meni se ovo ne svida, ovaj sukob markizev i nemanjin, slutim apokalipticno unistenje predivne patoblog mitologije, ne svida mi se ovo. zasto se glozite, braco, fantom je unio razdor. nemanja volim te a ti, nešo (baš mi ovo 'nešo' zvuči dobro, onako toplo, rodbinski), ushićuje me što si izjedrio ove divne stihove i što si prijemčiv za engleske metafizičare, malo je danas takvih. izgnanik, na primjer, odvaljuje na stihove turbo folk pjesama, ne možeš s njim o J. Alfred Prufrocku baš. i markiz, taj darker s plaštom, nije neko društvo za večer poezije kakvu bih s tobom, nešo, rado upriličila. pozvali bismo i poremećenog katolika. Manistra 07.01.2007. 11:32
... i sama sam rano bivala začuđena stihovima koji se urezuju i proganjaju, samo ja sam se kasnije tek zalijepila za eliota i metafizičare (neke sam s vremenom i prezrela, onog uštogljenog donnea koji se patetično samorazapinjao po pjesmama, ogadilo mi se to, njemu ništa više ne vjerujem). u osmom je moj najmiliji refren bio četverostih vrijednog wordswortha:
Not enjoyment, and not sorrow,
is our destined end or way;
But to act, that each to-morrow
Finds us further than to-day.
kakva budnica, jelda. i u kranjčevićevoj jeftinoj domoljubnoj poeziji našla sam nešto za sebe u osmom razredu: Ah, ništa više nemam, to sve je što sam spaso
-- al spasoh u tom sve!
i danas zna taj stih izjedriti odnekud, volim ovaj preokret iz patetike u trijumf u drugom stihu, kao, propade sve al ja još stojim, kao Elton John, haha. na budnice okidam, sad sam tek to osvijestila, u šoku sam.
ti si nešo stvarno bio napredan, nek ti se autobiografija zove "od wunderkida do tutankamona", i napiši je fakat, zanima me tvoj razvojni put. Manistra 07.01.2007. 16:20
The Love Song of J. Alfred Prufrock
S’io credesse che mia risposta fosse
A persona che mai tornasse al mondo,
Questa fiamma staria senza piu scosse.
Ma perciocche giammai di questo fondo
Non torno vivo alcun, s’i’odo il vero,
Senza tema d’infamia ti rispondo.
LET us go then, you and I,
When the evening is spread out against the sky
Like a patient etherised upon a table;
Let us go, through certain half-deserted streets,
The muttering retreats 5
Of restless nights in one-night cheap hotels
And sawdust restaurants with oyster-shells:
Streets that follow like a tedious argument
Of insidious intent
To lead you to an overwhelming question … 10
Oh, do not ask, “What is it?”
Let us go and make our visit.
In the room the women come and go
Talking of Michelangelo.
The yellow fog that rubs its back upon the window-panes, 15
The yellow smoke that rubs its muzzle on the window-panes
Licked its tongue into the corners of the evening,
Lingered upon the pools that stand in drains,
Let fall upon its back the soot that falls from chimneys,
Slipped by the terrace, made a sudden leap, 20
And seeing that it was a soft October night,
Curled once about the house, and fell asleep.
And indeed there will be time
For the yellow smoke that slides along the street,
Rubbing its back upon the window-panes; 25
There will be time, there will be time
To prepare a face to meet the faces that you meet;
There will be time to murder and create,
And time for all the works and days of hands
That lift and drop a question on your plate; 30
Time for you and time for me,
And time yet for a hundred indecisions,
And for a hundred visions and revisions,
Before the taking of a toast and tea.
In the room the women come and go 35
Talking of Michelangelo.
And indeed there will be time
To wonder, “Do I dare?” and, “Do I dare?”
Time to turn back and descend the stair,
With a bald spot in the middle of my hair— 40
[They will say: “How his hair is growing thin!”]
My morning coat, my collar mounting firmly to the chin,
My necktie rich and modest, but asserted by a simple pin—
[They will say: “But how his arms and legs are thin!”]
