kurac štujem upravo zato jer je izvan mene i tako dugo dok postoji opasnost da ću ga opet morati pustiti van.
Upravo zbog toga je Glenn Close skuhala zeca ljubimca Douglasu za večeru.
Isti taj zec bio je fantomsko produženje Douglasove vječite težnje za neodrastanjem, u kojoj ga je beštija okrutno zaustavila, dajući tako sebi mogućnost za štovanje fiktivnog mladosnog batrljka, Duglasovog, ne zečevog.
27.01.2007. (12:49) - #

Nemanja
U pičku materinu, nisam znao da si tako pametna! Sad sam još potaknuo i tebe na mudroslovlje, što neće dobro završiti, već vidim (overlook). Anyhow, da bi se razumjela tvoja upadica, moram čitateljstvo izvjestiti o prethodnoj debati i erotologijskom obaranju evolucionizma; prenosim krtku raspravu s Lucilijinog bloga u cjeloći:
EVO LUCIJA
heidegger
Drsko bih predložio da na tragu poetskog preseljenja organa napraviš anatomski atlas. Bila bi to svojevrsna pjesnička mapa koja bi potakla i slikare i poete da kroz umjetnički izraz razmišljaju o ljudskoj prirodi. Da je evolucija znala možda bi i sama, kad je bilo vrijeme, smjestila srce uz samu pičku. Glazba bi sigurno imala druge putove. Treba također razraditi solucije kamo s kurcem. On je sada trenutno vani ali kod presađivanja mogla bi mu dati neko zahvalnije mjesto. Slikari kao Dimitrije Popović zacijelo bi oduševljeno ilustrirali tvoj anatomski atlas. Mogla bi slikarska naiva poslije zamora opet snažno krenuti naprijed. Nemoj domovini uskratiti da s tvojim sintetičkim proizvodom obogati svjetsko tržište.
26.01.2007. (11:36) - #
Slave
evolucija bi trebala kurac premjestiti na čelo
26.01.2007. (20:25) - #
Nemanja
@Slave: kolone.
(...kurac premjestiti na čelo kolone. Inače bi padala jaja na oko. Pola šest. To bi zbog otegotnosti okolbe nemogućilo zrenje i kretitbu. Govoritelj o gladosti ima neku hladnost i nejasninu, kao kad kuhiraš praznoću ili prostranoću, bez potrebne punosti i radoće.
Slušaonik tada, kao običan službalac, postaje trčatelj ka staroći. Staroća mu pak odnosi vedroću visokosti. Za tili čas.)
Čista poezija.
27.01.2007. (11:44) - #
Nemanja
Evolucija je trebala kurac smjestiti u pičku.
Upravo ste pročitali osnovni antievolucionistički argument. Obrazložimo to ukratko(sic!):
Eva-Lucija, u najširem smislu te riječi, proces je u kojem nizom promjena ili razvojnih stupnjeva živi organizam ili skupina organizama stječe karakteristične morfološke i fiziološke značajke; teorija po kojoj različiti tipovi životinja i biljaka potječu od drugih preegzistentnih tipova. Ta teorija, prema kojoj se viši oblici života izvode iz nižih, temelji se na opsežnim promatranjima.
Budući da sam se ja u životu najebao, na temelju opsežnih promatranja, zapažanja, beleženja, usporedaba i zaključivanja, došao sam do nepozive spoznaje da je evolucionistička teorija, najblaže rečeno, zakurac (i sada ide osnovni antievolucionistički argument): da evolucija ima ikakvoga smisla, dakle da je Život smisleno svrhovito kretanje od manje očitog do nedvosmislenog oblika jednog te istog, kurac bi zaista bio vazda smješten u pičci, a ljudi bi, konzekventno i nasmešeno, živjeli u stanju permanentnog orgazma kao realiziranog eshatona ukupne prirodne i humane povijesti (praksis kao mimezis fizisa). Budući da tome tako nije, evolucija ne postoji, a ako postoji, besmislene je i nesvrhovita! Mislim da sam bio jasan.
Evo je dakle erotologičko obaranje evolucionističke teorije. Na pathos.


Nemanja, ti si Bog! Informatički i globano.
Kako si samo stigao u tili čas ovjekovječiti i učiniti on-line dostupnom moju ekstazu koju si postigao opaskom o muškobanjanosti.?
Molim te samo da me ubuduće upozoriš da me fotkaš, tako da usne izgorjele od želje napućim u položaj kao da izvikujem tvoje ime! (Luce 27.01.2007. 13:44)

Draga Lucija, pokušat ću ti odgovoriti suvislo i nekim redom, iako mi se jebe. Pa sam dekoncentriran.
Ja još uvijek nisam Bog. Nekoć sam bio umišljen, misleći da jesam; danas više nisam, umišljen, pa bi se moglo kazati da sam - savršen. To je zapravo, vidiš i sama, velik teološki problem. Circulus vitiosulus maximus/m rerum novarum. (kitica cvijeća za Baku)
Informatički gledano, danas nije teško biti upućen u rumorenje globalnoga sela, kad je local colour globalna zavjera: čitatelj je per definitionem paranoik, jer misli da svaka riječ i svaki redak, pa i ono između redaka, ima smisao, te je tako senzibiliziranoj osobi vrlo lako pronaći ne samo željenu, već nažalost i neželjenu informaciju o daljnjem svome (trač, to je ljubav za daljnjeg svoga; vlastito otkriće). Tajna ove fotografije, koja je objavljena još vruća, tj. hot-line a ne samo on-line, upravo je u ekstazi: biti u ekstazi, znači biti van sebe, napraviti u sebi mjesta Njemu - fantomskom udu, recimo, Falus, das Ding. Dok si bila van sebe, kao lopov, krišom, čak u potaji, ušao sam u tebe otkrivši tvoje skrovište/utočište. A bila si van sebe, jer sam bio u tebi. Da, možda ja ipak jesam bog, kad ovako djelujem, naizgled samo uzročno, he, he. Što se tiče izgaranja i ekspiroze, već sam ti, u poglavlju o SaMSari - koje začudo otada više nema! - razgovjetno kazao:
"Lucija, ti jesi moja poetesa, ali, tvoji stihovi:

"Prije nego izvadiš kurac, oralno zadovolji moje rečenice,
jer ni ja ni one ne padamo na jebački pedigre,
preskoči smoking i lizing i peting,
porječkaj se sa mnom
umjesto predigre."

samo su noćni lahor u hramu sudbine spram riječi koje suše usne kao mrtvi jezici:

"....više poetičnosti ipak ima u gutanju i sisanju, nego u pisanju."

Devojke, uklešite ove reči kao epitaf u svoja kamena srca!
Samsara, devojčice, nemam reči.
I ja sam tih.
Kao Don.
King."

Eto, odatle valjda tvoje usne izgorjele od želje kao da uzvikuju moje ime!
Po trgovima drevnih gradova. (Nemanja 27.01.2007. 14:00)

Svaka čast, svaka čast. Odoh. Koncentrirati se.
Širiti legendu oralnom predajom. Po trgovima drevnih gradova. (Luce 27.01.2007. 14:06)

Evo Luce, što piše devojčica: "Sjajno je to, fantom limb kao falus. I cijelo to poigravanje nesvjesnim. To je takvo prezahvalno područje, možeš se izgubiti u njemu. Tvoj post me podsjetio na Borgesa, njegov stil općenito, ali posebno na priču Kenningar u kojoj baš zajebava čitatelja, stalno ga tjerajući na višu ili dublju razinu razumijevanja, i istovremeno traži od njega veći angažman - i još, i još... - dubina je, dakako, beskonačna.

Mrrrrrrrr..."
A? To su reči koje pale usne, a ne porječkaj se sa mnom...devojka sve razume i prozire jednim pogledom: fantomski Ud i beskrajno ludičko područje poigravanja s njime, mogućnost gubljenja u ekstazi spoznaje koja je pravi hermeneutički rollercoaster što tera dublje ili više istovremeno tražeći i još i još, do u beskonačnost vrtložne dubine, kao u pesmi Vaska Pope 'Pre igre':

NJET TOČKA ili O FANTOMSKOM UDU*

Steven Stahlberg

• Mani, ćao, ne brini. Nemoš mene i Kozzu blog da razdvoji!
Nego, jesi li primjetila da je Njetočka nekako muškobanjasta? Nemanja 23.01.2007. 20:34
• @nemanja. muškobanjasta da, ali u jednom androginom smislu. kako li si samo naslutio? kod mene ti je to ovako: povremeno osjetim kako mi iz međunožja struji neki fantomski ud i onda, ushićena, njime mlatim sve što volim. to nije nepoznat fenomen. navodno je na izvjesnim spiritističkim seansama među prisutnima kružio fantomski ud, doduše poprilično hladan, a, znakovito, sudjelovale su samo žene. njetocka 24.01.2007. 13:34
• Njetočka: Toliko mi se sviđa tvoj odgovor da ću ti početi tepati, s tvojim dopuštenjem, naravno: Točkica moja maja, sjce moje majo! Da fantomski ud! Ha, ha...Da, točno, ali taj fenomen, kao što će na svome blogu objasniti zvijezda Večernja lista, ima fizičko, štoviše fiziološko objašnjenje. Naime, tebi je poznato da ljudi koji su u ratu ili na teškom radu (recimo u Saboru) ostali bez ruke ili noge, znaju osjećati svrab amputiranog uda mjesecima nakon operacije! Tako su i žene - pod određenim okolnostima koje se njima nadaju kao prisutnost Duha i u trenutku kad i same, možda, postaju duhovna bića - varljivoga ali zato ne manje intenzivnog dojma da im je u međunožju nekakva fantomska kita, koja im nenadoknadivo nedostaje.
Nego, nije čudno da sam to naslutio i kod tebe: čudno bi bilo da to jebač moga renomea ne zna, unatoč činjenici da si ti nekako odviše muškobanjasta i u sasvim biološkom smislu: nekako mi previše zadajem na Kizzu, kao da ste jednojajčani blizanci, što li? Kad nema njega, nema ni tebe, kad je on tu, evo to odmah! To nije nepoznat fenomen. Navodno je na izvjesnim blogovima među prisutnima kružio fantomski komentator, doduše prilično rijetko, a, znakovito, sudjelovali su samo Patoblozi.
Ali, time ću se pozabaviti više doskora. Naime, Točkica, kao što vidiš, na svome sam blogu nakon posta posvećenog Patoblogiji započeo ovlaš portretirati dramske persone Patobloške Monarhije: jučer SaMSaru, danas Kizzu, sutra možda tebe ili Lucu. Stoga me je i privukla ova primisao o tvojoj muškobanjastosti kao najmarkantijom crti tvoga profila, duhovnog, ali i tjelesnog. Molio bih te da nas se i sama predstaviš u što više poza, ne bi li te što preciznije ocrtao. Hvala! (Možda bi te mogao ocrtati zguza, mislim Slave, što misliš?) Nemanja 24.01.2007. 20:46
• nemanja, ti mi laskaš. ako bi me portretirao s leđa predlažem motiv francuske sobarice koja se sagnula po perušku (naravno da nije svinula koljena) i preko ramena pogledava je li postigla željeni učinak. molim te, nemoj mi oduzeti moju ženskost. njetocka 24.01.2007. 21:30
• Njetočka, tvoja je želja moja zapoved! Nemanja 25.01.2007. 01:26



PUSTIMO NJETOČKU DA SAMA DOĐE DO RIJEČI:

INHIBITOR

Markiz de ga Sad, pl.* Inhibitor

P.S.
Vjerujte mi, razmišljao sam i o lizanju halucinogenih žaba, ali nekako još nisam dovoljno smion za istraživanje skrivenih zakutaka svijesti s pomoću organske sluzi. Uvijek sam govorio prirodno je prirodno. Zato sam i prešao na ljepilo. Kažu mi bake na ulici, vidi ga markoman, pije ljepilo, a ja im kažem budale jedne to je potpuno ekološki proizvod koji ishlapi na zraku ako tuba nije zatvorena.
________________

* plameni

SaMSy, FALA!

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!

Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas
Za oblak taki zajde.

A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala,
Kaj morem ti neg reč;
Od vsega srca f a l a !

SaMSara

Jer, vidiš, osim nepostojanog a, postoji i razlika u velikim slovima: M i S.
SaMSara


Samsara refers to the cycle of reincarnation or rebirth in Hinduism, Buddhism, Jainism, Sikhism and other related religions.

Samsara is derived from "to flow together," to go or pass through states, to wander. Mostly a great revolving door between life and death and a new life reincarnated cycle of life. Also known as a game in ancient India.

Samsara, the Sanskrit and Pali term for "continuous movement" or "continuous flowing" refers in Buddhism to the concept of a cycle of birth (jati) and consequent decay and death (jaramarana), in which all beings in the universe participate and which can only be escaped through enlightenment. Samsara is associated with suffering and is generally considered the antithesis of nirvana or nibbana.

Sljedi školski primjer poezije u prozi. Ovaj dijalog morao bi imati svaki hrvatski blog koji drži do sebe, kao nekoć poštene hrvatske seljačke kuće Radićevu sliku.

Svemu je prethodilo nehajno moje pitanje Luciji:

Lucija, sviđa li ti se ova dosjetka o jeseni u kojoj s lišćem otpadaju i majmuni s grana? Zar to nije divno? Htio sam ti je poslati sms-om, ali, znaš kako je... Nemanja 21.01.2007. 17:58

• @Nemanja, zaboravih ti odgovoriti na pitanje, dosjetka je mljac, daj meni uputi neku, želim da mi tepaš kao da sam tvoja Samsi, možeš me, intimno, zvati SMSi. Luce 21.01.2007. 21:34

• O jebo te, ova mi je najjača dosad. Luce 21.01.2007. 21:34

• Ne mogu izdržati, moram još ovo reći, jedina razlika između mene i Samsi je nepostojano a.
Divite se mojoj duhovitosti, što čekate?!? Luce 21.01.2007. 21:41

• Aaaaa, sad mi je jasno, Nemanja, pročitao si moj post, ulovila sam te counterom, sad sigurno želiš biti sljedeća žrtva kad dobijem napad, e, ne može, stani u red, Vilenjak je sada na redu.
Ajde Luce na spavanje.
No, dobro, idem. Luce 21.01.2007. 21:57

@Nemanja, ihihi, jebe se meni, ja imam papire za svoju bolest.
Imaš li ti za svoju?

• Luce, papiri su ti loše napisani. Ahahahaha....koja fora! Luce će popizdit. Nemanja 22.01.2007. 01:08

I SAD, ONE AND ONLY, SaMSara!

MANIPULATOR

Još jučer sam pročitao i pohvaljujem tvoj istraživački rad. I da, jebem ti mater.
Sinoć sam konačno dobio primjerak Fantoma o čemu ću se danas izjasniti. Priznajem da sam bio dezinformiran. Nemanja&ekipa u prijelomu uopće ne izgledaju loše, čak štoviše, nakon prelistavanja časopisa vidim da je to puno bolje od, recimo, infantilnih Lucičevih pjesmuljaka i sličnih uzaludnosti.
KIZZA (Markiz de ga Sad 21.01.2007. 08:59)

Ma nabijemtenakurac. Kao, sada kad si vidio da je prijelom odličan i uopće grafika za svaku pohvalu, smisao je cijelog podviga stubokom različit i nakana iskupljena!? Zapravo, ja imam dva objašnjenja, posve konkurentna, i rabim ih kako mi se svidi: jedno Čadeža kudi, drugo hvali, i baš me boli kurac što se vi ne snalazite u svemu tome i što vas manipuliram već danima. Tako je to kad je čovjek nesamopouzdan. Nemoj tu temu dalje vrtiti, zaista je mučno: mislit će ljudi da smo popizdili i da smo zaista djeca! Štampalo nas u Fantomu pa big deal! Ne treba Tomicu sada omalovažavati, ali, jebiga, zar je to zaista tebi toliko značajno, moj Kizzo? Tomiju lahva zbog truda, konačno, svi su tu imali neki svoj rezon, baš dobro da je izabrao tu sumanutu raspru a ne neku drugu, ali, od toga raditi spektakulum, to je zaista neukusno. Puno je umjesnije završitit priču opaskom: da, jebem i ja tebi mater. Samo, izgleda da nisam jedini. A Lucićevi su pjesmuljci bez veze još od vremena kad se zvao Hanibal. (Nemanja 22.01.2007. 03:20)

lijecenikatolik
Peratović je posebna podvrsta duševno pomućene osobe: on je, naime, posve bezazleno uvjeren da je važan i da zato smije slagati čim zine. Naše su novine pune neobrazovanih i ne baš uravnoteženih ljudi, ali ti su sretnicii uglavnom nešto manje umišljeni od njega, pa su svjesni da moraju povremeno napisati štogod suvislo. Peratović je uvjeren da to ne mora pa zato nema šanse da ga više itko ikad angažira za lovu, pogotovo što se njime ne da čak ni manipulirati; on je toliko pomućen da je u toj pomućenosti fakat nezavisan i od čega. Peratović je, dakako, prilična štetočina jer svoje laži obično ponovi više puta nego što bi to i Goebelsu palo na pamet. Dakle, ja sam napisao da Peratović mlati praznu slamu na svom blogu, i to u komentaru na tom njegovom imbecilnom blogu, a ne da je bloganje mlaćenje prazne slame. Peratović, naravno, blog i sebe doživljava kao jedno i on je tu svoju laž dosad ponovio na nekih dvadeset blogova i još toliko drugih adresa. Peratović je, dakako, skromne pameti, vrti se oko prosjeka, pa ne može razmišljati u apstraktnim kategorijama. Jedino za što je sposoban jesu generalizacije i teorije urote. Jebi ga, dosadan je kao govno, i putuje taj njegov mentalni izmet internetom kao eterskom kanalizacijom u nepreglednim količinama. Nemanjo, ne nasjedaj na tu njegovu gadljivu egzistenciju iz čisto socijalnog sentimenta. Da ima malo časti i ljubavi, ne bi danonoćno drkao svoje teorije urote po blogovima, nego bi razmislio kako da nahrani vlastito dijete. Pička mu materina, pa ja bih u njegovoj poziciji kopao kanale, pekao hamburgere, bio liftboy, orao njivu, bilo što, a onda, navečer, kad sve mine, ako ostane još snage, drkao svoje hobije po netu, kao što ih i sada drkam ovdje.
Jebemumiša, koliko ste neduhoviti i plitki. Časopis se zove Fantom slobode, uređuje ga i piše mlađa novinarska elita ove i susjednih država potpuno besplatno, onako pankerski, iz inata. Zar stvarno mislite da je taj blog-tekst objavljen zato da ja nahvalim sebe ili da me Nemanja nahvali? I da bi to "prošlo" kao ideja? Ma gonite se u pičku materinu. 22.01.2007. (02:06) - #

