Boratu sam se valjala od smijeha, a tek ova scena, ovo je mala soba , ne to je lift


Azamat Bagatov

Uz legendarnu izreku Toma Gotovca "Sve je to movie" ostavljam post otvoren za nadopune njegovim likom i djelom. U mnogo čemu me T.G. pdsjeća na mene, je li zbog Zagreba ili zbog urođene slobode jednog neizdresivog kvartovskog zagrebačkog dečka čiji inteligentni performansi su sablažnjavali i sablažnjavaju snobove i provincijske došljake na pokušajima prekulturiranja Zagreba u njihovu rodnu prćiju sa kampanelom i kampanilizmom i sajmenom šatrom u središtu priče, ne znam, ali bih slobodno mogla reći da kad bih trebala inkarnirati, otjelovit tog svog tajanstvenog Jungovog animusa u lik, možda bi taj moj animus bio upravo Tom Gotovac, sa sve je to movie na usnama.

Snježana Banović o antikultunom pokretu


Prijetnje Jergoviću na njegovom neboderu


Dalija Orešković oglasila se putem svog Facebook profila komentirajući prijeteću poruku koja je osvanula u zgradi u kojoj živi pisac Miljenko Jergović.

Iza svake ovakve prijetnje stoji Plenkovićeva i HDZ-ova vlast koja Hrvatsku pretvara u proustašku paratvorevinu u kojoj su režimski pjevači, navijački huligani, militantni veterani i svećenici koji šire mržnju, iznad državnih tijela i institucija. Stanje prijetnji i straha je tik do nesreće. Pola minute do 12, do potpunog pada države kakva je u Ustavu zapisana", poručila je Dalija Orešković. https://n1info.hr/vijesti/oreskovic-o-prijetnjama-jergovicu-iza-toga-stoji-hdz-koji-hrvatsku-pretvara-u-proustasku-paratvorevinu/

Na događaj je na društvenim mrežama reagirala stranka Možemo, čiju objavu prenosimo u cijelosti.

"Prijetnje upućene piscu Miljenku Jergoviću predstavljaju opasan čin zastrašivanja i pokušaj uvođenja fašističke retorike "naša država – naša pravila" u javni prostor. Nedvosmisleno poručujemo: Hrvatska ne može biti zemlja u kojoj se pisce, novinare, umjetnike i građane obilježava i zastrašuje zbog njihova mišljenja ili identiteta.

Jučer smo od zabranitelja čuli da je političko okruženje sada takvo da "mogu reagirati" te su eksplicitno zahvalili Andreju Plenkoviću, Gordanu Jandrokoviću i Tomi Medvedu na stvaranju tog političkog okruženja.

Ova prijetnja upravo je rezultat tog političkog okruženja koje je dovelo do toga da smo u samo tjedan dana prešli od prijetnji nasiljem s ciljem otkazivanja kulturne manifestacije, preko prijetnji pojedinim osobama poput organizatora festivala u Benkovcu, i sada do prijetnji jednom od najpoznatijih hrvatskih pisaca. https://www.index.hr/vijesti/clanak/mozemo-o-prijetnji-jergovicu-ovo-je-pitanje-opstanka-rh-kao-demokratske-drzave/2704444.aspx

DA CECA VALJA A JERGOVIĆ NE TEORIJA ZAVJERE

OTIŠLIMA -
JESENJA ŽALOPOJKA

Dolazi jesen
sve je vratima bliže
magla se spušta
depra se diže
sad opet ljeto oh tako dugo
čekati treba
a ni ovo nije bilo neko bez njega ...

i magla i kiše i jesen duga
to nije zbog klime i zime očaj i tuga
već iseljavanja i izumiruća kuga
nam se u praznim stanovima
iz kutova ruga

Vjetar ju je nosio preko trešanja i kućnih krovova.

Plobao sam hodat
al’ cvlsto dlzim mamu
ne smijem ju nikud
više puštat samu

sad kad ima mene
nicta nek ne bline
ja cam kao sunce
kad mamici sine

pa cim se plobudi
ja tlazim njam njam
kad mamica me vidi
sunce joj obasja dan

i moj plvi kolak
za mene je mali i jos me malo pati
al velik za čovječanstvo
i za moju mati.

Da sad puno ne širim, samo ću prenijeti na blog moju objavu s fb-a u kojoj demontiram stav lektire. hr, da je značenje naslova CRN - BEL legendarne kajkavske Galovićeve pjesme koju smo učili u partizanskim, uvjetno rečeno, školskim čitankama, izuzetno kvalitetnim i vrhunskim udžbenicima btw., da je crn - bel Galoviću vjerojatno crna vrana i bijeli golub, or something.

