Marketing
KAKO JE JURICA PAVIČIĆ UKRAO TEZU!
U današnjem je "Jutarnjem listu" Jurica Pavičić objavio sljedeći tekst:
Jurica Pavičić
VIJESTI IZ LILIPUTA
Fizička kultura ima ozbiljno nerazmjerno simboličko mjesto u hrvatskom drušvu
Sredinom ovog tjedna, zagrebački Vjesnik objavio je u svojoj rubrici pisama čitatelja jedno kratko i nezapaženo pisamce. Autor tog pisma očito je postariji čovjek i bivši teniski sudac. Kao teniski aktivist, iz Londona je od međunarodne teniske federacije (ITF) dobivao niz biltena i časopisa. Spomenuti gospodin požalio se kako je još debelo u devedesetima tu tenisku poštu dobivao na adresu “Zagreb/Yugoslavia”. Uvrijeđen, pisao je u London i pobunio se. Nakon toga, poštu je počeo dobivati na Zagreb/Serbia and Montenegro. A kad se SICG raspala, londonski teniski ekspedit promptno je reagirao i sad siroti gospon Liszt ITF-ove biltene dobija na “Zagreb/Croatia/Serbia”. Stvar ne bi bila toliko bizarna da se nije događala točno u vrijeme dok je hrvatska teniska reprezentacija bila službeni nosilac naslova pobjednika Davis kupa. Dakle, ni činjenica da je Hrvatska pobijedila u najvažnijem natjecanju tog istog ITF-a nije ponukala tajnice u nekom tamo Londonu da se obavijeste o tome koji je glavni grad te pobjedničke države.
Pismo starog zagrebačkog suca kod nacionalno senzibilnijih Hrvata pobudit će nanovo osjećaj bijesa prema tom ignorantskom kolonijalnom svijetu koji o našim stranama baš ne želi ništa naučiti. Taj gnjev po mom mišljenju potpuno je opravdan. Nedostatak potrebe da se o drugima nešto nauči sasvim je sigurno kolonijalan, a na prizemnoj, ljudskoj razini on pokazuje nepristojnost i oholost. Ali, pismo teniskog suca Liszta zanimljivo je i zato što pokazuje koliko je relativna često iskazivana tvrdnja o sportašima kao ambasadorima Hrvatske. Nekad najveća sportska sila svijeta, DR Njemačka, istodobno je bila i sportski monstruozno uspješna, ali i međunarodno duboko omražena kao diktatura. Nisam uvjeren da je tu omrazu mogao sprati ni jedan uspjeh Monike Witt ili Ute Gewenigger. Nisam siguran ni u to da je i jedan hrvatski navijač nešto više naučio o Obali Slonovače ili izbio bilo koju predrasudu spram Ukrajine zato što je vidio sjajni gol Didiera Drigbe, Bacary Konea ili Andrija Ševčenka. Uostalom, dokaz za to je i pismo gospodina Liszta. Doista sjajan uspjen naših tenisača toliko je “pronio glas o Hrvatskoj” da on nije stigao ni do kancelarije same teniske federacije!
Sve zbog sporta
Ironijom slučaja, pismo teniskog veterana iz Zagreba objavljeno je istog tjedna kad je čitava Hrvatska pratila vodvilj oko zakona o svjetskom rukometnom prvenstvu. Ako je vjerovati premijeru Sanaderu, gradonačelnici gradova domaćina prvo su drukali da im se taj zakon servira, da bi ga se potom odrekli i ostavili vladu na vjetrometini s prijedlogom zakona zbog kojeg EU koluta očima, koji pravi ementalersku rupu u pravnom sustavu i otvara mogućnost milijunskim “pinkama”. Na koncu je i Sanader u svom stilu čistog pragmatičara povukao zakon, minimizirao štetu i ostavio gradonačelnike da se pacaju u divotama “efikasne” hrvatske administracije. U cijeloj priči, međutim, najbizarnije je što se velika bura digla ne zbog tehnološkog napretka, ne zbog znanosti, ne zbog umjetnosti, nego, miša mu maloga, zbog - sedam ljudi koji rukom balunčić ubacuju u gol!