Nemanja
Jebote Tomi, što si budala. Pa vidiš da sam ja u dva dana dao totalno različite interpretacije ovog fenomena! Još se i ispričavam što sam se zajebavao. A na svom blogu eksplicite kažem da sam manipulirao ove budale, koji zaista nemaju svoje mišljenje i papagajski ponavljaju sve što im kažem, jebiga, te da se zaista zajebavam kako mi se kurac digne. Zato mi je Kizzo jebao mater!!! Odi pa vidi.
Dakle, prijatelju, kao što sam vidio, oglašen je konkurs za nagrade HND-a. Evo ja ću održati riječ i vidjet ću sutra s Lucom što treba učiniti a da te se kandidira: dakle, sve je zajebancija, osim djela samih; e, pa da vidimo kakva su ona i da se konačno prepoznamo po djelima našim! Dakle, to što ja govorim, to i mislim, a mislim da zaslužuješ nagradu za reportažu godine. I, to je Tomi jedina istina o svemu ovome. Ostalo je zajebancija. Naravno da sam se ja zajebavao tvrdeći čas jedno, čas drugo, ali, vidiš da svi seru: zajebava se Izgnanik, zajebava Luce, Kizzo se dopisuje s Markom što je zajebancija par ecellence...pa, dakle, kako možeš ma i pomisliti da se na tebe ljutimo što si naša sranja smjestio u časopis!? Meni to doduše ne znači kraj svijeta, ali, opet, pičkamulička, ipak si se ti oko toga trudio! To s tvojom taštinom čista je zajebancija i stvar našeg dogovora: kao, ajmo jebat Čadeža, popizdit će! I onda sam odmah okrenuo ploću, kao što gore vidiš, i prvi te počeo braniti.
Dakle, Tomi, cool, i boli te kita! A što se tiče Peratovića ja, kao što znaš, mislim da pretjeruješ, no to ćemo raspraviti drugom zgodom. Ne moraš nas slati u pičku materinu, jer te volimo, a volimo te ne zato jer nas reklamiraš, čak ni zato jer sebe reklamiraš ( a reklamiraš, jebiga, i objavio si to samo zato jer sam ja neki kurac na Balkanu, a u tekstu te hvalim više nego Francuzi Kusturicu!), nego zato jer si naš, patoblog! I ti tu više ne možeš ništa. Kozzo se čak zaista ljuti na mene, ali Kozzo je poludio zadnjih dva tjedna, stalno ga pere južina, luđi je od onog medvjeda kojem su tamburali, i nitko ga ne uzima za ozbiljno. Kao ni ovu luđakinju Lucu koja je počela nizati duhovite fore, što joj, kao što sam znaš, nije svojstveno. Očito je, klimatski su poremečaji i duševni, pa je sve otišlo u kurac, uključujući i tebe: ljutiš se bez veze! Vidi pak Izgnanika: on si je umislio da skija, uvlači se Kozzi u guzicu, i piše komentare od jednog retka! Pa je l' to normalno? I da nema mene, sve bi ovo otišlo u tri pizde materine. Stvarno ste nesnosni. Kad će više zahladiti, jebem li ti ovakvu zimu! 22.01.2007. (03:37) - # - zadnje uređivanje

Nemanja
Tomi!
(Nego, jesi li vidio kako je krao Pavičić, to ti meni reci!?)
Dakle, prvo sam napisao ovo:
"Čuj, ja sam još jednom pročitao taj cijeli prilog i zaista ne razumijem a koji se kurac vi svi kurčite? Možete li vi to meni objasniti? Zbilja vas pitam, ne zajebavam se: A kaj se vi kurčite?
Pa kakav je vaš prinost tom štivu? Par nezanimljivih redaka? Čujete, tamo je 75% teksta mojega, pa se ni ja ne kurčim, jer, to bi bilo idiotski: naime, nas je sve zajebao onaj prokleti Čadež toliko i do te mjere da jedva čekam da ga sretnem at live! Pa zamisli ti pokvarenjaka! On je mogao tiskati bilo koji Kizzin tekst, ili poneku od obimnijih i duhovitijih rasprava, ali, ne, neće đubre! Jer, samo je u ovoj diskusiji pronašao skriveni rezon da pod izlikom kako obrađuje temu bloga naprosto štampa dokaze svoje genijalnosti: ta, pogledajte, pročitajte još jednom! Ja, tamo, iskren i naivan kakav jesam, hvalim Čadeža kao telentiranijeg od Dantea i Goethea! I još ga nagovaram, klečim pred njime: Molim te, Tomice, piši, piši ko nekad bar dva, tri reda...
Nevjerojatno!
A vi se kurčite i hvastate kao da je on to objavio zbog nas! Koje smo mi budale! Nemanj 17.01.2007. 22:59"
A onda, jer mi je dopizdilo da tako mislite, budući sam to napisao iz čiste zajebancije, napisao sam ovo:
"Ja sam ovo upozorenje ispisao iz zajebancije; nisam mislio da ćete shvatiti ozbiljno i skočiti na Tomicu kao vukovi na Bambija! Konačno, nemate razloga za to - ipak ste spomenuti u jednom renomiranom časopisu koji izlazi u manjem broju primjeraka no što ja imam klikova na blogu, što je zaista nevjerojatan podvig! S druge strane, zašto se Tomica ne bi samoreklamirao: ta, hvalio sam ga, pa što to ne bi i drugi pročitali, struka recimo. Ionako je nadaleko poznato da se moja reč uvažava diljem hrvatske publicistike, pa ništa čudno da je i Čadežu stalo do toga da se kurči mojom pozitivnom recenzijom. Inhibitorov je tekst prenio integralno, a i tekstovi rasprave, bez interpunkcija i dijakritika, korektno su citirani baš kao da je riječ o autentičnoj literaturi. U pičku materinu, što smo tašti! Pa što bi vi više hteli? Ili ovde zaista pišete da biste jednoga dana bili u povijesti književnosti, pa vam je itekako stalo do toga kako vas je i, što je zanimljivije, zašto vas je Čadež uvrstio u FS. Konačno, sve je ovo smiješno: skupina dokonih ljudi zajebava se na Kizzinom blogu, Tomica kopira post i komentare kao ilustraciju nekog trivijalnog teksta ili čega već, i nastane frka; baš mi je žao što je ironija usmeni žanr pa se počesto u tekstu ne razumije osnovna nakana pisca da riječi izriče u značenju točno suprotnom od doslovnog! Da, još mi je više žao što sam frku izazvao ja. Tomi je super kit i zaista je nadaren, ja ću recimo kandidirati njegovu reportažu iz austrijskih kazamata za reportažu godine, a mi bismo sve ovo mogli shvatiti kako i dolikuje: kao sjajnu zajebanciju, koju je neko k tome krivo shvatio i prenio u književnom časopicu, što stvar čini to komičnijom i, koliko ja razumijem stvari, ništa više!"
Jebiga, Tomi, ti znaš da ja manipuliram ljudima i čitavim pokretima već godinama, i čudim se što me držiš za baš svaku riječ; pa barem bi ti trebao znati da se mora pričekati barem dan, dva da se vidi u kom ću smjeru zapravo krenuti. Konačno, ako ni zbog čega drugoga, onda zato jer to isprva ni ja sam ne znam. Recimo, možda se opet predomislim i kažem da je sve ovo što pišem samo zajebancija koja je terapeutske naravi: napisana samo da tebe nekako umiri! Ne znam. Ne mogu to sad kazati, ovako, na prečac. Nisu stvari u životu tako jednostavne, ni crno-bijele. Jebiga, sigurno tu ima nešto čim si se našao tako pogođen! Previše je tu emocija i tvojih i Kozzinih, pa i Peratovićevih, a da bi to bila samo zajebancija. Ne znam, velim, no nemam sad vremena: moram ići čitati Lucin blog. Postala je SaMoStalna: sasvim se emancipirala od Markiza! Čudo jedno! Od djevojke. 22.01.2007. (03:45) - # - zadnje uređivanje

Nemanja
Kad pročitam u miru sve ovo, zapravo mislim da bi to valjalo tiskati u sljedećem Fantomu kao neki epilog. Jer, ovo je zapravo genijalno: ovo, to je recepcija činjenice da je pretisak naše rasprave - jer, istini za volju, jebeš Kizzin post, to je samo povod za dobru zajebanciju, mogao bi tiskati i rezultate finske košarkaške lige pa bismo i opet pisali ispod tih i takvih tekstova, što on nekako naslućuje ali je bio red da mu to netko otvoreno i kaže, zar ne!? - prvotno od nas samih doživljena kao atak na naš integritet, da bi onda odmah potom bila istumačena kao blagdan u kalendaru hrvatske blogosfere! Taj obrat, mogućnost takvog hermeneutičkog tulupa, to je ono što mora zaintrigirati svakog znanstvenika od formata i erosa: kako je uopće moguće da postoje dva jednakopravna, istinita a konkurentna tumačenja jednog te istog fenomena, od strane jednih te istih čitatelja/tumača!? Možda bi tome trebalo posvetiti cijeli sljedeći broj Fantoma: toj epistemološkoj Uhr-dvojbi: jesu li ogledala svjedočanstvo naše prisutnosti ili prividnosti naše prisutnisti, ili, i to je ono bitno, istovremeno i jedno i drugo!!!? Skrušeno priznajem da je ova dilema u cijeloj ovoj prevelikoj buci ni oko čega bila moj intimni, arkanski motiv i potpala diskusije koja se, vidimo, širi kao šumski požar! Još kad sjutra, kako je najavio, uleti Markiz u crnoj pelerini noći, s onim grbavim Izgnanikom u pratnji, počet će prava pravcata Gigantomahija uokolo Usija(nja). Tko preživi, pričat će. Oprostit ćete mi, ali ja, kao naročito zainteresiran za opit, imam namjeru intervenirati tek ako diskusija zamre. Sve moguće opaske na svoj račun, u cjelini raspona vaših emocija, molim da me se razumije, neću doživjeti osobno: naprosto, vaše me ponašanje zanima sasvim nepristrano, eksperimentalno, iz viših, znanstvenih i humanističkih pobuda i interesa. Stoga, nemojte misliti da vas ignoriram, kad ne odgovorim na vašu ljutnju. Opustite se, to je sve normalno i prirodno. Nije važno što ćete isprva osjetiti bijes, shvativši da ste manipulirani: to je dobro, to je znak prirodnosti vaših reakcija, njihova spontaniteta. Mene ionako ne zanima ta prva faza: sve ono što sljedi, to je enigma!? Jer, zaista se ne može prepostaviti kako ćete se ponašati kad se ja izmaknem iz rasprave, pa makar i samo iz laboratorijskih razloga. Ipak, ne brinite: naravno da ću biti tu, kraj PC-a, i pratiti s distance lančanu reakciju. Konačno, zbog toga smo sve ovo i pokrenuli, zar ne? 22.01.2007. (04:00) - # - zadnje uređivanje

- nastavit će se, jer, ovo je endless story -



Patologija u novom Fantomu slobode


Lee Yes!

Oh, kako sam se uzbudio kad sam vidio prilog o patoblogu u novom broju Fantoma slobode!
Sav taj trud izmamio mi je suzu na oko. Toliko divnih opaski urednika koji kudi nepismenost komentatora kao "uspostavljanje novih prioriteta".
Govnožderu napasi se prioritetnog kurca kad se upuštaš u površne procjene jer markiz je temeljitim prelistavanjem Fantoma uočio besramno veliku količinu početničkih pravopisno-lektorskih propusta i stoga ti sa elektroničkog medija upućuje svoje negodovanje uzrokovano pozerskim stavom uredništva. Izdrkana morončino prvo odradi tečaj rastavljanja slogova, a nakon što svladaš abecedu, možeš prijeći na proste rečenice; kao npr. Nabijem te nakurac*.

________________________________

* Fusnota je postavljena na ovo mjesto kako bi retardirani Nemanja shvatio da gornjim pasusom zapravo ustajem u obranu: njega, Liječenog katolika, Izgnanika i svih onih pokusnih kunića koji su nešto napisali ispod objavljenog posta Epistola za srpskog apostola. Pored toga što se u Nemanjinim komentarima, koji su lišeni smisla, nalazi puno kvalitetnijeg materijala od većine sadržaja u novom broju časopisa, treba imati na umu da komunikacija takvoga tipa zapravo ne podliježe navedenim zakonitostima, a onaj tko je imalo pratio naše prethodne patološke ćakule shvatio bi da su Izgnanikovi pravopisni propusti dio njegovog virtualnog imidža. Dakle opet prdite u čabar. Nabijem te pozerske šupljoglavce koji s pozicije polu-božanstava razglabaju o novim medijima, a skončat će zgrčeni na nekom blogu danima pokušavajući utitrati novi post jer su, uz sve vidove neukosti i dezinformiranosti, informatički nepismeni.
Kraj fusnote.

____________________________________

Nadalje, pohvaljujem urednikovu naklonost "nekontroliranom blogerskom ludilu"** koje je tako oštroumno primijetio, čime je zapravo potvrdio moju tezu da taj fragment ne može poslužiti kao reprezentativan uzorak "autorske" komunikacije (Čadež – "nova dimenzija književnosti na blogu") i da svojim nepoznavanjem patoblogije zapravo obmanjuje javnost. Pozivam urednika Š. neka prosurfa "blogosferom" i pronađe sličan primjerak općenja, ali bez onoga "supač-pozzz-loool" štiha i reći ću mu: "Jelibore ti si car!" Osim što ne poznaje medij o kojem piše, Jelibor propušta primijetiti da nakupljeni komentari ipak imaju veze s prethodnim postovima, ali zaboli me kurac i za taj gaf.
Urednik nam u svojoj fusnoti objašnjava u čemu je zapravo supstanca tih "dnevnika na internetu"*** kako bi širokom auditoriju koji čita taj časopis što bolje razložio duh vremena u kojem žive. Naime veoma je indikativno imati jedan blogač deset mjeseci i zabilježiti 75.000 posjeta stranici u usporedbi s pankerskim angažmanom gdje uređujete časopis "za džabe". Tu smo otprilike u sličnoj poziciji jer sadržaj na ovoj stranici isto je tako besplatan, s tom razlikom što vi možete samo maštati o takvoj dostupnosti puku dok se trpate u bulje čitajući nove pjesmuljke Predraga Kurčića.

Sad moram ići napisati postač s pretenzijom literarnosti koji tone u mulju diletantizma.

Su-ćut!

____________________________________

** Je l' da kak' je supač proizvoljno izvlačiti pojmove iz konteksta?

*** Tih fuj, odvratnih, zločestih internetskih dnevnika gdje urednik nije u stanju razlikovati blog kao alat za opremanje vlastite stranice od sadržaja te stranice. Jer da ga jebem, ne mogu prokljuviti kako vas mogu zabavljati moji svakodnevni doživljaji gdje sakatim ljude, bavim se kriminalom i nakon toga ostajem neokrznut kaznenim progonom? (Nemojte me prijaviti murji, nemojte, molim vas!).



zapravo je magija sadržana u onom nabijemte...
ostalo je malo preteško Slave 22.01.2007. 17:50

Po običaju, vrlo debilan post. Mirkec 22.01.2007. 18:03

Hvala Mirkec, to je zato jer je namijenjen debilima poput tebe. Markiz de ga Sad 22.01.2007. 18:30

AAAhahhahahahhhahh...ovo je jedan od najboljih zajeba u posljednjhi 6 minuta! Ahahaha..jr je namijenjen debilima poput Mirkeca...hahahaha. Kozzo, koji ti je kurac, produhovio si se. Hans Vozi Pivo 22.01.2007. 18:32

Kozzo, nemoj da oštriš kurac na meni, jesi čuo! Zaista si nešto nervozan posljednjih mjesec dana kad ti moje ime dođe na jezik. Ako ima neki problem, reci, a ne stalno da drkaš ovako. Konačno, događaju ti se gluposti poput ove da, kao Pavičić, jednostavn ukradeš misao a da nisi toga ni svjestan:"...svih onih pokusnih kunića koji su nešto napisali....", veliš. Jebiga, što bih ja sad trebao, citirati cijeli moj donji pasus:"... Možda bi tome trebalo posvetiti cijeli sljedeći broj Fantoma: toj epistemološkoj Uhr-dvojbi: jesu li ogledala svjedočanstvo naše prisutnosti ili prividnosti naše prisutnisti, ili, i to je ono bitno, istovremeno i jedno i drugo!!!? Skrušeno priznajem da je ova dilema u cijeloj ovoj prevelikoj buci ni oko čega bila moj intimni, arkanski motiv i potpala diskusije koja se, vidimo, širi kao šumski požar! Još kad sjutra, kako je najavio, uleti Markiz u crnoj pelerini noći, s onim grbavim Izgnanikom u pratnji, počet će prava pravcata Gigantomahija uokolo Usija(nja). Tko preživi, pričat će. Oprostit ćete mi, ali ja, kao naročito zainteresiran za opit, imam namjeru intervenirati tek ako diskusija zamre. Sve moguće opaske na svoj račun, u cjelini raspona vaših emocija, molim da me se razumije, neću doživjeti osobno: naprosto, vaše me ponašanje zanima sasvim nepristrano, eksperimentalno, iz viših, znanstvenih i humanističkih pobuda i interesa. Stoga, nemojte misliti da vas ignoriram, kad ne odgovorim na vašu ljutnju. Opustite se, to je sve normalno i prirodno. Nije važno što ćete isprva osjetiti bijes, shvativši da ste manipulirani: to je dobro, to je znak prirodnosti vaših reakcija, njihova spontaniteta. Mene ionako ne zanima ta prva faza: sve ono što sljedi, to je enigma!? Jer, zaista se ne može prepostaviti kako ćete se ponašati kad se ja izmaknem iz rasprave, pa makar i samo iz laboratorijskih razloga. Ipak, ne brinite: naravno da ću biti tu, kraj PC-a, i pratiti s distance lančanu reakciju. Konačno, zbog toga smo sve ovo i pokrenuli, zar ne? Nemanja 22.01.2007. 04:00."
Jebiga, stari, kad pogledaš sve svoje ma i uzgredne opaske o mom imenu, liku i djelu posljednjih mjesec, dva, ispada da te nešto stalno jebe, kao kamen u cipeli. A ja sam mislio da smo prijatelji.
Ne znam. Odluči se.
Rastužio si me.
Ne ću da donosim prenagle zaključke, pa, evo, čekam. Nemanja 22.01.2007. 18:38