S mog fb:

CRN - BEL
Crn - bel… crn - bel…
V trsju popeva,
Grozdje dozreva…
Crn - bel…
Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn - bel… crn - bel...
Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu…
Crn - bel…
I znamo, da leto
Otišlo je, eto –
Baš kakti vu snu…
Crn - bel… crn - bel…
14. jula 1914.

Fran Galović (Peteranec, 20. srpnja 1887. - 26. listopada 1914. Radenkovići, Srbija)

"AUGUST 1967
24. VIII 1967
Sinoć u atelijeru K. Heg.-a. Sumrak. Cvrčci. Jesen. Razgovor o Franu Galoviću, o njegovim pjesmama pred smrt. »Prijatel moj stari«, »Crn-bel... crn-bel«, da li je sve to autentična lirika ili se njena tajna krije u šarmu dijalektalne fraze? Istina je, zloslutni akord »Crn-bel... crn-bel« zvoni kobno, izazivajući pogrebni utisak upravo time što se tu već ćuti da je smrt prisutna, što se već njuši njen pogani dah. Da, moglo bi se reći da ovaj scenarij djeluje macabre danas kad nad grobom čovjeka recitiramo ove stihove, a pitanje je da li bi to zvučalo isto tako bolno da se smrt nije desila? Da li bi u tom slučaju onomatopejski trik »Crn-bel« uopće zvonio tako uvjerljivo? Balada o starom kostanju zvuči autobiografski. Čovjek je iskorijenjen, ni tu ni tamo, ni u selu ni u gradu, i ova poema, kao svjedočanstvo duboke intelektualno-moralne krize čitave jedne inteligencije na prijelazu stoljeća, sama po sebi ne bi djelovala toliko potresno da nije ispjevana de profundis.'
Pao je kao domobranski zastavnik. Tako sam ga i doživio doista u uniformi domobranskog zastavnika, u prvim danima mobilizacije, augusta 1914. Ušao je u čekaonicu prvoga razreda na zagrebačkom kolodvoru i u onoj gužvi svjetine izgubio se, tražeći nekoga nervozno, u velikom zlatnookvirenom zrcalu na zidu. Nestao je kao u svom »Začaranom ogledalu« koje se baš onih dana pojavilo u izložbama knjižara kao sasvim promašena stvar. Nisam ga volio ni kao novelista ni kao poeta. Prazna hartija Te iste jeseni (1914.), na premijeri njegove drame »Mati«, pod dojmom predstave izmijenio sam svoje negativno mišljenje o dramatičaru, a kad sam ciklus njegovih predsmrtnih stihova štampao u »Književnoj republici«, deset godina kasnije, onda, dakako, bilo je već prekasno za bilo kakve komplimente. Jedinstveni slučaj isprepletenosti dara i grafomanije. Galovićeva beletristika (mislim proza) njiše se kao papirnati pajac u knjižarskom izlogu, a, eto, iz njegovih oproštajnih stihova progovara mračno podzemlje, rastvarajući se pred našim očima kao sudbonosno pitanje ne samo jedne literature nego čitavog naroda i njegove iskorijenjene seljačke inteligencije. Ni jedno pero, koliko god bilo uvjereno da »ne će čitavo umrijeti«, ne zna i ne može znati što će od njega ostati.

de profundis - iz dubljine
a) Krsto Hegedušić

Miroslav Krleža, DNEVNIK

i moj komentar pjesmi :

Iako je lektirsko, dakle službeno tumačenje Galovićeve pjesme Crn - bel, da je to: "Crn-bel posljednja je pjesma u ciklusu Leto zbirke Z mojih bregov. Pjesma se sastoji od četiri strofe, u kojima se onomatopejskim refrenom crn-bel sugerira predjesenji ugođaj, s melankoličnim tonom misli o prolaznosti. No onomatopeja koja se postiže ovim kontrastom mijenja svoje značenje od prvog do posljednjeg stiha.
U prve dvije strofe pjesma sadrži anakreontske motive, koji upućuju na radost življenja i slasti koje donosi ljeto: trsje, grozdje, pjesma, vino. Onomatopeja "crn-bel" u prvoj strofi pobuđuje euforiju i stvara živahni ritam. Onomatopeja ovdje simbolizira pjev ptice, koja "v trsju popeva". Tu zvučnu metaforu možemo tumačiti i kao dvije ptice, bijelog goluba i crnu vranu, kao kontraste života i smrti. Kontrast bijelog i crnog ukazuje i na široko shvaćanje onoga što život pruža.", dakle da se naslov odnosi na dvije ptice, crnu i bijelu, to je čisti promašaj tumačenja, očigledno je, moje je tumačenje, da se crn-bel, odnosi na crno i bijelo grožđe, crni grozd, bijeli grozd, crna boba, bijela boba, i da je to ispravno tumačenje onomatopeje, tog tumačenja nema na netu, pa ga patentiram, all rights reserved, jedino me čudi da nitko od uvaženih tumača pjesme nije skužio na što je mslio pjesnik, NE NA CRNU I BIJELU PTICU NEGO NA CRNI I BIJELI - GROZD, nekom je to nebitno potpuno, ali ljubiteljima poezije i dešifriranja, meni, je bitno.