Do I dare 45
Disturb the universe?
In a minute there is time
For decisions and revisions which a minute will reverse.
For I have known them all already, known them all:—
Have known the evenings, mornings, afternoons, 50
I have measured out my life with coffee spoons;
I know the voices dying with a dying fall
Beneath the music from a farther room.
So how should I presume?
And I have known the eyes already, known them all— 55
The eyes that fix you in a formulated phrase,
And when I am formulated, sprawling on a pin,
When I am pinned and wriggling on the wall,
Then how should I begin
To spit out all the butt-ends of my days and ways? 60
And how should I presume?
And I have known the arms already, known them all—
Arms that are braceleted and white and bare
[But in the lamplight, downed with light brown hair!]
It is perfume from a dress 65
That makes me so digress?
Arms that lie along a table, or wrap about a shawl.
And should I then presume?
And how should I begin?
. . . . .
Shall I say, I have gone at dusk through narrow streets 70
And watched the smoke that rises from the pipes
Of lonely men in shirt-sleeves, leaning out of windows?…
I should have been a pair of ragged claws
Scuttling across the floors of silent seas.
. . . . .
And the afternoon, the evening, sleeps so peacefully! 75
Smoothed by long fingers,
Asleep … tired … or it malingers,
Stretched on the floor, here beside you and me.
Should I, after tea and cakes and ices,
Have the strength to force the moment to its crisis? 80
But though I have wept and fasted, wept and prayed,
Though I have seen my head [grown slightly bald] brought in upon a platter,
I am no prophet—and here’s no great matter;
I have seen the moment of my greatness flicker,
And I have seen the eternal Footman hold my coat, and snicker, 85
And in short, I was afraid.
And would it have been worth it, after all,
After the cups, the marmalade, the tea,
Among the porcelain, among some talk of you and me,
Would it have been worth while, 90
To have bitten off the matter with a smile,
To have squeezed the universe into a ball
To roll it toward some overwhelming question,
To say: “I am Lazarus, come from the dead,
Come back to tell you all, I shall tell you all”— 95
If one, settling a pillow by her head,
Should say: “That is not what I meant at all.
That is not it, at all.”
And would it have been worth it, after all,
Would it have been worth while, 100
After the sunsets and the dooryards and the sprinkled streets,
After the novels, after the teacups, after the skirts that trail along the floor—
And this, and so much more?—
It is impossible to say just what I mean!
But as if a magic lantern threw the nerves in patterns on a screen: 105
Would it have been worth while
If one, settling a pillow or throwing off a shawl,
And turning toward the window, should say:
“That is not it at all,
That is not what I meant, at all.”
. . . . . 110
No! I am not Prince Hamlet, nor was meant to be;
Am an attendant lord, one that will do
To swell a progress, start a scene or two,
Advise the prince; no doubt, an easy tool,
Deferential, glad to be of use, 115
Politic, cautious, and meticulous;
Full of high sentence, but a bit obtuse;
At times, indeed, almost ridiculous—
Almost, at times, the Fool.
I grow old … I grow old … 120
I shall wear the bottoms of my trousers rolled.
Shall I part my hair behind? Do I dare to eat a peach?
I shall wear white flannel trousers, and walk upon the beach.
I have heard the mermaids singing, each to each.
I do not think that they will sing to me. 125
I have seen them riding seaward on the waves
Combing the white hair of the waves blown back
When the wind blows the water white and black.
We have lingered in the chambers of the sea
By sea-girls wreathed with seaweed red and brown 130
Till human voices wake us, and we drown.
