NEMANJA: SMIRENOUMLJE

• TEK ZBOG INFORMACIJE
Kako je dakle Wittgenstein otišao u kurac:
Wittgenstein doduše tvrdi (oprostite na izrazu) da činjenice tvore svijet, ali, da Die Welt ist alles, was der Fall ist. Mislim da je problem s Tractatusom, kao filozofijskim tekstom, identičan problemu cjelokupne filozofije: do sada je svijet samo različito tumačen...Šta oću da kažem: Tractatus je sasvim krivo tumačen kao njemački a ne engleski tekst, i iz toga je razvidno da Wittgenstein u jednom finom, krausovskom paradoksalnom vidu, s mogućim reminicencencijama na Spenglera, govori o Padu (Fall, op.N.). Fall = To drop or come down freely under the influence of gravity, da se razumemo, i otuda je jasno da je ako ne suvremeni svet, a ono Wittgenstein bio sasvim zaokupljen erektivnom disfunkcijom, da ne kažem padom kurca, usled utecaja gravitacije ili neke jače fizikalne sile, kojih je ukupno četiri.
Toliko neka za sada bude kazano o kurcu i Wittgensteinu. Nemanja 05.01.2007. 11:06
• To je sve već anticipirao Boltzmann. Odnos entropije i verovatnoće, koji mu je uklesan kao epitaf na grob/borg, logična je posljedica osobnog Boltzmannovog otkrića da sve ide u kurac, pa i kurac sam!
Heh, odnos entropije i verovatnoće! Tja, da se Vlasi ne dosete.
Sasvim je verovatno da će i sam kurac, sledeći zakone entropije, doskora da padne (Fall, op.p.)
što ne nužno, ali vrlo verovatno - kao i u Boltzmannovom slučaju - skončava egzistencijalnom entropijom, tj. samoubistvom!
Zbiljam su zakoni prorode snažni! Padne li kurac (Fall, entropija, etc.), past će i Ljubin grob! A onda više nema živih komunista!
Najebasmo, ovako-onako! Nemanja 05.01.2007. 11:11

Ekskurs:

ČOVJEK I NJEGOV B(L)OG

Samoubojstvo: grijeh protiv božje volje

Na studiju u Leipzigu služih se Boltzmannovom metodom pri statističkom tretiranju stacionarnih stanja - sve to dovoljno da razmišljam o tom geniju i njegovoj smrti. Jesu li znanstveni uspjesi i najveća priznanja dovoljni za čovjekovu sreću?