Oznake: mišljenja, stavovi, pjesme, značenja, simboli, lektire, čitanje, tumačenje, dekodiranja

RUŽE

i zadnje će s prvim
mrazevima pasti sfurene i trule
al' pod zemljom nastavit će rasti
korijenjem u mraku
i s još oštrijim trnjem
ponovo će cvasti

Starry Night

Oznake: ruže, prolaznost, rebirth, ljeto, jesen, Zima, proljeće

Zavapi siromašni i odrpani prosjak pred vratima crkve pune raskoši, srebrnih kaleža i zlata i srebra, skupih kipova i kristalnih lustera, i bogataša i bogatašica u prvim redovima, a kojeg nisu pustili unutra, ogorčeno prema nebu: "Bože, vidiš li što čine? Pa oni me u crkvu ne puštaju", na što mu bog odgovori: "Što se čudiš čovječe? Pa oni u crkvu ne puštaju ni mene."



Ukupno bogatstvo Katoličke crkve nemoguće je kvantificirati zbog njezine decentralizirane prirode i ogromne, raznolike imovine poput nekretnina, umjetnina i investicija, iako neke procjene svode njezinu ukupnu vrijednost na desetke milijardi dolara ili više, sa značajnim udjelima u Njemačkoj i vrijednom imovinom koju drži Vatikanska banka. Iako su financije Vatikana nešto transparentnije, posebno nakon reformi pape Franje, sveobuhvatna financijska brojka za cijelu Crkvu diljem svijeta ostaje nedostižna.

Decentralizirana struktura i teško za izračunati :
Katolička crkva je globalna mreža biskupija, župa i vjerskih redova, od kojih svaki upravlja vlastitim financijama.

Ogromna imovina:
Crkva posjeduje ogromno bogatstvo u obliku nekretnina (crkve, škole, bolnice) i neprocjenjivih umjetnina, poput onih u Vatikanskim muzejima.

Financijska netransparentnost:
Dok se papa Franjo zalagao za veću transparentnost, veliki dio financijskih podataka Crkve, posebno onih koji se odnose na njezinu imovinu diljem svijeta, ostaje tajan ili ga je teško pratiti.

Procjene bogatstva

Vatikanska imovina:
Vatikanska financijska institucija, Vatikanska banka, posjeduje milijarde dolara imovine.

Procjene za cijelu Crkvu:
Neki medijski izvještaji i stručnjaci procjenjuju ukupnu vrijednost Katoličke crkve na najmanje desetke milijardi dolara, potencijalno čak dosežući brojke slične onima nacionalnih gospodarstava.

Specifično regionalno bogatstvo:
Na primjer, prema nekim izvorima, procjenjuje se da Katolička crkva u Njemačkoj posjeduje stotine milijardi dolara imovine.

Izvori bogatstva

Donacije i ostavštine:
Crkva prima značajnu financijsku potporu od svog globalnog članstva putem donacija i ostavština preminulih članova.

Prihodi od ulaganja:
Vatikan i drugi katolički subjekti također ostvaruju prihode od ulaganja u različite sektore, uključujući bankarstvo, osiguranje i čelik, često imajući koristi od poreznih olakšica ili potpunog izuzeća od plaćanja poreza.

Povijesne zadužbine:
Duga povijest Crkve, koja datira od pada Rima, omogućila joj je akumuliranje značajne imovine putem dugoročnih zadužbina i darova.

Status "bogat imovinom, loša likvidnost":
Velik dio bogatstva Crkve vezan je za fizičku imovinu poput zgrada i umjetnina, koje se ne mogu lako pretvoriti u gotovinu.

Neprocjenjiva umjetnost:
Vrijednost nezamjenjivih povijesnih i umjetničkih blaga koje Crkva posjeduje smatra se "neprocjenjivom", što čini financijsku procjenu nemogućom.

(izvor: internet)

JESEN PA TI

na prozor pokucat će kišne kapi
u sobu vjetar će zavihoriti list
vrata otvorit će pod velom crna dama
u ruci nosit će zlatni kist

bit će to jesen

od zime zadrhtat će topla mi koža
ili od nejasne slutnje kraja
počinju duge jesenje noći
daleko je do proljetnog raja

onda ću otvoriti knjigu staru
prema jeseni podignut oči
u sebi pročitat stihove sjetne
a ona će čuti ih moći

kao i ja tvoje kad pišeš ih u noći
i ja se probudim uz zvuke sambe pa ti
a mjesec srebro na naš krevet toči
a na satu je vučjih tri

starry night
19. kolovoza 2025.