Manistra
njetočka i luce, zaprepašćuje me vaša nespremnost i posvemašnja nezainteresiranost za bilo što osim za polno općenje. to je odvratna jedna mana, na kojoj treba raditi. probajte se unijeti u ovu bitnu, aktualnu stvar, vidjet ćete, inspirira. makar na razini fabule, konstrukcije (znam da si i vi priželjkujete pobjedu na natječaju za kratku priču kojim žiriraju gawrun i porto). ono, život piše romane: htjela bih da netko iz natuknica koje nam je nešo ovdje vrijedno podastro napiše roman. pravi roman, u nehajevoj maniri. na tržištu postoji rupa koja čeka da se ispuni domaćim političkim trilerom, s puno intriga, zakulisja (ha, pazi riječ!) i kontrapunktiranja privatno - javno / lokalno - globalno. hajde da netko napiše taj roman. hajde nešo da ga napišemo zajedno, ti i ja, to je sad u modi, ti bi rasturio ovaj dio za zavjerama, patuljicima na ramenu medijskog giganta i montipajtonovskim shemama u koranskoj, ja bih kao naši stari začinjavci začinila štivo kakvom divljom ljubavlju, štorijom o šekspirijanskom (ali modernom) ljubavnom trokutu, zajedno bismo pisali, mahnito, do dugo u noć (dok negdje nečija majka možda bijelo platno tka a nečija negdje možda crnu vunu prede), mene more nesanice a tvoj je dodir mek i blag... ajmo nešo!!
Nemanja
Manistra, može, mada nisam znao da se romani pišu mahnito, do dugo u noć, dok tebe more nesanice a moj je dodir mek i blag! Imam ja prijedlog: ajde da ja tebe dobro prije svakog pisanja izjebem, pa da na miru napišemo uspešnicu koja se zove hit! Čisto u smislu pesničkog umeća, mislio sam, da nam ne drhte ruke, da se ne gledamo kao mačke u februaru, da se mahnemo odmah uz vremensku prognozu, pa da do Dr.Housea imamo normu!
Onako, ladano, kao ova mala Šangajka, po recepturi.
Mi smo, recimo, deca komunističkih funkcionera koji su uspešno prživeli tranziciju. Politički moment. Potom incest: ti si mi sestra od tetke. Psihološki gledano, ja te i jebem zato jer nema sexa do onog brahmana i pralje, do jebačine koja pretpostavlja kulturnu transgresiju. Jasno, ubijamo se od dopa, u svakoj nam je nosnici Dyson usisavač! O drogama mislimo da su ultimativni proizvod kasnog kapitalizma (naš marksistički background), jer su proizvod koji svojim konzumiranjem stvara potrebu: to je ona famozna proizvodnja potreba, i tu će da opalimo pomodnu društvenu kritiku globalnog kapitalizma, što je imanentno svakom uspešnom delu: kako će bre da nas New York čita ako ne liježemo s afganistanskom talibanskom poezijom na usnama!? Stalno ima da seremo po američkom kulturnom imperijalizmu, preuzimajući kobajagi na sebe taj moment osporavanja, i praveći se da ne razumemo da smo kao takvi samo imenentan i predviđen deo sistema. Love imamo, ali, i tu je fazon, oboje se prostituišemo u svakom smislu, onako, l'art pour l'art, što je drugo bitno mesto političkoangažiranog fona romana: mi smo u svetu kapitala samo rentijeri svojih tela, i, u mome slučaju (jer žene nemaju dušu, jebiga, Mittelojropa, Weininger), duše: ja dušu prodajem Vragu za uspeh našega romana, što je s jedne strane Holywoodu razumljiv i strukturno čak neophodan moment europejskog lokalnog kolorita, a s druge predstavlja metafizički moment primeren - i zato i prihvatljiv široj publici! - jednom Angel Heartu, samo, kod nas je sve to jednostavnije, i ponešto duhovitije: Vrag nosi Pradu i pojavljuje se u liku Vlasnika kozmetičke industrije (možda Lauder, ostaje da se vidi). Neumesno bi bilo da