Ej, zajebavam se, Kizzo. Vidim da me braniš. Isitna, istina, puno kvalitetnije materijala. Nego, daj molim te baci oko na zadnji komentar predzadnjeg tvoga posta, kao i Samsarinu poeziju koja ga je izazvala! TO bi trebao staviti kao novi post! TO! Nemanja 22.01.2007. 18:41

Pun si fora ko govno vitamina. Mirkec 22.01.2007. 18:52

Nešo znaš da se ne mogu naljutiti na tebe zato što me zaboli kurac za tvoje mentalne tjeskobe, no smeta mi kada znam da ne možeš uživati u današnjem postaču zato što nisi pročitao ingenioznu fusnotu urednika iz Fantoma u kojoj na primjeru patologije pokušava objasniti bit novog medija. Zato ću ti sutra skenirati tu umotvorinu i poslati mailom da se i ti malo zabaviš obdukcijskom dijagnostikom (dok se nisi do kraja ponizio u komentarima). Markiz de ga Sad 22.01.2007. 19:23

samsara, ti si meni stvarno medena. ne, zbilja, bez jebe. majstorski opis. odlično mi je ovo gdje ja izranjam kao amfitrita. predložila bih ( ako se slažeš) da razradiš ovaj dio s maženjem okicama. ja bih recimo izbacila okice i stavila nos. razmeš? mala promjena. sitna intervencija koja bi toj cijeloj stvari dala snagu. razmeš me? izranjanje, nabadanje i konačno spektakularan uvid- prosvijetljenje i ispunjenje. inače? lolla 22.01.2007. 20:07

e da..super post kizo. lolla 22.01.2007. 20:09

Inhibitore, ti znaš da ja volim sve što ti radiš s udovima: kidaš, nabijaš i slično.
Nemanja, ljubavi, oprosti, ali večeras ne mogu biti duhovna, zapela mi je sintaksa u grliću.
Molim te da se večeras istreseš po Samsari, znam ja što su potrebe muškarca, večeras si slobodan da budeš ono što si oduvijek želio.
Ja se, uzgred budi isisano iz sintakse, idem malo jebati okolo. Kissić, i snimaj što Samsi viće za vrijeme odnošaja. Luce 22.01.2007. 20:40

Super blog!!!!! nightwish-love 22.01.2007. 22:42

Čuj, Kizzo, ti se opasno približavaš duhovnom stanju poznatom kao Samsara.* Pa pizda mu materina zar sada nakon sisanja sintakse imamo i "mentalne tjeskobe"!? Malo ti je artikulacija začepljena, vjerojatno zbog osjećajne empatije za mene i moje djelo. Pošalji, pošalji, mada mi je krivo što ne mogu uživati u današnjem postaču apart od fusnote urednika Fantoma: to što je on nemušt u pokušaju objašnjavanja biti novoga medija, nije isprika da i ti budeš nemušt u pokušaju objašnjavanja biti njegova nerazumjevanja novoga medija.
______________________________

*Fus nota je postavljena na ovo mjesto a ne neko drugo ne bi li Kizzi skrenuli pažnju na dvije kapitalne činjenice:
1. Iako su već stari Indijci shvatili da je ipak od svega važnije izaći iz Samsare (jebiga, nisam ja kriv, zaista je tome tako, pitajte Radu Iveković), u nas se ustanovio neshvatljiv običaj duševnog uosjećanja s malom SaMSi; prava osjećajna empatija: dakle, treba ne samo biti kao Samsara, nego naprosto biti u njoj! Neugodna činjenica! O tome ipak drugom zgodom.
2. Posebno je nezgodno konstatirati "besramno veliku količinu početničkih pravopisno-lektorskih propusta i stoga (ti) sa elektroničkog medija" bilo što poručiti bilo kome, sve dok se poruka šalje "sa", umjesto "s" elektroničkog medija!
Sorry. Shit happens.

@Luce, istresam se. Ne vjerujem da znaš što su potrebe muškarca, jer sumnjam da si ikada imala pravoga muškarca, npr. poput mene, ali da znaš da me silno brine to što se jebeš okolo. Ja sam naime ekološki svjestan (večan, svečan, lep), pa sam, kao takav, zabrinut za okoliš. Kad čujem da se tako tjeraš, kao da sam čuo da je bijesna lisica uokolo sela! Inače, SaMSi je neobično tiha za svoje godine i orgazme, mada, opet, to je danas sasvim normalno ponašanje: u krevetu se ovih dana, i noći, ionako svatko jebe za svoj orgazam!

Greed is good!

Gordon Gekko

"The point is, ladies and gentlemen, that: Greed, for lack of a better word, is good. Greed is right; greed works. Greed clarifies, cuts through, and captures the essence of the evolutionary spirit. Greed, in all of its forms, greed for life, for money, for love, knowledge — has marked the upward surge of mankind and greed, you mark my words — will save not only Teldar Paper but that other malfunctioning corporation called the USA." Nemanja 22.01.2007. 23:38

KAKO JE JURICA PAVIČIĆ UKRAO TEZU!

U današnjem je "Jutarnjem listu" Jurica Pavičić objavio sljedeći tekst:

Jurica Pavičić

VIJESTI IZ LILIPUTA

Fizička kultura ima ozbiljno nerazmjerno simboličko mjesto u hrvatskom drušvu

Sredinom ovog tjedna, zagrebački Vjesnik objavio je u svojoj rubrici pisama čitatelja jedno kratko i nezapaženo pisamce. Autor tog pisma očito je postariji čovjek i bivši teniski sudac. Kao teniski aktivist, iz Londona je od međunarodne teniske federacije (ITF) dobivao niz biltena i časopisa. Spomenuti gospodin požalio se kako je još debelo u devedesetima tu tenisku poštu dobivao na adresu “Zagreb/Yugoslavia”. Uvrijeđen, pisao je u London i pobunio se. Nakon toga, poštu je počeo dobivati na Zagreb/Serbia and Montenegro. A kad se SICG raspala, londonski teniski ekspedit promptno je reagirao i sad siroti gospon Liszt ITF-ove biltene dobija na “Zagreb/Croatia/Serbia”. Stvar ne bi bila toliko bizarna da se nije događala točno u vrijeme dok je hrvatska teniska reprezentacija bila službeni nosilac naslova pobjednika Davis kupa. Dakle, ni činjenica da je Hrvatska pobijedila u najvažnijem natjecanju tog istog ITF-a nije ponukala tajnice u nekom tamo Londonu da se obavijeste o tome koji je glavni grad te pobjedničke države.

Pismo starog zagrebačkog suca kod nacionalno senzibilnijih Hrvata pobudit će nanovo osjećaj bijesa prema tom ignorantskom kolonijalnom svijetu koji o našim stranama baš ne želi ništa naučiti. Taj gnjev po mom mišljenju potpuno je opravdan. Nedostatak potrebe da se o drugima nešto nauči sasvim je sigurno kolonijalan, a na prizemnoj, ljudskoj razini on pokazuje nepristojnost i oholost. Ali, pismo teniskog suca Liszta zanimljivo je i zato što pokazuje koliko je relativna često iskazivana tvrdnja o sportašima kao ambasadorima Hrvatske. Nekad najveća sportska sila svijeta, DR Njemačka, istodobno je bila i sportski monstruozno uspješna, ali i međunarodno duboko omražena kao diktatura. Nisam uvjeren da je tu omrazu mogao sprati ni jedan uspjeh Monike Witt ili Ute Gewenigger. Nisam siguran ni u to da je i jedan hrvatski navijač nešto više naučio o Obali Slonovače ili izbio bilo koju predrasudu spram Ukrajine zato što je vidio sjajni gol Didiera Drigbe, Bacary Konea ili Andrija Ševčenka. Uostalom, dokaz za to je i pismo gospodina Liszta. Doista sjajan uspjen naših tenisača toliko je “pronio glas o Hrvatskoj” da on nije stigao ni do kancelarije same teniske federacije!

Sve zbog sporta

Ironijom slučaja, pismo teniskog veterana iz Zagreba objavljeno je istog tjedna kad je čitava Hrvatska pratila vodvilj oko zakona o svjetskom rukometnom prvenstvu. Ako je vjerovati premijeru Sanaderu, gradonačelnici gradova domaćina prvo su drukali da im se taj zakon servira, da bi ga se potom odrekli i ostavili vladu na vjetrometini s prijedlogom zakona zbog kojeg EU koluta očima, koji pravi ementalersku rupu u pravnom sustavu i otvara mogućnost milijunskim “pinkama”. Na koncu je i Sanader u svom stilu čistog pragmatičara povukao zakon, minimizirao štetu i ostavio gradonačelnike da se pacaju u divotama “efikasne” hrvatske administracije. U cijeloj priči, međutim, najbizarnije je što se velika bura digla ne zbog tehnološkog napretka, ne zbog znanosti, ne zbog umjetnosti, nego, miša mu maloga, zbog - sedam ljudi koji rukom balunčić ubacuju u gol!

Ne bih htio da se ovo shvati kao nešto protiv naših rukometaša. Načelno, oni mi se čine kao jedna sasvim simpatična škvadra, ljudi koji doista mogu biti društveni uzor, što s našim velikim sportašima i nije baš uvijek bio slučaj. Ali, ovdje nije u pitanju ni rukomet ni ekipa Line Červara - ovdje je u pitanju simboličko mjesto koje fizička kultura ima u hrvatskom društvu, mjesto koje je ozbiljno nerazmjerno. Zbog sporta hrvatska je administracija pripravna amputirati dio vojne baze i eksproprirati zemljište privrednih subjekata. Zbog sporta se grade velebni objekti koji nisu realan prioritet. Zbog sporta se preko noći grade skijaške staze, uklanjaju šume, fabricira umjetni snijeg. Zbog sporta se opraštaju milijunski dugovi. Zbog vila sportaša mijenjaju se urbanistički planovi. Napokon, zbog sporta je vlada umalo bila spremna izbušiti pravni sustav i uvesti specijalni zakon. Takvu društvenu moć u našem društvu nema nitko doli sport - ni znanost, ni tehnologija, ni poduzetništvo, ni umjetnost. Pokušajte i u najluđem snu zamisliti situaciju sličnu ovoj sadašnoj rukometnoj, a da razlog pregnuću nije sport. Pokušajte, na primjer, zamisliti vlast da eksproprira ratnu luku ili priprema posebni zakon jer želi - recimo - sagraditi vrhunski institut za mozak. Pokušajte zamisliti gradske vlasti koje mijenjaju GUP da bi se okućio istaknuti sveučilišni profesor. Pokušajte zamisliti da Hrvatska (poput Mađarske) uvede posebni porezni oprost za film. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da neka hrvatska Jasmila Žbanić osvojio veliki filmski grand prix. Bi li i tad imali veliki doček na trgu? Bi li ikom u Hrvatskoj na pamet palo načiniti lex posebni zakon zbog - eto - sveučilišnog kampusa, kazališnog festivala, filmskog studija.... Naravno - ni u ludilu.

Fiskulturizacija

Jedan od ljudi koji su “zaslužni” za takvu fiskulturizaciju hrvatskog društva - Antun Vrdoljak - ovaj je tjedan na obljetnici 15 godina HOO-a rekao kako hrvatski sportaši gotovo svaki tjedan osvoje jednu inozemnu medalju, s čim se ne može mjeriti ni jedna druga djelatnost kojom se bavimo. Ta iznimna uspješnost sasvim sigurno je sportu podigla društveni autoritet i pretvorila ga u predmet prekomjerne javne pažnje. Ali, postavlja se pitanje koliko Vrdoljak u svojoj argumentaciji miješa uzrok i posljedicu. Pitanje je, naime, zašto smo mi Hrvati u sportu tako uspješni, a eto takvi luzeri u kulturi, znanosti, hi-techu? Je li to zato što smo u Europi pretposljednji po inteligenciji, pa nam drugo doli lopte i štoperice ne ide? Ili zato jer smo dinarski gorostasi, visoki u prosjeku 185? Ili zato što smo europska verzija crnaca koji izlazak iz “sluma” najbrže nalaze kroz balun i mikrofon? Ili je naprosto riječ o tome da smo dobri u onome čemu smo pridali najviše pažnje? Da su, naime, znanost, tehnologija i kreativne industrije ovako babljene i dizane na pijedestal kao što je to fizička kultura, možda bi ova zemlja bila malo drukčija. Možda bi njene perjanice bili ljudi koji rade vrhunski softver, kreiraju računarske igrice, animirane serijale, ljudi koji razbijaju atom ili dekodiraju genom? Možda bi tada Hrvati izvozili Rubikovu kocku, TV serije ili Digimone umjesto da proizvode kreativnih industrija samo i jedino - uvoze. Da, ti nerdovi s očalima možda ne bi bili takvi glamurozni “ambasadori” kao što su tenisači- ali bi nam lisnica bila deblja, imali bi manje igara, ali zato bogme i više - kruha.




DA NE DULJIM, EVO TEKSTOVA KOJE JE JURICA PAVIČIĆ JEDNOSTAVNO POKRAO.
/OBA SU TEKSTA OBJAVLJENA; UZ PRVI JE I DATUM OBJAVE NA BLOGU, A DRUGI JE OBJAVLJEN U KNJIZI IZDANOJ U ZAGREBU PROŠLE GODINE!/

TEKST BUDALAJ LAME, OBJAVLJEN NA BLOGU annie.blog.hr :

• Hrvati su postali crnci! Kako to? Hrvati se naime samogetoiziraju - baš oput afroamerikanaca u američkom društvu, Hrvati u europskom misle da se mogu afirmirati tek po svojim, stvarnim ili pretpostavljenim, prirodnim perofmansama: kao misice, dakle lijepe žene, ili sportaši, dakle fizički superiorni muškarci. Čudesno je to odricanje od bilo kakvog kulturnog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom misaonosti, znanja, obrazovanja, rječju, kulture - sve je u Hrvata krajnje naturalizirano, gotovo nepriordno prirođeno: sav talent - takvu me majka naprav'la - i sav dar - za igre loptom! Stoga su veze misica i nogometaša, kao uzoritih hrvatskim muževa/športaša, ultima ratio hrvatske društvenosti: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Nevjerojatno kako time Hrvati sliče Srbima - vidi: Boba Životinja/ Lepa Brena (paradigmatski primjer, kao što sama imena govore: životinja & lepa, beauty and the beast!).
- Budalaj Lama, 12.10.2004. u 22:11

Budalaj Lama
Neš ti što sam izostavio "r" u riječi performanse, nego sam zaboravio dodati: uslijed te sveopće naturalizacije, logično je, bolje rečeno: sasvim prirodno je da su protagonisti društvenog života Hrvatske naturščici: missicom, dakle one-year-primadonom mondenoga života Zagreba, naprosto je morala postati provincijalka pristigla autobusom, pa tramvajem, izravno na javnu televiziju i javnu raspravu Hrvatske! To je neminovnost, kao smjena godišnjih doba:kao što poslije jeseni dolazi zima, kao što pas laje i kiša pada, tako je i ona postala miss - to je njena dharma. Šinobus-autobus-antabus-tramvaj, nisu izvanjski momenti i saobraćajni dekor; to su atributi njene osobnosti jednako kao obim grudi ili madež iza lijevoga uha. Otkud znam za potonje? E, Ane, ako te sad od svega jebe samo to otkud znam za taj, ionako diskretni i smipatični madež, onda ga jebi.
12.10.2004. (22:25)


TEKST OBJAVLJEN U KNJIZI ANDREJA MAKSIMOVIĆA "TIŠINA, MOLIM!"