Instrumental Samba Pa Ti objavljen 23. rujna 1970. je napisao Carlos Santana, nakon što je vidio jazz saksofonista kako svira na ulici ispred njegovog stana. Godine 2008. Santana je rekao da je "Samba Pa Ti" prva pjesma za koju je osjećao da može nazvati svojom. ""Samba Pa Ti" je nastala u New Yorku u nedjelju poslijepodne",..."Otvorio sam prozor i vidio ovog čovjeka na ulici, bio je pijan i imao je saksofon i bocu pića u stražnjem džepu. I nastavio sam ga gledati jer se stalno borio sam sa sobom. Nije se mogao odlučiti što će prvo staviti u usta, saksofon ili bocu i odmah sam čuo pjesmu"..."Cijelu stavr sam stvorio upravo tada"

Oznake: jesen, melankolija, predosjećaj jeseni, evergreen instrumentali

ups

JUČER sam objavila na svom fb profilu post ZLATNI DANCI, inspiriran jučerašnjim prekrasnim zlatnim popodnevom i zlatnim danom druge polovice augusta, dođosmo do samog kraja (ljeta) sve bježeći od početka, k'o što bježi jun od maja, kao subota od petka, jer, evo, već za 2 tjedna počinje meteorološka jesen, a i škola, za pačiće male, i inspiriran divnim arhaičnim slavenskim nazivom za dane - danci i cijelim naslovom Truhelkine knjige Zlatni danci posvećene zlatnim danima djetinjstva. Najtužnije je da smo ljepote djetinjstva i trenutaka svjesni tek kad nepovratno odemo iz njega, razmišljala sam gledajući djevojčicu i dječaka u bezbrižoj igri u velikom zlatnom parku u velikom zlatnom subotnjem popodnevu. Zašto nas hvata takva nostalgija na odlasku godišnjih doba, nas koji smo darivani godišnjim dobima? Iako je svako lijepo na svoj način ipak uvijek tugujem kad odlaze, kao i djetinjstvo. Gledam djevojčicu i dječaka kako se približavaju polako njegovoj drugoj polovini. Ona je rekla ne želim ići u školu, ne želim spremiti dekicu, želim biti beba. Kad već i tako mali nostalgični su, nije čudo da veliki samo pate kad ih zlatni danci prolazećeg ljeta podsjete na sve zaboravljene i izgubljene bezbrižne dance i trenutke djetinjstva tako brzo prohujale i nestale u bespućima memorije. Vrijeme je za školu, stigosmo do škole.

PAČJA ŠKOLA

Jeste li čuli djeco,
vjerujte bez šale
otvara se škola
za pačiće male.

Svi pačići došli
kao đaci stoje
stari patak metnuo
naočale svoje.

Učio ih, učio
od srijede do petka
al' se nisu makli
dalje od početka.

Ništa više ne nauči
pačurlija ta
nego što je prije znala
pa-pa-pa.

J. J. Zmaj
(1833-1904)

PUPKOVINA ZELENIH LJILJANA
Njeno utočište je puno zeleno-bijelih pruga i lelujavih vriježa. Stvorila je pravo carstvo zelenih ljiljana razmnažajući i režući njihove dugačke pupkovine s kojih vise nježne male replike zrele za odvajanje u vlastite posude. Reže škarama pupkovinu s četiri bebe koje bi se bez presađivanja brzo osušile. Prstom pravi rupicu u zemlji i nježno polaže biljčice skupa s pupkovinom u sredinu lončića, tapka zemlju oko minijatura i zalijeva ih vodom odstajalom na suncu, tako začas prihvate zemlju i brzo napreduju u velike krinolinaste ljepotice koje će već idućeg proljeća same bacati svoje dugačke vriježe-pupkovine svuda oko sebe. Godi im svjetlo, visina, zrak i sjever, tada šuškaju uzajamno. Gotovo ih se može čuti. Pred rujan njena prugasta oaza već liči pomalo na prašumu u sretnom zelenom kontrastu s narančastim sutonima u kojima sjedi zagledana u boje dok sve ne utone u crnilo.