Ne bih htio da se ovo shvati kao nešto protiv naših rukometaša. Načelno, oni mi se čine kao jedna sasvim simpatična škvadra, ljudi koji doista mogu biti društveni uzor, što s našim velikim sportašima i nije baš uvijek bio slučaj. Ali, ovdje nije u pitanju ni rukomet ni ekipa Line Červara - ovdje je u pitanju simboličko mjesto koje fizička kultura ima u hrvatskom društvu, mjesto koje je ozbiljno nerazmjerno. Zbog sporta hrvatska je administracija pripravna amputirati dio vojne baze i eksproprirati zemljište privrednih subjekata. Zbog sporta se grade velebni objekti koji nisu realan prioritet. Zbog sporta se preko noći grade skijaške staze, uklanjaju šume, fabricira umjetni snijeg. Zbog sporta se opraštaju milijunski dugovi. Zbog vila sportaša mijenjaju se urbanistički planovi. Napokon, zbog sporta je vlada umalo bila spremna izbušiti pravni sustav i uvesti specijalni zakon. Takvu društvenu moć u našem društvu nema nitko doli sport - ni znanost, ni tehnologija, ni poduzetništvo, ni umjetnost. Pokušajte i u najluđem snu zamisliti situaciju sličnu ovoj sadašnoj rukometnoj, a da razlog pregnuću nije sport. Pokušajte, na primjer, zamisliti vlast da eksproprira ratnu luku ili priprema posebni zakon jer želi - recimo - sagraditi vrhunski institut za mozak. Pokušajte zamisliti gradske vlasti koje mijenjaju GUP da bi se okućio istaknuti sveučilišni profesor. Pokušajte zamisliti da Hrvatska (poput Mađarske) uvede posebni porezni oprost za film. Pokušajte zamisliti što bi se dogodilo da neka hrvatska Jasmila Žbanić osvojio veliki filmski grand prix. Bi li i tad imali veliki doček na trgu? Bi li ikom u Hrvatskoj na pamet palo načiniti lex posebni zakon zbog - eto - sveučilišnog kampusa, kazališnog festivala, filmskog studija.... Naravno - ni u ludilu.
Fiskulturizacija
Jedan od ljudi koji su “zaslužni” za takvu fiskulturizaciju hrvatskog društva - Antun Vrdoljak - ovaj je tjedan na obljetnici 15 godina HOO-a rekao kako hrvatski sportaši gotovo svaki tjedan osvoje jednu inozemnu medalju, s čim se ne može mjeriti ni jedna druga djelatnost kojom se bavimo. Ta iznimna uspješnost sasvim sigurno je sportu podigla društveni autoritet i pretvorila ga u predmet prekomjerne javne pažnje. Ali, postavlja se pitanje koliko Vrdoljak u svojoj argumentaciji miješa uzrok i posljedicu. Pitanje je, naime, zašto smo mi Hrvati u sportu tako uspješni, a eto takvi luzeri u kulturi, znanosti, hi-techu? Je li to zato što smo u Europi pretposljednji po inteligenciji, pa nam drugo doli lopte i štoperice ne ide? Ili zato jer smo dinarski gorostasi, visoki u prosjeku 185? Ili zato što smo europska verzija crnaca koji izlazak iz “sluma” najbrže nalaze kroz balun i mikrofon? Ili je naprosto riječ o tome da smo dobri u onome čemu smo pridali najviše pažnje? Da su, naime, znanost, tehnologija i kreativne industrije ovako babljene i dizane na pijedestal kao što je to fizička kultura, možda bi ova zemlja bila malo drukčija. Možda bi njene perjanice bili ljudi koji rade vrhunski softver, kreiraju računarske igrice, animirane serijale, ljudi koji razbijaju atom ili dekodiraju genom? Možda bi tada Hrvati izvozili Rubikovu kocku, TV serije ili Digimone umjesto da proizvode kreativnih industrija samo i jedino - uvoze. Da, ti nerdovi s očalima možda ne bi bili takvi glamurozni “ambasadori” kao što su tenisači- ali bi nam lisnica bila deblja, imali bi manje igara, ali zato bogme i više - kruha.