PIŠE: IVAN SUPEK

Voluntarizam je s Friedrichom Nietzscheom dobio aktivistički obrat, a za nj volja nije slijepa nego teži k moći (Wille zur Macht) i rađa nad-čovjeka. Tom filozofskom smjeru, koji je okrenuo od racionalne spoznaje, priključio se i zagrebački filozof Albert Bazala, samo što će on kao dosljedan liberal odbaciti Nietzscheova nadčovjeka i njegove paradoksalne opreke društvenoj hipokriziji.
Uz početni zanos s poetski pisanom objavom »Tako je govorio Zaratustra«, mene je najviše odbio Nietzscheov obrat već amoralne makijavelističke maksime: »Dobar cilj posvećuje sredstvo« u Zaratustrinu maksimu: »Dobar rat posvećuje svaki cilj«, gdje se pod dobrim razumijeva viteški i hrabri, očito bez uviđaja u strahotu i gnjusnost rata.
Velik preokretač kršćanskih vrlina smatrao je poniznost i sućut lukavošću robova da iscjenkaju milost ili čak jednakost u svojih gospodara. Pod Nietzscheovim utjecajem i Bernard Shaw je sipao duhovite paradokse, a narugao se i Kristovoj poruci: »Ako te tko udari po jednom obrazu, pokaži mu drugi obraz«.
No velik dramatičar, inače pacifist i socijalist, nije zapadao iz duhovitih paradoksa u apsurd nego je njima otkrivao predrasude ili licemjerje bigotnog društva. Johann Sebastian Bach je u svojoj divnoj kantati »Budi zadovoljan sa svojom sudbinom!« opjevao kršćansku skromnost da bi bio okrivljen da time poput Luthera priječi borbu siromašnih za pravdu.
No sam genijalni kantor sv. Tome u Leipzigu se u očuvanim pritužbama i te kako bunio protiv male plaće kojom je jedva izdržavao brojnu obitelj.
Za pesimističnog Schopenhauera je glazba tješiteljica života (zar i glavni razlog da se živi?), no takvu će utjehu jedva primiti osiromašeni i nezaposleni ljudi.
Jer, doista, čemu živjeti ako nam svaki novi dan samo produljuje patnju i razočaranje? Puk je oduvijek, bilo u ropstvu, kmetstvu ili kapitalizmu, radio i patio, međutim, to je pretrpio s odušcima veselja i s više-manje nade u bolju budućnost ili, jednostavno rezignirano, ubijene vlastite volje, kao što stoka podnosi tegljenje i konačan udarac mesarske sjekire.
A religije su od davnih egipatskih vremena uvjeravale narod da tako mora biti kako jest, jer je to božja ili faraonska volja.
Rimski filozof i pjesnik Lucretius Carus, koji je ostihotvorio atomistiku Leukipa, Demokrita i Epikura u šest knjiga De rerum natura, ubio se u četrdeset trećoj godini života, ljeta 55. pr. Kr., kako bi time iskazao da se ne boji bogova.
A vjera u bogove je za njega praznovjerje nastalo neznanjem i strahom od moćnih prirodnih sila pa on želi svojom velikom pjesni poučiti ljude da sve pojave, tako i duša, nastaju gibanjem atoma.
Sam Albert Einstein je u predgovoru modernom izdanju antičkog djela visoko ocijenio Lukrecijevu obnovu starogrčke atomistike. Iz duge pjesni »O prirodi« značajni su ovi stihovi:
Bezutješno je pred ljudskim očima/ležao život na zemlji/pritisnut teškim jarmom religije.../Duševnu takvu tjeskobu, pomračenost duha/ne mogu rastjerati zrake sunca ni sjaj dana,/ nego samo istraživanje i spoznaja prirode.
Jamačno nije demonstracija hrabrosti bila rimskom pjesniku i filozofu jedini motiv za samoubojstvo.
Njegova materijalistička filozofija nije dobila pristanak rimskog svijeta koji su napučili dusi pokojnika, demoni, vukodlaci, vile, nimfe, satiri, lari, penati, vragovi i bogovi djelujući na ljude kao dio njihove zbilje ili kulture. U odbijanju helensko-rimske kulture je sv. Jeronim zaključio da je ep »O prirodi« napisao luđak.
A povjesničar i biskup Euzebije oko godine 300. ogorčeno pita: »Tko raspoređuje atome da odgovaraju svojim zadaćama i da je ovdje nastalo Sunce, a ondje Mjesec i tko je bio njihov vođa? Zar ne vide ovi kratkovidni ljudi, koji pristaju uz tu znanost, da se pravilnost astronomski pojava, ukratko čitav red prirode ne može objasniti atomima?«
Religije su učile da bogovi ili Bog upravljaju ljudskim životima pa su zabranjivale samoubojstvo kao grijeh protiv božje volje.
Samoubojicama je u srednjem vijeku i poslije priječen častan pokop na groblju, a neuspjeli pokušaji samoubojstva su se kažnjavali.
Još u 19. stoljeću vladao je u Velikoj Britaniji i Americi takav zakon zabrane. Ako je poslije i ukinut taj apsurd, oduzimanje vlastitog života smatralo se nedostojnim. No ostaje shakespearsko pitanje za mnoge: Ako ti je život patnja, zašto da ga ne prekineš?
I danas dvojba muči liječnike i rodbinu da li na zahtjev ili s privolom smrtno oboljeloga smiju skratiti njegovu uzaludnu patnju.
Protivljenje eutanaziji dolazi najviše iz religijskih krugova, ali su razlozi protiv nje i u mogućoj zlorabi da se nasljednici dočepaju imetka pokojnika ili makne suparnik. U svakom slučaju smije se eutanazija obaviti samo uz odobrenje priznate etičke komisije.
Inače čovjek pri svijesti ima pravo na svoj život pa tako i na smrt. Nakon što sam bio pušten iz zatvora Gestapa i vratio se iz Trećega Reicha u okupiranu Hrvatsku pa otišao u partizane, nosio sam stalno u džepu omotić cijankalija, odlučivši da više živ ne padnem u ruke fašističkim žbirima. Može se to moje »osiguranje« označiti kukavičlukom, ali u meni nije više bilo volje za herojsku smrt.
Utemeljitelj statističke termodinamike Ludwig Boltzmann zaprepastio je kulturnu javnost kad se 5. rujna 1906. ubio. Mnogo se nagađalo o toj kobnoj odluci slavnog fizičara na čijoj su nadgrobnoj ploči u Beču štovatelji urezali njegov odnos između entropije i vjerojatnosti - jedan od najvažnijih prirodnih zakona.
On je kao dosljedni zastupnik filozofskog materijalizma tumačio postanak života i na posljetku ljudi sve složenijim atomskim strukturama pa imao ljutitih polemika sa sveučilišnim kolegama koji su prianjali uz teizam ili idealizam.
Konzervativno-religiozno društvo se mrgodilo na svojeg najvećeg znanstvenika, no, prema svemu sudeći, posljednji mu je kobni poticaj za samoubojstvo došao od obitelji. Muž i otac teško je podnosio da ga žena i djeca ne vole i ostavljaju.
Slučajno sam kao brucoš otkrio u züriškoj biblioteci da je Lenjin, tražeći argumente protiv Machova pozitivizma, nabasao na Boltzmannove »Popularne spise« pa preuzeo odatle teoriju odraza, jedan od dvaju nogostupa dijalektičkog materijalizma; poslije također objavih da je on formirao i ishodište mladog Ludwiga Wittgensteina: iskazi kao slike stanja stvari.
Kako god su se pozitivisti i materijalisti žestoko sukobljavali, nije im palo na pamet da imaju isto ishodište - misli kao izrazi činjenica ili vanjskih stvari.
Na studiju u Leipzigu služih se Boltzmannovom metodom pri statističkom tretiranju stacionarnih stanja - sve to dovoljno da razmišljam o tom geniju i njegovoj smrti.
Jesu li znanstveni uspjesi i najveća priznanja dovoljni za čovjekovu sreću? Očito treba još nešto više. Tada srnuh u zaključak i napisah kako mu materijalizam nije dao moralno uporište. No bez obzira na filozofiju ili vjeru mogu ljudi biti dobri i zli, a Boltzmann je bio plemenit čovjek.