NEMANJA: SMIRENOUMLJE

BE MY SLAVE!

Queergilije

Neven Jovanović

Zapljuskuju nas prvi valovi reklama za Troju, holivudski spektakl temeljen na Ilijadi, Odiseji i Bradu Pittu. Čim film dođe u kina, s uživanjem ću provjeriti je li se u spektakl uspjela profiltrirati jedna provokativna interpretacija: mogućnost da je ključni obrat Ilijade – Ahilejev povratak u borbu nakon Patroklove smrti – motiviran ne samo time što su Ahilej i Patroklo bili prijatelji nego i što su bili ljubavnici.

Gej junaci

Prvo ću govoriti o Homeru, koga ubrajamo među najstarije i najmudrije pjesnike. On često spominje Patrokla i Ahileja, no prikriva njihovu ljubav i drugo ime njihova odnosa, smatrajući da je silina njihove veze potpuno jasna kultiviranim slušaocima.
Ovo je citat iz jednoga sudskoga govora, Protiv Timarha, iz 346. godine prije nove ere (godinu nakon Platonove smrti). Tu je Eshin pokušao uvjeriti otprilike stotinu običnih atenskih građana-porotnika – a kasnije, u zapisanoj varijanti govora, i svakog čitatelja – da gradski moćnik Timarh mora biti isključen iz političkog života, i to prema zakonu koji brani da se (muški) punopravni atenski državljanin prostituira – da prodaje svoje tijelo (drugim punopravnim državljanima, tj. muškarcima; žene u Ateni nisu punopravni subjekti).
Protiv Timarha najduži je starogrčki tekst koji imamo čija su središnja tema (muški) odnosi i običaji kakve danas smatramo homoseksualnima; najduži, ali nipošto jedini. Svjedočanstva antičke Grčke donose podatke po kojima bismo “homoseksualnima” smatrali i Sapfu, i Sokrata, i njegove prijatelje (kao likove Platonovih dijaloga), i Svetu četu iz beotskih Teba (elitnu vojnu jedinicu formiranu, oko 378. p.n.e, isključivo od muških ljubavnih parova), i Aleksandra Makedonskog – da i ne spominjemo galeriju likova na vazama ovjekovječenih u pozama eksplicitnog, dvije i pol tisuće godina starog istospolnog seksa.

Klasik voli dečke

Homerovi su epovi temeljna djela grčke književnosti; oni su klasici, oni su tekstovi koje su svi čitali u školi (štoviše, tekstovi na kojima su svi učili čitati), tekstovi koje su citirati znali i nepismeni; iz vrela Ilijade i Odiseje crpila je kolektivna mašta grčkog svijeta, kasnije i čitave Evrope. Fascinirani dostignućima grčke civilizacije, svoju Ilijadu i Odiseju htjeli su i Rimljani. Taj je izazov prihvatilo nekoliko autora; onaj kome je pravljenje klasika uspjelo zvao se Publije Vergilije Maron, i živio je tri stoljeća nakon Timarha i tebanske Svete čete – od 70. do 19. p.n.e. Još kasnije, kad je Vergilijeva Eneida navršila već dobrih četiristo godina staža, u “bilješci o piscu” (a sastavio ju je jedan profesionalni tumač školskih klasika, pisac udžbenika po imenu Donat) o autoru rimskog klasika čitamo ovo: “Bio je krupna tijela i stasa, tamne puti, seljačkoga lica, nestalna zdravlja (kronično su ga boljeli želudac, grlo i glava, a često je i pljuvao krv). Jela i vina uzimao je vrlo malo; u seksu je bio skloniji dječacima, među kojima je najviše ljubio Cebeta i Aleksandra (Aleksandra u drugoj pjesmi zbirke Bukolika zove Aleksisom, a poklonio mu ga je Azinije Polion); oba su dečka bila obrazovana, a Cebet je i pjesme pisao.”