NEPRISILJENA GREŠKA
ili
BEUTY AND THE BEAST

prilog kritici jedne moguće fenomenologije tenisa

opći uvod: sport kao bolest

Sport škodi! Najočitiji su dokaz tome Srbi i Hrvati, nacije nesposobne za sportsko natjecanje.
Srbe i Hrvate u sportu fundamentalno razlikuje tek jedno: iako i jedni i drugi igraju protiv ostatka svijeta, Srbi igraju na domaćem, a Hrvati na stranom terenu. Protiv Srba, kao što je općepoznato, igra ceo svet, ali, kao izazivač. Svi su i protiv Hrvata, no protiv Hrvata postoji sveopća urota – odatle genuini hrvatski fair-play, budući da Hrvati kao pravi gentlemani sudjeluju u unaprijed izgubljenoj borbi.
Onaj koji pomaže drugima, odmaže prvima, ali kako Vatikan i Masoni ne sudjeluju izravno u reprezentativnim nastupima, bitka se seli na dogmatsko polje.

pretpostavke tenisa: teološke, psihološke i druge

Srbi su i tu ortodoksni: vrhovni je sudac u konačnici na njihovoj strani, mada u međuvremenu odsutan i često nepravedan. Hrvati, kao smjerni katolici navikli da im se sudi višak osobnih grešaka, i za nepostojeći offside vjeruju (nadajuć se) da sve to netko gore dobro vidi! Hrvati redovito igraju protiv sudaca, jasno, koje su potkupili Srbi, Srbi koji se čude gdje je Sudac i zašto već cijelu jednu povijest ne fućka - definitivan kraj, naravno.
Ipak, i Srbi i Hrvati, u osnovi, misle da je sport kata, borba s imaginarinim protivnikom; i jedni i drugi, instinkivno, znaju da je taj protivnik neprijatelj; oba naroda, pogađate, vjeruju da ga stoga treba fizički odstraniti, unatoč tome, ili baš zato, što je imaginaran!
Jasno, posljedice su drastične: šport škodi, znao je to već i Igor Mandić, ali, usudio bih se kazati, ozljede nisu samo fizičke, već i duševne naravi! U našem se primjeru duševne boli razlikuju koliko i jezici: imaginaran je neprijatelj za prve izmišljen, dok je drugima zamišljen.
Zato Srbi, u vječitoj utakmici s Turcima, za svako sportsko polje misle da je Kosovo, poraz da je pobjeda, a prolazak u viši rang natjecanja, to su seobe. Hrvati pak, u kontemplativnoj borbi sa samima sobom, sebe doživljavaju kao outsidere: onako kako wasp Amerika doživljava crnce, tako Hrvati doživljavaju sebe. Iako ih, za razliku od Afroamerikanaca, na to nitko nije prisilio, Hrvati se u društvu uljuđenih nacija ne pokušavaju afirmirati kulturalno, nego naturalno: navodnom prirodnom nadarenošću za sport! Baš kao Srbi!
Jednom rječju, da Mićo Dušanović prevodi Kanta, nimalo ne bi pogriješio ako bi 'samoskrivljenu nezrelost' preveo s 'unforced error'. I tu dolazimo do tenisa!

kratka povijest bolesti

U Hrvatskoj, bitno je napomenuti, tenis je kolektivan sport, ne individualan! Sjetimo se Ivaniševića: kad je Goran na terenu razgovarao sam sa sobom, bilo je to poveliko društvo, s kojim se, u sebi, borio. U podneblju gdje sport ionako generira paranoju, tenis dodatno dovodi do shizofrenije. Zato je u Hrvatskoj tenis u kategoriji ekstremnih sportova. Ali ne samo po učincima, i po uzrocima tenis svakako i svakome škodi. Predsjednik sportskog društva "Partizan" i Hrvatske, recimo, dr.Tuđman, umislio je da može pobjediti Brunu Orešara, koji je sa svoje strane umislio da smije pobijediti dr.Tuđmana! Nečuveno! Prije Tuđmana, u Hrvatskoj su tenis sporadično igrali Punčec i Palada, a rekretivno Franulović i Pilić; nakon Tuđmana, tenis postaje maspok. Tenisom se kraće vrijeme tako bavio čak i Ivica Račan, ali zbog predostrožnosti da ne izgubi partiju domalo odustaje, zaokupivši se odbojkom: mreža je podjednake visine, lopta je prikladnije veličine a rekviziti nisu neophodni. Navodno da su tenis igrali čak i Ivo Pukanić i veleposlanik Montgomery, o čemu ipak ne postoji nikakvih transkripata. Od žena, u Hrvatskoj se tenisom bavila Iva Majoli, jednom, u Parizu, i Zvonimira Orešar, u djetinjstvu. Tenis voli gledati i sadašnji predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, što, kad se sve uzme u obzir, nimalo ne čudi.

teniski lakat: simpomatologija

Malum omen tenisa svakako je reket. Reket je u Hrvatskoj raširen, no nije svaki reket teniski, niti je tenis uvijek vezan uz reket – najbolje je odmah pri izboru reketa obratiti se stručnoj osobi i odlučiti se za neku razumnu svotu novca: važno je ponoviti da preskup reket ne jamči sigurnost u igri! Vice versa, pri izboru stručne osobe valja paziti da preporučen reket ipak pruža elementaran komfor i rečenu sigurnost. Osoba zaražena tenisom na terenu se odmah prepoznaje po neugodnom stenjanju pri početnom udarcu, vidnim i slušnim halucinacijama (stalne pritužbe na 'dobru loput' ili preglasnu publiku), eruptivnoj razdražljivosti koja kulminira u opsesivnoj neurozi te paranoidnim fiksacijama na protivnika ili lopticu, ispadima praznovjerja (stalni zahtjev za 'istim loptama' npr.) ili vjerskom transu (često pogledavanje u nebo nakon pogrešnog udarca), kleptomaniji (pokušaj skrivanja loptice u džep hlača ili čak ispod haljinice naočigled publike, in situ ili pred malim ekranima!), ritualnom kretanju glave u smjeru lijevo-desno i natrag većine okupljenih gledatelja, itd.itd....Tenis se prenosi socijanim kontaktom, u njemu se pače i ostvaruje i lako može dovesti do tzv. teniskog lakta. Osobe s takovrsnom ozljedom trajno su socijalno hendikepirane u zajednici u kojoj je lakat prvi nepokretni pokretač. Rekete zato valja držati van dječjeg domašaja.



trivia

Uz pojavu tenisa u Hrvata nikako ne bi valjalo kao kurioziozum ne spomenuti eklatantan primjer što ga ovdašnjoj mladeži pružaju jedan srpski teniser i njegova gospođa supruga - Slobodan Boba Živojinović i Lepa Brena, neé Jahvić, naime. Nomen est omen, dakle je riječ o mitološkom odnosu i obrascu beauty-and-the-beast. Ona, Lepa, a on Boba, pa 'Životinja'!, ukazali su nebrojenim mladim ljudima Hrvatske i na njihov životni put: Izlaz je iz getoa samo jedan, a taj je široki put sporta, njihova nepresušna talenta i neopozive nadarenosti. U zemlji koju je Dragi Bog sačuvao za sebe, ljudi ovog kraja obiluju prirođenim im prednostima i performansama: bilo da je riječ o ženama ili muškarcima, spolovi su ravnopravni u narođenoj nadmoćnosti: žene su lijepe a muškarci brzi i snažni. One su miss, oni šampioni! Pa neka nas zato ne začudi to odricanje od bilo kakvog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom pameti, znanja, obrazovanja, umjetnosti... rječju, kulture. Sve je u Hrvata krajnje naturalizirano i neposredno, gotovo neprirodno prirođeno: sav talent - takvu me majka rodila - i sav dar – za kojekakve igre lopticama! Stoga su veze manekena i nogometaša, kao uzoritih hrvatskih muževa/sportaša i žena/ljepotica, ultima ratio hrvatske društvenosti i paradigmatski društveni model: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Ima, u Srbiji, na našu sreću i na našu preveliku žalost, ima i u Hrvatskoj.

umjesto zaključka: teniski dokaz božje opstojnosti
via reductio ad absurdum

Unatoč svemu, Hrvatska igra finale Davis cupa sa Slovačkom! Činjenica da finale ne igramo sa SiCG, i to u Beogradu, dokaz je postojanja Boga. Dragoga. Quod erat demonstrandum.

PATOBLOGIJA

Moj drug Inhibitor dospio je do "Fantoma Slobode"!
Dobri Tomislav Čadež, u pokušaju da dopre do biti fenomena bloga, prenio je s Inhibitorove Patologije post Epistola srpskog apostola, te integralnu učenu raspravu koja je usljedila; oboje prenosimo u cjelostii:

Epistola za srpskog apostola

THE NOBODIES

Maja meseca 1940. godine, zbog mogučnosti napada Italije, izvršena je delimična mobilizacija jugoslovenske vojske, sa koncentracijom trupa u Sloveniji. Manevrima i smotri borbene gotovosti prisustvovali su i strani vojni predstavnici i novinari. Prilikom obilaska 40. pešadijskog puka u Brezovici 26. maja, stenografisan je govor postrojenim vojnicima komandira 1. čete, kapetana Luke Djuraškovića.

"Slušaj 'amo!

Mi živimo u ozbiljno doba i svaki od vas znade zašto smo tu. Svi ste već stariji i ženjeni ljudi, vi čitate novine, je li tako. Ako nam ko pruži rat, jebo ga otac, mi ćemo ga prihvatiti i ratovati. U tom slučaju, jebo mu pas mater, morali bi mi da primimo borbu, pa makar svi izginuli.

To bi bilo od nas časno, jel' tako. Naši susedi Talijani, e to su kurve jedne. Oni, jebo im pas mater, boje se ratovanja, a hoće da dobiju zemlju bez krvi. Oni, fukare jedne, kažu da imaju pravo na Dalmaciju. Jeste dobiće, ali kurac! Jel' tako? A zar mi nemamo pravo na Trst, Istru i druge naše krajeve?! Pa dabome da imamo. Sada se prave prijatelji, a sutra napali bi nas, kurve jedne! Jel' vam to jasno. Jebo im pas mater, samo neka dođu, poslaćemo ih u pizdu materinu.

Drugo, mi Južni Sloveni bili smo i jesmo najbolji vojnici Evrope. Jel' tako? Dabome da je tako i tako mora da bude. Musolini je dosta učinio za Italiju. On je mnogo dao Italijanima, ali ih nikad neće načiniti hrabrim, makar im kurac dao, neće moći da im da srce junačko. Jel' tako? Jel' vam jasno?

E, drugo kažu Talijani: oni vele — kod nas je sve motorizovano. Naši su mitraljezi FIAT, naši su tenkovi FIAT, naši su avioni FIAT i šta sve ja znam u pičku materinu. Znamo mi to, ali je u njih i srce FIAT, jebo ih Sveti Jeronim na nebu. Samo ime jedno: oni nas ne znaju, pička im materina. Jel' tako? Dabome, baš tako, i tako treba da bude. Drugo: hoće da nam budu kuratori, da garantuju naše granice, pizda im materina. Talijani i ko zna koji kurci, Nemci, Englezi, Japanci, Kinezi i drugi, pa čak i Društvo naroda. A sta se nas tiču njihove garancije, pizda im materina. Znamo mi šta su to garancije! Jebo im pas mater, garancijsku i kurvarsku!

Drugo: svi vi znate da se naša vojska najbolje hrani. Jel' tako? E, kad je tako, onda hrana treba da bude sto puta bolja. Imamo kuvare, jebo im pas mater, još i ne valjaju. Pa dobro gde su ti kuvari, jebo im pas mater, svima odreda? Dežurni, deder zovni mi kuvare, pizda im materina. Pa dobro kuvari, jebo vas Sveti Jeronim na nebu, poslaću vas da terate mitraljeze u brda u pizdu materinu, pa da vidimo da li će hrana biti bolja i... Jebo vam pas mater kuvarsku. Jel' tako?”

U tom se javlja kuvar Trobec: „Ali, gospodine kapetane, iz griza se ne more...”

Kapetan Luka: „Kuš, ništa te nisam pitao. Marš u pizdu materinu. Jebo ti pas mater kuvarsku! Kad te raspizdim, pretvoriću te odma' u mitraljez. Drugo: Gde je tu onaj koga su ubile gaće? Aj, tu je! E, baš tebe ću poslati na Talijane, jebo te mitropolit. I ti si mi kurčev vojnik. Ubile te gaće...

Slušaj amo i šta se smeješ? Svi vi znate da ima i drugih kojima se hoće naša zemlja, pizda im materina! Eno gore one ciganske kurve kažu da im pripada Srem, Banat i Baranja. Pa dobro, pizda im materina tatarska, što ne dođu da uzmu pola Slovenije i Hrvatske, jebali ih njihovi grofovi, jebo pas mater njima i Hortiju i Telekiju i grofici Marici!

Drugo: Jel' idete onako preko noći u Domžale? A? Znam vas ja dobro. Jel' tako? E, vidite to ne sme tako da bude. U nas postoji preki sud, pa tu nema više šale. Odma te streljaju, jebo te faraon... Da li vi mislite tako?...Evo ide ti komandir tamo negde u pizdu materinu, vodnici šta ja znam gde, jebo ih Bog, ionako ništa ne valjaju, podnarednici sede u kafani, a vi u Domžale. Pa ti sad lepo dođu Talijani, pizda im materina. kako bi sve izgledalo i kako bi nas lepo udesili... majku im žicarošku!

Pa to ne sme da bude. Jel' jasno? Ne može to tako kod nas da bude, kako je bilo kod Čeha. Jok... Eto i to su kurve koje se uopšte ne bore, nego samo polažu oružje, kukavice, jebo im pas mater i njima! Pa evo i Poljaci, jebo ih Sveti Jeronim, borili se... borili, a njihova gospoda ministri — tup u avionče, beže avionima pravo u Pariz. Ništa manje u pizdu materinu, da tamo tobože vladaju, ali sami, kome, pička im majčina. U nas ne sme da bude tako i ne može da bude tako, naravno.

Drugo: nije sve što sam vam kazao. Ama svi vi znate da ste pametni ljudi. Išli ste po svetu i svi ste sigurno videli lepu varoš Temišvar? E, vidite, kažu Rumuni, jebo ih Bog otac: „To je naše”. Pa dobro sad, pička mu materina, šta je onda naše. Za koji smo krasni ovde i šta još da branimo kad ništa nije naše? Pizda im materina. Pa što plaćamo toliki porez, kad je ovo tuđe? Jel' tako? Onda od nas niko neće dobiti ništa. Daćemo im kurac tvrd, i to tvrd za mnogo godina. Neka dođu ako su junaci, a mi ćemo sa njima pravo u pizdu materinu, preko Drave i Save, pa makar svi izginuli! Jel' tako? Jel' vam jasno? E, pa dabome, da jeste, jer drukčije ne može i ne sme da bude, naravno...

A sad vodniče daj ljudima voljno!”

[Arhiv SANU, A-36-119-263]

Kapetan Luka Djurašković poginuo je u toku II svetskog rata.

This Mortal Coil, Song To The Siren





Coil, Tainted Love





Marilyn Manson, The Nobodies

ZAGROB, IZMJEŠTENO MJESTO

Jedno od poglavlja knjige "The Meaning of Modern Art", Johna Russela, nosi naslov "History as Nightmare". Naziv je posudba iz Ulyssesa - Stephan Dedalus govori: "History is a nightmare from which I am trying to awake."

"Zagreb je prozvan Zagrobom, zagrobnim mjestom; Lovesexy od Kulušića priređuje Nightmare Stage; Radio 101 petosatni noćni program proziva Nightmare Show...
Ako ni zbog čega a ono stoga što umjetnost, napokon, nije osveta životu, i mi govorimo o noćnoj mori.
Prema okultnoj geografiji svijeta projekcija mača Sv.Mihaela pada na 16.meridijan.
Sveti Mihael pobjednik je na Armagedonu.
Sv.Mihael pobjednik je nad Sotonom.
16. meridijan prolazi kroz Zagreb.
Zagreb ima Mihaljevac, ergo, tkogod da je davao ime Mihaljevcu, a to nikako nije mogla biti nevažna osoba, morao je poznavati predanje.
Gradski su odličnici, tvrdimo, bili upoznati s okultnom geografijom svijeta.
Nestvarno je prodrlo u stvarnost.
Nightmare...
Zato je Zagreb zagrobno mjesto, Zagrob: mjesto za posljednjim grobom, mjesto iza Armagedona."

Studentski list br 1014, 15. studeni 1989.

Loka
Freda Mae


"If I am I because I am I, and you are you because you are you, then I am I and you are you. But if I am I because you are you and you are you because I am I, then I am not I and you are not you!"
Menachem Mendel Morgensztern, Kotzker Rebbe

A man who took the stance that anyone who would stoop so low as to love him was not worth loving in return. Dakle, fatalni muškarac! Ekvivalent femme fatale.
Drakula kao l'homme fatal!

Postoje ljudi koji isisavaju emocije drugih, jer ih sami nemaju.
Drakula ih neće voleti, te, koji njega zavole, ali će ih sisati.
Onima drugima, darovat će večni život.
Aneta

WANTED: THE RESIDENTS, DEAF OR A(T)LIVE

The Residents





radio

THE KNIFE

THE KNIFE

HEARTBEATS, spot


SILENT SHOUT


HEARTBEATS, live




One night to be confused
One night to speed up truth
We had a promise made
Four hands and then away
Both under influence
We had divine scent
To know what to say
Mind is a razorblade

To call for hands of above, to lean on
Wouldn't be good enough for me, no

One night of magic rush
The start: a simpel touch
One night to push and scream
And then relief
Ten days of perfect tunes
The colours red and blue
We had a promise made
We were in love

To call for hands of above, to lean on
Wouldn't be good enough for me, no

To call for hands of above, to lean on
Wouldn't be good enough

And you
You knew the hand of a devil
And you
Kept us awake with wolves teeth
Sharing different heartbeats in one night

To call for hands of above, to lean on
Wouldn't be good enough for me, no

To call for hands of above, to lean on
Wouldn't be good enough

2006: WORDS

Language Monitor

The Most Frequently Spoken Word on the Planet: O.K.

Popularized by US President (1837 -1841) Martin Van Buren's nickname, Old Kinderhook from his birthplace in New York State. His re-election slogan was 'Martin Van Buren is O.K'. Didn't you ever wonder why a simple word can be spelled in capital letters followed by periods? Though the undoubtedly word appeared in earlier variations, this is the event that solidified its position in the language
'Ohne Korrektur'
Another reason, which sounds quite true, dates "o.k."'s history also back to America, but with German roots. The German Ohne Korrektur, o.k., meaning no faults/errors was used in school's essais and works when a student did a good work. From colonial German villages and communities in America this abbreviation then spread to the world.


The Top Ten Words of 2006 with commentary follow.

1. Sustainable – Originally a 'green' term has moved into the mainstream meaning 'self-generating' as in 'wind power is a sustainable power supply'. Can apply to populations, marriages, agriculture, economies, and the like. The opposite of 'disposable'.

2. Infonaut – Those who blithely travel along the 'infobahn'.

3. Hiki Komori – One million young Japanese men who avoid intense societal pressures by withdrawing into their own rooms (and worlds) rarely venturing outside.

4. Planemo -- Planets that didn't make the cut in 2006 as sustainable planets. Pluto was demoted to a planemo.

5. Netroots -- The activists who have transformed the practice of fund raising and getting out the vote – through cyberspace.