Dok je jutros presađivala ljiljane iznenada je na sims doletjela prekrasna mlada grlica, gledale su se par trenutaka oči u oči, pomislila je što bi dala da može fotografirati takvu ljepoticu kao ispalu iz nekog žurnala o pticama, prije nego odleti, ali plaha ptičica se brzo vinula natrag u nebo. Koliko u sekundi analiziranja je u grličinim očima. Da ptice nose poruke preminulih, ako iznenada dolete nekom, čitala je o znamenju i znakovima. Napunila je duboku crvenu kutiju od sladoleda vodom i metnula bazenčić na sims za pticu, ako je ova samo žedna i došla je tražiti vodu, a ne prenijeti zagrobnu poruku.
Nekad je sve bilo puno ptica - vrabaca, kosova, golubova, grlica… - pomislila je, i velike bubamare su joj dolijetale na prste, sad ih više nema. Ni pasa ni mačaka po pustim ulicama, ni ljudi, jedino još vrane u proljeće lete nad grobljima i visokim drvoredima krešteći prodorno i praveći si gnijezda u sigurnim visinama.
Nekakva sterilnost, bezživotnost, je tu nastupila, doba šutnje i reketa, tonjenja i zaostajanja pod neprekidnim nasilnim naplatama održavanja pretvorenog u uništenje. Bande više niti ne pitaju ljude kad im uzimaju s računa i pljačkaju ih kamatama na kamatu i “troškovima postupka”. Rade šta hoće. Unaprijed ste krivi u srazu s bandom, vaši dokazi se ne priznaju, argumeti odbacuju. Nikad gora vremena. Teror naplaćivanja u nap(l)aćenoj zemlji na svakom koraku. Kartica vam je stalno u ruci kao dječja ručica nekada, platiti je postalo važnije od biti. “Živjeti se ne mora, platiti se mora”, prenula se iz dubokih misli karikiranim latinskim citatom kopajući rupicu u zemlji za još jednu bebu zelenog ljiljana.
Samo kipovi preživljavaju naplaćivanje, množe se po trgovima, klupama, grobljima i crkvenim dvorištima s umjetnim cvijećem u vazama i pažljivim trljanjem, pranjem i sapunjanjem kamena i mramora, materijalima postalim važnijih od kože živih. Kleči se pred kipovima umjesto ponosa i otpora tlačenju. Diorama je namještena na kliše i lažnu idilu, farba glumi jezerce i potočić, kartonska laž i namještaljka se prodaje pod istinu. Princip pupkovine zelenog ljiljana, života i samorastuće i besplatne prašume vrijedi samo u prirodi, ako majčica ne uzvrati naplatom na naplatu, jer ako lihvar i kamatar, samo naplaćuju sve na svakom koraku izumirućeg i propadajućeg društva iz kojeg se masovno iseljava, zašto i zelena ljiljanka i priroda ne bi lihvaru i kamataru počele naplaćivati svoju pupkovinu?

Dodatak:
PUPKOVINA
1. Bambare nazivaju pupčanu vrpcu djetetovim tikvinim konopcem. Smatraju da je to korijen kojim je ljudsko biće za dozrijevanja povezano s majkom zemljom. Sve dok ne otpadne, a to se, prema njihovu vjerovanju, mora dogoditi sedmog dana (sedam je broj potpunog čovjeka), rođenje nije dovršeno. Tek će toga dana posjetiti rodilju i čestitati joj. A sutradan - osmog dana (osam je broj riječi) - održat će se svečanost nadijevanja imena. Iz takva simboličkog poimanja vrlina pupkovine proizlazi njezina oplodna ljekovitost. Stoga se, pošto otpadne, poput talismana čuva u vrećici koju dijete nosi oko vrata. Komadić pupkovine, namočen u vodi zajedno s kosom što ostane nakon prvog brijanja djetetove glave, lijek je koji se daje djetetu ako se razboli; pupkovina pomiješana sa sjemenjem koje se stavlja u zemlju pospješuje njegovo klijanje.
2. U Hopi Indijanaca (Pueblosi) pupkovina je kuća djetetove duše. Hopi poglavica Don C. Talayesva, u svojoj poznatoj autobiografiji objašnjava to ovim riječima: Kad mi je otpala pupčana vrpca, pričvrstili su je o strelicu i objesili o jednu gredu na stropu prostorije, da bi od mene načinili dobrog lovca i da bi, ako umrem, dali kuću mojoj dječjoj duši; jer moja bi duša mogla ostati uz strelicu i brzo se vratiti u maternicu moje majke da se uskoro ponovo rodi.

Gabi Novak
Podragaš lasi

Podragaš lasi
i svet zgledi
kak da još nigdar
tak bilo ni

I se tak drago
kaj v srcu spi
kak da najemput
se se zbudi

Podragaš lasi
kak rosa cvet
zasvetli sonce
i raspre svet

I mam se spusti
na ruke te
i tam srebrene
popevke tke

I trave se plave
kak da je za navek
zelene se nebo
i breg

I se črne misli
kaj zviraju z glave
mam prejdu, mam prejdu
kak lajnski sneg

Podragaš lasi
i svet zgledi
kak da jos nigdar
tak bilo ni

Podragaš lasi
ki so zvreni
nad zipkom zvezde
a z menom ti

(Drago Britvić)

LJUBAV JE SLOBODNA PTICA

Ljubav je slobodna ptica
i lokot ju nikad ne zaključa
trajala ona život cijeli
il’ od sumraka samo do svanuća.

Uzalud ključevi bačeni u ponor
ljubavnih lokota zavjete i čini
da nitko više nikad ne otključa -
Amor je za lance mag k'o Hudini.