Relativno naopako

S našeg stajališta – budimo eksplicitni: sa stajališta hrvatske varijante euroameričke civilizacije početka dvadeset i prvog stoljeća, sa stajališta kojem je norma bijeli sredovječni heteroseksualni oženjeni muški Hrvat-katolik – s toga je stajališta antika neosporno queer, ona je bjelodano izvan norme i ozbiljno suočavanje s njom – ne površno niti deklarativno, ne prigodničarsko niti propagandno – “implicira korjenito preispitivanje svih općeprihvaćenih termina” (kako pišu Radat i Simić u prošlom Zarezu). Preispitivanje sve normalnosti, legitimnosti, dominantnosti. Na stranu vaze; što ćemo s činjenicom da su klasici naše civilizacije – temelji naše uljudbe – pederi? I to od one vrste koja voli mlade dečke (idealni su grčki er—omenoi, “pasivni” muški partneri, bili tinejdžeri čije je tijelo već potpuno razvijeno, ali im brada tek niče)? Zamislite analogiju – zamislite da su pisci i likovi školske lektire, da su hrvatske nacionalne ikone homoseksualci – da je, recimo, Smrt Smail-age Čengića homoseksualno motivirana, da je Šenoa po zagrebačkim streljanama imao strastvene veze s mladim Agramerima, da su gej bili Ivica Kičmanović, Ante Starčević, Ranko Marinković, Ivan Slamnig. Ha?



Tko koga

S druge strane, međutim – sa stajališta antike – ni Ahilej, ni Platon, ni Vergilije nisu queer, barem ne zbog svoga seksualnog identiteta. Njihova je seksualnost, naime, u njihovim svjetovima posve normalna. Podsjećam, u velikom dijelu antike podrazumijeva se da muškarce (o ženama manje znamo) mogu erotski privlačiti pripadnici oba spola; u Grčkoj i Rimu – barem do kasnijih stoljeća Rimskog Carstva, i barem prema onome što znamo iz očuvanih svjedočanstava – ključna razdjelnica nije u spolu, nego u ulozi: crta odvaja onoga tko je “aktivan”, tko penetrira, od onoga tko je “pasivan”, tko biva penetriran. Dakle, u vječnoj jednadžbi tko koga za Grke i Rimljane sam odnos subjekt-objekt važniji je od roda tih varijabli (pri čemu je pasivna uloga, na način blizak svim Balkancima, povezana s inferiornošću: prihvatljivi su pasivni partneri žene, robovi, ili mladi muškarci kakvi još nisu punopravni građani).
Queer je u antici negdje drugdje. Recimo, u odbijanju uloge macho-ratnika i graditelja carstva; u svojevoljnom odbacivanju korisničkog paketa “punopravnog građanina”; u javnom govoru o vlastitoj impotenciji ili u opsesivnoj potrebi za kontrolom vlastita tijela (uključujući i njegovu seksualnost). Sve osim posljednjega tema je tzv. rimskih elegičara, posebno Propercija i Ovidija; posljednje su pak do krajnjih granica dotjerali kršćani, pokazujući se tako – barem u svojim počecima – kao ultimativna queer religija antičkog svijeta.

Daj im ono što žele čuti

Dovoljnu potvrdu da ljubavni odnos starijeg i mlađeg muškarca nije ništa neobično – barem ne u Ateni Platonova doba – naći ćemo ako se sjetimo odakle je Eshinov citat o Ahileju i Patroklu. Iz govora pred porotom. Kako primjećuje K. J. Dover u temeljnoj studiji Grčka homoseksualnost (Greek Homosexuality, drugo izdanje 1989.), “Na atenskom sudu nije bilo suca, odnosno nikoga tko bi pravično i nepristrano vodio porotu, nikoga tko bi odbio neprihvatljive dokaze ili zaustavio govornika koji u svoj govor upleće priče, komentare ili nagađanja nebitna za samu raspravu. Svaki je govornik pokušavao uvjeriti porotnike da moraju vjerovati njemu, a ne suprotnoj strani... Stoga si govornik nije mogao priuštiti stavove koji bi se prosječnom porotniku učinili sumnjivima ili neprihvatljivima. Želimo li otkriti društvena i moralna pravila o kojima je prosječni Atenjanin četvrtog stoljeća prije Krista govorio s poštovanjem i za koje je tvrdio da ih se drži, najbolje je proučiti stajališta koja eksplicitno iznose govornici pred sudom, implikacije njihovih aluzija, hvalisanja, prigovora, i vrijednosne ocjene koje unose u svoje pripovijedanje (ili ih odande pažljivo izostavljaju).”