6. Londonistan – Nickname for London as its Asian population swells.

7. Brokeback (Mountain)– A cultural phenomenon (Brokeback, Brokedown, etc.) with almost a million references to Brokeback jokes alone on Google.

8. Ethanol – Proxy for all things 'green' and energy independence.

9. Corruption – As in 'Culture of'; analysis of mid-term elections suggests this was the key for the turnover of the House.

10. Chinese (adj.) – All things Chinese currently in ascendance


The Top Ten Global YouthSpeak Words for 2006 with commentary follow.

1. Yoof Speak – Pan-Asian term for YouthSpeak.

2. Ballin' – Doing well; fine; as in he's really ballin' now.

3. Stick Ice – Chinese YouthSpeak for 'popsicle' or ice cream cone.

4. ii – Siigniifiies the text messaging style of doubliing the letter ii wherever iit iis found. (Very gee or preppy).

5. Ya-ya papaya – Snooty person (Singlish from Singapore).

6. 1 – From the U2 song One Love. Sign-off to Instant Messages.

7. =^..^= The emoticon representing a kitty.

8. Get up One's Nose – Irritates, as in 'He gets up my nose!' (UK).

9. LMAO – Texting abbreviation for Laughed My Ass Off.

10. Yobbo – An unrefined or loutish youth (Aussie/UK).


The Top Ten Names for 2006 with commentary follow.

1. Darfur – First time a country or region heads the list.

2. Mahmoud Ahmadinejad – Unfettered President of Iran.

3. Bono – Quintessential rock star, front man for the band U2, turned humanitarian.

4. George Bush – Received an old fashioned 'whuppin' in the mid-Term elections; still attempting to turn the tide in his last 24 months in office.

5. Kofi Annan – Departing head of the UN, both revered and reviled.

6. Joseph Ratzinger – Pope Benedict XVI turned Muslim heads by quoting a Renaissance scholar with a less than favorable opinion of Islam.

7. Brangelina – Brad Pitt and Angelina Jolie as a new type of Hollywood power couple.

8. Saddam Hussein – Hanging marks the end of one of the most brutal dictatorships in recent memory.

9. Fidel Castro – Still lives on as the head of one of the few remaining Communist states, some fifty years after the Cuban Revolution.

10. Hugo Chávez – Expressed less than favorable opinion of President Bush at the UN.



San Diego, Calif. November 22, 2006. 'No Noising' and 'Airline Pulp' have been named the Top Chinglish Words of 2006 in The Global Language Monitor's annual survey of the Chinese-English hybrid words known more commonly as Chinglish. Though often viewed with amusement by the rest of the English-speaking world, The Chinglish phenomenon is one of the prime drivers of Globalization of the English Language.
The importance of Chinglish is the fact that some 250,000,000 Chinese are now studying, or have studied, English and their impact (and imprint) upon the language cannot be denied," said Paul JJ Payack, President and The WordMan of the Global Language Monitor. "Since each Chinese ideogram can have many meanings and interpretations, translating ideas into English is, indeed, difficult. Nevertheless, the abundance of new words and phrases, unlikely as this may seem, can and will impact Global English as it evolves through the twenty-first century".

Chinglish is just one of a number of the -Lishes, such as Hinglish (Hindu-English hybrid) and Singlish, that found in Singapore. A language can best be view as a living entity, where it grows just like any other living thing and is shaped by the environment in which it lives.

With the continuing emergence of China on the world stage -- and with the Olympics coming to Beijing in 2008, the state is now attempting to stamp-out some of the more egregious examples of Chinglish. In its annual survey the Global Language Monitor has selected from hundreds of nominees, the top Chinglish words and Phrases of 2006.


The Top Chinglish Words and Phrases of 2006 follow:

1. "No Noising". Translated as "quiet please!"

2. "Airline pulp." Food served aboard an airliner.

3. "Jumping umbrella". A hang-glider.

4. "Question Authority". Information Booth.

5. "Burnt meat biscuit." No it's not something to enjoy from the North of England but what is claimed to be bread dipped in a savory meat sauce.

Bonus: GLM's all-time favorite from previous surveys: "The Slippery are very crafty". Translation: Slippery when wet!


The Top Ten Catchphrases for 2006 with commentary follow.

1. Stay the Course – Declared inoperative as the situation in Iraq slides into the abyss.

2. If I Did it – GLM traced nearly 10,000 news stories about O.J.'s new book within 36 hours of its announcement. The book was almost immediately withdrawn by its publisher.

3. # - ) The 'emoticon' way of saying 'wasted'.

4. Airline Pulp – The Chinglish (Chinese/English Hybrid) way of describing food served aboard an airliner. We think this one is a keeper.

5. Serial Texter – Though rarely used by adults, texting has become one of the predominant methods of communication among the world's youth, with many texting hundreds of messages a day. You can even subscribe to serialized SMS (short message service) 'novels'.

6. Global Warming – Eliminate the political controversy and the fact remains that 10,000 years ago New York City was under 5,000 feet of ice.

7. Keeping Parents Clueless – Or KPC: The 'instant message' way of telling friends that while parents might be reading over their shoulders, they are nevertheless being kept uniformed.

8. Brokeback Mountain – This movie title became the center of hundreds of late night jokes. Even Dick Chaney was featured on the cover art of the New Yorker with a Brokeback theme.

9. Come and Get it Fast – McDonald's created this Chinese phrase as a ready translation of 'fast food'.

10. "You're going to Hollywood!" – After five years, this phrase from American Idol, is more popular than ever.

Uta von Naumburg. Eine deutsche Ikone

Bin ich ein Goth?

Mani, jedno sam ostao dužan, kako bi kazao dr.Kuro Bajraktare; komentar o b(l)udnicama.
Čitajući jednom kao balavac nekakvu knjigu o povijesti drame - ili kazališta, ne pamtim - ostala mi je mutno u sjećanju briljantna invektiva izrečena na račun Marka Antonija: autor je kazao da je taj vrli, čestiti i borbeni vir Marko, imao nezgodnu osobinu: iz kreveta bi se izvlačio s alibijem zova Dužnosti, a bojno bi polje napuštao zbog Ljubavi!
I tako su budnice za mene zauvijek ostale vezane uz predstave ljubavi, u čudnom i opskurnom paralelizmu. Pogledajmo zajedno:
Najčudesniji lik neke žene koji je ikada ovjekovječen u kamenu svakako je onaj Ute, sa zapadnog kora katedrale u Naumburgu. Dugo vremena razmišljao sam tko se uopće usudio tako, na taj način vidjeti Utu, plemenitu suprugu grofa Eckharta! (vdi: dolje). No, da anticipiram sada tezu, riječ je o tome da skulptor nikada nije vidio Utu, niti je radio po sjećanju, nego je modelirao po predaji, čitajući kronike! Stvar mi je postalo posebno fascinantna kad sam shvatio da sam u skulptoru imao neznanog rivala: za Utinu ruku sada sam se borio s dva strašna viteza: jedan je sam Bog, spy in the house of love, u čijoj je kući Uta stoljećima, a drugi Skulptor, čije su je ruke dodirivale s tako distingviranom pohotom, da već sedam stoljeća - kako kaže Frau Kohl iz Naumuburga - “Most visitors come by coach,” she said. “They go straight into the cathedral to see the statue of Uta. Then they leave.” Lik je radio po čuvenju, zamišljajući Utu! Onako kako ne bi smio: kao preljubnicu! Ta, očito je, Uta je tu u noći rastanka! Bilo kako bilo, na jednom sam mjestu pronašao tu vezu teksta i teksture, kojom su se mnogi kusthistoričari bavili uglavnom nakon 1920., jer je, nekim čudom, do tada Uta bila nezamjećena: Textus also means 'texture,' the layers of meaning that attach as a text is woven into and through the historical and institutional fabric of a society." For Carruthers, the process through which text is imbued with social context and meaning has to do with memory or memoria: "Whether the words come through the sensory gateways of the eyes or the ears, they must be processed and transformed in memory—they are made our own." We can perhaps view the interaction of the visual and the literary arts in our discussion of Isolde and Uta as an exercise in what Carruthers calls the praxis of memory.
Tu dolazimo do budnice.
Najzanosnija budnica moga života svakako je St. Crispen's Day Speech; we few, we happy few, koji već stoljećima skaćemo na noge kad je čujemo, znamo da je Shakespeare pisao ovaj govor gotovo dva stoljeća nakon bitke kod Agincourt (1415), dakle i opet po predaji, po pričama, po vijesti: history.
I bitke i žene, uglavnom ono sve što je dostojno toga da čovjek otvori usta - dostojno poezije - za nas je legenda, priča, sjećanje, u najboljem slučaju: ono prošlo!
Očito, najbolje su godine iza nas.
Ah, tako poetično!
Pa ti ne budi Goth!

TREĆI ČOVJEK

Who is the third who walks always beside you?
When I count, there are only you and I together 360
But when I look ahead up the white road
There is always another one walking beside you
Gliding wrapt in a brown mantle, hooded
I do not know whether a man or a woman
—But who is that on the other side of you?
___________________________________________________________________________

Eliot's note for line 360

The following lines were stimulated by the account of one of the Antarctic expeditions (I forget which, but I think one of Shackleton's): it was related that the party of explorers, at the extremity of their strength, had the constant delusion that there was one more member than could actually be counted.

Commentator's note

B. C. Southam has traced the account to chapter 10 of Sir Ernest Shackleton's book South (1919).
See also the account of meeting Jesus on the road to Emmaus in the Gospel of Luke, Chapter 24, starting with verse 13.

1. And, behold, two of them went that same day to a village called Emmaus, which was from Jerusalem about threescore furlongs.
2. And they talked together of all these things which had happened.
3. And it came to pass, that, while they communed together and reasoned, Jesus himself drew near, and went with them.
4. But their eyes were holden that they should not know him.

Part V
Lines 359-365

The speaker in this section does not seem to be the main narrator. The speaker talks of a presence who is felt, if not seen, when the speaker and the spoken to are seperated from each other (line 361.) Indeed we are not sure if the two ever walk together as the other and the mysterious figure do. Left unsaid is whether this figure is the cause of the seperation.
The third appears to be a ghost, its walk described as a glide. The presence is hooded and the speaker cannot tell whether the figure is a man or a woman but Eliot has previously given us a clue. In his note to line 46 Eliot associates the hooded figure with the Hanged God of Frazer. So here we find the hanged man that Madame Sosostris could not see in the Tarot reading (lines 54-55.) What is mysterious to Madame Sosostris and the speaker becomes, with effort, accessible to us.
While the public reading of this section put forth by Eliot and many critics is the resurrected Christ's journey to Emmaus with his disciples (told in The Gospel of Luke, Chapter 24) Eliot's notes cannot always be treated as a final authority on his meaning. His notes to line 46 and to Part V mention Emmaus yet his note to line 360 does not mention Emmaus or Christ at all. This latter note seems to be a clue that that there may be a more private reading possible to this section. James E. Miller, Jr. provides us with one such private meaning involving Jean Verdenal:
It is a safe assumption the Vivienne Eliot learned early in her marriage that she was in some obscure sense competing with someone whose presence was more felt than seen. The passage above is not so shrill as the monologue in "A Game of Chess," [monologue starts at line 111] but there is the same nervousness and puzzlement--and nagging. Most telling, perhaps, is the line, "I do not know whether a man or a woman." [line 364] The silent party in this unequal exchange surely knows, for we have just witnessed his anguish over the incontrovertible fact--"He who was living is now dead." [line 328] The other who is walking by his side is the enduring memory which will not die, a memory as intrusive in a marriage as a physical presence.

South

Sir Ernest Shackleton

The last paragraph of the chapter entitled "Across South Georgia"
When I look back at those days I have no doubt that Providence guided us, not only across those snowfields, but across the storm-white sea that seperated Elephant Island from our landing-place on South Georgia. I know that during that long and racking march of thirty-six hours over the unnamed mountains and glaciers of South Georgia it seemed to me often that we were four, not three. I said nothing to my companions on the point, but afterwards Worsley said to me, "Boss, I had a curious feeling on the march that there was another person with us." Crean confessed to the same idea. One feels "the dearth of human words, the roughness of mortal speech" in trying to describe things intangible, but a record of our journeys would be incomplete without a reference to a subject very near to our hearts.

Sir Ernest Henry Shackleton (1874-1922)
South

IL MIGLIOR FABBRO

IGRA

Uvodimo novi lik.
To je IGRA. Igra živi u Njemačkoj. Samohrani je otac petogodišnjeg dječaka. Igra je Beograđanin. Neka se sam predstavi:

djesi, djenis.

juche sam imao buran dan. naime, dogodila se stvar dostojna tragi-komedije suvremenog sveta i shunjajuceg manjka njegove sushtine.

jedan lokalni politichar, predsedavajuci lokalnog SPD-a, kojeg ja poznajem u krajnoj liniji preko mojeg sina, potpuno smeten, chudan i neprijemchljiv (italijan koji je odrastao u nemachkoj) zabrljao je nachisto svoju politicku stvar. nije slojmun isposhtovao rok za prijavljivanje svog kandidata za gradonachelnika, koji je btw po prvi puta u istoriji BR Deutschland sveshteno lice- katolichki pop koji od strane svojeg biskupa zbog toga maltene raspopljen - jer je stremio u za kat. crkvu neprihvatljivom nameshtenju u svetovnom zivotu.
nakon chitave godine dana bezsadrzajnih promocija, govora, pojavljivanja u medijima, okuglim stolovima i diskusijama partija je zaboravila da ga u birokratskoj proceduri chisto provizorno prijavi kao kandidata izbornoj komisiji.

nakon posla svratio sam kod jedne nashe zajednichke prijateljice (ja predesednika partije poznajem samo povrsno) i tu zatekao njega u potpuno nesvakidashnjem izdanju - blatnjavih cipela, razabarushene kose, ochajnog izgleda, kako sedi za malim stolom u dnevnoj sobi, drzeci glavu na kolenima. sa druge strane stola na podu u maxikosi lezala je tronedeljna beba, sin prijateljice koju sam pochastvovao posetom. odluchio sam da se iz istih stopa povuchem natrag, jer me Pigetti nije ni video, a i iznad svega mrzim patetichne situacije - posebno one koje me se uopshte ne tichu, pa chak iako su kao ova visoko brizantnog sadrzaja za provincijske okolnosti.
ali, moja srpska prijateljica, koja je uzgred jako naporna i u mnogim stvarima glupa, zamolila me je da ne odlazim dok ne dodje njen muz _englez, koji je vec na putu ka kuci. rekla mi je o chemu se radi, da ovaj hoce da se ubije i da mu je stavila neke sedative u chaj, koji ovaj nije hteo ni da okusi. za pochetak dakle trebalo je da ga svojim mushkim autoritetom nateram da popije chaj. rekao sam joj da mi ne pada na pamet da se mesham i da se goni u kurac: koji ga je krasni i pushtala na gajbu u ovakvom stanju- iz radoznalosti ? na to mi je ova zalepila shamarchinu svojom glomaznom postporodjajnom rucherdom- malo je falilo da joj uzvratim, kada se oglasilo zvono na vratima- zena nesrecnog italijana na visokom partijskom mestu unutar provincijskog nemachkog spd-a. jedna mala debela nemica koja ne zaklapa i jako je nervozna, rekao bih od nejebice.
tu je pala scena kao iz slikovnica- umalo se nisam ujeo za jezik od muke, i pokushao nanovo da se izvuchem i bez izgovora. no, ova me je srpkinja vrebala i odmah prochitala moje namere- zakljuchala vrata i izavdila kljuch- kao da ne bi ovaj italijan zapalio! nisam mogao da verujem shta mi se deshava; nisam hteo da ispadnem pichka, dok mi se na drugoj strani zeludac okretao od ove bujice losheg ukusa. svi su plakali, beba je vrishtala, mali filip (sin ove srpkinje<) stajao kao ukopan ne kapirajuci uopshte o chemu je rech; odluchio sam da se pobrinem o njemu o odvedem ga u njegovu sobu na igranje; no, on je bio odvec radozano i niej hteo da se pomeri sa mesta; ali, kako sam ja to hteo, stavio sam ga kao dzak krumpira na rame i odneo onako nejakog.
nakon nekoliko minuta zachula se buka i vreva iz susedne sobe; kako zene umeju sjebati ionako nachetog mushkarca_ ovaj je hteo da skochi sa balkona (shatro ili odista- nisam uspeo da izvalim); rvali su se tako, srpkinja i nemica protiv italijana, sve u neposrednoj blizini bebe; sklonio sam bebu i filipa u dechju sobu, vratio se natrag i nokautirao italijana-pao je kao oktobarski list krvareci iz nosa- uzasan prizor, onako razbarushen i blatnjaa sada je josh i krvav- idi u kurac!
ali, pazi sada ovo - susedka-lezbejka shto zivi ispod zorice, inache urednica politichkog ureda wiesbadenskog kuriera, stala je da zvoni na vrata kako bi videla shta se to iznad nje dogadja; zorica je rekla da je sve u redu ne otvorivshi vrata... ova je valjda to protumachila kao prava lezbijka i po klisheu "englez tuche trudnu zenu" pozvala policiju.
e, onda kada je policija doshla - jedna domina i homic kao patrola pretpostavljam sudeci po njihovo nastupu- vec je bilo kasno za bilo kakvu intervenciju. u medjuvremenu je i englez bio doshao, i sada su sve grlili i grcali ophrvani samosazaljenjem i ipak srecom shto su kakvi-takvi zivi- robovi u jednom potpuno besmislenom krugu spavanja, zdranja, povremenog suhog jebanja, i pre svega- argatovanja i rmbachenja u svojim bankama, partijama i domacinstvima.
ja sam pokushavao da umirim 20. dana staru bebu nikolausa koji je hteo sisu i ja mu nisam mogao pomoci.
onda sam odluchio da odem a oni su me kratkim oproshtajem za dug rastanak- svi ukljuchujuci i italijana kojeg sam prethodno nokautirao, chvrsto zagrlili ponesheni bujicom najprizemnijeg samosazaljenja, oslinavivshi mi tom prilikom jaknu i shal.
kod kuce sam kasnije pogledao "night of the living dead" razmishljajuci krilato o bedi ovoga silovanog sveta.

to je to. pa ti vidi.

