Marketing
PUPKOVINA ZELENIH LJLJANA
PUPKOVINA ZELENIH LJILJANA
Njeno utočište je puno zeleno-bijelih pruga i lelujavih vriježa. Stvorila je pravo carstvo zelenih ljiljana razmnažajući i režući njihove dugačke pupkovine s kojih vise nježne male replike zrele za odvajanje u vlastite posude. Reže škarama pupkovinu s četiri bebe koje bi se bez presađivanja brzo osušile. Prstom pravi rupicu u zemlji i nježno polaže biljčice skupa s pupkovinom u sredinu lončića, tapka zemlju oko minijatura i zalijeva ih vodom odstajalom na suncu, tako začas prihvate zemlju i brzo napreduju u velike krinolinaste ljepotice koje će već idućeg proljeća same bacati svoje dugačke vriježe-pupkovine svuda oko sebe. Godi im svjetlo, visina, zrak i sjever, tada šuškaju uzajamno. Gotovo ih se može čuti. Pred rujan njena prugasta oaza već liči pomalo na prašumu u sretnom zelenom kontrastu s narančastim sutonima u kojima sjedi zagledana u boje dok sve ne utone u crnilo.
Dok je jutros presađivala ljiljane iznenada je na sims doletjela prekrasna mlada grlica, gledale su se par trenutaka oči u oči, pomislila je što bi dala da može fotografirati takvu ljepoticu kao ispalu iz nekog žurnala o pticama, prije nego odleti, ali plaha ptičica se brzo vinula natrag u nebo. Koliko u sekundi analiziranja je u grličinim očima. Da ptice nose poruke preminulih, ako iznenada dolete nekom, čitala je o znamenju i znakovima. Napunila je duboku crvenu kutiju od sladoleda vodom i metnula bazenčić na sims za pticu, ako je ova samo žedna i došla je tražiti vodu, a ne prenijeti zagrobnu poruku.
Nekad je sve bilo puno ptica - vrabaca, kosova, golubova, grlica… - pomislila je, i velike bubamare su joj dolijetale na prste, sad ih više nema. Ni pasa ni mačaka po pustim ulicama, ni ljudi, jedino još vrane u proljeće lete nad grobljima i visokim drvoredima krešteći prodorno i praveći si gnijezda u sigurnim visinama.
Nekakva sterilnost, bezživotnost, je tu nastupila, doba šutnje i reketa, tonjenja i zaostajanja pod neprekidnim nasilnim naplatama održavanja pretvorenog u uništenje. Bande više niti ne pitaju ljude kad im uzimaju s računa i pljačkaju ih kamatama na kamatu i “troškovima postupka”. Rade šta hoće. Unaprijed ste krivi u srazu s bandom, vaši dokazi se ne priznaju, argumeti odbacuju. Nikad gora vremena. Teror naplaćivanja u nap(l)aćenoj zemlji na svakom koraku. Kartica vam je stalno u ruci kao dječja ručica nekada, platiti je postalo važnije od biti. “Živjeti se ne mora, platiti se mora”, prenula se iz dubokih misli karikiranim latinskim citatom kopajući rupicu u zemlji za još jednu bebu zelenog ljiljana.
Samo kipovi preživljavaju naplaćivanje, množe se po trgovima, klupama, grobljima i crkvenim dvorištima s umjetnim cvijećem u vazama i pažljivim trljanjem, pranjem i sapunjanjem kamena i mramora, materijalima postalim važnijih od kože živih. Kleči se pred kipovima umjesto ponosa i otpora tlačenju. Diorama je namještena na kliše i lažnu idilu, farba glumi jezerce i potočić, kartonska laž i namještaljka se prodaje pod istinu. Princip pupkovine zelenog ljiljana, života i samorastuće i besplatne prašume vrijedi samo u prirodi, ako majčica ne uzvrati naplatom na naplatu, jer ako lihvar i kamatar, samo naplaćuju sve na svakom koraku izumirućeg i propadajućeg društva iz kojeg se masovno iseljava, zašto i zelena ljiljanka i priroda ne bi lihvaru i kamataru počele naplaćivati svoju pupkovinu?
Dodatak:
PUPKOVINA
1. Bambare nazivaju pupčanu vrpcu djetetovim tikvinim konopcem. Smatraju da je to korijen kojim je ljudsko biće za dozrijevanja povezano s majkom zemljom. Sve dok ne otpadne, a to se, prema njihovu vjerovanju, mora dogoditi sedmog dana (sedam je broj potpunog čovjeka), rođenje nije dovršeno. Tek će toga dana posjetiti rodilju i čestitati joj. A sutradan - osmog dana (osam je broj riječi) - održat će se svečanost nadijevanja imena. Iz takva simboličkog poimanja vrlina pupkovine proizlazi njezina oplodna ljekovitost. Stoga se, pošto otpadne, poput talismana čuva u vrećici koju dijete nosi oko vrata. Komadić pupkovine, namočen u vodi zajedno s kosom što ostane nakon prvog brijanja djetetove glave, lijek je koji se daje djetetu ako se razboli; pupkovina pomiješana sa sjemenjem koje se stavlja u zemlju pospješuje njegovo klijanje.
2. U Hopi Indijanaca (Pueblosi) pupkovina je kuća djetetove duše. Hopi poglavica Don C. Talayesva, u svojoj poznatoj autobiografiji objašnjava to ovim riječima: Kad mi je otpala pupčana vrpca, pričvrstili su je o strelicu i objesili o jednu gredu na stropu prostorije, da bi od mene načinili dobrog lovca i da bi, ako umrem, dali kuću mojoj dječjoj duši; jer moja bi duša mogla ostati uz strelicu i brzo se vratiti u maternicu moje majke da se uskoro ponovo rodi.
Post je objavljen 15.08.2025. u 23:14 sati.