Pregled posta

Spy in the house of love

Ovo je short story. Kratkih rečenica, škrtih riječi. No dugih repova…
Povijest umjetnosti studirao sam sredinom osamdesetih. Na drugoj godini studija, upoznao sam Utu. Vidio sam je u katedrali Sv. Petra i Pavla, u Naumburgu. Bila je kraljica, no ja sam je više volio nazivati kraljevnom. Kao kraljica, bila je Eckhartova; kao kraljevna, samo moja.
Utin kip izrađen je oko 1245. godine. Revni studenti kunsthistorije Utu pamte tek po trivijalnom formalnom detalju: po kiparskom tretmanu draperije – rasipna linija plašta nabire se oko lijeve ruke, prizivajući uglatu gotiku; u frapantnom je kontrapunktu mirnoći linija koje prate pad draperije od lica, preko desnoga ramena, do stopala tajanstvene žene s podupirača kora. Pronicavije/uvježbanije oko, primjetit će također da je ta lijeva šaka, radijalno ispruženih prstiju, portretno izdašnija no lice: za lice se ne zna skriva li više no što otkriva, jer tu je u svojoj minimalnoj prepoznatljivosti. Kraljica izgleda kao u noći rastanka ili bijega; zakrila se pelerinom i tamom, i tek će je mjesec, između dva oblaka, učiniti vidljivom. Godinama sam se pitao otkud nepoznatom majstoru, kojeg uspoređuju sa Skopasom, ta drskost? Kako je smio tako vidjeti kraljicu? Ta, očito je: Eckhart, pored nje, u svojoj aristokratskoj samouvjerenosti ni ne sluti da njegova supruga, kraljica Uta, čuva tajnu. Zašto majstor odaje tu tajnu? Zašto denuncira kraljicu?
Isprva, učinilo mi se da sam olako pronašao odgovor, nakon što sam nabasao na pravo pitanje – Tko je tako mogao vidjeti kraljicu?
Jedino ljubavnik. Dakle, majstor je bio Utin ljubavnik!, patio sam. Uta, moja kraljevna, nakon prvotnih dogovora o portretu, pozirala je satima majstoru koji je oblikujući glinu dodirivao njeno lice, njene oči, njene prste, da bi napokon, iz plemenite naklonosti, jedne noći, u ružičnjaku, tijekom jednog jedinog susreta, utažila i uništila ogni speranza skulptora zapaljenog lomačama plamene gotike. Jest, odazvala se – bio je to njegov trijumf; no odazvala se da bi njihovu ljubav učinila nemogućom, a ne tajnom – bio je to njegov poraz. Riskirala je jednom, da ne bi zauvijek. Riskirala je krunu, da ne bi čast, ili obratno.
Majstor je bio sitna duša, osvetoljubiva, no moralnost i pamet ne duguju jedna drugoj ništa: izdao ju je svojim djelom, znajući da neće biti shvaćen! Ni kao umjetnik, ni kao ljubavnik. Eckhart, pravilno je procijenio: bio je odviše plemenit, krijeposan i siguran, rječju ograničen, da bi išta shvatio; da bi uopće mogao pomisliti kako je netko izvan njegova svijeta posegnuo za kraljevnom!
Izdaja zbog neuzvraćene ljubavi, to je dakle bio motiv. Ako je neuzvraćenu ljubav ikako moguće opravdati, onda je opravdanje jedno jedino: bila je nemoguća. Majstor i kraljica! Ta, tko je to vidio! Jedino majstor, mislio sam.
Mislio, mislio, i pogodio! Pročitavši analitički tekst uz fotografiju Eckharta i Ute, zgrozio sam se: Majstor koji je radio skulpture nije bio suvremenik osoba koje je portretirao. Znao ih je samo kao imena iz onodobnih kronika. Stvar se zakomplicirala: Dakle, ipak je bio u nju zaljubljen! On je živio u 13. stoljeću, Uta u 11, no to ga nije smetalo da joj zakaže rendes u vječnosti – u koru crkve! Portretirao je Utu, zamislio je Utu, kao ljubavnicu iz onostranog – Uta se nije iskrala samo iz svojih odaja, nego i iz svoga vremena! Radeći za plemenitog naručitelja, majstor je predanošću ljubavnika radio za sebe. Podjarujući moju zavist!
I tada, u trenutku proviđenja, sam Bog mi je pomogao otjerati izdajničkog, indiskretnog takmaca! Bog? Da, dragi Bog, koji je ljubav. A što bi onda bila Crkva? Ta njegova kuća, kuća ljubavi. I tko je dakle tako jedini mogao vidjeti Utu, kraljevnu s kora katedrale u Naumburgu? Pa samo spy in the house of love! Jedino oko koje je Utu tako moglo vidjeti, Utu incognito, jest delta luminex, Božje oko. Uta je pristigla na ljubavni sastanak kao na ispovijed. Samo je Bog, svjetlo s vrha Crkve, splendor veritatis, svjetlo koje svojim svjetlom daje da ga vidimo, moglo učiniti Utu vidljivom na ovaj način, ovakvu. Jedino je On mogao vidjeti njenu dušu, jedino je On mogao biti njena ljubav.
Gledam Utu ponovo, nakon toliko godina: incognito, u sjeni gotičkih šiljatih lukova, pod potpornim stupovima kora, moja kraljevna čeka. Bog, spy in the house of love, zažmirio je na jedno oko, progledao mi kroz prste grijeh, i sa smješkom gleda što će od te nemoguće ljubavi biti.
Neuzvraćene, jer kako bi netko izvan njegova svjeta mogao posegnuti za kamenom kraljevnom!?
Sve da sam Michelangelo, ne bih je mogao iz tog kamena osloboditi.
Pa da sam i neki drugi anđeo, i opet bi to bilo svetogrđe!
Mada mi Bog prašta, već godinama, blagonaklono, milosno. Ljubav prašta ljubav.
Jednom ću, onkraj vremena, pod nebeske svodove katedrale pristići kao posljednji vitez Camelota.
I svaki junak i svaki mač, i Sveti Gral i molitva, sve će se opet dogoditi baš kao što je jednom bilo, zauvijek.
Hoće li Ona, moja kraljevna, dopustiti da uđem u njen svijet?
Hoće li joj pasti kruna s glave?
Zna li koliko sam je dugo čekao i koje je vrijeme moralo proteći da je ugledam?
Danima, godinama, stoljećima, prognan kao Lancelot, tragam za Svetim Gralom.
Jedino on može oživjeti Kraljevnu.
Što će mi ona reći, pitam se, dok ležim usred noći i Kraljevstva, čija kruna u nekom ružičnjaku čeka da mi zapara čelo, blijedo nad zelenim očima, kao Duh nad vodama.
Dok ležim usred noći i i Kraljevstva, čija mi kruna ne pripada, pitam se: što će učiniti On, kad izgovoriš moje ime?
Krugovi se zatvaraju, moja Kraljevno.
Vaše je kraljevstvo izvan moga svijeta, ograđeno vremenom.
Ali, ja neću ubiti Zmaja da spasim Djevu; da bi bilo Djeva, treba Zmajeva!