HRISTOS SE RODI A KURO SE ODMARA!

KURO BAJRAKTARE

dr.KURO SAVA KOVAČEVIĆ VOŠTI KARU

BREAKING NEWS: WITTGENSTEIN JE OTIŠAO U KURAC!

Ako je svijet slučaj (Fall), a slučaj pad (Fall), onda je posve sigurno da je Wittgenstein pod padom mislio na pad kurca.
dr.Kuro Sava Kovačević


• Nema nam Kuro Save Kovačevića. Sigurno smo nešto krivo učinili. Dr. Kuro je nenadomjestiv za ovu našu malu zajednicu. Nemanja 05.01.2007. 09:11
• Nemanja grešiš, siguran sam da Kuro Sava sve ovo promatra iz prikrajka dok vošti karu.
Vjerujem da će nam uskoro opet podastrijeti nešto iz svoje bogate analitičke riznice. Markiz de ga Sad 05.01.2007. 09:14
• nemanja, aha. lijep dan, baš sam ti htjela napisat neku lijepu rečenicu al ne rade mi tipke za navodnjavanje.
+ pokvarila mi se i kopirka, a ne jedre mi ideje za popravak.
ma nabijem se na ovaj bezočni niz u ovoj haljini s greškom! samsara 05.01.2007. 09:15
• bez očni samsara 05.01.2007. 09:18
• Samsi, ljubavi, šaljem ti veliku pusu! Danas je zaista lijep dan i danas ću se pomiriti sa svima: evo, ide vikend, i hoću da svi budu sretni, veseli i debeli.
Čak i Lola. Jebiga, ne mogu je protiv svoje altruističke prirode i filantropije pa to ti je!
Nego, jest li primjetili da je Borg unatrag Grob!?
To je spooky, ali nam ide na ruku: ako je Zagreb Zagrob, onda je ova premetaljka silno podatna: mi dolazimo iz prapovijesnih dubina i naslaga ovog izmještenog mjesta! Brrrrrrrrr...baš strašno! Imamo sada i mit, ravan indijanskim grobljima na kojima je izgrađeno pol sredjoameričkih gradića po horrorima!
Dolazak Borga kao povratak potisnutog!
Hm, kakve me sve pametne ideje sustižu, teško ću ja van!
Moram pobjeći prije no što se zamislim.
Jer, ja se zamislim još lakše nego što se zajebem: recimo, jučer sam naletio na neku Tinu, i mi smo se tako zajebali da je večer prošla u tili čas!
Poslje smo se i upoznali i djevojka je zaist na mjestu.
Nesreće.
Idem, idem, dosta je više ovih obloga.
Pozz, kiss! Nemanja 05.01.2007. 09:40
• Da, Borg aka Grob bi morao imati neki pozdrav.
Možda: Su ćut! Ili tako nešto. Nemanja 05.01.2007. 09:41
• Kizzimire, ha, ha, izvrsno: dok dr.Kuro vošti karu! Da voštiti karu! Ne znaš je li divniji prizor, posao ili sama riječ! Nemanja 05.01.2007. 09:48
• Kizzimire, ha, ha, izvrsno: dok dr.Kuro vošti karu! Da voštiti karu! Ne znaš je li divniji prizor, posao ili sama riječ!

Samsara, što pokušavaš s ovo riječi "bezočni"? Vidim da se igraš, nešto prtljaš...što se zlato zbiva? Što pokušavaš reći? Nemanja 05.01.2007. 09:50
• Izvrsno Grob! Pa tome svi težimo. Predlažem dva pozdrava
pozdrav GROBERA neka bude
Li Yes!
a kad se odjavljujemo sa bloga žrtve pozdravljamo sa:
Su ćut! Markiz de ga Sad 05.01.2007. 09:51
• Kizzimire, ha, ha, izvrsno: dok dr.Kuro vošti karu! Da voštiti karu! Ne znaš je li divniji prizor, posao ili sama riječ!

Samsara, što pokušavaš s ovo riječi "bezočni"? Vidim da se igraš, nešto prtljaš...što se zlato zbiva? Što pokušavaš reći?

AHAHAHA!

Li Yes!
Izvrsno! Zašto ne Lee Yes!
Kizzo, za blogove! Nemanja 05.01.2007. 09:52

• Konačno, s PA(B)LOGIJE ideš ravno u BORG/GROB.
A tek teorija odraza koja grob ispostavlja kao odraz borga! Konačno imamo osnov drugovi za povratak na pozicije prije Bleda 1960.! Živeo drug Todor Pavlov i drug Lenjin. Živeo i drug Ludwiga Boltzmann, pre njih! (Koristim ovu priliku da obavesti širu čitalačku javnost o jednom manje poznatom otkriču našeg akademika Supeka, još kao mladog čoveka: "Slučajno sam kao brucoš otkrio u züriškoj biblioteci da je Lenjin, tražeći argumente protiv Machova pozitivizma, nabasao na Boltzmannove »Popularne spise« pa preuzeo odatle teoriju odraza, jedan od dvaju nogostupa dijalektičkog materijalizma; poslije također objavih da je on formirao i ishodište mladog Ludwiga Wittgensteina: iskazi kao slike stanja stvari."
Ne znam shvatate li svu vrednost ovog mog otkrića Supekovog otkrića, ali, ispada da nakoš što smo definitivno ustavnovili da je Zagreb Zagrob (Vidi: Venecijanska obdukcija ipak je bila znak za obračun koji će uslijediti u Zagrobu, mjestu za posljednjim grobom iza Armagedona.), a BORG je GROB, onda se odatle, kao što omogućuje drug Supek s drugaricom Bolzanno, izravno piči u jednom smeru prema teoriji odraza drugova Pavlova i Lenjina, a u drugom prema drugu Wittgensteinu, koji je, kao što pokazuje rad dr.Kure, otišao u kurac:
"I u svom posljednjem komentaru on upozorava na jedno novo kurološko tumačenje Wittgensteina.
Ako je svijet slučaj (Fall), a slučaj pad (Fall), onda je posve sigurno da je Wittgenstein pod padom mislio na pad kurca.
Zato on Traktat i završava mišlju o prećutkivanju onoga o čemu se, kako sam misli kao izdanak fine bečke obitelji, im besten Fall, ne bi trebalo govoriti. Da on na kraju nije došao do samog kurca, on bi o tome bio govorio, a ne to prenebregnuo. Russell je, kako vidimo, svojom stalnom ostitičkom erekcijom izvršio poguban utjecaj na Wittgensteina. Ovome nije preostalo drugo nego da se nada (sa Spenglerom) da će sve to jednom ipak morati pasti i da će studentice konačno početi studirati."
Also sprach dr.Kuro Bajraktare
Nemanja 05.01.2007. 10:50

• Kizzo, jedna mala poslastica iz lektire koju si mi poslao: sečaš li se zen-meditativnih obrisa obale u onoj tvojoj mediteranskoj rapsodiji in blue i ekskursa o sfingi? E, na to sam ja spomenuo Kafku, pa je komentar nestao, ali, onda je usledio još kraći i još bolji:

Vidim ja da se ovdje pametne opaske same od sebe brišu, a nepametne urezuju u pamćenje!
Opaska glasi: Anders je Kafku nazvao alegoričarem nepoznatih pojmova. Ti pak govoriš o alegoriji koja daje naslutiti jedno nepoznato stanje stvari. Sjajna misao: dvostruki filter nejasnoće: alegorija SLUTNJE jednog NEPOZNATOG stanja stvari! Zbilja ti se omaklo, sinovče! Dasa i Badža 15.09.2006. 16:31

Bože, što se sve tu reklo, i čega sve tu nema! Kizzo, daj mi poklon za Novu: snimi mi na neki nosač informacija ceo svoj dosadašnji blog! Nemanja 05.01.2007. 10:53

IGLE U OČI NOVE GODINE

IGLE U OČICAMA



Ovako je govorio Lečeni:
Manifest patoblogije pozdravljam. Predlažem da svaki član pokreta mora pronaći mjesečno jednu žrtvu na blogu na kojoj će se iživljavati. Štoviše, moj je prijedlog da, uz Nemanjino vodstvo, pronalazimo najgluplje i najbezazlenije blogove i onda ih uzdižemo u nebo sve dok autor ne pomisli da ga je pomilovala božja ruka. Potom ga napuštamo uza seriju uvreda.3.1.2007. 00.17

A ja sam odgovorio: @Lečeni: Moramo se ponašati kao Borg. Jednostavno ćemo asimilirati niže oblike života. Dođemo na neki blog i asimiliramo ga. Zapravo ga ne asimiliramo nego uništimo, ali moramo imati nekakav program, pička mu materina! Ili barem alibi.
Jasno da je svaki mogući pokret otpora uzaludan:
We are the Borg. You will be assimilated. Resistance is futile.

Ima prvi konkretan prijedlog. Kao što znate, tekst znači plet. Ima genijalan blog ovdje u susjedstvu: strikanje.blog.hr. Neka ženska sve tumači, od prve veste koju je kao dijete splela, sve do najkompliciranijih bodova. Predlažem da tamo otvorimo hermeneutičku podružnicu. 03.01.2007. 01:48 lijecenikatolik 03.01.2007. 09:42

Kao što vidite, ja sam počeo! Jebat ću vam mater zajebete li stvar: pustite me polako, dan, dva, da uđemo u bit štrikanja, pa se ubacujte, ali bez sranja i nervoze: očice, igle, vješte ruke...i nemojte prebrzo na narkomaniju, iako znam da prosto navlači: kad je čovjek pita kakve su igle najbolje, kad se samo nudi u formulaciji: igla u vještoj ruci!, čovek teško može da odoli! Ali, tu se sad vide majstori!
Izgnaniče, tebe se najviše bojim i tvoje nervoze: molim te, nemoj zajebati!
Lečeni, ubaci se još danas! Ti si maher, ovo je sad tvoje područje.
Čuj, progutalo mi je ovo čudovište dva sjajna komentara: jedan o Žižeku, drugi o blogu kao interakciji i autorstvu kao supotpisništvu: teza je bila da je svako čitanje ionako re-kreacija teksta, pa je tako svako pisanje supotpisništvo.
Ali, jebeš to: idemo na štrikanje!
Cura je čisti konceptualni genij: YOGA i PROZAC su OUT, IGLE su IN! glasi njen slogan, a da nije ni svjesna dubine tog slogana! Genijalno! Nemanja 03.01.2007. 10:00

• Prvo sam pomislio da je to zajebancija, ali mala stvarno štrika. Nemanja otvorio si Pandorinu kutiju.
• Ako idete do ŠTRIKANJA, ne ostavljajte tragove na svojim blogovima, ili komentirajte anonimno; uglavnom, nikako ne smijete povezati Patoblogiju s Štrikanjem.
@SAMSARA: Imam za tebe poseban zadatak! Znali smo da će doći tvoje vrijeme. Odi do bloga Štrikanje, i vladaj se kao što se inače vladaš. Normalno zapodjeni razgovor, samo nemoj ni u jednom trenutku odati da te mi šaljemo. Sprijatelji se sa Sonjom, ona ima super nick: SonJa, vidiš da ćete biti izvrsne prijateljice, i onda ćemo i Njetočku poslati. Vi samo bacite spikicu, a ostalo ostavite nama. Kad mi dođemo - tj. Kizza, Izgnanik, Lečeni...- ionako će već biti kasno! Nemanja 03.01.2007. 10:50
• nemanja, da si životinja bio bi udav. slušaj, volim ja poslušat savjete; i o ovom tvom sam razmislila, al onda se sjetih da mi to savjetuješ tek ti! ma muljaj dok možeš, našao si plodno tlo da se igraš riječima, prošao dječko filozofiju jezika pa misli da je to najbitnije u životu.
nego, vidim da isusa spominješ, a budući da si se prozvao kraqljem, carem etc evo pitanjce: možeš li nemanjče i isus biti(bog u čovjeku), odnosno možeš li izjedriti neku ideju i napisati je na svom blogu.
Možeš li učiniti to čudo? samsara 03.01.2007. 11:07
• Markiže, tko to sjebava ovaj blog? Moraš oformiti specijalne odrede. Ja sam ostavio komentar kod pletulje, iskren i precizan. Ne mogu čekati dva dana ali, važno je, kao što kaže Nemanja, da tajimo vezu između heklanja i patoblogije. Pletulja je dobronamjerna i koristan član društva. Molim Izgnanika da se suzdrži od uvaljivanja dotičnoj bar neko vrijeme. Dr. Kuro bi ondje trebao ostaviti esejcic o tekstu kao pletu. Barthes i ostali. Danas sam u depresiji pa neću više pisati. Idem zarađivati za život, pisati još veće pizdarije nego ovdje. lijecenikatolik 03.01.2007. 13:15
• IZJEDRITI IDEJU! Odlično Samsi! To ljubavi! Samo naprijed. Par dana patili smo od kreativne jalovosti, i sad nas je krenulo!
Ja te lijepo molim da sisanje sintakse, začepljenu artikulaciju i suosjećajne želje ukomponiraš u jednu te istu rečenicu kojom ćeš izjedriti ideju suradnje na pletivu naše SonJe, i uspjeh je zajamčen!
Samsi, molim te, pomogni mi oko još jedne prevažne stvari: imam susjeda imbecila koji mi zaljeva cvijeće kad odem na more; sutra mu je rođendan. Imaš li ti ikakvu ideju što bi on mogao poželjeti za ročkas? Naime, iako sam ja veliki poznavatelj ljudskih duša, zaista ne znam kaj vi debili volite, što vas veseli, a iskreno bih htio čovjeka obradovati.
Da ga možda ti posjetiš pa da malo porazgovarate o krtičnjacima, što misliš? Nemanja 03.01.2007. 14:34
• "Ovo je sjajno. Moja pokojna baka me svojedobno učila štrikati, ali sam nakon njezine smrti izgubio nit. Sjećam se, jednom sam čak uspio isplesti šal koji sam nosio u osnovnoj školi. Zanima me koliko košta taj tečaj i moram li donijeti svoje igle?
Hvala na pažnji."
POZZZ Markiz de ga Sad 03.01.2007. 14:57
P.S.
Nemanja fakat si derpe, pletilja je zabranila anonimne komenatare a meni se baš štrika. Šta sad, da si zabijem igle u vene i brijem da sam na dopu? Markiz de ga Sad 03.01.2007. 15:14
• Spjevao sam Himnu pletilji ali bio sam nesiguran pa je nisam objavio na njezinom blogu, koji je za mene otkriće godine, pa je zanosno, a opet skromno, objavljujem ovdje:

Himna pletilji

O, pletiljo, pletiljo,
Alf i Alfi Kabiljo,
Klaudiljo, Miki i Šiljo,
o, pletiljo, pletiljo.

Oha-ha! opleti me svega,
goluždravca što se gega,
gega-gega, pijani Brega,
plašiti se nemaš koječega. lijecenikatolik 03.01.2007. 17:45
• Gotovo je s Patoblogijom ako se ovako nastavi s Štrikanjem! Pa to je senzacionalno. Ona je na Prozacu i Xanaxu, a sad malo štrika! Idem ja tam. Pjesma ti je ko bog. Samo ti je Alf suvišan. Nemanja

LiječeniKatolik:
- joj, kak da ti nabrzaka objasnim rukavice? A znaš li ti uopće držati igle, ili već pleteš, pa te zanimaju rukavice? Mislim, ipak nekim redom treba krenuti, kaj ne?

Manistra:
- ove šalice na slici mi izgledaju kačkane, a ne pletene, no možda se varam. To je slika s interneta. Mislim da je klupko pamučnog konca dovoljno. Promjer šalice nema veze s debljinom igala nego brojem nametnutih očica. No ako uzmeš tanje igle i tanki konac, bit će ljepše. S debelim iglama će tanki konac dati rupičaste šalice, a debeli konac nije primjeren za šalice. Pogledaj OVAJ moj post.

Atopia:
- tečaj je besplatan za članove, ali za članstvo udruzi treba platiti 100 kn godišnju članarinu. Igle donesi ako imaš, a ako nemaš, dođi bez njih.
- ovo u desnom stupcu jest moja fotka, a imaš ih još među slikama s ljetovanja

Izgnanik:
- udruga je mlada, za sad je jedan muški član, al nadam se da ćete ti i Nemanja doći, kao i njegovi frendovi, pa će vas biti više. To bi bilo super.
- udruga neće mijenjati naziv dok sam ja predsjednica. Kad ti budeš izabran za predsjednika onda promijeni ime. Naziv namjerno asocira na neku sektu (red) ali to je zato jer mi zaista imamo misiju: širimo viziju da je pletenje bolji hobi i način opuštanja od droge.

Luce:
- Mogli bi možda ostvarit i neku suradnju u obliku tečajeva u školama

Nadam se da sam sve odgovorila. Pišemo se sutra! Bokić!font>
• lijecenikatolik: Hvala lijepo na odgovoru. Znam ja držati pletaće igle, ipak sam ja dijete samoupravnog socijalizma. Ne znam, ja ne mogu na tečaj jer živim u provinciji, daleko je to ali nadam se da će neki od pametnijih ljudi s ovoga bloga svakako otići. Inače, impresioniraju me ovi muški blogeri pletači. Pa to je, kao što kažeš, prava sekta. Ne poznajem Nemanju, ali već ga zamišljam kako plete kaputić svome novom psiću koji će uskoro stići u njegov dom. Izgnanik se, vjeruj mi, neće pojaviti, ti internetski murjaci su toliko zločesti i ružni da ih šefovi ne puštaju na teren. Zato i jesu toliko frustrirani. Pozz svima! (03.01.2007. 23:56)
• lijecenikatolik: Ja sam sad bio na pletačkom blogu onog Chucka iz teksaškog grada Austina. Nemojte me pogrešno shvatiti, ali meni se čini da je taj dečko homoseksualac. Ispleo je ružan šal mami, vježba jogu, pederiše se, rasteže ko nimfa u crnom trikoiću na toj slici koju je stavio na blog. Plete slabo, to kod nas ni siromašne Romkinje ne bi odjenule. Jasnice, ne daj se ti nama, ovo što ti radiš je Amerika za tu Ameriku. Pozz svima! (04.01.2007. 00:27)
• lijecenikatolik: Ne bih htio biti naporan, ali bio sam i na Franklinovom pletačkom blogu; on je vebdizajner, zanima ga zen budizam, ne kaže otkud je iz Amerike i očito je da je tvrdi homoseksualac. Ćelav, nabildan, s perverznom bradicom, u narančastoj potkošuljici, on objavljuje ovakve postove:

"Oh boy oh boy oh boy oh boy
Mama says since I was good on Christmas Day and helped with the dishes and ate all my vegetables and didn't pull sister's hair that today we get to go to Halcyon Yarn and I am so excited it's almost like Santa put Stephen Fry in my stocking and Stephen was holding a big box of Belgian chocolate only it's even better than that because yarn doesn't make you fat except if you make a sweater out of Lamb's Pride bulky.