Paket aranžman

Tražiti u prošlosti objašnjenja, opravdanja, zaštitu sadašnjosti jest gesta očito urođena ljudskoj vrsti. Upiremo pogled u Njih i kličemo s olakšanjem: “I Oni su to radili!” ili “I Oni su bili protiv toga!” (već prema onom što nam treba). Ali čim progovorimo o njima, u pluralu i općenito, o Grcima i Rimljanima u đuture, brišemo ono što je otklon; već govorimo o normi. Jer otklon je, čini mi se, u prvom redu individualan. Film o “transrodnoj indijskoj vozačici kamiona” govori o transrodnoj vozačici, ne o transrodnim vozačicama (zamislite tu temu u pluralu, i odmah se pretvara u farsu). Otud, čini mi se, određena korjenita proturječnost ideje o otklonu od normale: premda je, kao kod Tolstoja, svatko queer na svoj način, sve te unikatne queer osobe i dalje imaju potrebu nastupati kao jedinstvena grupa. Zbog ove je proturječnosti moguće da Queer Zagreb 2004. festival bude kritiziran kao nedovoljno queer po svom programu – kao što je i moguće, i vjerojatno opravdano, kritiziranje gej publike jednog filma s tog istog festivala kao “politički pasivne i tupe publike koja vjerojatno nikad u životu nije promišljala bilo kakvu vrstu otpora, osim ako je riječ o role playingu” (Zarez 129, već spomenuti članak Radat i Simić). Kako bi to ironično sažela jedna moja prijateljica, “Mi smo pravi malograđani, osim što smo lezbijke.” Posebnost ne dolazi u paket



SVETE ČETE TEBE

The Sacred Band of Thebes (hieros lókhos) was a troop of picked soldiers, numbering 150 pederastic couples, which formed the elite force of the Theban army in the 4th century BC. It was organized by the Theban commander Gorgidas in 378 BC, played a crucial role in the Battle of Leuctra, and was completely annihilated in the Battle of Chaeronea in 338 BC.
The reasoning behind the Sacred Band was that lovers would fight more fiercely and more cohesively at each other's sides than would strangers with no ardent bonds. According to Plutarch (in his Life of Pelopidas), the inspiration for the Band's formation came from Plato’s Symposium, wherein the character Phaedrus remarks:
And if there were only some way of contriving that a state or an army should be made up of lovers and their loves, they would be the very best governors of their own city, abstaining from all dishonour, and emulating one another in honour; and when fighting at each other's side, although a mere handful, they would overcome the world. For what lover would not choose rather to be seen by all mankind than by his beloved, either when abandoning his post or throwing away his arms? He would be ready to die a thousand deaths rather than endure this. Or who would desert his beloved or fail him in the hour of danger?
The Sacred Band originally was formed of picked men in couples, each lover with his beloved, selected from the ranks of the existing Theban citizen-army. They were housed and trained at the city’s expense. During their early engagements, in an attempt to bolster a general morale, they were dispersed by their commander Gorgidas throughout the front ranks of the Theban army.
After the Theban general Pelopidas recaptured the acropolis of Thebes in 379 BC, he assumed command of the Sacred Band in which he fought alongside his good friend, Epaminondas. It was Pelopidas who formed these couples into a distinct unit: he “never separated or scattered them, but would stand [them with himself in] the brunt of battle, using them as one body.” They became, in effect, the “crack” force of Greek soldiery, and the forty years of their known existence (378 – 338 BC) marked the pre-eminence of Thebes as a military and political power in late-classical Greece.
The Sacred Band under Pelopidas fought the Spartans at Tegyra in 375 BC, vanquishing an army that was at least three times their number. It was also responsible for the victory of Leuctra in 371 BC, called by Pausanias the most decisive battle ever fought by Greeks against Greeks. Leuctra established Theban independence from Spartan rule, and laid the groundwork for the expansion of Theban power, though possibly also for Philip II's eventual victory.
Defeat came at the Battle of Chaeronea (338 BC), the decisive contest in which Philip II of Macedon (with his son, Alexander the Great, as he would later be known) extinguished the authority of the Greek city-states. The traditional Greek hoplite infantry were no match for the novel long-speared Macedonian phalanx: the Theban army and its allies broke and fled, but the Sacred Band, though surrounded and overwhelmed, refused to surrender. They held their ground and fell where they stood. Plutarch records that upon encountering their corpses “heaped one upon another”, King Philip, understanding who they were, eed:

"Perish any man who suspects that these men either did or suffered anything unseemly."

Though Plutarch claims that all three hundred died that day, other writers[citation needed] claim that two hundred and fifty-four died and all the rest were wounded. That claim was substantiated upon the excavation of their communal grave at Chaeronea in the early 1800s in which two hundred and fifty-four skeletons were found, arranged in seven rows.