Na Grič sam s drugim gledat krovove došla
bršljan je ovio prizor krasni
žutii lokot još tu je al’ ta ljubav je prošla
stari lokot otkjučava novi pogled strasni.

starry night

Umrla je Gabi. Pretužna sam. Voljele smo ju jako, moja mama i ja.








i još puno puno njenih divnih pjesama volim, ali ova mi je oduvijek bila - najdraža

Gabi Novak
Dragi

Isti dan i isti vrt
za plotom se vije isti put
ko davno tad kad bio tek si prijatelj
jos zbunjen sav i izgubljen itako mlad

Bila sam na prozoru
kad kasno sunce lilo se na prvi snijeg
i bas si tad se okliznuo
bjesan sav u suzama i dao se u bijeg

Tako plah i naivan, jos uvijek mlad
al' dugo vec u srcu mom
pred ljeta dva za neki praznik
prvi put si dosao i pred moj dom

Dok kasno tad bi radio
ja svaku noc bi cekala dok dodjes ti
od straha vec bi plakala
ne znam da l' je bilo sretnih, kao mi

Nedostajes mi dragi moj zivot je pust
ko pozornica prazna i izgubljen put

Za koji dan ce proljece
al' ovo bol mi donosi i tugu svu
i oblak mali plakat ce
nadamnom sam zaustavljen ti vise nisi tu

Tek jedan tren je trajalo
po ljubav moju uskoro je dosla smrt
sve lijepo zivi tako kratko
kao cvjece kojeg sad je pun nas vrt

O trebas mi dragi moj zivot je pust
tek pozornica prazna i izgubljen put

Madam Sjena

Madam Sjena
slijedi originale
madam Kopija
ima ideale
ili idole
koje prati
sa fejsbuk kuharice
kad na mom profilu
prođu joj dugi studiranja sati
i duboka književnost ju ispati
i fascinira
onda samo drugu violinu svira
i moje objave prerađuje
i objavljuje pod svoje
iako se vidi iz aviona
da samo sjena moja je
ona
na njen profil tko navrati
nema šta kopirati
osim trača i versa kako kuha i
uzalud si druga čeka i sama je i pati
pa samo kad kopira
imaš šta kod nje
pročitati

Starry Night (petminutna, 10. kolovoza 2025.)



moj post https://blog.dnevnik.hr/starrynight2022/2023/02/1632403939/levitan.html

Slavoj Žižek - Sublimni objekt ideologije, originalno objavljeno u biblioteci Phronesis, Verso, LONDON - NEW YORK 1989.
Tri vica o Rabinoviču umjesto predgovora izdanju iz 2002., ZAGREB, izdavač - arkzin d.o.o.

ZORKA

Zorka je Romkinja
poznato lice u gradu
sa svojim biciklom punim vrećica
srećem je od mladosti na ulicama grada
uvijek dobro raspoložena
spontana i sigurna u sebe
znala mi je bacati komplimente u prolazu
uvijek si dobro obučena i
lijepa si i
baš se znaš dobro obući
ova haljina ti je prekrasna
onda sam prestala svaki dan hodati
po bankama i ustanovama
i prešla na rad od kuće
pa je dugo nisam vidjela
ni u noćnim šetnjama
jer ona bi samo po danu hodala gradom
a danas smo išli na piće
prema ogromnom trgu
sjenovitom glavnom ulicom
na stepenicama na ulazu u zlatarnu
sjedila je Zorka i pored nje naslonjen bicikl
pun punih najlonskih vrećica
ista kakva je bila nekada
kovrčave kose začešljane od
svježeg okruglog lica
nasmijana i dobro raspoložena
u ružičastoj majci i crnom lajbeku
doviknula mi je s poda
“Jesi zgodna!”
pomislila sam i ti Zorko
izgledaš prekrasno
tko bi to rekao
mislila sam da će biti starica
a Zorka se drži ko cura
uljepšala mi je dan
sjećanjima na prohujale godine
i proljeća, ljeta, jeseni i zime
na istim ulicama
na koje su nas obje smjestili
da srećemo se u prolazu
prepoznajući se od nekud

Mr. Big Wants to Be With Someone ‘Normal’
“You’re a little crazy,” Mr. Big said. “You’re too old to act the way you do."
By Candace Bushnell



There was an afternoon in September when Carrie was going someplace or another, and there was too much traffic and she got out of the cab and walked down the middle of Madison Avenue in an expensive pantsuit. Let’s face it, she thought: You own this town.

“Listen, sweetie,” Mr. Big had said, several weeks earlier, “people don’t like you as much as you’d probably like to think they do.”

“Yeah? So what?” She got a beer out of the refrigerator.

“They think you have an agenda. But they don’t know what it is.”

“Is that supposed to be my problem?”

“That’s exactly what I’m talking about.”