I'm so excited I have to pee okay bye."
Ne znam, nemojte se ljutiti na mene, ja sam politički korektan, ali meni je ovo katkad previše. Pozz svima! (04.01.2007. 00:46)
• Nemanja: Jasna, hvala na jasnim i preciznim odgovorima,

Ma, nema veze za naslov, pa zato smo tu svi frendovi da upozorimo jedni druge na takve kikseve. Dobro veliš da se neke stvari naprave s 0,5% mozga. Joj, kad bi barem bilo dopušteno toliko promila :) LOL! (Hm, čuj, a koliko mi posto mozga uopće imamo?)
Čuj, jedno me je zainteresiralo, onak, usput.
Rekala si Izgnaniku da "udruga neće mijenjati naziv dok sam ja predsjednica. Kad ti budeš izabran za predsjednika onda promijeni ime. Naziv namjerno asocira na neku sektu (red) ali to je zato jer mi zaista imamo misiju: širimo viziju da je pletenje bolji hobi i način opuštanja od droge"
Imam tu nekoliko pitanja. Prvo, ima li kod vas zaista članova koji se opuštaju od droge? Naime, nisi mi odgovorila ništa o Prozacu i Xanaxu pa mi je nekaj tu čudno: je li ta udruga nadomjestak za neku vrst terapije, možda? Mislim, nemoj me krivo shvatit, ono moje velebilje i bunika su davna prošlost, a ja ionako čujem da je Zolofft bolja stvar od Prozaca.
Drugo kaj me zanima je taj naziv udruge i njegova promjena. Mislim, dakle, teoretski je dakle kak da velim, mislim de fakto je to moguće ako bi Izgnanik bio presjednik? Naime, hoću kazati bira li se predsjednik udruge demokratski, pa recimo ako većina nas mene - to je samo hipotetski da se netko ne uvrijedi kaj njega tu sad ističem na tvojoj stranici - predloži, to bi onda značilo da ja mogu biti predsjednik udruge, kaj ne? I drugo, postoji li nekakav statut udruge, mislim neka odredba kojom se ograničava vrijeme mandata predsjednika ili je moguće recimo ako bi ja doveo sponzore, puno novih članova, razvio marketing i uopće zajamčio održiv razvoj udruge u svim krajevima Lijepe naše, je li moguće onda biti predjsjednik udruge doživotno? Mislim, to onak, usput, nemam ja tu ambicija, nego me pita jedan moj frend kaj je pravnik, kako stoje stvari sa legalnim statusom udruge. Mislim, ima on pravo, jer je nezgodno da se okupljamo a da udruga nije legalna! Što ako je Izgnanik zaist kljun pa nas sve pohapse pod izlikom da samo na iglama? Jesi li kad o tome razmišljala? Što ako su tvoje članice mlađe od 18 godine, barem njih pet, šest, pa nam policija optuži za maloljetničku delikvenciju? Vidiš do kojih to konzekvenci može dovesti! Dakle, ima li negdje nekakav pravni akt koji bi mogli dobiti na uvid prije no što se počnemo okupljati u Dubcu redovito i u većem broju? (04.01.2007. 03:29)
• Nemanja: JASNA, molim te kako bi ja mogao nabaviti onakvu mapu svoga kvarta ili ulice? Kak si to skinula s Weba? (04.01.2007. 04:40)
• SonJa: Sve mi se čini da ću morati promijeniti naslov blogu. Nema ta udruga veze ni sa kakvim drogama niti terapijama. Stvar je u tome da su američke glumačke i pjevačke zvijezde, nakon što su izgustirale i zasitile se aerobika, joge i tableta (kak je to već bilo u modi, jer oni žive pod velikim stresom), otkrile da ih pletenje vrlo opušta. Osim toga tko ima puno para traži nešto kreativno gdje će se izraziti, i eto prije nekoliko godina je pletenje postalo popularno u njihovim krugovima. Zatim su počeli nicati pletački klubovi dok ih nije bilo "na svakom ćošku". Nedavno su i dizajneri, vjerojatno da bi ugodili zvijezdama, opet uvrstili pletivo u svoje kolekcije.
Ne želim ja tu biti nikakav terapeut, a "bolje plesti nego se drogirati" je tu iz preventivnih razloga, a ne iz terapijskih (iako može i to).

Što se tiče statuta i ostalih detalja vezanih za udrugu, možeš ih pročitati na stranici udruge: http://www.pravi-red.hr

Liječenikatolik: ja ti ne znam baš dobro engleski i ne čitam te strane blogove. Gledam ih ko slikovnice i jedino čitam mustre. Ovaj popis je rađen na brzinu. Naprosto sam našla te blogove, a mnoge nisam ni pregledala. Naglasak je bio na tome da muškarci pletu, ali možda sam stvarno trebala provjeriti čije linkove stavljam, da ne bi ispalo da su to samo neki čudaci. Al nemoj zbog tih 2-3 čudaka misliti da su svi takvi. Moje isprike. (04.01.2007. 04:50)• SonJa: To je Google Earth. (04.01.2007. 05:16)
• Atopia: Sanja hvala na odgovoru, nisam sigurna jesi li ti Anja ili Sanja?
odlučila sam se učlaniti u tu grupu zato jer si me uspjela zaintrigirati svojim zanimljivim odgovorima. bilo bi baš cool da od muškaraca uspiješ napraviti dobre pletilje :)) (04.01.2007)
Novi naziv bloga
Napisano: četvrtak 04.01.2007. 05:52

Potaknuta Nemanjinim pogrešnim shvaćanjem mog prethodnog (šaljivog) naslova bloga odlučila sam ga promijeniti. U skladu s novim naslovom mijenjam i nick iz SonJa u Anja.

Pozdrav od Anje!


• Atopia: baš sam blesava. nisam vidjela ovaj post sa tvojim novim imenom.
Anja zakaj si promijenila naziv bloga?! Ono je bila odlična fora.
sister vrati ga pliiiiiiz (04.01.2007. 07:33)
• Atopia: sad sam vidla fotke di letiš u balonu. brrrrr
ja se bojim visine. kaj se tvoj dečko bavi balonarenjem?
i da, zamijenila sam te s jednom poznanicom iz srednje koja je malo mlađa od tebe.
ti si simpa (04.01.2007. 08:03)
• SonJa: Koji naziv? Ne znam, danas sam se tek rodila ;)
Da, on se bavi mnogim zanimljivim stvarima koje meni nikad ne bi pale na pamet. A svako malo mi otkrije još poneku. (04.01.2007. 09:10)
• Nemanja: Anja, nije ti to OK. Stari je naziv bio cool i svjedočio je tvoju duhovitost. Vrati ti samo stari naslov bloga.
Jer, ovaj je, ako ćemo baš pravo, još i gori, pogotovo kad se zna priča o Xanaxu i Prozacu: ispada da si ti nekako podsvjesno suicidalna: pogledaj i sama - Štrik Anje!

Anjin Štirik!

Strašno! Pa kako očekuješ da se opustimo i posvetimo štrikanju, pletenju, heklanju i kukučanju, uz ovakve psihopatološke subliminalne poruke koje odašilju tvoji naslovi! (04.01.2007. 09:53)
• Nemanja: Jebiga, ja nikako da se priviknem na latinicu, ili mi je kao Srbinu u stalno na pameti: nije kukučanje, nego kukičanje. Isprika! (04.01.2007. 09:54)
• Nemanja: O čemu vi to, vas dvije frendice? Čime se sve to bavi osim letom tvoj dečko? Ja se ne bih usudio u balon. Ja se, bez šale, ne usudim ni na šestom katu nasloniti na balkon! Nije li ograda košare balona negdje u razini pupka? E, pa ja bih se prevalio dolje, na zemlju, već pri polasku. Kod vrtoglavice je, kako je pametno uvidio Kundra, opasno ne to što se bojimo visine i ne možemo pogledati u dubinu, već nasuprot to što nas dubina vrtoglavo vabi! (04.01.2007. 09:57)
• Atopia: Anja dečko ti je baš guba, izgleda ko neki dobroćudni medo. super mi je ta brija s balonima.
mislila sam da vratiš naziv bloga sa prozacom, jučer sam to ispričala frendici i riknula je od smijeha :)) (04.01.2007. 10:56)
• SonJa: Joj, Nemanja, dobro, neće biti ni štrik ni Anja, evo opet sam SonJa. Zadovoljen?

Meni ti je to isto: heklanje, kačkanje, kukičanje, nemam problema sa srpskim, pa učili smo ga u školi. Sad se svi prave da nisu imali hrvatsko-srpski u školi. Niš se ne sekiraj, svi te razumiju, samo se prave veliki hrvati (a da mogu odmah bi otišli nekud van).

A što se tiče naslova, evo baš smišljam kaj ću. Ne želim da me ljudi pogrešno shvate i da privučem narkomane. (04.01.2007. 11:31)

• lijecenikatolik: Vidite kak se sad Izgnanik više ne javlja. Postigao je svoj cilj, unio je nemir i gotovo pa uništio ovaj prekrasan blog. Jasna, da me se ne bi pogrešno shvatilo, nemam ja ništa protiv toga da homoseksualci pletu, niti da ih ti linkaš. Pa kaj, svi smo mi ljudi. Ja ne mislim da je homoseksualizam bolest. Sam sam primijetio da ti dečki nisu baš strejt u glavi. Meni je isto super brija s balonima. Ja inače ne letim, nisam se nikad dao čak ni u avijon. Znate kak se kaže, šta leti a ne maše krilima, to će kad-tad pasti. Čitamo se i zaboravite Izgnanika! (04.01.2007. 11:56)

mala pletilja, okolica Đakova, 1967., foto-arhiv HAZU

EPIBLOG

No, no, Atopia, ne se srditi. Zapravo nisam trebala obrisati baš sve, mogla sam nešto i ostaviti, jer bilo je tu baš dobrih dijelova. Nisam te htjela iznervirat :D

Vidim da sam jako popularna čim me toliko ljudi čita. Sad ću još više pisati o pletenju jer znam da imam za koga.

Vidim i da imate visoko mišljenje o meni čim me pokušavate uništiti, jer tko smije biti iznad vas? Al eto vidite da nas ima koji smo puno puno iznad i uopće se ne sekiramo, nego lijepo čavrljamo i dalje. Obrisala sam postove s vašim komentarima iz čistog razloga jer ne volim kad mi ljudi chataju na blogu o temama nevezenim za moj blog. Ako mi pogledate arhivu vidjet ćete da sam već nekoliko puta brisala postove iz raznoraznih razloga. Malo sam prevrtljiva, eto.

Lijepi pozdrav, dragi moji patoblentoblogci. (SonJa 04.01.2007. 21:26)

MANIFEST PATOBLOGIJE

(...)
7. Niti jedan od ovih Zakona za nas ne važi. Jer - Patoblozi Rulez!
8. Patoblogija je Djelo bložje, a djelo bložje, to smo mi - patoblozi.
9. Mi smo iskonska monarhija: IT-mologija nas uči: mona, tj. pička + arhe, tj. počelo = Sve je počelo, pa nek sve i ide u pičku lepu materinu!
10. Mi propovjedamo smrt romana. Simića.
11. Sve prije nas bistra je voda gorskog potočića; goli kurac. Prije nas jedino što je od zapisanoga ostalo, to su stećci: a i oni izgledaju za kurac! A ni poslje nas ne će biti puno bolje, samo, za to nas boli, i opet, kurac. Jer imamo velike, bol je svjetski: Weltštrc!
12. Mi jedini znamo što je Isus pisao prstom u prašini: to je naša Tajna! Jasno, otvoreni smo za ponude; jebiga, svatko ima svoju cijenu.
13. Pisati svijetu, to je pišanje u rijeku; pisati Hrvatima, pišanje je u vjetar.
14. Mi zagovaramo otvoreni književni terorizam: čovjeku u obranu vlastitog dostojanstva nije preostalo ništa drugo do kutija olova; also sprach Krleža, a Krleže sind Falschspieler und Mörder.
15. Bauk Patoblogije kruži Hrvatskom: mi ćemo vam, na kraju, izvagati srce i bubrege!
16. Ono o čemu se ne može govoriti, mora se napisati na Blogu! Wittgenstein sere!
17. Ova točka obuhvaća sve ono što se ovim popisom inače propušta normirati. Ona ne obuhvaća samu sebe. O tome govori točka 17 a.
17 a. Ova točka govori o onome što nagovješta točka 17: ona obuhvaća sve one točke ovog popisa koje se ne odnose na sebe same. Pitanje odnosi li se na sebe samu nije nelogično, ali je patetično.
18. Ovaj je Manifest pisan mimo naše volje: mi smo samo pisari, ne pisci! Nama nije cilj izdati knjigu, nego domovinu.

Evo, za sada toliko. Ne mogu se koncentrirati s blizankama na mudima. Zanimljivo iskustvo. Nemanja 02.01.2007. 22:04

Apendix:

Limb ne postoji! Odlukom Pape Razzija. Shit happens!
Ako već ne možemo promijeniti svijet, promijenimo birtiju.

Manifest je prethodio Revoluciji. Manifesti Avangardi. Umjetnost je postala nerazumljiva bez prethodnog objašnjenja: postala je oznanstvljenaž. I zato nadosjetilna.
Mi to ne jebemo: naše riječi imaju okus. Okus pičke! Probajte, nikada ih ne ćete zaboraviti! Nakon nas, sva će vam ostala umjetnost biti za kurac: jedino smo mi načelni (vidi: točka 9.): mi smo pičke, bre!

Na kraju, mi ćemo vam odrediti točnu dijagnozu: to doduše ne će više biti od ikakve važnosti an sich, ali će biti für uns. Ako ništa drugo, lijepo je znati da ćemo vas nadživjeti! Nemanja 02.01.2007. 22:15

Politički aspekti patobloškog djelovanja
Ovaj Manifest izravno je konfrontiran onome što devetnaestostoljetna anakrona američka politička misao misli pod pojmom Manifest Destiny: to je samo fraza koja izražava uvjerenje da USA imaju misiju širiti svoju formu demokracije i slobode. Mi općenito osobe uvjerene u vlastitu misiju, kao i kompanije i korporacije, smatramo ili imbecilnima ili ludima; u oba slučaja blagotvorno je djelovati teroristički, čak i preventivno: u tome se jedino slažemo s aktualnom politikom Sjedinjenih Američkih Država.
Sloboda ne ume da peva kao što su sužnji pevali o njoj - mi naprosto iz estetskih razloga ne možemo opravdati demokraciju! Samo je neslobodan narod poetičan narod!
Naše delovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske delatnosti izazivanje Zavisti i Jala!
Patoblozi žele vas ne žele učiti, nego mučiti!
Nakon nas, poželet ćete da niste rođeni i proklinjat ćete dan kad ste nas sreli.
Politika je za nas - hommage manieri - kaos iz državnog rezona. Metežnik, to smo mi.
Mi smo izrijekom protiv načela supsidijarnosti: nema tako minornoga posla kojime se mi, kao vrhovna instanca, s vrha (dakle: svhra društvene sinergije) ne bi mogli pozabaviti! Jer, što god vi taknete, zajebete; to je nas uči iskustvo naših djedova!
Politika je sasvim autonomna sfera, slobodna od bilo kakve tiranije morala: moraliziraju tetkice i pisci stvarnosne orjentacije: pičkice, ukratko.
Naš se društveni angažman sastoji u angažmanu oko našeg društva: oko Patobloga. Za ostale nas boli kurac. Jer su pičkice.
Mi propovjedamo kako živjeti u skladu sam sa sobom i s drugima: lake žene i teške droge tu nisu sasvim beskorisne. Tuđe patnje naš su mir: taj sklad nazivamo satisfakcija.