DA NE DULJIM, EVO TEKSTOVA KOJE JE JURICA PAVIČIĆ JEDNOSTAVNO POKRAO.
/OBA SU TEKSTA OBJAVLJENA; UZ PRVI JE I DATUM OBJAVE NA BLOGU, A DRUGI JE OBJAVLJEN U KNJIZI IZDANOJ U ZAGREBU PROŠLE GODINE!/
TEKST BUDALAJ LAME, OBJAVLJEN NA BLOGU annie.blog.hr :
• Hrvati su postali crnci! Kako to? Hrvati se naime samogetoiziraju - baš oput afroamerikanaca u američkom društvu, Hrvati u europskom misle da se mogu afirmirati tek po svojim, stvarnim ili pretpostavljenim, prirodnim perofmansama: kao misice, dakle lijepe žene, ili sportaši, dakle fizički superiorni muškarci. Čudesno je to odricanje od bilo kakvog kulturnog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom misaonosti, znanja, obrazovanja, rječju, kulture - sve je u Hrvata krajnje naturalizirano, gotovo nepriordno prirođeno: sav talent - takvu me majka naprav'la - i sav dar - za igre loptom! Stoga su veze misica i nogometaša, kao uzoritih hrvatskim muževa/športaša, ultima ratio hrvatske društvenosti: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Nevjerojatno kako time Hrvati sliče Srbima - vidi: Boba Životinja/ Lepa Brena (paradigmatski primjer, kao što sama imena govore: životinja & lepa, beauty and the beast!).
- Budalaj Lama, 12.10.2004. u 22:11
Budalaj Lama
Neš ti što sam izostavio "r" u riječi performanse, nego sam zaboravio dodati: uslijed te sveopće naturalizacije, logično je, bolje rečeno: sasvim prirodno je da su protagonisti društvenog života Hrvatske naturščici: missicom, dakle one-year-primadonom mondenoga života Zagreba, naprosto je morala postati provincijalka pristigla autobusom, pa tramvajem, izravno na javnu televiziju i javnu raspravu Hrvatske! To je neminovnost, kao smjena godišnjih doba:kao što poslije jeseni dolazi zima, kao što pas laje i kiša pada, tako je i ona postala miss - to je njena dharma. Šinobus-autobus-antabus-tramvaj, nisu izvanjski momenti i saobraćajni dekor; to su atributi njene osobnosti jednako kao obim grudi ili madež iza lijevoga uha. Otkud znam za potonje? E, Ane, ako te sad od svega jebe samo to otkud znam za taj, ionako diskretni i smipatični madež, onda ga jebi.
12.10.2004. (22:25)
TEKST OBJAVLJEN U KNJIZI ANDREJA MAKSIMOVIĆA "TIŠINA, MOLIM!"
NEPRISILJENA GREŠKA
ili
BEUTY AND THE BEAST
prilog kritici jedne moguće fenomenologije tenisa
opći uvod: sport kao bolest
Sport škodi! Najočitiji su dokaz tome Srbi i Hrvati, nacije nesposobne za sportsko natjecanje.
Srbe i Hrvate u sportu fundamentalno razlikuje tek jedno: iako i jedni i drugi igraju protiv ostatka svijeta, Srbi igraju na domaćem, a Hrvati na stranom terenu. Protiv Srba, kao što je općepoznato, igra ceo svet, ali, kao izazivač. Svi su i protiv Hrvata, no protiv Hrvata postoji sveopća urota – odatle genuini hrvatski fair-play, budući da Hrvati kao pravi gentlemani sudjeluju u unaprijed izgubljenoj borbi.