“Who are these ‘people,’ anyway?”

“I’m just trying to give you some advice,” he said. “I’m just trying to help you. You’re too aggressive.”

Carrie felt herself slipping into that bad place again in her head. For the umpteenth time in months.

“If you want to help me, don’t regale me with the misguided, ignorant opinions of your coddled, spoiled friends, who don’t even have the guts to be single,” she screamed. “Who never had to eat hot dogs for a month because they didn’t have enough money to buy damn food. O.K.? So don’t tell me I’m too aggressive.”

That’s right: You own this town.

She hadn’t expected to break up that weekend. She was expecting to remain in a holding pattern. Hating him, loathing herself. Going through the routine motions of the relationship.

That week, she’d stayed out at the big house in East Hampton by herself. He called every evening at 11. One evening he called and said some 30-year-old soap star had been flirting with him at an event.

“Am I supposed to be impressed by this?” she said.

“You’re getting awfully cocky,” she said. “What makes you think you can be so damn cocky?”

“I don’t want to have this conversation.”

“You never want to have any conversation,” she said.

When he turned up Friday early evening, she was lying in bed, watching the progress of the hurricane on the Weather Channel. Watching the satellite pictures over and over. “It’s going to be a miss,” she said. “It’s always a damn miss.”

“Remember last year?” he said.

It had been one of their best weekends, even though she’d nearly drowned. On Sunday after the so-called hurricane, they’d gone to the beach and the waves had carved the beach in half. Everyone was swimming in the backwash and it was warm and deceptively tempting. Carrie had gotten rolled by a wave and swept down the beach, panicking but also realizing, with that strange detachment that occurs in moments of danger, that her mouth was open and she was screaming.

It hadn’t occurred to her that when you were drowning, your mouth would be open, water rushing in.

She washed up on shore, and when she got out, Mr. Big was standing there, laughing.

She was drowning and he thought it was funny.

He didn’t get the difference.

He couldn’t read between the lines, see nuances. He didn’t have to. That wasn’t what the shareholders paid him for. It was black or white. In or out.

‘You’re a Little Crazy’

When they got home from dinner the weekend the hurricane missed, he said he didn’t know what to do. He couldn’t move forward. He thought they should move on. He started crying. Not for himself, for her. He’d rescued her from her lousy life, and now he was throwing her back. He felt like a shit for doing it, for things having to be that way, for not being able to give her what she wanted. The last thing he wanted was to hurt her.

The only part that wasn’t in the manual was her response: She started to laugh. “Oh, give me a break,” she said.

“I know you’re really in love with me,” he said.

“You think I’m really in love with you,” she said.

“I know you are.”

“Do you?”

“Yes.”

“Well,” she said, “I’m not.”

“This is me,” he said. “You don’t have to lie.”

“I’m not. How can I be in love with you if you’re not in love with me? That’s one of the rules. Don’t break the rules.”

She went into the bathroom and took off her contact lenses. This will be the last time I spend the night in this house, she thought. When she came back out, he said, ” I didn’t want it to be this way.”

“Yes, you did,” she said, “because it is.”

“I just want to be with someone normal,” he said. “I just want to have a normal life.”

“Excuse me,” she said.

“You’re a little crazy,” he said. “You’re too old to act the way you do. You’ve got to grow up. You’ve got take care of yourself. I’m afraid for you. You can’t think that people are going to take care of you all the time.”

“So what?” she said.

“You can’t act like you’re 12,” he said. “You can’t come home at 4 in the morning.”

“Most 12-year-olds don’t come home at 4 in the morning.”

“You know what I mean. I can’t take it. No normal man can take it. What are you always doing out until 4 in the morning?”

“Talking,” she screamed. “Talking to my friends. Talking to people who have something to say.”

Silence.

“Don’t worry about it,” she said. “Don’t get your knickers in a twist. We both served a purpose for each other and now it’s over. That’s the way relationships are. Think of it as a learning experience.”

“I don’t believe that,” he said. “I believe in real love.”

Then she thought: Maybe she didn’t have all the information.

‘Where Were You’

Nico Barone had resurfaced for an obvious reason: She’d just gotten divorced. “I find marriage boring and intellectually stultifying,” she said. She was in her office, wearing tooth-bleaching trays. She was having nightmares: Bob Woodward chasing her around an underground parking garage. “I don’t ever want to go there again,” she said.

This was a couple of days after the breakup weekend. In the middle of the week, Mr. Big had called and asked Carrie if she wanted to go out to the house in East Hampton. The relationship wasn’t quite over. “I’ll have to think about it,” she had said.

Instead, Carrie and Nico went to Martha’s Vineyard, where she spent the weekend numbing herself with alcohol. On Saturday night, they went to a party where they met a guy they called “the Mr. Big of Martha’s Vineyard.”

“What is it that you do?” Nico asked him.