(...) Nemanja 02.01.2007. 22:54

PRVI AKSIOM PATOBLOGIJE

Za pojedine prakse do sada je postojala samo teorija urote; mi smo njen poiesis! Nemanja 02.01.2007. 23:03

joj nemanja boli me glava od tebe, sta si se uzbrijo u ovaj kasni sat (cuk il netopir?), ko da si cijeli dan citao severa, tako si se isposemerio. svida li ti se ova rijec, nemanja, isposemerio? hja, i ovo tvoje propagiranje izazivanja zavisti i jala mi je tako..pubertetski. mislim da eventualisti imaju bolji manifest. to je zato jer su im ga zene sastavile. Manistra 02.01.2007. 23:12

Nemanja, odlično kasnije ću se priključiti raspravi.
Manistra to sigurno govoriš zbog onog tvojeg štakorolikog eventualističkog prijatelja zbunjena pogleda, kao da mu se vjeverica posrala u oko. Markiz de ga Sad 03.01.2007. 00:11

Markiže, blog ti se sve teže učitava na svim mogućim kompovima i svim mogućim vezama. Zamisli, sigurno ima još ljudi koji ti pristupaju tako da uturaju kurac od telefonskog priključka u komp. Takvi te valjda više uopće ne mogu učitavati. Učini nešto.
Nadalje, prederluk nismo apsolvirali. Ti si priznao da si homoseksualac, ali nedovoljno iskreno. Moraš navest imena i prezimena nekih pet povremenih ljubavnika tvojih pet povremenih ljubavnika da bi stvar, što se kaže, sjela.
Manifest patoblogije pozdravljam. Predlažem da svaki član pokreta mora pronaći mjesečno jednu žrtvu na blogu na kojoj će se iživljavati. Štoviše, moj je prijedlog da, uz Nemanjino vodstvo, pronalazimo najgluplje i najbezazlenije blogove i onda ih uzdižemo u nebo sve dok autor ne pomisli da ga je pomilovala božja ruka. Potom ga napuštamo uza seriju uvreda.
Nadalje, patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima.
Još dalje, patoblogeri moraju plaćati članarinu Lijecenomkatoliku ili njegovom koalicijskom partneru Lecenompravoslavcu. Ona iznosi hiljadu kuna mjesečno i ostavlja se u kuverti na šanku Limba u poslijepodnevnim satima svakog posljednjeg četvrtka u mjesecu. Preporučuju se novčanice od 200 kuna. Po tom ritualu, cijela se skupina u povijesti bilježi kao četvrtkaši.
Izgnaniče, budući da pojma nemam tko si izvan ovih sfera, ja tebe sanjam s mnogo manje ograničenja. Jednom sam te vidio u snu kako karaš Froda ogromnim plamenim kurcem u nekoj podzemnoj katedrali gdje po stropovima visi i kriči hiljade knjiških moljaca a zrakom lebdi zdvojna vila Manistra, lepeće satenskim krilcima i samozadovoljava se. Nemanja se šulja po najvišem svodu i iz njega kaplje gadna zelena sluz koja prži moljce pod sobom. Na uzici vodi Markiža, nagog i nasmijanog, koji isto drka kurac. Dr Kuro Barjaktare, golem Golem, pada već satima u ponor okružen teškim, prijetećim eskadrilama svezaka Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Kad se svi izdovoljite, gledam to u snu, onda se probudim. Jesam li i ja možda homoseksualac, to se uvijek zapitan onako neugodno zasaftan i probuđen usred tužne hrvatske provincije gdje se ovih dana zbrajaju štete izazvane dolaskom nove kalendarske godine.
Baka je jutros popila vilijamovku i crnu kavu, komad kruha je pojela sa zdenkasirom i odgledala sapunicu. Sutra ujutro je vodim u MUP jer je izgubila ličnu iskaznicu. Vodim je i u foto-radnju da je uslikaju za ličnu iskaznicu. Vrag zna hoće li morati skinuti rubac ili može proći ovakva, zabrađena, katolički fundamentalna. Gdje je nestala Baka? Gdje je nestala Luce? Gdje je Igra? lijecenikatolik 03.01.2007. 00:12

oh, tako me veseli sto je markiz ponovo u igri (slobodno shvatimo ovo i doslovno, khe khe) Manistra 03.01.2007. 00:17

Molim lijepo, Markiže, ja sam jedini dočekao Novu godinu striktno na ovome blogu. Bio je to izniman reality umjetnički pothvat. Želim da me netko uzdigne u nebo i o tome napiše esej. Mislim da sam ga zaslužio. Pratite samo vrijeme objave mojih komentara. Ja sam savršen. lijecenikatolik 03.01.2007. 00:20

Auu, ispričavam se, nisam ja dočekao 2007. na Patologiji, bio je to Lecenipravoslavac. Ali, jebi ga, što da radim, ne mogu a da se ne kitim tuđim perjem. To mi je u krvi. Dakle, predlažem da Patoblogeri moraju uporno prisvajati tuđe vrijedne rezultate. Primjerice, ja sam uvjeren da je Nemanja, dok se liječio od hemeroida pretprošlo ljeto u Krapinskim toplicama, u svrhu terapije ispisao onu domaću biblioteku Jutarnjeg lista. Za Edu Popovića mu je trebalo cijelo poslijepodne. Čak se i naživcirao što nije završio do Dnevnika. Markiže, ispod svakog posta imaš oko 50 kartica komentara. Ti si najplodniji hrvatski bloger svih vremena, i vrijeme je da promijeniš dizajn. Zajebi slike, pregledan font, samo bijelo, i brzo učitavanje. Kad te napustimo, onda si vrati svoj star, izgužvan, sada već smiješan kvazidizajn i tu si raskopanu ruku gurni kroza sfinkter. lijecenikatolik 03.01.2007. 00:31

Manistra: To je samo prolazna senzacija. Problem je vjerojatno u tebi ili tvojoj najbližoj okolini. Vjerojatno si stigla iz Dama pa si dešperatna, ili tako nešto. Vidjet ćeš, sutra će sve biti u redu.

PATOBLOZI NISU PRAZNOVJERNI; PRAZNOVJERJE DONOSI NESREĆU!

@Lečeni: Moramo se ponašati kao Borg. Jednostavno ćemo asimilirati niže oblike života. Dođemo na neki blog i asimiliramo ga. Zapravo ga ne asimiliramo nego uništimo, ali moramo imati nekakav program, pička mu materina! Ili barem alibi.
Jasno da je svaki mogući pokret otpora uzaludan:
We are the Borg. You will be assimilated. Resistance is futile.

I, Lečeni, nemoj da sereš: ja sam bio uz tebe i kad si već bio trijezan - otišao si po mineralnu u frižider, i nikada se više nisi vratio. Možda ovo nisi ti, ili, ako i jesi, nisi isti ti.
A što se tiče notebooka, kako bi radio kad si gemišt polio po tastaturi misleći tako sprati masnoću odojka!

Ti savršen? Vidim da si jako umišljen!
I ja sam prije bio umišljen; sad više nisam, sad sam savršen!
(Jebote, ja sam zbilja savršen, i ostavljam o tome dijaletkički dokaz.) Nemanja 03.01.2007. 00:36

Da, Nemanjo, bio si i ti ali ja sam se prvi sjetio da sam bio samo ja. Uostalom, to dokazuje mjerač vremena. Nemoj sad da pejstam. Poslije sam se isključio jer sam prešao na porno sajtove. Jebi ga.
O, Manistro, drago mi je da si i ti s nama. Mislio sam te snubiti al sad kad vidim da je došo i Nemanja - neću. Stidim se i bojim se da ću ispušiti ko Izgnanik. lijecenikatolik 03.01.2007. 00:49

Da, ta žderemo ih ko Borg, to je genijalna opaska. Nadalje, gdje je Književni Terorist? Jako mi nedostaje. Njegov ste blog požderali, svinje jedne. lijecenikatolik 03.01.2007. 00:50

MANISTRA Imam poklon za tebe. Novogodišnji, of course. Svatko drugi sad bi talambasao o borealnom koinu i čaši od češkoga kristala na hrastovom stolu, ali, ne ja: ja ću posuditi od prijatelja Bejzika, koji je posudio od velikog Severa, da mu nikad ne vratimo nego da ti predamo dalje: Sever je znao spominjati izvjesnog svevišnjeg gnarra koji hoda po mozgu i, veli Bejzik, tu i tamo zapleše tango!
Zar to nije fenomenalan sasvim ispošemereni izum: svevišnji Gnarr!

AKSIOM BROJ 3.

Mozgovima drugih, šeće svevišnji gnarr, i, tu i tamo, zapleše tango!

I, da, draga, kažeš da Ekskurzionisti imaju bolji manifest jer su im ga napisale žene; dokaz je tome pubertetsko spominjanje jala i zavisti, koje je svrha našeg djelovanja; to ti se samo tako čini, jer si žena. Ali, nema problema: imaš ti muda!

Čuj, Manistra, očito si vrlo umorna: pičkca, pička i pizda mu materina, zar ti usred ove patoglogije zaista misliš da je nama stalo do bilo kojeg kurca, do bilo čijeg mišljenja, ili do nečijeg, pa i hrvatskog jala? Daj, stara, idemo ponovo, polako, to sam ja, tvoj Nemanja: ljubavi, jebemu mater, pa zar smo u drugom razredu srednje i do pičke dolazimo pametnim diskusijama na satu materinjeg jezika? Ne mogu te prepoznati: čini mi se da me ne prepoznaješ! Kako taj Dam djeluje na ljude: ili neku drogu piju s nogu...
Konačno, misliš li da bi bilo pametnije kazati da je svrha izazvati Buku i Bijes?
Ili bi mogli samo kazati da je Svrha ono s Vrha, a na vrh kurca mi se već popelo objašnjavati da je tamo samo rupa, bilo tvoja, bilo moja! I sad kad bih ja to znanstveno utemeljio (manjak ozačitelja pa označitelj manjka, a onda smo već na horsu), tebe bi opet zaboljela glava. Kao da sam ja kriv što svakom pokretu prethodi Manifest i što je umjetnost po svom najvišem određenju ono prošlo.
Jeb'o vas Hegel! Neću više ništa da vam tumačim. Jeb'o vas hermeneutika.
Odsad samo prorokujem, k'o Nietzsche, i, kao Igra, nikom više nema šta da objašnjavam.
Osim, Manistra, tebi. Tebe volem.
Luci ne, jer ona sve ionako razume.
I nikad je ne bole glava. Nemanja 03.01.2007. 01:01

Kao i svaki sveti tekst, recimo Vede ili Vegete, i ovaj Mani Gotovac Fest mora da se tumači: u tome i jest suština: tekst se prvo Objavi, a onda ga generacije tumače, upisuju u njega nova značenja, vlastita iskustva, i....uf, baš me smarate. Evo dakle, Manistra, šta znači Zavist i Jal:

Naše delovanje ni u jednom jedinom trenutku, pa ni iz nehata, ne mari za opće dobro: jebe se nama za to! Nama je samo do toga da je nama dobro, a dobro nam je jedino pri pogledu na to kako je vama loše! Otuda je jasno da je osnovna svrha naše poetske delatnosti izazivanje Zavisti i Jala!
Patoblozi žele vas ne žele učiti, nego mučiti.

Svaka politika, licemereno nas uče u školi, nastojanje je oko općeg dobra. Mi već u prvoj rečenici ovog kapitalnog programatskog pasusa sasvim ISKRENO kažemo da nas za opće dobro bole kurac. Mislim da je ta ISKRENOST u starogovoru osnov neke moguće etičnosti naše pozicije, ako se o tome uopće može govoriti i ako je uopće ikome do nekakvog ćudorednog opravdanja i sveta i položaja patobloga u kosmosu.
Mi, patoblozi, nismo dakle univerzalisti, nego smo zainteresirani, i to najiskrenije, samo za naše PARTIKULARNO dobro: mi time apriori otklanjamo bilo kakvu pomisao na ideologijsku dimenziju našeg poetsko činodejstvovanja: ovde nije reč o IDEO LOGOSU već o MITO LOGOSU: mi naime lepo kažemo da imamo svoju Tajnu, i da smo otvoreni za ponude (tačka 12.). Tako što nikakvu partikularnu bozu ne prodajemo kao opšti interes i dobro, mi smo s onu stranu dobra i zla današnje Politike: čak nismo ni cinični, pa da smo prosvećeni ideolozi, koji bi znali za laž svoje pozicije i unatoč znanju te laži nastavili činiti isto, baš kao da ne znamo što činimo! Mi jednostavno ne jebemo nikakav univerzalizam, jer, kako kaže Kizza: ovo je bre Monarhija: načelna vladavina onog jednog samog, a to je Mona: Gigantska Kosmička Pička, tj. CRNA RUPA.

Time dolazimo do KOSMOLOGIJE PATOBLOGIJE i to PATEOGONIJE:

En arhe en ho patobLogos - a ne patologos kako neki falsifikuju, skidajući Dedinu sliku pre vremena! - a taj Logos iskoni be u pizdi mile matere: Crna Rupa!
Kao što vidiš, Manistra, Večno je Žensko ipak u prvom planu: nekoć se tumačilo da nije čudno što je sve otišlo u kurac kad je počelo u Jajcu, a danas se ipak zna da je svet ide k svome kraju koji je i početak: u tri pizde materine! Time je očuvana i tajna svetoga trojstva, o čemu ipak ostaje da se sazove Neumski koncil, pa će da razvidimo tu kontroverzu Filioque, jednom za svagda.

Ali, da se vratimo onom prvom pasusu: Nama je dakle dobro jedino kad je drugima zlo! Taj stav ne sme da se tumači heteronomno, kao nekakva zluradost: kao, nek susedu crkne krava! Ne, to je za Zagorce, tetkice i civile. Što kaže dramaturg Vidić, to je za pozadince! Nama je Dobro, kad je drugima Zlo znači da : a) s jedne strane naše je dobro izazvano time što je drugima Zlo, dok je b) s druge strane tuđe zlo izazvano time što je nama Dobro! Je l' ti sad sve jasno? To je neverovatna dijalektika i strašno humana interakcija: niko tu nije kriv, to je čista Karma! Ptičar recimo jebe mater Droljcu i ovome bude mučno do te mere da mu zabrani komentarisanje na blogu, dakle: bude mu ZLO, što istom kod Ptičara izaziva DOBRO! Na TOM I TAKVOM dobru, a ne nekom epikurejski shvaćenom nasladnom dobru ZAVIDE ti i takvi vragovi žuti i zeleni i ne samo zeleni i žuti, nego i crni! I to je taj JAL: jal što je nama DOBRO, a ne što smo pesnici kao Byron, ili što smo bogati ko Đajić! Ne znam pratiš li ti ove klasičnonemačkoidalističke autonomije, ali, stvar se ne da više uprostiti a da ne izgubi na autentičnom značenju i značaju.
Voli te tvoj, Nemanja 03.01.2007. 01:27

Na obvezu pod slovom d gledam s prezirom, majku vam vašu brezobraznu. Markiž, nemoj mi gledat u križ nego miči to ruglo suvremene kulture. Žene ste našli zajebavat, i to svoje, članice svog legla, koje s vama dijele jazbinu! To se više priliči onom dripcu Lebu, koji bi si trebao nabiti silikon u glavu da mu mozak bude veličine normalnog.

NEMANJA, jel čitaš ti mail, bokte? Želim, ili bolje, žudim (lacanovski) da mi rečeš iz kojih filmova su ono citati. Baka 03.01.2007. 01:38

LEČENI: Ja mislim da je ovo jedan od najlepših poetskih uzleta hrvatskoga duha u upravo protekloh dvijetisućeišestoj godini: "Jednom sam te vidio u snu kako karaš Froda ogromnim plamenim kurcem u nekoj podzemnoj katedrali gdje po stropovima visi i kriči hiljade knjiških moljaca a zrakom lebdi zdvojna vila Manistra, lepeće satenskim krilcima i samozadovoljava se. Nemanja se šulja po najvišem svodu i iz njega kaplje gadna zelena sluz koja prži moljce pod sobom. Na uzici vodi Markiža, nagog i nasmijanog, koji isto drka kurac. Dr Kuro Barjaktare, golem Golem, pada već satima u ponor okružen teškim, prijetećim eskadrilama svezaka Ujevićeve Hrvatske enciklopedije. Kad se svi izdovoljite, gledam to u snu, onda se probudim. Jesam li i ja možda homoseksualac, to se uvijek zapitan onako neugodno zasaftan i probuđen usred tužne hrvatske provincije gdje se ovih dana zbrajaju štete izazvane dolaskom nove kalendarske godine."
Čestitam! Brilijantno! Dr Kuro kao golem Golem! Ja, dobro, nije to sad presudno, ali na najvišem svodu! To je čista literatura! U svom ekstraktnom, esencijalnom vidu: ako je umjetnost privid, onda je ovaj privid vid istine same!
Manistra, o tome ja govorim s vrha, kao što već i Lečeni - tj. Lečeni je ovde samo medij, kojemu se kroz san ukazuje Vizija, očemu ja govorim u tački 18., jer sam, kao što vidiš, sve lepo zananstveno kodifikovao i na vizionarskoj luli, po drugom dimu, overlookom predvideo -uočava, S NAJVIŠEG SVODA, da je upravo ovakav jedan VISION, milostiva, svrha naše gerilskopoietičke urotničke delatnosti!
Manistra, ja znam da je sve to malo teže za pratiti, ali, priviknut ćeš se; konsultuj Markiza, on ima osećaj da ga prate već više godinu dana. Nemanja 03.01.2007. 01:40

Ima prvi konkretan prijedlog. Kao što znate, tekst znači plet. Ima genijalan blog ovdje u susjedstvu: strikanje.blog.hr. Neka ženska sve tumači, od prve veste koju je kao dijete splela, sve do najkompliciranijih bodova. Predlažem da tamo otvorimo hermeneutičku podružnicu. lijecenikatolik 03.01.2007. 01:48

Nadalje, patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan svijeta blogovskih pseudonima
Ovo je od gotovo presudne važnosti. Dobro sam to rekao. (Znam da će Lečeni da tvrdi da je on to prvi rekao, ali, kako patoblogeri nemaju identiteta izavn cybersveta pseudonima, onda je apsurdno tvrditi da je ON prvi nešto rekao: koji on? A, konačno, ja sam se prvi sjetio ovog argumenta, kao i on, mada više ne znamo o kome je zapravo riječ, onog o tome da je bio sam na Patoblogiji u Novogodišnjoj noći: pojavu ove inverzne paranoje, usled koje osoba, za razliku od klasičnog kliničnog paranoika koji primečuje i odsutne osobe, ne samo da ne primećuje prisustvo stvarno nazočnih osoba, već sasvim realnao ćuti odsustvo bilo koga drugog osim sebe, pa i samoga sebe, kao u slučaju nedovoljno Lečenog, upravo je ovde po prvi put opisana u okviru psihoanalne teorije i prakse samoupravne patoblogijie. Reč je dakle o sindromu: Ne-Lečenog).
Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak in unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova-maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo! U zabludi je onaj koji misli da je nickom kao maskom nešto skriveno: ne, nasuprot, nije skriveno ništa, ili, točnije: skriveno je upravo to NIŠTA!
To je sve jako zanimljivo, ali, već opisano; vidi: Žižek: fetiš, ideologija, razlika, Filozofska istraživanja, osamdesetih. Nemanja 03.01.2007. 01:56