otkrivam kako ćemo dalje s ovim motivom, ali samo da kažem da je to kao kod Jokera: maska je lice! Ti si teško duševno bolesna, i kao skicofrena varaš me stalno iznova sama sa sobom (kasni Shakespeare, maniristički: jesam li to ja preobućen u samoga sebe motiv). U jednom trenutku, na zidinama Dubrovnika čiju Minčetu kanimo prodati Lauderu, tebi padne na pamet da počenemo da otimamo decu isprva ovdašnjih, a kasnije svetskih tajkuna (stvarnosni moment, jebiga). Ovi to isprva ne primećuju, a kad im se obratimo s ucenom, mole nas da će da nam plate i više ako treba, samo da decu zadržimo, barem neko vremen (comic relief). Ma naše opće čuđenje, mi to i učinimo! Čuvamo ih na Silbi, koja postaje nešto između Prosperovog otka i Ibize, dakle stvarna Silba. Tu može da se pojavi i Kizza, kao Monarh komune (jer svi oteti oboljevaju od štokholmskog sindroma, te nastaje Kosmički Gang Bang - jedino mesto s kojim izravno provociramo meru tolerance današnje američke pop-kulture: mi, de facto, jebemo celi svet, oće da se kaže, i to žestoko, u skladu s opisima Svete Lucije, čiji oltar gradimo u uvali Vele Stene (da Ameri razumiju toponim). O svemu tome izveštava Jutarnji list. Ninoslav Pavić čita vlastite novine i doživljava metanoju: rasprodaje sve i seli se na Silbu. Organizira lokalnu televiziju i izdaje turistički vodić otoka 'Kita boli more'. Milan Bandić, hrvatski ban, gradi most Medvedgrad - Silba, takozvanu južnu tangentu hrvatske Metropolije. Paroh Antilopije posvećuje cestu i moli Bandića za povratak kina "Balkan". Ovaj se smeška. Ti i ja na leđima Zigfrida i Roja odlazimo u zalazak sunca (simoblika, za Samsaru: na Zapad). Kraj. Trećeg dela. Kao kod Lukasa. Jebiga, pa nismo mi od jučer.
Nemanja
Mani, pala mi je na pamet još jedna zanimljiva, da ne kažem brilijantna zamisao, koju ću pokušati izložiti na najjednostavniji način, primerom: recimo, neki dečak, bloger, uzem nick koji je sušta suprotnost njegovom originalnom liku, ili se barem iprva tako čini. Piše duže vremena pod tim nickom i odjednom počinju u jeziku i izričaju da se javljaju naznake osobenog stila, ali osobnosti nesvojstvene njegovom pravom licu: počinje da promalja lik njegova nadimka. TAJ LIK, genijalan je književnik: domalo, dečko posve menja stil i rukopis, i dok piše, piše/živi kao taj drugi, ot/skriveni netko. Jasno, reč je o metafori bloga, na privi pogled, ali, molim da se uoči, preobrazba nije samo metaforičke naravi: daj dečak zaista počinje pisati sebi nesvojstvenim rukopisom i duktus je njegova stila glas sasvim neke druge osobe. Kada bi snimali film, mogli bi ovo da uradimo i anakrono, smeštajem radnje u 19. stoljeće, kada je još uvek vredela Marinkovićeva, pa i Focillonova pohvala ruci: film počinje detalj planom zapisa pera po snežnobeloj hartiji - odjednom, slova menjaju stil, kosinu, nagib, oblik, linija postaje punija, kontinuirana, tečna, rešena, pred nama se, rečju, odvija preobrazba jednog rukopisa u drugi, i, sada dok pišem pada mi na pamet, ako je kamera na početku kliznula niz šaku (pohvala ruci!) i pisaljku do vrha pera i papira, sada se na povratku uočava neka druga ruka: profinjenija, možda nežnija, recimo s lepim rubinskim prstenom boje golublje krvi, obrubljena pjenom čipke kao žalo ili krijesta vala. Kadar ima samo jednu obvezu: biti senkvenca, trajat bez prekida! Mislim da je ovo izvrsan motiv. Da li želiš da o ovome razgovaramo pre ili posle životinjski brahijalnog sexa?