“I’m in natural resources development and exploration in the former Soviet Union,” he said.

“Oh, you’re in gold and oil in Russia,” Nico said. She paid for their drinks with a new hundred-dollar bill. Nico always had new hundreds.

“We’ve got to get rich,” Carrie said. “It’s the only way.”

When Carrie got back Monday morning, there was a message from Mr. Big. “Where were you? I didn’t hear from you all weekend.”
As if.

He called back Monday, late afternoon. His voice sounded strange, even given the circumstances. “This isn’t working for me. I can’t do this. For my own sanity… I can’t go on. It’s counterproductive… for me.”

“Thank you for calling,” Carrie said. “I can see you’ve got a lot of misery ahead of you.” She hung up the phone and called Nico Barone. “I’m free,” she said.

“Really?” Nico said.

There was something about the way she said that word, “really,” and that’s when Carrie began to suspect that there might be somebody else. Because that was part of the pattern.

Eating the Oyster

Nico’s recently ex-husband was Dirk Winston, a pale, stocky novelist who was considered potentially important for about 10 minutes after his first book came out six years ago. When he moved to New York from Boston, he was taken up by the Diekes, a young married couple who were both ambitious journalists. He and Winnie Dieke had been friends at Harvard.

The two couples would have dinner at Dirk and Nico’s house in Sag Harbor. Winnie would sit at the table and poke at Nico’s cordon bleu cooking with her fork. “Well, it certainly looks interesting,” she’d say. Then she’d put her fork down and touch her mouth with her napkin. “Nico, why do you want to be on television?” she’d say. “There’s no real journalism on television. You should be a chef.”

“I like TV,” Nico would say.

Months later, Nico and Dirk were walking through Grand Central Terminal and a well-dressed young man in a suit walked up to Nico and said, “Aren’t you on ABC?” Dirk turned and walked briskly out of the station. Nico went to the Oyster Bar and ordered a Bloody Mary and six bluepoints. At 11:30 A.M.

The Private Dick

At the end of July, Carrie was sitting in a downtown studio having her picture taken for a magazine. The makeup artist was applying liquid foundation to her face with a paintbrush. The photographer was saying, “We want you naked. You don’t mind being naked. You’ve done it before, eh?” in a European accent of indeterminate origin.

“Can I just wear my underwear?” Carrie asked. I just want to be with someone normal.

“Can we have some music?” the make-up artist asked.

Do you mind being naked?

In the morning, Carrie had heard from the Australian. The Australian was a female private detective, a friend of a friend’s. Carrie had met her at a dinner after a movie premier. She was standing in a corner, eating a slice of beef with her fingers off a bloody napkin.

“These guys are all the same,” she had said. “That’s why I don’t get involved.”

That morning, the Australian had things to tell Carrie. Like Mr. Big had made dozens of phone calls to a number in Palm Springs. Mostly after the 15th of July. All made to one female golf pro. Age 28. “He probably wants help with his swing. For free, you know,” the Australian said. The results were inconclusive at that time. But still.

“You can take your shirt off behind the chair,” the photographer said.

The Wrong Train

The bad day, the day they tipped the balance so to speak, occurred back in June, shortly after Mr. Big’s business dinner for the golf company, a dinner at which, Carrie was told, a female golf pro was present.

It started with a dinner at an apartment on the Upper East Side. Friends of Nico’s. Halfway through the dinner, Carrie started having fun. She left Mr. Big a message telling him she was tired and was going to go to her house that night.

She was exhausted, but after the dinner she didn’t feel like going home. She didn’t feel like making the right decision. She felt like getting on the wrong train. She went downtown. Pravda. Saw some people she knew. They went someplace else. Someplace else after that. Etc.

At 8 in the morning, she turned up at Mr. Big’s apartment.

“I’m not even going to ask,” he said.

She got into bed and began to take the long, delicious slide into hysteria. Hours were passing inside her head, but when she looked up, Mr. Big was still sitting on the chair in the bedroom, in a starched white shirt and dark socks, staring. Saying nothing. Just with that expression on his face.

“I’m not happy,” she said.

After he left to go to work, she began crying uncontrollably. The maid came in and looked horrified. At 11 A.M., Carrie called his office. “I want to go to an insane asylum.”

She wanted to put herself in someone else’s hands. She wanted no responsibility. She wanted to lie in a white room and watch TV, and maybe make potholders. You can’t act like you’re 12.

“Take a shower,” Mr. Big said.

Eating the Pickle

Sometime in the middle of September, Carrie was at a restaurant and Mr. Big was there. He came over and sat down at the table.

“I never knew what you were thinking,” he said. “You never talked about your feelings. Every time I tried to talk to you, you would go to that place in your head. You’re like a cyborg or something.”

His hand was on the table. Carrie touched his finger.

Let’s face it, Carrie thought, you ate the pickle.

. . .