Onaj koji pomaže drugima, odmaže prvima, ali kako Vatikan i Masoni ne sudjeluju izravno u reprezentativnim nastupima, bitka se seli na dogmatsko polje.
pretpostavke tenisa: teološke, psihološke i druge
Srbi su i tu ortodoksni: vrhovni je sudac u konačnici na njihovoj strani, mada u međuvremenu odsutan i često nepravedan. Hrvati, kao smjerni katolici navikli da im se sudi višak osobnih grešaka, i za nepostojeći offside vjeruju (nadajuć se) da sve to netko gore dobro vidi! Hrvati redovito igraju protiv sudaca, jasno, koje su potkupili Srbi, Srbi koji se čude gdje je Sudac i zašto već cijelu jednu povijest ne fućka - definitivan kraj, naravno.
Ipak, i Srbi i Hrvati, u osnovi, misle da je sport kata, borba s imaginarinim protivnikom; i jedni i drugi, instinkivno, znaju da je taj protivnik neprijatelj; oba naroda, pogađate, vjeruju da ga stoga treba fizički odstraniti, unatoč tome, ili baš zato, što je imaginaran!
Jasno, posljedice su drastične: šport škodi, znao je to već i Igor Mandić, ali, usudio bih se kazati, ozljede nisu samo fizičke, već i duševne naravi! U našem se primjeru duševne boli razlikuju koliko i jezici: imaginaran je neprijatelj za prve izmišljen, dok je drugima zamišljen.
Zato Srbi, u vječitoj utakmici s Turcima, za svako sportsko polje misle da je Kosovo, poraz da je pobjeda, a prolazak u viši rang natjecanja, to su seobe. Hrvati pak, u kontemplativnoj borbi sa samima sobom, sebe doživljavaju kao outsidere: onako kako wasp Amerika doživljava crnce, tako Hrvati doživljavaju sebe. Iako ih, za razliku od Afroamerikanaca, na to nitko nije prisilio, Hrvati se u društvu uljuđenih nacija ne pokušavaju afirmirati kulturalno, nego naturalno: navodnom prirodnom nadarenošću za sport! Baš kao Srbi!
Jednom rječju, da Mićo Dušanović prevodi Kanta, nimalo ne bi pogriješio ako bi 'samoskrivljenu nezrelost' preveo s 'unforced error'. I tu dolazimo do tenisa!
kratka povijest bolesti
U Hrvatskoj, bitno je napomenuti, tenis je kolektivan sport, ne individualan! Sjetimo se Ivaniševića: kad je Goran na terenu razgovarao sam sa sobom, bilo je to poveliko društvo, s kojim se, u sebi, borio. U podneblju gdje sport ionako generira paranoju, tenis dodatno dovodi do shizofrenije. Zato je u Hrvatskoj tenis u kategoriji ekstremnih sportova. Ali ne samo po učincima, i po uzrocima tenis svakako i svakome škodi. Predsjednik sportskog društva "Partizan" i Hrvatske, recimo, dr.Tuđman, umislio je da može pobjediti Brunu Orešara, koji je sa svoje strane umislio da smije pobijediti dr.Tuđmana! Nečuveno! Prije Tuđmana, u Hrvatskoj su tenis sporadično igrali Punčec i Palada, a rekretivno Franulović i Pilić; nakon Tuđmana, tenis postaje maspok. Tenisom se kraće vrijeme tako bavio čak i Ivica Račan, ali zbog predostrožnosti da ne izgubi partiju domalo odustaje, zaokupivši se odbojkom: mreža je podjednake visine, lopta je prikladnije veličine a rekviziti nisu neophodni. Navodno da su tenis igrali čak i Ivo Pukanić i veleposlanik Montgomery, o čemu ipak ne postoji nikakvih transkripata. Od žena, u Hrvatskoj se tenisom bavila Iva Majoli, jednom, u Parizu, i Zvonimira Orešar, u djetinjstvu. Tenis voli gledati i sadašnji predsjednik Hrvatske, Stjepan Mesić, što, kad se sve uzme u obzir, nimalo ne čudi.