vertebrata.mojblog.hr
@nemanja: zanimljiva ideja. Ako jedne zimske noći neki bloger... , neka radnja bude u izdahnulom Lisabonu, u čast Pessoinim heteronimima. Ne znam koliku pažnju bi se trebalo pridodati piščevoj anamnezi. Ipak, posljedice paranoidne šizofrenije nisu na odmet. Nadalje,dijalektički dvoboj pisca sa likovima, jukstapozicija označitelja i označenog, nešto kao Woody Allenovova Grimizna ruža Kaira,etc
Nemanja
@Vertebrata, prije svake rasprave moram da ti citiram wikipedijsku natuknicu o Kafki: "...Repetitivni i besmisleni tlačiteljski postupci nerazumljivog i svemoćnog birokratskog aparata, mehaničke i apsurdne reakcije "junaka" koji nemaju izraženi osobni identitet, usamljenost i nemogućnost komunikacije među likovima koji se grčevito i bezuspješno trude da spoznaju mehanizam opresije koji ih muči i proganja bez ikakvog vidljivog razloga, realnost zbivanja koja je bliža događajima u snu nego u «običnoj» stvarnosti, iracionalni i fantastični element u radnji koji ne može biti reduciran na psihopatološke poremećaje ...". Vidiš, Very, to je već apsolvirano, i tvoja je pozicija čak ne niti moderna, nego bih rekao predpostmoderna: moderno je to psihologijsko praznoverje, ali ta otužna i vulgarna mitologija sekularnog sveta stvarno je nešto passe i prevaziđeno! Reši se toga: ne može sve na ovom svetu da bude svedeno na paranoje i šizofrenije i je l' neko video mamu i tatu usred onoga što nazivamo coitus a tergo.
Inače, ostalo, igra označitelja i označenoga, jedan na jedan, naravo, jukstapozicija, dijalektički dvoboj, sve to ide odmah direktno u roman. Nema tu šta da se priča, sve si ti to dobro video, vidi se da pratiš literaturu i sazrevanje književne teorije na ovom stupnju razvoja proizvodnih snaga i odnosa, jasno, odmah se vidi: svetski čovek, i ako imaš još kakovu ideju ti je bre batice odmah zabeleži i javi.
njetocka
hamlet je kreten. ali komad nije baš loše napisan.
nemanja, zaboravio si štiklice, a one su ključne.
Nemanja
Točkica, nisam, samo ne mogu stalno da ih pominjem, vidiš bre koliki psihoanalitičari kruže uokolo, k'o ronini, čovek ne moš da se opusti ni da oko ubije - da ih spomenem još jedared, zacelo bi mi pronašli neku falinku u detinjstvu, u najmanju ruku! Ne brini, draga, ti samo: Obuci se k'o sto umes i isturi grudi
Neka tvoja gola noga krene
Nek polude ljudi
bože, sav sam se naježurio kad te zamislim u onim štiklama!
A što se tiče Hamleta ne samo da je komad dobro napisan, nego je Hamlet genije: Hamlet, danski princ, predugo okleva da bi osvetio smrt svoga oca, kaže se u jednom filmskom vodiću u objašnjenju radnje filma! Hamlet je svjestan da je usred tragedije tragedije, ne mogu to kraće i bolje da kražem. Ti Njetočka znaš sve te skolastičke fazone: mimesis je nasljedovanje samodjelatne biti prirode ljudskim stvaralaštvom, a svaki je poiesis mimeza prakse; budući da je svaka ljudska praksa propadna, i Šeki je duboko svestan propasti tragedije kao poprišta životnih istina; čak i ove novoveke, čija je tragika u tome što je moglo da bude drukčije, a ne u tome što drukčije nije moglo biti. Tu svest dobri dragi Francis B. usađuje danskom princu, Hamletu. A to je tek početak!
Ako želiš, dobio sam neke nove ploće pa možemo da slušamo i ovako časkamo kao svi mladi: ja ću da ti pričam o Hamletu, a ti će da me zadivljeno gledaš, pa da se predaš. E, ajde, majke ti, ne budi pička!