teniski lakat: simpomatologija
Malum omen tenisa svakako je reket. Reket je u Hrvatskoj raširen, no nije svaki reket teniski, niti je tenis uvijek vezan uz reket – najbolje je odmah pri izboru reketa obratiti se stručnoj osobi i odlučiti se za neku razumnu svotu novca: važno je ponoviti da preskup reket ne jamči sigurnost u igri! Vice versa, pri izboru stručne osobe valja paziti da preporučen reket ipak pruža elementaran komfor i rečenu sigurnost. Osoba zaražena tenisom na terenu se odmah prepoznaje po neugodnom stenjanju pri početnom udarcu, vidnim i slušnim halucinacijama (stalne pritužbe na 'dobru loput' ili preglasnu publiku), eruptivnoj razdražljivosti koja kulminira u opsesivnoj neurozi te paranoidnim fiksacijama na protivnika ili lopticu, ispadima praznovjerja (stalni zahtjev za 'istim loptama' npr.) ili vjerskom transu (često pogledavanje u nebo nakon pogrešnog udarca), kleptomaniji (pokušaj skrivanja loptice u džep hlača ili čak ispod haljinice naočigled publike, in situ ili pred malim ekranima!), ritualnom kretanju glave u smjeru lijevo-desno i natrag većine okupljenih gledatelja, itd.itd....Tenis se prenosi socijanim kontaktom, u njemu se pače i ostvaruje i lako može dovesti do tzv. teniskog lakta. Osobe s takovrsnom ozljedom trajno su socijalno hendikepirane u zajednici u kojoj je lakat prvi nepokretni pokretač. Rekete zato valja držati van dječjeg domašaja.
trivia
Uz pojavu tenisa u Hrvata nikako ne bi valjalo kao kurioziozum ne spomenuti eklatantan primjer što ga ovdašnjoj mladeži pružaju jedan srpski teniser i njegova gospođa supruga - Slobodan Boba Živojinović i Lepa Brena, neé Jahvić, naime. Nomen est omen, dakle je riječ o mitološkom odnosu i obrascu beauty-and-the-beast. Ona, Lepa, a on Boba, pa 'Životinja'!, ukazali su nebrojenim mladim ljudima Hrvatske i na njihov životni put: Izlaz je iz getoa samo jedan, a taj je široki put sporta, njihova nepresušna talenta i neopozive nadarenosti. U zemlji koju je Dragi Bog sačuvao za sebe, ljudi ovog kraja obiluju prirođenim im prednostima i performansama: bilo da je riječ o ženama ili muškarcima, spolovi su ravnopravni u narođenoj nadmoćnosti: žene su lijepe a muškarci brzi i snažni. One su miss, oni šampioni! Pa neka nas zato ne začudi to odricanje od bilo kakvog posredovanja, od pokušaja afirmacije posredstvom pameti, znanja, obrazovanja, umjetnosti... rječju, kulture. Sve je u Hrvata krajnje naturalizirano i neposredno, gotovo neprirodno prirođeno: sav talent - takvu me majka rodila - i sav dar – za kojekakve igre lopticama! Stoga su veze manekena i nogometaša, kao uzoritih hrvatskih muževa/sportaša i žena/ljepotica, ultima ratio hrvatske društvenosti i paradigmatski društveni model: on zdrav, mlad i bogat, ona lijepa kao naša - e, di to ima i 'ko to može platit! Ima, u Srbiji, na našu sreću i na našu preveliku žalost, ima i u Hrvatskoj.
umjesto zaključka: teniski dokaz božje opstojnosti
via reductio ad absurdum
Unatoč svemu, Hrvatska igra finale Davis cupa sa Slovačkom! Činjenica da finale ne igramo sa SiCG, i to u Beogradu, dokaz je postojanja Boga. Dragoga. Quod erat demonstrandum.
Post je objavljen 20.01.2007. u 11:33 sati.